Damir se prvi puta susreo s riječju ”knjižnica” kada je imao pet punih godina. Istina, s početka ju je miješao sa riječju ”knjižica”, a negdje u sedmoj godini, konačno je shvatio koliko samo jedno slovo može promijeniti značenje i dati onome što čujemo neki drugi smisao. Negdje na polovici drugog razreda osnovne škole, Damir je nešto načuo o biblioteci. Isprva je mislio da je ova riječ nastala spajanjem ”Biblije” i ”teke”, te mu je ostalo u pamćenju nemilosrdno mozganje o njenom pravom značenju. Dvije godine kasnije, proniknuo je i u njega, te je, obogaćen dvijema važnim imenicama, hrabro odšetao do školske knjižnice. Bio je to jedan naoko skroman kutak, koji su neki od njegovih učitelja zvali ”književni separe” (često su ga i kratili u jednostavno ”KS”). Izbor našeg junaka bile su bajke i basne, a kako nije u potpunosti ovladao tehnikom čitanja, nekada ih je zadržavao do krajnjeg roka i vraćao u zadnji tren.
Svoju naviku odlaska u knjižnicu, Damir nije napuštao ni u srednjoj školi. Naročito zbog novog saznanja – srednjoškolska knjižnica bila je bogatija od one prethodne, osnovnoškolske. Često se osamljivao, prepuštajući se nepreglednom svijetu mašte, lebdeći nedomislivo-očaravajućim prostorom fantazije. Usprkos tome, nije bio usamljen: odlazio bi na prvi ples sa glavnom junakinjom nekog ruskog romana u više tomova, promatrao bi sudar sukobljenih strana na nekom bliskoistočnom bojnom polju, pružao bi utjehu djevojci kojoj ljubav nije bila uzvraćena, odmarao bi se pod sjenom starog balkanskog hrasta, pregovarao bi s najljućim neprijateljem protagoniste – kako bi ga odvratio od njegovih nečasnih namjera, ljeti bi putovao s čergama i spavao pod vedrim nebom, dok bi zimovao u egzotičnim tropima…
Stiglo je i fakultetsko doba, s tim i zahtjevi odgovornosti, prilježnosti, ozbiljnosti… Ne, nije studirao književnost, smatrao ju je nečim previše intimnim, da bi se time čovjek mogao javno zanimati. Postao je, očekivano, redovni član gradske i sveučilišne knjižnice.
Međutim, vremena su se promijenila. Kovitlac površnosti, primitivizma i suvremene tame obrušio se na Damirovu (i ne samo njegovu) svakodnevicu. Često je viđao da posjetitelji gradske knjižnice očajno vape za priručnicima samopomoći, senzacionalističkim autobiogra-fijama, bljutavim romančićima koji su veličali niske strasti… Na cijeni je bilo dionizijsko, dok se sve više zaboravljalo ono apolonijsko u čovjeku. Stoga nije ni čudo kada je jedan dan pod slovom ”J” tražio svog idola, J. Joycea, a umjesto njega nabasao na nekoliko naslova o ljubavnim ispovijedima i životu u sadašnjem trenutku. Naprosto, te su knjige (ako se uopće mogu zvati knjigama) bile poredane poput tek pridošlih naslova u knjižari. One su buljile u Damira, rugale mu se, licemjerno ga izazivale da ih uzme u svoje ruke, u ruke koje su držale Marquesa, Dostojevskog, Orwella, Zolu i Camusa. Damir je samo djelomično podlegao ”čarima” ovog grijeha, te ih je primio u šake i sklonio na stranu, kako bi iza njih pronašao ono zbog čega je i došao. Potom ih je kulturno vratio na svoje mjesto, te pokunjeno napustio ovaj kutak knjižnice.
Avaj, ne leži vraže! Čim je bacio pogled na knjižničarku (omanju ženicu jarkocrvenih noktiju, sa kojih je lijeno kapao neosušeni lak), zamijetio je da se i ona zadubila u još jedan bestseler modernog doba. Nevoljko ga je pogledala preko svojih naočala (čiji je okvir odavao utisak da se dotična okitila još jednom nijansom crvene boje), pustila da potpiše karticu, a zatim još predanije nastavila gutati prorijeđene retke svoje knjige. Damir nije imao kud. Isti se dan odlučio da svoju kućnu knjižnicu ne prestaje obogaćivati naslovima velikana, idola pisane riječi. Ova mala aktivnost (kako bi se to danas reklo – ”samo” hobi) postala je njegova glavna životna preokupacija.
Opet ćemo ubrzati teške kazaljke godina, sve do trenutka kada je Damir navršio svoj 35. rođendan. Tada se naš junak mogao pohvaliti zavidnim fondom književne građe i posjedovanjem vlastite, privatne knjižnice. Sigurno pretpostavljate da je to bio hram lijepe književnosti, ali evo vam još jedne zgodne informacije: Damir je iznajmljivao knjige samo onima koji su se pismeno obvezali da će ih pročitati, te koji su mu jasno dali do znanja da će, prilikom njihovog vraćanja, razmijeniti dvije-tri rečenice sa knjižničarem (o sadržaju knjige, vlastitom doživljaju, pouci koju ona nosi…).
Damir je dočekao duboku starost, dičeći se (usljed svoje skromnosti, samo pred samim sobom) borhesijanskom erudicijom, heseovskom učenošću i krležijanskim smislom za humor. Poznajući ga, ostalo mi je samo još nešto onako nedorečeno, nejasno, mutno… Je li Damir bio prosto knjižničar, ili sam po sebi – slika i prilika jedne svesvjetske knjižnice?
Selman Repišti,
30. 6. 2016.