Prevođenje, naročito poezije, nipošto se ne može smatrati mehaničkim zanatom. Ono može biti isto toliko originalno koliko i pisanje nove pjesme, koliko i kreiranje vlastitog djela. Namjerno sam odabrao dvije naoko jednostavne pjesme (s obzirom da se sastoje od samo jedne strofe, tačnije, katrena), kako bih čitaocima dočarao nimalo naivnu namjeru i trud koji stoji iza odgovornog i autentičnog prevodilaštva. Riječ je o pjesmama Williama Blakea (1757-1827), pripadnika engleskog romantizma. Blake je, u prvom redu, ostao upamćen kao pjesnik, slikar i vizionar. Dobro ga opisuje (doduše odveć izlizana) fraza: ”Bio je i djelovao ispred svoga vremena”.
Eternity
He who binds to himself a joy
Does the winged life destroy;
But he who kisses the joy as it flies
Lives in eternity’s sun rise.
Površno-doslovan prevod ove pjesme izgledao bi (ili zvučao) ovako:
Vječnost
On, koji veže za sebe radost
Krilati život uništava;
Ali on koji ljubi radost dok ona leti
Živi u vječnosti izlasku sunca.
Ovako mehanički (ili bukvalno) prevedena pjesma podsjeća na aforizam. Smisao i značenje (”poenta”) ovog ”aforizma” postaju jasni svakome ko malo razmisli o sadržaju prevedene pjesme. Međutim, ovdje nailazimo na nedostatak adekvatne forme, ritma, dinamike, te jednog vida proporcija i simetrije koji su uočljivi u izvornoj verziji pjesme. Stoga, nudim nešto slobodniji prevod:
Beskonačnost
Onaj ko radost za sebe sveže,
Života krila, ustvari, potkreše,
Al’ onaj ko sreći u letu cjelov uputi,
U praskozorju beskraja će živjeti.
Kao što se može primijetiti, riječ joy je prevedena na dva različita načina – kao radost i sreća. Nadalje, the destruction of winged life izraženo je kao ”potkresavanje života krila” (pri čemu je upotrijebljena inverzija – ”života krila”, a ne ”krila života”). Također, ”krilati život” nije sintagma koja je ”sretno odabrano rješenje” u okviru našeg jezika, jer zvuči grubo i nezgrapno. Poljubiti je isto što i ”cjelov dati”, a riječ ”uputiti” je upotrijebljena kako bi se bar donekle rekonstruirala rima iz dva posljednja stiha (”upu-ti” / ”živje-ti”). Pored toga, riječ eternity u naslovu je prevedena kao beskonačnost, a u posljednjem stihu kao beskraj (podsjećam da je u originalu korištena jedna te ista riječ).
Međutim, ovdje nije kraj. Ovu kratku pjesmu možemo prevesti i na sljedeći način:
Vječnost
Ko veselje za sebe zadrži,
Taj krila života sprži,
No ako radost, dok leprša, poljubi,
S rađanjem vječnosti se sljubi.
Ovdje je riječ eternity dvaput prevedena kako se inače prevodi (vječnost). Međutim, to ne umanjuje doživljajnost pjesme, jer smo ”dupli” doslovan prevod pomenute riječi kompenzovali insistiranjem na slikovitosti, koloritu, impresiji (”spržiti krila života”, ”lepršava radost”, ”sljubiti se s vječnošću u trenutku njenog rađanja”). Rima slijedi shemu ”aabb”, kao što je to slučaj s izvornom verzijom ove pjesme.
U konačnici, pokušaću ispitati i ispipati granice svoje pjesničke slobode, tako što ću ponuditi još jedan, onako pretjerano slobodan prevod:
Besmrtnost
Držah se radosti, kao pijan plota,
Ikara načinih, od svoga života,
Međutim, kad potapšah radost u letu,
Vječan postadoh, na ovom i onom svijetu.
Ovdje je težište pomjereno na samog pjesnika. On pjeva iz svoje perspektive, izvlačeći pouku i
životno geslo iz vlastitog iskustva.
Slijedi druga pjesma koja je, opet i za početak, prevedena doslovno:
To see
To see a world in a grain of sand,
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
Here is the (ili možda ”a”, jer nije jedini i opštepoznat) literal translation of this poem:
Vidjeti
Da bi vidio svijet u zrnu pijeska
I raj u divljem cvijetu,
Drži beskonačnost na dlanu svoje ruke
I vječnost u jednom satu/času.
Kao ni i u slučaju prethodne pjesme, ni ovdje nema rime u prevedenoj verziji. U pjesmi ”Vidjeti” rima bi trebala biti ukrštena (”abab”). Osim toga, prevedena verzija doima se poput savjeta, imperativa ili uputstva za uvid u suštinu univerzalnog i nepredstavljivog. Zašto onda ne bismo ovu poruku ”presvukli” u rimu, što omogućava lakše upamćivanje, pravilniji ritam, na koncu – čistu milozvučnost?
Vidjeti
Da u zrncu pijeska prozremo svijet cijeli,
A raj u cvijetu, ukrasu divljine,
Primimo beskraj na dlan ruke, bijeli
U trenutku spoznajmo vječnosti daljine.
U suštini, poenta izvorne verzije pjesme jeste da otkrijemo kako je u jednom zrnu pjeska (u nečemu sitnom, za većinu ljudi nebitnom) ”zapisan” smisao života, sam bitak i njegova unutrašnja logika. Otuda glagol ”prozreti” i pridjev ”cijeli”. Nadalje, cvijet, ma kakav bio, jeste ukras divljine, jer je nesputan, razvija se spontano, prirodno, bez upliva i ”kultivisanja” čovjekovog. Također, beskraj/beskonačnost je krhka, eterična, astralna, te je ne trebamo grčevito stiskati (čvrsto držati) u ruci. Za potpuni doživljaj, dovoljno ju je primiti na dlan (tj. ostaviti joj prirođenu ”slobodnu volju” da se širi u svim pravcima prostora i vremena). Ovaj moment se može povezati sa glavnom porukom prve pjesme, gdje se za trajni i potpuni doživljaj sreće treba suzdržati od nagona da se ona suspregne, utamniči i prisvoji. Treba dodati i da je svrha ove pjesme da u naizgled običnim stvarima spoznamo daljine i visine (dakle, ”krajnje tačke”, ako uopšte postoje) vječnosti. Odatle ovakav prevod posljednjeg stiha.
Drugi prevod mogao bi ”glasiti” ovako:
Spoznaja
U zrnu pijeska svijet se krije,
A vrata raja cvijet divlji krasi,
Ako beskraja sjeme na dlanu uspije
i vječnošću se oboje naši časi.
U naslovu ovog prevoda jasno je istaknuto konotativno značenje glagola ”vidjeti” (= spoznati). U prvom stihu upotrijebljen je glagol ”krije se”, zato što je smisao zaista skriven, zamandaljen, dok mi ne pokucamo na njegova vrata, odškrinemo ih i zaslužimo da vidimo ono što trebamo vidjeti. Treći stih jasno odražava uslov spoznaje (”ako sjeme beskraja uspije/proklija”), a četvrti stih još jedan uslov: da u prolaznosti, ograničenim trenucima možemo ugledati akvarel/boje vječnosti. U posljednjem stihu korištena je riječ ”časi” (skraćeno od ”časovi”), kako bi rima bila dosljedna, te kako bismo skratili riječ ”časovi” (imajući u vidu izvornu verziju ove pjesme, gdje je korištena riječ (an) hour, dakle, jednina).
Posljednji prevod (čime se ne iscrpljuju mogućnosti za prepjevavanje ovog katrena) mogao bi ”zazvučati” na sljedeći način:
Prozreti
Svijetu je dovoljno zrno pijeska, da bi nam otkrio tajnu svoju,
A miris cvijeta divljeg, vinuo bi nas u vlastiti raj,
Samo ako se vječnosti na dlanu divimo u spokoju,
i ako smo kadri u trenutku nazrijeti beskraj.
Za oko nam zapadaju nešto duži stihovi, očuvanje originalne/izvorne sheme rime i personificiranje svijeta i divljeg cvijeta u prva dva stiha (svijet ima sposobnost otkrivanja nečega, a miris cvijeta premještanja i vođenja našeg bića, duše, duha u zamamne predjele raja).
Dakle, pjesnik-prevodilac ima odriješene ruke da prilagodi pjesmu svojem govornom području, s tim što bi bilo poželjno da se drži njenog smisla (pravog značenja), forme (kako bi prevod pjesme zaista zvučao i djelovao poput pjesme, a ne kao moto, aforizam, niti neki vid poslovice ili dosjetke), te ukoliko je to moguće, da očuva njenu izvornu rimu. Svaki dovoljno inspirativan, autentičan i kreativan prevod (koji je možda ”izletio” izvan granica izvorne pjesme) trebao bi se smatrati novim djelom, odnosno samostalnim ostvarenjem. Čitajući dosjetljive prevode, ”pohodimo” glavnu ideju i motive koji potiču iz ”radionice” izvornog pjesnika, ali u isto vrijeme (i u većoj mjeri) ”srastamo” sa stilom njenog prevodioca-poete.
Selman Repišti
