Nema univerzalnog recepta, ovo su, jednostavno, smjernice koje su rezultat istraživanja i iskustava iz prakse u oblasti razvojne (naročito dječje) psihologije:
1. Djetetu treba postaviti granice, ali mu uvijek treba objasniti zašto je određeno ponašanje nepoželjno. Naravno, koristeći rječnik koji ono razumije.
2. Dijete treba učiti empatiji, tj. zauzimanju perspektive drugog (”biti u tuđoj koži”). Naprimjer, nabaviti mu kućnog ljubimca i podučiti ga kako da se brine o njemu, osluškuje njegove potrebe i slično. Tako ono postaje saosjećajno i altruistično.
3. Djetetu možete postaviti visoka očekivanja, ali ona koja su izazovna i, što je najvažnije, dostižna! Na ovaj način, dijete postaje samopouzdano i počinje se osjećati kompetentnim (sposobnim i djelotvornim).
4. Treba nagrađivati dobro vladanje djeteta. Zapravo, podržavati svaki pozitivni pomak u modeliranju djetetovog ponašanja, te odnosa prema sebi i okolini. Nije dobro da podrška ili nagrade budu pretjerani, već ih treba isplanirati u skladu sa stepenom djetetovih postignuća, napora, zalaganja i dobre volje. Ako se neka ponašanja uvijek i obilato nagrađuju, dijete će i kasnije u životu očekivati neku kompenzaciju za sve ono što je uradilo u skladu sa očekivanjima značajnih drugih (roditelja, prijatelja i slično).
5. Loša ponašanja nekada (nesvjesnom greškom roditelja) mogu biti nagrađena. Ovdje dijete najčešće dobiva pažnju roditelja i to percipira kao svojevrsnu nagradu. Naprimjer, ukoliko udari mlađu sestru, roditelj ga može istući, vikati i prijetiti. Na ovaj način mu takođe pridaje pažnju i posvećuje svoje vrijeme. Umjesto toga, treba ga ukoriti, objasniti mu zašto ne treba udarati svoju sestru i dati mu priliku da popravi ovaj aspekt svoga ponašanja.
6. Zapamtite, bitna je perspektiva djeteta! Drugim riječima, kako dijete shvata odnos roditelja prema njemu, te kako interpretira i reaguje na aktivnosti koje roditelji preduzimaju kako bi izmijenili njegovo ponašanje. Ono što za roditelja može biti kazna, dijete može protumačiti kao nagradu, i obrnuto.
7. Djetetu treba reći u čemu je i zašto pogriješilo odmah nakon što je ispoljilo nepoželjno ponašanje. Razlog leži u tome da ono treba povezati roditeljsku kritiku sa aktivnošću koja nije prihvatljiva. Ako se odloži razgovor o aktuelnom prestupu, nema garancije da je dijete razumjelo o kojem se tačnu prestupu radi.
8. Ako ste indiferentni prema djetetu, psotavljate preniske zahtjeve i ne obrazlažete mjere koje primijenite kako biste korigovali njegovo ponašanje, dijete postaje impulzivno (naglo, razdražljivo), agresivno, a u isto vrijeme ostaje nedovoljno zrelo u socioemocionalnom smislu.
9. Od djeteta nemojte očekivati da postane kao vi (ili kao bolji vi), već da pokaže i izraste u ono najbolje od sebe što može ponuditi svijetu i društvenoj zajednici.
Selman Repišti,
5. 8. 2016.