Kroz kašalj, koji je zvučao poput umornog laveža kakvog vremešnog psa, prolomio se uzvik glavnog i odgovornog urednika studentskog lista ”Budućnost jugoslavenske omladine”:
”Ti si ludaaaaa!”
Urednik je bio stariji od nje pola decenije. Teški okvir njegovih naočala, mjestimice požutjela brada i tamnonarandžasti brkovi ne ostavljaju mi mnogo prostora, nego da ovu razliku zaokružim na punu deceniju. Niko ga nije mogao zamisliti bez teške, bakreno-pepeljaste lule. Zvao ju je surlom. Zato ne čudi što su ga najbliži saradnici proglasili Slonom. I imao je kćerku i sina, koji su, kada bi skupa skočili na zlatni tas vremenske vage, težili pola decenije. To ga nije spriječilo da se posveti mlađoj kolegici, odlazeći proljetos i ljetos na ”domaća”, a tako divlja ostrva. Oboje su voljeli te jadranske sirotane. Urednik nikada prije nije pisao pjesme. Smatrao je da su one ništa drugo do bijela zastava na koplju kukavica. Hrabro srce može samo pisati priče i romane. To je i pokušavao raditi. Međutim, nakon povratka s posljednjeg ljetovanja, sročio je prvu pjesmu. I to o žućkastom, poprilično stidljivom cvijetu agave. Kao znamenje njihovog neumornog hodanja i traganja za mjestom gdje će se pretvarati da su tek izgubili nevinost. I kao omaž tekili, koju su pili umjesto vode. Ines ju je nalivala iz flaše, jer je uvijek govorila kako se želi napiti na samom izvoru. Urednik je uvijek s nestrpljenjem čekao da mu prespe iz svojih usta, samo onoliko koliko je ona htjela.
A sada je htjela zaploviti ka Indiji. Ostaviti iza sebe za onaj standard dobro plaćeno mjesto lektorice u BJO uredništvu. Počela je govoriti kako je nešto vuče i kako se tome nečemu ne smije i ne želi oduprijeti. Obrazlagala je da studij psihologije, koji je završila u roku, nije ispunio njena očekivanja. Patetični monolog gradio se na refren-uvidu:
”Željela sam proniknuti u dušu, a u ovom nauku ni ‘d’ od duše…”
***
Sa jednim od posljednjih oktobarskih izlazaka sunca, prepustila se prvom tirkiznom zagrljaju Bengalskog zaliva. Drugog je dana već upoznala jednog našeg ambasadora, sa kojim je ubrzo našla zajednički jezik – jezik bijega i povratka svojoj, kako je zvala, biološkoj majci Indiji. Zapadnjački odgojena djevojka, odmah je poletjela na krilima intuicije. Za nju je bengalski jezik, koji je trebala savladati, zvučao poput kosmičkog pjeva zaostalog nakon pradavnog rođenja vasione. Bhajani, indijske duhovne pjesme, neprijatne nezrelom zapadnjačkom uhu, zvala je tihim vibracijama zvjezdanog runa… Počela je uranjati u oniks u kobrinim očima, koji drugi nisu uspijevali zamijetiti. Bila je sposobna proniknuti u prevrtljivu narav monsuna, shvatajući uzrok iza sveopšteg bijesa boginje Kali. Nije joj smetalo što su je noću uznemiravali jantarni komarci, a svoj bljedocrveni lotos ubrzo je poklonila ambasadoru. Sada Šakti i Šiva, s krem-žutog kreveta svake su zore netremice posmatrali statuu Hanumana koja se ponosno uzdizala s poda njihove sobe. Pored nje, bila je manja figura Bude od žada, s purpurnim vijencem oko vrata. Božanstva su uzvraćala pogled, te se Ines jednog jutra odvažila zamoliti ih da joj daruju… ništa više nego… Riječ. Inspiraciju, nadahnuće. I, dobila je ono što je zatražila. Sljedećih je dana neumorno i nezaustavljivo pisala, i pisala… Otkrivala je nove riječi: ”mojost”, ”sveNjegovost”, ”drugost”, ”svepozorišnost”, ”dvojednost”, ”nadprizornost”… Čula je ono što su drugi vidjeli, a vidjela i mirisala ono što su drugi samo slušali.
***
Šest mjeseci docnije, ambasador je dobio premještaj. Poslan je u Kinšasu. Ubrzo je smijenjen, a iz Konga se vratio s etiketom stranog plaćenika koji ruši krvavim srpom i teškim čekićem izgrađenu domovinu. U međuvremenu, Ines se ponovo susrela sa olistalim i ocvjetalim Zagrebom. Uljuljkana svedenost gradskih galerija i knjižara, te dobro poznata raskoš narodnog teatra više je se nisu dojmile kao prije:
”Previše umjetnosti za moj ukus. Sve to na jednom u moru nemjesta.”
Osjećala je da ju je Europa otela iz toplog ručja pramajke Indije. Drugi put. Prvi je bio kada je rođena. Pogrešno mjesto. Opet ono nemjesto. A nekoć je našla svoje pramjesto. I dalje je mogla, ako bi se prepustila kontemplaciji, svući koprenu iluzije s ovostranog svijeta. Onaj drugi, ostao je samo čežnja. Mogla ga je vidjeti, mirisati i osluhnuti, ali ne i stopiti se s njim. Indija je nešto poput očnjaka u ustima Višnua, božanstva koje održava cjelinu stvorenog i nestvorenog. Danas bi ovog boga, u šund-kombinaciji tradicionalne i moderne Indije, nazvali jednim od triju top menadžera kosmosa. Ines ne pristaje na to. Zato je dozvolila da je smrvi sjećanje na ondašnju Indiju. I ambasador se, svaki dan salutirajući vlastitoj duši, zarobljen negdje u nekom podrumu, prepustio ovakvom slatkom stradanju. Unutarnjem pogledu na čudesni potkontinent, kolosalni zub božanstva čije ime miriše na sijamske plodove višnje.
Selman Repišti,
27- 30. 1. 2017.