Tag: Jung

MASKE I MASKIRANJE: ZAPAŽANJA JEDNOG PSIHOLOGA

Zašto se imamo potrebu maskirati? Biti neko drugi ili nešto drugo od onog što inače jesmo? Sakriti svoj lik, zamijeniti ga krinkom i preuzeti ulogu onoga što ta krinka predstavlja?

Prvenstveno psiholozima ličnosti, poznato je da svako od nas ima svoje privatno ”ja” i javno ”ja”.  Privatno ja je najbolje znano nama samima i uključuje, pored ostalog, osobine ličnosti i ponašanja koja ne pokazujemo pred drugima. Točno je da je  većinom riječ o socijalno- neprihvatljivim nagonima, kao što su pretjerana agresivnost i otvorena seksualnost. Zato je Carl Gustav Jung, doajen analitičke psihologije, skovao termin za ovu, ”mračnu stranu” naše ličnosti. Nazvao ju je sjenkom. Međutim, privatno ”ja” obuhvata i našu idealnu sliku o sebi: kakvi bismo željeli biti (a iz nekih razloga ne smijemo ili se stidimo biti). Dakle, privatno ”ja” nije negativni aspekt ličnosti, koga bismo se što prije morali odreći, u cilju opće, a time i osobne dobrobiti. Svaki dio svoje ličnosti treba integrirati u jednu cjelovitu sliku o sebi, koja je autentična, neponovljiva i u određenoj mjeri različita od osobnosti ljudi koji nas okružuju.

Javno ja je većinom izvještačena slika nastala kao produkt interakcije onoga što zaista jesmo i očekivanja  društvene ili kulturne sredine u kojoj se nalazimo. Zato je Jung pozajmio riječpersona, koja je u starim grčkim kazalištima bila oznaka za masku. Kod dovoljno mentalno i socijalno funkcionalnih osoba, postoji balans između privatnog i javnog ”ja”, drugim riječima, ovi aspekti su uspješno integrirani u kompletnu sliku o sebi.

Ako maskiranje promatramo iz ugla psihopatologije, sigurno bismo ga mogli povezati sa ekshibicionizmom i voajerizmom. Maskirani je onaj koji stavlja i oblači masku i/ili kostim, tj. ono što ne nosi u svom svakodnevnom životu. Težeći da ostavi utisak, da se pokaže i istakne, možemo reći kako se služi socijalno-dozvoljenim ekshibicionizmom. S druge strane, osoba promatra druge, a da pritom one ne mogu vidjeti tko je ona zapravo, već samo vide njenu masku. Ako ovaj položaj subjekta prihvatimo kao kulturni, nenametljivi voajerizam, onda s pravom možemo reći da društvo u određenom stupnju, s vremena na vrijeme, potiče i ohrabruje ovu sitnu perverziju. Ono što je ovdje najzanimljivije je da imamo situaciju u kojoj je jedna te ista osoba ekshibicionista i voajer u isto vrijeme. Štoviše, svi koji su maskirani funkcioniraju po principu pomenute ”dvostruke kombinacije”.

Šta dobivaju od ovoga? Prvo, sakrili su svoj privatni self (ali, što je paradoksalno, paralelno ga ispoljavaju kroz: oblik, boju, veličinu, teksturu i sadržaj maske). Drugo, sakrili su i svoj uobičajeni javni self (opet paradoks, privatni self im se kroz maske i kostime pretače u javni self). Treće, prešutnim dogovorom su članovima svoje skupine obezbijedili da slobodno pokazuju bizaran/ekstravagantan izgled i neka od socijalno-neprihvatljivih ponašanja. Time su zadovoljili potrebu za zabavomi slobodom, ali i za povezivanjem i pripadanjem, s obzirom da su se uzajamno obvezali da će tolerirati raznoliko i neuobičajeno oblačenje i ponašanje. Potreba za moći je ispunjena kroz ulogu promatrača, tj. nekog tko sve vidi, ali drugi ne vide ono što on zapravo jest. Isto tako, i kroz ulogu objekta promatranja, interesantnog podražaja živopisnih boja i nesvakidašnjeg dizajna – koji postaje predmetom pažnje ostalih učesnika.

Kada dovedemo u vezu i zbrojimo sve što smo rekli, možemo zaključiti da postoji višestruka psihološka i socijalna korist od maskiranja, koja rezultira intenzivnim uživanjem. To je zato što maskirana osoba u isto vrijeme osjeća efekte ispoljavanja i sakrivanja različitih dijelova svoje ličnosti, kao i dinamiku kontrole i gubitka kontrole nad svojim nagonima i osjećanjima.

Zbog ovoga, maskiranje, odnosno ekstravagantno oblačenje može postati predmet svojevrsnog užitka i izdići se do svojevrsnog  fetišizma. Tako komad odjeće ili obuće sam po sebi postaje izvor (seksualnog) zadovoljstva, a dobro znamo da se ovaj proces odvija, prije svega, po principu klasičnog uvjetovanja.

Naravno, drugi dio posljednjeg pasusa nije pisan u svrhu označavanja maskenbala kao čina kolektivnog fetišizma, već u cilju povezivanja dva fenomena koja svjedoče o preplitanju normalnog ponašanja i određenog otklona od njega. Veliko je pitanje koja je granica prihvatljivog otklona.

PSIHOLOGIJA MUŠKO-ŽENSKIH ODNOSA

Partnerske veze su neiscrpna i uvijek aktualna tema, kako u medijskom prostoru, privatnom životu, tako i u kružocima psihologa. Ovdje ću vas upoznati sa nekim rezultatima istraživanja u ovom domenu ljudskih interakcija.

Na samo zasnivanje partnerske veze utiče nekoliko grupa faktora: fizička privlačnost, blizina, sličnost i uzajamnost. Fizička privlačnost je evolucijska zaostavština. Privlačne su nam velike ženske grudi, zato što su one u prošlosti bile znak plodnosti, tj. garancija za uspješno othranjivanje tek rođenih potomaka – djece. Obline su indikator uredno naslaganog masnog tkiva, koje služi kao nutritivna (hranidbena) rezerva. Duga i njegovana kosa kod žena znak je njihovog dobrog fizičkog zdravlja u proteklih nekoliko godina. Omjer struka i kukova je indikator sposobnosti i kapaciteta žene da dobro podnese trudnoću i omogući adekvatne uslove za rast i razvoj fetusa. Čista i zdrava koža znaci su njene vitalnosti i mladolikosti. A pozitivna ocjena ženine mladosti od strane muškarca odnosi se na njegov utisak da je sposobna rađati zdravu djecu, te da njegovo sjeme ”pada na plodno tlo”. S druge strane, širina ramena muškarca, veličina i oblik njegovih mišića (tj. razvijena muskulatura) indikatori su izdržljivosti, spretnosti, spremnosti na borbu, snage i hrabrosti. Simetrične crte lica također ukazuju na dobro fizičko zdravlje i stabilnost. Dakle, biološki smo programirani da za partnere biramo fizički izazovne, lijepe i zgodne žene, odnosno atraktivne i razvijene muškarce.

Drugi faktor je blizina. Ono što nam je blisko, češće percipiramo poznatijim i manje opasnim nego ono što se nalazi daleko od nas. Tako postupamo i sa potencijalnim partnerima. Ako se s njima često susrećemo, postoji veća vjerovatnoća da se upustimo u intimnu vezu. Prostornu daljinu shvatamo kao otežavajući faktor, a o osobi koja nije ”pred našim očima” često razmišljamo kao o nekome ko ima slobodu da nam iza leđa uradi nešto što nam se možda i ne bi svidjelo.

Treći faktor je sličnost. Osobe koje su sličnije nama (npr. po interesovanjima, stavovima, vrijednostima…) donekle poistovjećujemo sa samima sobom. Možemo percipirati i neki vid zajedničke pripadnosti, odnosno povezanosti (npr. potencijalni partner sluša istu vrstu muzike, bavi se istim poslom, ima sličan stil života našemu…). Kao i u slučaju blizine, ovakve ljude doživljavamo manje opasnim i više naklonjenim nama. Istraživanja u oblasti socijalne psihologije pokazala su da veze zasnovane na sličnosti partnera traju nešto duže od onih u kojima se partneri razlikuju.

Posljednji faktor je uzajamnost. Za uspostavljanje partnerske veze potrebno je da osjećanja i interesovanje budu obostrani. Tako uzajamno pozitivan stav i emocije vode do rađanja nečeg trećeg – same veze. Ljudi često misle da ih je u vezi dvoje, međutim, postoji i ono treće što su stvorili – njihov emocionalni odnos. Tako dobar psihoterapeut nikada neće zauzeti stranu jednog od bračnih/intimnih partnera već će biti na strani njihovog odnosa.

Prominentni američki psiholog Robert Sternberg predložio je teoriju ljubavi, po kojoj ona ima tri komponente: intimnost, strast i posvećenost (zalaganje). Romantična je ljubav, po njemu, skladan miks strasti i intimnosti. S druge strane imamo partnersku ljubav, koju čine intimnost i posvećenost. Treća je luckasto-apsudna ljubav, koja ima dvije naizgled isključive  komponente – strast i posvećenost. U ovoj teoriji, čista strast je nazvana zaljubljenošću, čista intimnost jednostavnim sviđanjem, a uporna posvećenost ”praznom ljubavlju”. Potpuna, odnosno ispunjavajuća ljubav ne isključuje nijedan segment. Ona ima sve potrebne sastojke – strast, intimnost i posvećenost partneru.

Studije provedene u oblasti sociolingvistike uče nas da komunikacijska sredstva (verbalne i neverbalne prirode) muškaraca gotovo uvijek služe za dominaciju, kontrolu okoline, davanje naredbe, isticanje nadmoći i dokazivanje da su oni u pravu. Rezultati sličnih ispitivanja ženskih komunkacijskih obrazaca upućuju na podređenost, izražavanje emocija, samootkrivanje, slaganje sa tuđim mišljenjem i tendenciju ka smirivanju konflikata. Također, muškarci su skloniji tražiti praktično rješenje određenog problema, dok su žene više usmjerene na njegov emocionalni aspekt i traženje podrške prilikom neke nezavidne situacije. Opet se možemo vratiti na teoriju evolucije, te osvijestiti i razumjeti ove spolne razlike, kako naše veze ne bi rezultirale krizom ili stagnacijom. Dakle, muškarci trebaju dopustiti ženama da od njih otvoreno traže pomoć i izraze svoja osjećanja. S druge strane, žene trebaju dopustiti muškarcima da donekle kontroliraju situaciju u kojoj se nalaze i da određene stvari obave na svoj način, makar bili vidljivo tvrdoglavi u tim nastojanjima. Naravno, ekstremno isticanje ovih razlika nije poželjno, jer bi to rezultiralo apsolutnom dominacijom muškaraca i potpunom inferiornošću žena. Živimo u suvremenom dobu i trebamo biti svjesni činjenice da u nekim stvarima i poslovima muškarci i žene mogu i sposobni su zamijeniti svoje uloge. Ali, u određenim prilikama, treba dopustiti izražavanje spolno specifičnih tendencija i ponašanja. Tako će oba partnera biti zadovoljna i osjećat će se onim što istinski jesu.

Po Carlu Gustavu Jungu, dobro znanom švicarskom psihijatru, svaki muškarac u sebi ima skrivenu žensku stranu (Animu), dok svaka žena ima latentne maskuline osobine (Animusa). Idealan scenario bio bi da svi mi osvijestimo kod sebe osobine suprotnog spola, jer nam one mogu pomoći da pronađemo ravnotežu u životu, bolje se prilagodimo na svoju okolinu, prihvatimo sebe i realističnije posmatramo svijet oko nas. Istraživanja su pokazala da osobe s androginim osobinama (združenim muško-ženskim karakteristikama) pokazuju veće mentalno zdravlje, bolju adaptiranost, višu socijalnu i emocionalnu inteligenciju, zreliji pogled na život i odgovorniji odnos prema sebi i drugim ljudima. Ovo ne znači da svako treba pošto-poto težiti da usvoji kvalitete suprotnog spola, već da s vremena na vrijeme ispolji pozitivne osobine koje se vežu za drugi spol. Tako se muškarac ne treba plašiti iskreno izraziti svoje emocije (to ne znači da je slab i nesposoban, već da je emocionalno zreo) ili recimo učestvovati u kućanskim poslovima (ovo ne znači da je feminiziran, već da je savjestan, odgovoran i da želi pomoći svojoj partnerici). Žena se ne treba plašiti da bude prodornija ili samosvjesnija (to ne znači da je muškobanjasta, već da je skupila snage i hrabrosti da se zauzme za svoja prava), niti da se bavi nekim muškim poslovima (ovo ne znači da je izgubila svoju žensku ulogu, već da je pokazala vlastitu praktičnu inteligenciju, te da je sposobna baviti se širokim dijapazonom poslova).

Ukratko ću se osvrnuti na konflikte u partnerskim vezama. Kako bi veza bila kvalitetnija, uspješnija i duža, partneri ne trebaju jedno drugo optuživati, kritikovati i omalovažavati. Jako je bitno aktivno slušati (dakle, ne samo klimanje glavom ili požurivanje partnera da izgovori sve što je htio). Također, partneri trebaju što više isticati svoje sličnosti, sjetiti se poteškoća i problema u prošlosti koje su riješili zajedničkim naporima (dakle, skupa i oslanjajući se jedno na drugo), te insistirati na  projektima za budućnost koje oboje visoko vrednuju i kojima teže.

Međutim, ukoliko se veza nikako ne može održati, partneri trebaju raditi na mirnom razilaženju, koje će im otvoriti mogućnosti za buduće, kvalitetnije odnose sa novim partnerom. Nije dobro ”povlačiti” određeni odnos, bolje ga je produktivno završiti, oporaviti se, prikupiti snage, i nastaviti sa životom. Niko ne treba tegliti emocionalno breme prošlosti, jer ono stvara probleme u budućim vezama. Neki/a sljedeći/a partner/ica može ispaštati zbog negativnih iskustava iz prošlih veza svoje partnerice/a, a to vodi ponavljanju nerazriješenih konflikata.

Kako bih završio u pozitivnom tonu, preporučujem vam da pronađete (ili zadržite) partnera, sa kojim se možete voljeti iskreno, uz uzajamne znake brižnosti, nježnosti i pažnje. Neka vaša ljubav bude autentična, kreativna i ispunjavajuća za oboje!