Tag: antisocijalni poremećaj ličnosti

Ima li razlika između PSIHOPATE i SOCIOPATE?

Većina ljudi, ali i stručnjaka, termine psihopata i sociopata upotrebljava kao sinonime. I to nije pogrešno. Nauprot tome, postoji određena grupa eksperata koja argumentovano pravi razliku između ova dva termina, a u isto vrijeme ističe i one karakteristike koje ih povezuju.
Zajedničke osobine i ponašanja psihopata i sociopata su sljedeće:

a) nepoštovanje prava i sloboda drugih ljudi;
b) kršenje društvenih, moralnih i kulturalnih normi;
c) opravdavanje vlastitih tendencija ka nasilnom ponašanju (fizičko, psihičko, seksualno i ekonomsko nasilje) i
d) nedostatak osjećanja kao što su krivica, sram, stid i kajanje.

Međutim, po Scottu A. Bonnu, profesoru sociologije i kriminologije na Univerzitetu Drew, psihopate nisu sposobne ostvariti emocionalne veze sa drugima (naročito one dugoročne prirode), niti su sposobne iskreno empatizirati (premda se njihovom sagovorniku ili partneru može činiti da psihopate razumiju njegova osjećanja i perspektivu). One, zapravo, imitiraju facijalnu ekspresiju (izraze lica) tipičnu za ispoljavanje različitih osjećanja, u cilju zavaravanja sagovornika. Jako su manipulativne, šarmantne i bez problema zadobijaju povjerenje ljudi. Igraju na tu kartu da je za veliku većinu ljudi karakteristična sklonost opraštanju i povjerenju u svoju okolinu. Psihopate iskorištavaju ovu činjenicu. One mogu biti visoko obrazovane osobe, sa stalnim poslom i porodičnim životom. Ipak, sve ovo predstavlja fasadu za njihove prave pobude koje nisu nimalo naivne. Smatra se da je psihopatija većim dijelom rezultat genetskih faktora (naslijeđa), te se pretpostavlja da psihopate imaju oštećen prednji režanj mozga i s njim povezane strukture (većinom unutar tjemenog režnja), a ova područja mozga zadužena su za kontrolu emocija i impulsa. Dakle, unutrašnji faktori (psihofiziološke i genetske prirode) imali su odlučujuću ulogu u nastanku psihopatije, otuda opravdanost korištenja ovog termina za pomenutu grupu ljudi.

U domenu kriminala, ako je utvrđeno da je serijski ubica psihopata, njegova ubistva su pažljivo isplanirana, do u sitne detalje, a veći dio tragova i dokaza je sakriven. Ovo su, po FBI-evoj klasifikaciji, organizirane serijske ubice. One kontrolišu količinu rizika kojoj se izlažu i prilično se razumiju u procedure korištene za otkrivanje počinitelja, te im lukavo izmiču. Ovdje naglašavam da nisu sve serijske ubice psihopate, niti su sve psihopate serijske ubice. Realnost je ovakva: mali broj njih ispunjava kriterijume potrebne za dijagnozu psihopatije.

S druge strane, sociopate su impulzivne, neprijateljski nastrojene prema okolini, pri čemu imaju česte izlive bijesa. Za razliku od psihopata, one obično žive na margini društva, ne mogu zadržati stalni posao, niti su naročito obrazovani. Dakle, sociopate su nestabilne, ne mogu biti u stabilnoj vezi sa svojim partnerom/partnerkom, niti mogu dovesti svoje obaveze, dužnosti i planove do kraja, tj. do realizacije. Smatra se da je sociopatija u prvom redu uzrokovana faktorima okoline i odrastanja osobe, kao što su traume fizičkog i/ili seksualnog zlostavljanja tokom djetinjstva. Sa prikazanim stajalištem o razlikama između psihopatije i sociopatije s obzirom na način i uzrok njihovog nastanka slažu se i A. Walsh, sa Odsjeka za kriminalistiku Univerziteta Bois i H. H. Wu, sa Odsjeka za društvene nauke Univerziteta West Alabama. Termin sociopata upravo se opravdava problemima u socijalnom domenu koji su doveli do ovog poremećaja. Zanimljivo je da sociopate mogu donekle osjećati krivicu ukoliko na neki način naude osobi koja im zaista znači (ili koja je član iste društvene ili interesne grupe kao i oni sami), međutim, empatija izostaje ukoliko je njihova žrtva nepoznata osoba, slučajni prolaznik koji im se na neki način zamjerio, i slično.

Ukoliko se ispostavi da je serijski ubica za kojim se traga sociopata, očekuje se da su njegova ubistva nedovoljno isplanirana, da su rezultat trenutka u kojem je sociopata izgubio strpljenje i živce, te impulzivno naudio svojoj žrtvi. Ovakve serijske ubice ne brinu se mnogo oko mjesta zločina, drugim riječima, ne sakrivaju tragove i dokaze. Njihova ubistva na prvi pogled mogu djelovati slučajno, bez ikakvog redoslijeda i plana. Zato su poznate kao neorganizirane serijske ubice. Ipak, stručnjaci – kriminalističari, psiholozi i psihijatri mogu naći poveznicu između njihovih kriminalnih djela, zato što obično ostave dovoljno tragova iza sebe što olakšava njihovo identificiranje, praćenje i, na koncu, hvatanje.

Kelly McAleer, američki klinički psiholog i psihoterapeut, predlaže da se o ova dva fenomena treba razmišljati kao o dvije strane istog novčića, odnosno istog poremećaja koji je u DSM-5 (jednom od savremenih priručnika za dijagnozu i klasifikaciju psihijatrijskih poremećaja) označen kao antisocijalni poremećaj ličnosti. Ovaj poremećaj se može dijagnosticirati tek od 18. godine života osobe, budući da do tada adolescenti prolaze kroz burne razvojne promjene. Inače, potrebno je da osoba ima nekoliko od već nabrojanih simptoma koji upućuju na neobaziranje na prava drugih osoba i kršenje istih, i to bar od 15. godine. Tome su dodana sljedeća dva kriterijuma: postojanje poremećaja ponašanja prije 15. godine života i to da da antisocijalni poremećaj nije rezultat shizofrenije ili bipolarnog poremećaja (nekada poznatog kao manično-depresivna psihoza). Posljednji kriterijum je veoma važan, kada se uzme u obzir da neki ljudi miješaju termin ”psihopatija” sa ”psihotičnošću” (glavna karakteristika psihotičnosti jeste gubitak kontakta s realnošću, npr. u vidu pojave deluzija, te slušnih i/ili vizuelnih halucinacija, a javlja se u slučaju sumanutih poremećaja kakav je paranoja, te kod shizofrenije).

Selman Repišti,
24. 8. 2016.

Psihološki portret Clarice Starling u odnosu sa Dr. Hannibalom Lecterom

Profiliranje agentice i psihologinje Clarice Starling izazov je kojem teško može odoljeti ijedan stručnjak iz oblasti kliničke psihologije/psihijatrije. Nesumnjivo primamljiv poduhvat, u sebi krije mnoge kontroverze, zamke i pitanja, ne ostavljajući prostora za ad-hoc improvizacije bilo koje vrste. Tako je teško ne pogledati odraz Starlingove u očima dr. Hannibala Lectera, notornog kanibala, briljantnog psihijatra iz Baltimorea, smještenog u američkoj saveznoj državi Maryland. Isto tako, potrebno je biti svjestan da postoje izvjesna razilaženja u portretiranju njenoga lika u knjigama Thomasa Harrisa i filmovima Jonathana Demmea (”Kad jaganjci utihnu”) i Ridleyja Scotta (”Hannibal”). Mi ćemo se bazirati na sličnostima.

Clarice je prikazana kao skromno odjevena provincijalka, spremna da iskrenim zalaganjem i bolnim odricanjem napreduje u karijeri FBI agentice. Otac, kojeg ona idealizira pripisavši mu etiketu (lokalnog) policajca, ustvari je bio noćni čuvar, koji je poginuo tijekom jednog (opet, ”nevažnog”) obračuna. Majka je teško zarađivala za život, radeći kao spremačica (točnije rečeno, čistačica) u nekom motelu. Clarice se prisjeća da joj je jednom, dok je čistila kupaonicu u motelskoj sobi, rekla da treba ići živjeti u Montanu, na ranč kod rođaka. Njene nevolje kulminiraju kada ju je jedno jutro probudio vrisak jaganjaca koje su klali. Pokušala je spasiti jedno, koje su, usprkos njezinom protivljenju, na koncu, ipak zaklali.

Starlingova stasava u moralno osviještenu osobu, svjesna kršćanske krivice i promordijalnog grijeha stečenog samim rođenjem, kao i individualne, neurotske, samoj-sebi-nametnute krivice i mesijanskog imperativa. Identifikaciju s ocem možemo uočiti iz njezine želje da postane agentica, odnosno da radi u službi države. Ova odluka na neki način defeminizira Starlingovu, ali, s druge strane, rađa u njoj otpor prema svima onima koji nipodaštavaju potencijal, inteligenciju i kvalitete ženskog roda. Bilo kako gledano, poistovjećuje se s ulogom zaštitnika/zaštitnice, što ju, paradoksalno njezinoj skromnosti i skrušenosti, stavlja u poziciju osobe bez koje svijet ne može opstati. Iz sukoba vlastitih unutarnjih demona, Clarice crpi snagu i ide naprijed. Ovaj prikaz odlično ilustrira i potvrđuje Lacanov stav o ulozi oca: otac u našim životima dobija ultimativnu moć tek onda kada je mrtav (jasnije rečeno, otac je moćniji na simboličkom, nego na realnom planu).

Žilavost novakinje Starling i koliko-toliko uspješno odmjeravanje snaga sa muškarcima koji ju okružuju biva stavljena na kušnju u susretu sa hladnokrvnošću podmazanom dijagnostičkom mašinerijom dr. Hannibala Lectera. Pozicija iz koje nam je dozvoljeno promatrati odnos agentice Starling i dr. Lectera, u najmanju ruku je perverzna. Tako, u isto vrijeme svjedočimo relaciji: roditelj-dijete, doktor-pacijent, mentor-šegrt, ali i odnosu zavodnika prema objektu ljubavi. Onda kada se dr. Lecter obraća svojoj sugovornici imenom, učvršćuje svoju poziciju moći, smatrajući je prije svega djetetom, potom pacijentom, a u krajnjoj liniji potencijalnom partnerkom. Kada je oslovljava sa ”agentice Starling”, manipulativno joj podiže profesionalno samopoštovanje, smatrajući ju pritom ništa više do svojim šegrtom.

Pokušajmo se sada staviti u njenu kožu: Clarice prestaje biti subjekt, ličnost po sebi, postajući objekt doktorovog ismijavanja, ponižavanja, a u isto vrijeme plijen, lovina (usudimo se reći: Hannibalov obrok) i predmet njegove žudnje. Pomislili bismo da je njezina pozicija nezavidna, nepoželjna i nesnosna. Međutim, kada malo bolje razmislimo, ona je podignuta na pijedestal i postaje magični predmet obožavanja, koji posve obuzima dr. Lectera. Ona konačno dobija ono što od drugih nije mogla dobiti: Hannibal ju tretira sa puno uljudnosti i pristojnosti, drugim riječima, kao pravu ženu (damu). U drugom, implicitnom registru njihove komunikacije, prisutno je obostrano uvažavanje i divljenje. Ona mu se podsvjesno divi, jer je nepobjediv, pouzdan i zaštitnički nastrojen (”nitko mu ne može ništa”). U Clariceinom svijetu fantazama, dr. Lecter je idealna zamjena za oca, koji je bio izložen i podlegao opasnostima, te je ”napustio” kada je bila jako mala. Dakle, možemo pretpostaviti da joj nesvjesno prija Hannibalova pažnja i posvećenost, te da joj on postaje stabilno i sigurno uporište.

Starlingova je u ulozi pacijentice svedena na mentalni nivo djevojčice. Ona je poslušna, izdašna u informacijama koje nudi ”svome doktoru”, ali, s vremena na vrijeme, uključuje se odrasla osoba u njoj. To je vidljivo u igri quid pro quo (”nešto za nešto”, ”informacija za informaciju”), kada vješto odbija dati podatak o svojim sjećanjima na djetinjstvo, ukoliko joj dr. Lecter ne ponudi još neku informaciju o krvniku Buffalo Billu. Zanimljivo je da Clarice od ”svog psihijatra” dobiva otrgnuti komad djetinjstva nazad, jer dr. Lecter kod nje ”liječi” period nakon očeve smrti. Ovo je još jedna potvrda da se u njezin imaginarij Hannibal useljava kao nadomjestak za oca, ili pak, kao njegov nastavak, odnosno nasljednik koji će ju pratiti čitav život. Dakle, ona ponovno na momente postaje djevojčica zato što to želi i jer je to odabrala kao preduvjet svojevrsnog užitka koji doživljava.

Polako se mijenja i njezina koncepcija Boga kao nekoga tko nam je dao težak život i na tome mu trebamo biti zahvalni. Briljantni psihijatar se izruguje tom bogu i navodi mnoštvo logičnih protuargumenata, čime sebe simbolički smješta na njegov prijestol. Time poručuje da joj u isto vrijeme može biti i bog i otac, te da se, povinujući se njegovoj volji, ne mora odreći svojih prijašnjih ideala.

Agentica Starling se, nesvjesna toga, nalazi i u ulozi doktorove sestre, koja je sada imaginarni entitet (i zato, kako smo već istakli, a shodno Lacanovom učenju, ima poseban utjecaj na Hannibalove porive i razmišljanja). Mischu su pojeli vojnici koji su zarobili malog Hannibala i njegovu sestru, a zabilježeno je još mnogo slučajeva kanibalizma na istočnom frontu. Kako su i njega (dr. Lecter je ovo sjećanje potisnuo) nahranili Mischinim ostacima, u njegovom bolesnom sistemu razmišljanja leži bojazan da ne ponovi ovakvu ”pogrešku”. Zato je pozicija Starlingove, ma kako to djelovalo paradoksalno, sigurna i bezbjedna. Drugi razlog koji ide u prilog ovom tvrđenju je Hannibalova prešutna nada da će mu Clarice Starling, s obzirom da oboje osjećaju krivicu (ona zbog janjeta, on zbog sestre), pomoći da prevaziđe konflikte u njegovoj ličnosti. Clarice je, osim toga, jedini Hannibalov kontakt sa vanjskim svijetom i nužna mu je za ostvarivanje određenih povlastica (dobivanja knjiga, pristupa znanstvenim časopisima, boljeg smještaja i slično). Rezimirajući, ovdje je, premda dijelom svjesna te činjenice, konačno došla u centar pozornosti i postala nezamjenjiva (prijeko potrebna, nužna), što je bila njezina glavna životna aspiracija.

Na koncu, moć Clarice Starling ogleda se i u ulozi pacijenta. Naime, ona je pacijent (popularno rečeno: klijent u psihoterapijskom procesu) koji je ujedno onaj koji je kompetentan da liječi (pomaže). Prethodni Lecterovi pacijenti bile su osobe koje su se pasivno prepuštale njegovom monstruoznom sustavu liječenja. Agentica Starling je netko tko koristi doktorovu usmjerenost na tegobe pacijenta, kako bi paralelno posmatrala njegove slabosti, koje se u tom procesu spontano otkrivaju. Složili se mi to ili ne, ipak je ovdje samodopadnost i napuhana samouvjerenost jednog psihijatra pobijeđena odvažnošću i dovitljivošću jedne psihologinje, koja tek počinje graditi svoju profesionalnu karijeru.

Kako na filmskom platnu, tako i u istoimenim knjigama, vidimo da unutarnje, latentno značenje postupaka Clarice Starling drastično odstupa od onog eksplicitnog, manifestnog. Ona je ta koja najviše profitira i izvlači maksimalnu psihološku dobit iz situacije. Posmatrano na širem planu, Starlingova uspješno okončava jedan niz seansi samopomoći, koristeći splet okolnosti koji joj se, igrom slučaja, našao na putu ostvarenja životnih snova.

Selman Repišti,
psiholog