Intimna ispovijest jedne kratke priče

To sam ja, kratka priča. Ovo je moje životno putovanje, cijela istina o meni. Ako sam baš kratka, kažu da se zovem crtica. Moj jezik je gotovo telegrafski, hemingvejski. Dobro, ne baš suhoparni, čistokrvno-novinarski jezik. A čitalac neka se pripremi na dva mala razočaranja. Lišavam ga detaljne razrade svojih likova.  Ostaje uskraćen i za maestralne opise pozornice na kojoj moji junaci stvaraju uzbudljivu i neponovljivu atmosferu.

Nekada nastajem i iscrpljujućim filtriranjem, da ne kažem kasapljenjem neke duže priče. Recept je sljedeći. Duža priča se ogoli do svoje suštine, usijanog jezgra. Potom se ovaj verbalni nukleus izloži gladnim očima čitalaca. Ali moj skelet nije posve oglodan. Ima tu i podobrih, probranih komada mesa, dostojnih svečanog posluženja na pravim literarnim gozbama.

A šta ako se završim prije nego što moram? Ako slučajno budem kraća verzija od planirane? Ako, nepromišljeno, izostavim komadić svog identiteta? U ovim prilikama ne dupuštam sebi da se  uzrujavam, jer znam da će me svaki čitalac domisliti i uobličiti na svoj način. Vidite, nemam problem sa time da me drugi dopisuju.

Na kraju moram priznati da nisam bez kompleksa niže vrijednosti. Rasparčala sam se u četiri paragrafa, da mislite da me ima više i da me, u konačnici, shvatite ozbiljno.

Selman Repišti

22. 1. 2023.

Neugodno blaženstvo samovanja

Živio jednom jedan neobičan primjerak ljudskog roda. Pošto ste nestrpljivi, reći ću vam da je čudno bilo to što je bio svjestan samo sebe samog. Pogađate, takav nije bio u stanju da se upoređuje sa drugima, jer za njih prosto nije ni znao. Zato mu nije bilo poznato da li je muškarac ili žena, da li je mlad, sredovječan ili star. Nije mogao procijeniti ni da li je lijep ili ružan.

Ipak, saosjećajno ćemo mu podariti sposobnost koja će mu dozvoliti da shvati kako ima crnu kosu, dvije ruke i isto toliko nogu i da svoje držanje može okarakterisati kao ponosno, premda su mu leđa nešto pogrbljena.

Možda su neki od vas ispravno pretpostavili da je naš protagonista postao opasno usamljen. Zato nas ne treba čuditi što je u jednom trenutku odlučio sebi oduzeti život. A u narednom trenutku iznenadio nas je zapitavši se postoji li neko sličan njemu. Tada ga je, nespremnog, ošamarila sveukupnost svijeta kakvog ga i sami poznajemo. Kratko je izgubio svijest, nakon čega je počeo polako shvatati šta mu se dešava.

Prvo pitanje koje je postavio sebi bilo je: ”Da li sam ja bolji od drugih?” Zatim se naglas zapitao: ”Vrijedim li više od drugih?”

Selman Repišti

22. 1. 2023.