Ima li razlika između PSIHOPATE i SOCIOPATE?

Većina ljudi, ali i stručnjaka, termine psihopata i sociopata upotrebljava kao sinonime. I to nije pogrešno. Nauprot tome, postoji određena grupa eksperata koja argumentovano pravi razliku između ova dva termina, a u isto vrijeme ističe i one karakteristike koje ih povezuju.
Zajedničke osobine i ponašanja psihopata i sociopata su sljedeće:

a) nepoštovanje prava i sloboda drugih ljudi;
b) kršenje društvenih, moralnih i kulturalnih normi;
c) opravdavanje vlastitih tendencija ka nasilnom ponašanju (fizičko, psihičko, seksualno i ekonomsko nasilje) i
d) nedostatak osjećanja kao što su krivica, sram, stid i kajanje.

Međutim, po Scottu A. Bonnu, profesoru sociologije i kriminologije na Univerzitetu Drew, psihopate nisu sposobne ostvariti emocionalne veze sa drugima (naročito one dugoročne prirode), niti su sposobne iskreno empatizirati (premda se njihovom sagovorniku ili partneru može činiti da psihopate razumiju njegova osjećanja i perspektivu). One, zapravo, imitiraju facijalnu ekspresiju (izraze lica) tipičnu za ispoljavanje različitih osjećanja, u cilju zavaravanja sagovornika. Jako su manipulativne, šarmantne i bez problema zadobijaju povjerenje ljudi. Igraju na tu kartu da je za veliku većinu ljudi karakteristična sklonost opraštanju i povjerenju u svoju okolinu. Psihopate iskorištavaju ovu činjenicu. One mogu biti visoko obrazovane osobe, sa stalnim poslom i porodičnim životom. Ipak, sve ovo predstavlja fasadu za njihove prave pobude koje nisu nimalo naivne. Smatra se da je psihopatija većim dijelom rezultat genetskih faktora (naslijeđa), te se pretpostavlja da psihopate imaju oštećen prednji režanj mozga i s njim povezane strukture (većinom unutar tjemenog režnja), a ova područja mozga zadužena su za kontrolu emocija i impulsa. Dakle, unutrašnji faktori (psihofiziološke i genetske prirode) imali su odlučujuću ulogu u nastanku psihopatije, otuda opravdanost korištenja ovog termina za pomenutu grupu ljudi.

U domenu kriminala, ako je utvrđeno da je serijski ubica psihopata, njegova ubistva su pažljivo isplanirana, do u sitne detalje, a veći dio tragova i dokaza je sakriven. Ovo su, po FBI-evoj klasifikaciji, organizirane serijske ubice. One kontrolišu količinu rizika kojoj se izlažu i prilično se razumiju u procedure korištene za otkrivanje počinitelja, te im lukavo izmiču. Ovdje naglašavam da nisu sve serijske ubice psihopate, niti su sve psihopate serijske ubice. Realnost je ovakva: mali broj njih ispunjava kriterijume potrebne za dijagnozu psihopatije.

S druge strane, sociopate su impulzivne, neprijateljski nastrojene prema okolini, pri čemu imaju česte izlive bijesa. Za razliku od psihopata, one obično žive na margini društva, ne mogu zadržati stalni posao, niti su naročito obrazovani. Dakle, sociopate su nestabilne, ne mogu biti u stabilnoj vezi sa svojim partnerom/partnerkom, niti mogu dovesti svoje obaveze, dužnosti i planove do kraja, tj. do realizacije. Smatra se da je sociopatija u prvom redu uzrokovana faktorima okoline i odrastanja osobe, kao što su traume fizičkog i/ili seksualnog zlostavljanja tokom djetinjstva. Sa prikazanim stajalištem o razlikama između psihopatije i sociopatije s obzirom na način i uzrok njihovog nastanka slažu se i A. Walsh, sa Odsjeka za kriminalistiku Univerziteta Bois i H. H. Wu, sa Odsjeka za društvene nauke Univerziteta West Alabama. Termin sociopata upravo se opravdava problemima u socijalnom domenu koji su doveli do ovog poremećaja. Zanimljivo je da sociopate mogu donekle osjećati krivicu ukoliko na neki način naude osobi koja im zaista znači (ili koja je član iste društvene ili interesne grupe kao i oni sami), međutim, empatija izostaje ukoliko je njihova žrtva nepoznata osoba, slučajni prolaznik koji im se na neki način zamjerio, i slično.

Ukoliko se ispostavi da je serijski ubica za kojim se traga sociopata, očekuje se da su njegova ubistva nedovoljno isplanirana, da su rezultat trenutka u kojem je sociopata izgubio strpljenje i živce, te impulzivno naudio svojoj žrtvi. Ovakve serijske ubice ne brinu se mnogo oko mjesta zločina, drugim riječima, ne sakrivaju tragove i dokaze. Njihova ubistva na prvi pogled mogu djelovati slučajno, bez ikakvog redoslijeda i plana. Zato su poznate kao neorganizirane serijske ubice. Ipak, stručnjaci – kriminalističari, psiholozi i psihijatri mogu naći poveznicu između njihovih kriminalnih djela, zato što obično ostave dovoljno tragova iza sebe što olakšava njihovo identificiranje, praćenje i, na koncu, hvatanje.

Kelly McAleer, američki klinički psiholog i psihoterapeut, predlaže da se o ova dva fenomena treba razmišljati kao o dvije strane istog novčića, odnosno istog poremećaja koji je u DSM-5 (jednom od savremenih priručnika za dijagnozu i klasifikaciju psihijatrijskih poremećaja) označen kao antisocijalni poremećaj ličnosti. Ovaj poremećaj se može dijagnosticirati tek od 18. godine života osobe, budući da do tada adolescenti prolaze kroz burne razvojne promjene. Inače, potrebno je da osoba ima nekoliko od već nabrojanih simptoma koji upućuju na neobaziranje na prava drugih osoba i kršenje istih, i to bar od 15. godine. Tome su dodana sljedeća dva kriterijuma: postojanje poremećaja ponašanja prije 15. godine života i to da da antisocijalni poremećaj nije rezultat shizofrenije ili bipolarnog poremećaja (nekada poznatog kao manično-depresivna psihoza). Posljednji kriterijum je veoma važan, kada se uzme u obzir da neki ljudi miješaju termin ”psihopatija” sa ”psihotičnošću” (glavna karakteristika psihotičnosti jeste gubitak kontakta s realnošću, npr. u vidu pojave deluzija, te slušnih i/ili vizuelnih halucinacija, a javlja se u slučaju sumanutih poremećaja kakav je paranoja, te kod shizofrenije).

Selman Repišti,
24. 8. 2016.