Ovim tekstom želio bih upozoriti iole angažovane čitaoce na nekoliko kategorija (”stratuma”) savremene ”stručne/intelektualne” elite. Molim Vas, klonite se tipičnih (prototipskih) predstavnika oblasti ”ljudske misli i djelovanja”, koji posjeduju osobine i navike koje navodim u nastavku.
Filozofi. Po profesoru Midhatu Riđanoviću, našem i internacionalno poznatom i priznatom lingvisti, filozofi su ništa drugo do zločinci, koji narodu nanose više štete nego koristi. Drugim riječima, njihov intelektualni zulum uskoro će (ako već nije?) doseći onaj politički, koji tako spremno i često kritikujemo (naravno, s debelo argumentovanim pravom). U komunističko doba, filozofi su se rado i nužno priklanjali marksističkoj doktrini, selektivno usvajajući i prenoseći one maksime koje su odgovarale tadašnjem represivnom, totalitarističkom režimu. U moderno vrijeme, na našim prostorima djeluju filozofi koji potpiruju: nacionalizam, šovinizam, diskriminaciju, stereotipe i predrasude, a sve pod krinkom ”naučno/znanstveno opravdane refleksije”. Naravno da u ovu kategoriju ne ubrajam one ”ambasadore mudroslovlja” koji razmišljaju: trezveno, nepristrasno, sistematično i objektivno. Oni su svijetla tačka na našem, inače olujnom, balkanskom nebu.
Psiholozi. Ako me, kao dugogodišnjeg pjesnika, priupitate koja bi bila personifikacija manipulativnosti, intelektualnog pomodarstva i snobističkog samopouzdizanja, bez okolišanja bih vam odgovorio – psiholog. Zahvaljujući statistici i metodologiji, psihologija može biti svrstana u (empirijske) nauke. Međutim, kako se većina ove discipline (uprkos orijentisanosti numeralima, mjerenju, kontrolisanim istraživanjima i slično) svodi na puko ”prelivanje iz šupljeg u prazno” (”naučne” radove koji su odraz ovog podsvjesnog refleksa, često nazivam ”psihološkim tautologijama”), psihologija je (p)ostala jedno jalovo područje, kome prijeti sudbina Hobsovog Levijatana. Najčešći primjer psihologa je osoba koja ima veoma visoko mišljenje o sebi (uprkos geološki slijepljenim talozima njenih trauma i nerazriješenih kompleksa), te koja vlastitu egzistenciju stavlja ispred osnovnih civilizacijskih vrijednosti i stremljenja. Današnji psiholog (uz koji promil izuzetaka od ove ”vrste”) prezire društvo, kulturu, umjetnost i svaki oblik kreativnosti. Ova grupa se dijeli u dvije potkategorije – ”nadri-psihologe” i ”empirijske čistunce”. Obje grupe ne posjeduju dovoljno opšteg obrazovanja, a život, kao najosnovniji fenomen i datost, za njih je totalna nepoznanica (Da, postoje psiholozi koji rade mnogo godina, čak i decenija, ali nikada nikome nisu ništa pomogli, niti su dostupni ”običnom svijetu”). Nadri-psiholozi su nepokolebljive pristaše pozitivne psihologije, self-help sranja i smatraju da svi mi (bez obzira kako i koliko nas život ubijao u pojam) trebamo biti sretni. Često navode onaj već izlizani, glupi primjer polupune čaše, koji vezuju za ”rasne” optimiste. Empirijski čistunci na ljude gledaju kao na brojeve i na skup reakcija koje se trebaju objektivno mjeriti, služeći isključivo u istraživačke svrhe. Njima je pojam humanosti ili karaktera sušta nepoznanica. Naravno da je cilj svake nauke što bolje i tačnije opisati, objasniti i predviđati različite (prirodne i društvene) fenomene, ali ova ”sorta” psihologa bestidno i opetovano pokazuje nedvosmislene znake psihopatije. Oprostite mi na ovoj iscrpnoj analizi, ali i sâm sam psiholog, te mi ništa o ovoj oblasti i njenim predstavnicima nije strano. Uostalom, pročitajte moj dramski komad ”Egzistencijalni namćor”, pa će vam sve biti jasno (drama je dostupna u mojoj knjizi ”Siroče vasione: poezija, mini-proza i drama”, koju možete besplatno ”skinuti” na Internetu).
Pedagozi. Pedagogija je izmišljena oblast. Eventualno, moglo bi se govoriti o edukacijskim naukama, kao dovoljno objektivnom izučavanju svih pojava, obrazaca i fenomena vezanih za proces obrazovanja. Pedagozi su oduvijek bili angažovani demagozi, nespremni da preispitaju svoje stavove, vrijednosti, principe i ponašanja koja proističu iz njih. U psihoanalizi postoji pojam regresije, što predstavlja povratak na neku nižu stepenicu (kognitivnog, emocionalnog socijalnog i/ili bihevioralnog) razvoja. Tako se, naprimjer, odrasla osoba ponaša kao dijete ili kao adolescent, a da ni sama nije svjesna toga. Ne sporim da su pedagozi, tokom svog života, možda napredovali na razvojnoj ljestvici u (skoro) svakom pogledu, ali je zanimljivo koliko pokazuju spremnost da nazaduju, ispoljavajući jasne simptome intelektualne prikraćenosti. Poznato mi je da kognitivni (spoznajni, mentalni) aparat većine pedagoga nije sposoban zadovoljiti preduslove nužne za logičko zaključivanje. To znači da su im prilično strane funkcije, kao što su: odvajanje bitnog od nebitnog, ispravno korištenje zaključivanja po principu analogije, te osnovni principi analize, sinteze, apstrakcije i generalizacije. S druge strane, ono što vam pouzdano mogu reći, to je da su većina pedagoga bolji ljudi od psihologa, jer nisu izgubili kontakt sa temeljnom ljudskom sposobnošću – empatijom.
Sociolozi. Na našim prostorima, sociolozi su, u pravilu, intelektualni kradljivci. Evo zašto: njihova oblast nije nimalo napredovala, te se (kod onih koji išta čitaju) primjećuje da često koriste znanja i razmišljanja filozofa, psihologa i antropologa. Po ovoj logici, trebalo bi ukinuti i sociologiju, jer ona ne donosi ništa novo, svodeći se na puko (često i nekritičko) ”papagajisanje”. Ovakvim ”ekspertima” važno je da budu viđeni na vijestima ili u nekim emisijama koje se temelje na oskudnoj (često necivilizovanoj) diskusiji učesnika, uz obavezno isticanje njihovih akademskih titula i zvanja (koje su nerijetko rezultat dobro nam poznate prakse tzv. ”resavske (prepisivačke) škole”). U svijetu je sociologija veoma seriozna oblast, kojom se bave osobe sa provjerenim reputacijama. Njihovi naučni radovi su izvrsne analize makrosocijalnih trendova, koje su vjeran dokaz stalnog napredovanja ove discipline.
Književnici koji se bave politikom i obrazovanjem. Jedan dio svršene garde, sa raznih odsjeka za književnost i jezik, zaposli se po osnovnim i srednjim školama. Oni većinom nikada u životu ništa ne napišu (ako i napišu, to je daleko od istinske estetike pisane riječi). Međutim, ova podgrupa ”književnika” i ”knjigologa” nije u žiži moje analize. Više me brinu (pa to odlučih podijeliti s vama) oni ”diplomci” koji se čim prije uključe u mašineriju političkog angažmana. Jedni produbljuju nacionalizam i fašistoidna nastojanja političara da nas podijele po vlastitim aršinima, dok se drugi (naoko) zalažu za demokratiju, negirajući tradiciju, kulturne vrijednosti i etnobogatstvo kojim naša zemlja (i zemlje ”u regionu”) itekako obiluju. Naravno, ovoj grupi ne pripadaju hiperintelektualac Enver Kazaz i harizmatična pojava, odnosno literarni ponos naših prostora, Marko Vešović. Njih dvoje su veliki uzori građanske i intelektualne hrabrosti, koji, u najmanju ruku, zaslužuju spomenik nasred glavnog trga svakog od naših ”legitimnih” gradova. Često mi se plače što naša ”stručna i novinarska javnost” štedi medijski prostor upravo na njima i na rijetkima koji su nalik na ove dvije akademske i humane gromade. Druga grupa ”knjigoslovaca” su oni koji smatraju da su ”popili pamet cijelog svijeta”, te da se (često bez ikakve edukacije o didaktici, metodici i slično) počinju baviti obrazovnim procesom. Nažalost, oni s pedagozima dijele onu kognitivnu nedoraslost, te im se zaključci svode na neupotrebljive fabulirane anegdotske opise. Ova nesvrhovitost je kuga naših prostora i, opet nažalost, često ”dođe” do malih ekrana, nakon čega nekim čudom (zar je čudo?) zadive šire narodne (najčešće neupućene) mase. Ovdje ne ubrajam veleknjiževnika Nenada Veličkovića, za koga smatram da adolescentsku dušu puno bolje poznaje nego ijedan razvojni psiholog-akademac s naših prostora.
Novinari. Kako sam po uskostručnoj provenijenciji psiholog ličnosti, nećete mi zamjeriti ako ponudim prototip ličnosti naših novinara: traljavost i aljkavost (što će reći nesavjesnost i neodgovornost); socijalni kameleonizam (gubeći svoju ličnost, oni se dodvoravaju sagovorniku, kako bi saznali neki ”pikantni” detalj iz njegovog života, ili kako bi gledaocima dali do znanja da su i oni veliki, zato što intervjuišu osobu koja je nešto postigla u životu); nekultura (beskrupulozno upadanje u riječ sagovorniku), neuroticizam (emocionalna labilnost, iskazana u vidu požurivanja sagovornika i u vidu vlastitih tikova, usljed nedostatka strpljenja, te zbog nezrele emocionalne regulacije). Kao što znamo, velika većina njih ne zna nijedan strani jezik (ruku na srce, ne znaju dovoljno ni svoj maternji). Uostalom, fakultet koji su završili (ako su ga uopšte i završili) može se uporediti sa nekom od srednjih strukovnih škola. Često se ne pripreme za intervjue, reportaže i emisije koje vode, a naročito su skloni ne saznati ništa o svom važnom sagovorniku (gostu). Naravno, u ovu grupu ne ubrajam novinare kao što je gospodin Senad Hadžifejzović, kojemu bismo, da smo dovoljno pametni, uručili počasni doktorat iz novinarstva i/ili polit(ik)ologije. Takođe, želim se zahvaliti svim novinarima koji neprestano dokazuju i pokazuju da imaju velika muda da se uhvate u koštac sa današnjom mafijaško-eksploatatorskom političkom scenom. Skidam kapu, pružam ruku i klanjam vam se do poda!
Na kraju, socijalno odgovornim i čestitim pripadnicima opisanih profesija želim poručiti da svesrdno podržavam njihov rad i da se nipošto ne trebaju naći u gorenapisanim redovima.