Intimna ispovijest jedne kratke priče

To sam ja, kratka priča. Ovo je moje životno putovanje, cijela istina o meni. Ako sam baš kratka, kažu da se zovem crtica. Moj jezik je gotovo telegrafski, hemingvejski. Dobro, ne baš suhoparni, čistokrvno-novinarski jezik. A čitalac neka se pripremi na dva mala razočaranja. Lišavam ga detaljne razrade svojih likova.  Ostaje uskraćen i za maestralne opise pozornice na kojoj moji junaci stvaraju uzbudljivu i neponovljivu atmosferu.

Nekada nastajem i iscrpljujućim filtriranjem, da ne kažem kasapljenjem neke duže priče. Recept je sljedeći. Duža priča se ogoli do svoje suštine, usijanog jezgra. Potom se ovaj verbalni nukleus izloži gladnim očima čitalaca. Ali moj skelet nije posve oglodan. Ima tu i podobrih, probranih komada mesa, dostojnih svečanog posluženja na pravim literarnim gozbama.

A šta ako se završim prije nego što moram? Ako slučajno budem kraća verzija od planirane? Ako, nepromišljeno, izostavim komadić svog identiteta? U ovim prilikama ne dupuštam sebi da se  uzrujavam, jer znam da će me svaki čitalac domisliti i uobličiti na svoj način. Vidite, nemam problem sa time da me drugi dopisuju.

Na kraju moram priznati da nisam bez kompleksa niže vrijednosti. Rasparčala sam se u četiri paragrafa, da mislite da me ima više i da me, u konačnici, shvatite ozbiljno.

Selman Repišti

22. 1. 2023.

Neugodno blaženstvo samovanja

Živio jednom jedan neobičan primjerak ljudskog roda. Pošto ste nestrpljivi, reći ću vam da je čudno bilo to što je bio svjestan samo sebe samog. Pogađate, takav nije bio u stanju da se upoređuje sa drugima, jer za njih prosto nije ni znao. Zato mu nije bilo poznato da li je muškarac ili žena, da li je mlad, sredovječan ili star. Nije mogao procijeniti ni da li je lijep ili ružan.

Ipak, saosjećajno ćemo mu podariti sposobnost koja će mu dozvoliti da shvati kako ima crnu kosu, dvije ruke i isto toliko nogu i da svoje držanje može okarakterisati kao ponosno, premda su mu leđa nešto pogrbljena.

Možda su neki od vas ispravno pretpostavili da je naš protagonista postao opasno usamljen. Zato nas ne treba čuditi što je u jednom trenutku odlučio sebi oduzeti život. A u narednom trenutku iznenadio nas je zapitavši se postoji li neko sličan njemu. Tada ga je, nespremnog, ošamarila sveukupnost svijeta kakvog ga i sami poznajemo. Kratko je izgubio svijest, nakon čega je počeo polako shvatati šta mu se dešava.

Prvo pitanje koje je postavio sebi bilo je: ”Da li sam ja bolji od drugih?” Zatim se naglas zapitao: ”Vrijedim li više od drugih?”

Selman Repišti

22. 1. 2023.

O TERRA MATER, O PATRIA NOSTRA

Posvećeno

Zemlji grkljana nedorezanog,

čiji se pjev dušmani kleti ugušiti drznuše.

Onoj, svagda stamenoj,

što u prkosu uzvišenom, sve dalje i jače,

 svu raskoš glasa svoga pušta.

Jer Bosna iz grla samog nikada zapjevala nije,

već se, oduvijek, uzdignute glave,

gromko glasala iz grudi samih,

skrojenih od zvijezda plavih i bisera bijelih,

i iz tanane joj duše, bistrije od mjesečine.

Zemljo čedna, grudo plemenita,

Ti, o koju se i nebesa ogriješiše, a oprosta nikad ne zatražiše!

Zemljo umalo podzemljena, grudo zamalo odzemljena,

O, domovino tek udomljena,

Zemljo časna, Zemljo bosanska!

Ti, što si hranila i prehranjivala,

othranjivala i dohranjivala!

Zemljo, što si onda, sirota i ranjena,

mnoge i uboge sahranjivala,

O, Zemljo tvrda, kičmo okoštala!

Najovozemaljskija zemljo,

Ti, od koje bliže nemamo,

i na čija se njedra, svojom ili

tuđom voljom, na koncu, privijemo!

O, Zemljo, grobnice oskrnavljena!

Zemljo grobarska,

uzduž i poprijeko zaklana,

po sredini, mučki, priklana,

do u tamne dubine proklana,

o, Zemljo nevina, nedoklana!

Ti, u čije umorne dubine

užasnuti široke zjenice spuštamo,

lamentirajući i nad tobom i sobom,

u grozomornom, ali intimnom vapaju

za sjedinjenjem samrtnim.

O, grumenu golemi crni

šakom i čizmom odmetničkom drobljeni,

grumenu zlatni, užareni, otopljeni!

O, grudo obeščašćena, razrovana,

Mati gorda, Majko silovana!

Grumenu golemi rasparčani,

kožom odranom optočeni,

krvlju ključalom natopljeni,

mesom rastrganim nahranjeni,

grumenu kostima pritiješnjeni!

Kolijevko naša topla, na razmeđi svjetova ponikla,

što ljuljala si istim žarom – i plod i porod, i izrod i okot.

A izrodu premnogom brižniji si roditelj bila.

Jer, što su više ruku na Tebe dizali,

to su pravo na Te veće polagali.

Svjetova naših porodiljo nepresušna,

materice uzorana, grobnice preorana,

Zemljo ponosita, za sva vremena pamti i znaj:

koji koplja sa Tobom ukrstiše,

ti zube i vilice, bijedni, polomiše.

***

O, vrijeme, neumorna, nikad dokona prolaznosti,

Dželatu okrutni i spasitelju milostivi,

Krvoločni neprijatelju, a najprisniji prijatelju!

Ko te je, za dlaku, kadar preživjeti,

Taj se, čista obraza i ruku, mogao i preporoditi.

***

Bićem još ranjenim, ali čitavim, slutim,

 i dušom nesputanom, cijelom, prozrijevam

pletivo neke nove vedrine, blagorodnosti i topline,

i neki miris ugodan, ljepote dodir i svježine ritam –

još neopredmećeni sklad poteza neke nove igre.

Dogodi mi se da sav zatitram,

slušajući strujanje svježeg početka i

prvi, prvcijati zamah blistavog rođenja,

još sanjivog bujanja i nevinog razbuktavanja,

glatkog i velelepnog, tako novog, a posve prisnog proljeća.

***

A predosjećaj oživljava, trijumfuje,

ljusku prošlosti sirove nježno probija

i monotoniju njenu sjetnu prekida

i širi se, sve dalje, glasnije, dublje i više…

Oslušnite pažljivo: to Bosna naša ponovo diše!

Iz zemlje, tako, počinju da stidljivo izbijaju,

pomaljaju se, pupe i probijaju

neka nova izobilja,

sijaset mesnatih cvjetova mladosti,

milioni nevinih sunašaca koja,

oslobođena mekanog krila zemlje,

osvijetliti mogu i svemir cijeli.

Selman Repišti

12. 12. 2022. g.

Napomena: Pjesma je pisana u povodu Dana državnosti Bosne i Hercegovine (završena je, kako se vidi, nešto docnije), a nadahnuta je hrabrim odolijevanjem BiH tokom teških, izazovnih perioda njene prošlosti, naročito vremena obilježenog nemilosrdnim i mutnim vihorima rata. Na kraju pjesme, autor izražava želju i polaže iskrenu nadu u jedan vid socijalne i svake druge regeneracije zemlje koja bi mogla voditi u svjetliju, bezbrižniju, sigurniju i produktivniju budućnost. Jer nikada ne može biti kasno da se zemlja podmladi i olista, pusti novo korijenje i ubere tek sazrele plodove zalaganja svojih iskrenih pregalaca.

IZ ISTORIJATA PSIHIJATRIJSKIH SLUŽBI NA SREDNJEM ISTOKU: UAE, IRAK I JORDAN

Selman Repišti, MA psihologije

Srednji Istok: nekoliko napomena o području bez jasnih granica

Teško je ponuditi dovoljno jasne i oštre granice ovog ”komada” naše planete. Nesumnjivo, njemu pripada Arabijsko poluostrvo, ali po nekima, i sjeveroistočni dio Afrike, kao i vijenac koji tvore zemlje koje se, jedna na drugu, iznad i istočno od pomenutog poluostrva, nastavljaju sve do privjeska azijskog kontinenta, što će reći – Indije.

Bliski Istok, u nas češće korištena geografska sintagma, obično obuhvata zemlje koje Sredozemno more zapljuskuje na istoku, ali isto tako uključuje i zemlje na Crvenom moru i one koje uokviruju Arapsko-persijski zaliv (ili, da budemo dovoljno pošteni i uviđavni, Persijsko-arapski zaliv). Daleki Istok je izgleda kriv za popularnost pojma ”Bliskog Istoka” kod nas. U čovjekovoj je prirodi da traži, uočava i smišlja kontraste za fenomene kojima svjedoči i koji su mu poznati. Tako je trebalo naći pojam koji bi, isto tako dobro kao što Daleki Istok obuhvata teritorije zemalja (ili čitave zemlje) istočne i jugoistične Azije koje izlaze na Tihi okean, predstavljao teritorije koje su se ”zadesile” na našem istoku (ili imaju dodirnih tačaka sa istočnjačkim mentalitetom, ili su kroz istoriju bili podložni uticajima s istoka). To je rezultiralo prilično opskurnim ćuškanjem većeg ili manjeg broja teritorija u fioku ”Bliskog Istoka”.

Srednjem Istoku pripada i Levant koji objedinjuje zemlje poredane duž istočne obale Sredozemnog mora (poput Sirije, Libana i Jordana). Levant je prostor u kome su se rađale i stasavale civilizacije, te područje sa kojeg je, kako se smatralo u srednjem vijeku, izlazilo sunce.

Nejasnoće oko preciznih granica geografskog rasprostiranja kako Bliskog tako i Srednjeg Istoka bezmalo su rezultat nemjerljivog kulturno-istorijskog bogatstva ovog dijela planete i njegove raspodjele u svim smjerovima okolnog prostora na koje može pokazati nestašna igla bilo koje busole.

Prve psihijatrijske bolnice

Zabilježeno je da je na obali jednog kraka rijeke Eufrat krajem VIII vijeka nikla neka vrsta bolnice u kojoj su, pored ostalih, tretirane i osobe sa mentalnim problemima. Ipak, postoje još bar dva podatka o vremenu nastanka pomenute bolnice – početak VIII i početak X vijeka. Bilo kako bilo, to se desilo u Iraku, na teritoriji današnjeg Bagdada. Ovaj važan događaj u istoriji psihijatrije, ali i cijele medicine zbio se tokom vladavine kalifa Haruna al-Rashida.

Krajem devetog vijeka, izgrađena je još jedna takva bolnica, ovaj put u Kairu, pješčanom dragulju dugovječnog Egipta. Poznato je, dakle, da su se i ovdje liječili pojedinci sa mentalnim poteškoćama.

Ujedinjeni Arapski Emirati

Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) država su omeđena Kraljevinom Saudijskom Arabijom i Omanom s kopna, dok su im Iran i Katar glavne komšije s mora. Na nešto više od 83 hiljade kvadratnih kilometara živi nešto više od devet miliona stanovnika, među kojima je samo oko 15% domicilnog stanovništva. Ostali dio populacije čine Indijci, Bangladešani, Pakistanci, Egipćani, Filipinci i mnogobrojni narodi koji su, trbuhom za kruhom, ostali raditi u ovoj prosperitetnoj zemlji. Po visini bruto društvenog porizvoda (poznatog kao GDP) po glavi stanovnika, UAE se nalazi među prvih 10 zemalja u svijetu. Pored toga, godine 2007, magazin Forbes proglasio je glavni grad, Abu Dhabi, najbogatijim gradom svijeta, sudeći po visini dohotka po glavi stanovnika.

Posljednjih decenija, područje mentalnog zdravlja u UAE unaprijeđeno je zahvaljujući poboljšanjima i proširenjima zdravstvene infrastrukture, kao i priliva velikog broja profesionalaca iz ove oblasti koji obrazovanje i iskustva stečena u svojim zemljama primjenjuju u sredini koja je u nemalom broju slučajeva posve drugačija od njihove. No, kako je dijagnostika i tretman psihičkih poremećaja izgledao kroz istoriju ove zemlje?

O tome se možemo informisati iz rada koji su pripremili Amber Haque, tada sa UAE univerziteta u Al-Ainu, Badriya Al-Kindi iz Psihijatrijske bolnice u Abu Dabiju i Vanessa Dadzie, takođe sa pomenutog UEA univerziteta. Naime, u prošlosti je stanovništvo arapskih zemalja polagalo veliku nadu i vjeru u izlječenje putem participacije u religijskim obredima i praksama kojima su se bavili vjerski autoriteti. Ovi rituali sastojali su se od istjerivanja zlih duhova, poništavanja djelovanja raznoraznih čini i neutralizacije destruktivnih efekata urokljivih očiju. Mentalni poremećaji smatrani su posljedicom kolebljivog, nedovoljno čvrstog odnosa sa Bogom, a poboljšanje stanja unesrećene osobe značilo je da se adekvatan odnos sa njim ponovo uspostavio. Pored opisane prakse, koristili su se pripravci i metode koje je iznjedrila tradicionalna medicina. Pomenuti rituali su opstali u nekim udaljenijim područjima ovih zemalja, sve do dan-danas. Tako je, dakle, bilo i u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Prvi organizovani oblici zaštite mentalnog zdravlja, te dijagnoze i tretmana mentalnih poremećaja u UAE pojavili su se sredinom 1970. godine, nakon spajanja svih sedam emirata (upravnih oblasti čiji su vladari imali titulu emira, guvernera neke teritorije, odnosno, nezavisnog vladara) u jednu državu.

Irak

U Iraku, koji je 1932. godine stekao nezavisnost od Ujedinjenog Kraljevstva, danas živi više od 44 miliona stanovnika, od kojih većinu čine Arapi, a najveću manjinu Kurdi. Ova država prostire se na preko 430 hiljada kvadratnih kilometara, a leži između Irana, Turske, Sirije, Kuvajta, Jordana i Saudijske Arabije. 

U članku čiji su autori Maha Sulaiman Younis i Deema Khunda sa Medicinskog fakulteta u Bagdadu navedeno je da je na području Iraka osnovana prva bolnica u kojoj su se liječile osobe sa mentalnim poremećajima. Međutim, psihijatrija u užem smislu ovdje počinje da se razvija početkom 20. vijeka: 1922. godine otvara se bolnica dar Al-Shefaa, u kojoj se pružao tretman za ozbiljne mentalne poremećaje. Sredinom 20. vijeka otvaraju se prve dvije psihijatrijske bolnice u ovoj državi. Godine 1953. ustanovljena je bolnica Al-Rashad, a nedugo zatim i bolnica Ibn Rushd. Prva je imala 1300 kreveta, a druga 70.

Još neki podaci o istorijatu psihijatrijskih službi u Iraku mogu se naći u radu čiji su autori Sabah Sadik, nacionalni savjetnik za mentalno zdravlje i Abdul-Monaf Al-Jadiry, profesor psihijatrije na Medicinskom fakultetu u Bagdadu.

Jordan

Jordan se nalazi između Iraka, Sirije, Palestine i Saudijske Arabije, a zauzima gotovo 90 hiljada kvadratnih kilometara, gdje živi nešto više od 11 miliona ljudi. Najveći udio stanovništva (oko 95%) čine Arapi.  

Iz članka koji je objavio Adnan Takriti, možemo saznati da su u prvoj polovini 20. vijeka pacijenti iz Jordana dobijali  psihijatrijsku pomoć od stručnjaka koji su dolazili iz Palestine. Nakon toga, 1966. godine, glavna vojna bolnica u Amanu, glavnom gradu Jordana, dobija odjeljenje za psihijatriju. Godine 1973. osnovan je medicinski centar ”Kralj Hussein”, a dvije godine kasnije i njegovo odjeljenje za psihijatriju.

Zaključak

Činjenica je da je razvoj psihijatrijskih službi na Srednjem Istoku nedovoljno istražena tema kojoj svakako treba posvetiti dužnu pažnju. Evrocentrizam je, pored ostalih faktora, mogao uticati na slabije interesovanje kako za ovo područje generalno, tako i za istoriju različitih segmenata medicinske njege u pomenutom području. Takođe, domaći istraživači bi trebali posvetiti više vremena i uložiti veći napor u osvjetljavanje, adekvatno razumijevanje i ”rekonstrukciju” pomenutog razvojnog obrasca i njegovih specifičnosti u odnosu na trendove u drugim dijelovima svijeta.

Ovakva nastojanja potpadala bi pod sintagmu ”globalna psihijatrija”, pošto bi jedan od ciljeva savremene psihijatrije trebao biti istraživanje i opisivanje osobenosti i sličnosti psihijatrijskog liječenja u svim krajevima svijeta, te stečena saznanja podijeliti kako sa akademskom zajednicom, tako i stručnom javnošću.

13. 11. 2022.

NEUROBIOLOŠKE OSNOVE INTELEKTUALNIH SPOSOBNOSTI

Selman Repišti

MA psihologije i istraživač u oblasti mentalnog zdravlja

Intelektualne sposobnosti obuhvataju mnoge kognitivne funkcije, poput brzine procesiranja informacija, detektovanja logičkih obrazaca u nekom skupu podataka (podražaja) i njihovih relacija, te sposobnosti apstrakcije, generalizacije, analize, sinteze i slično.

Struktura i funkcionisanje mozga i njegovih područja odavno su predmet interesovanja neuronaučnika koji, između ostalog, žele ispitati njihov doprinos u objašnjavanju razlika u nivou intelektualnih sposobnosti među ljudima.

Veličina mozga i opšte intelektualne sposobnosti

Novije studije u području evolucije hominida (kojima, pored gorila, orangutana, šimpanza i bonobo majmuna, pripadaju ljudi) ukazuju na opšti trend porasta kako dimenzija tijela tako i povećanja volumena mozga. Međutim, kada se uzme u obzir samo rod Homo (tj. ljudi), primjećuje se trend smanjivanja volumena tijela, što je praćeno povećanjem volumena mozga.

Istraživanja takođe pokazuju da je veličina mozga (pri tome se misli na njegov volumen, masu ili na veličinu intrakranijalnog volumena) u niskim do umjerenim pozitivnim korelacijama sa generalnom inteligencijom (tj. opštom kognitivnom sposobnošću). U prilog tome najbolje svjedoče rezultati metaanalitičkih studija provedenih na preko 100 izvornih in vivo istraživanja u kojima je participiralo više hiljada ispitanika. Pored toga, dobijena je umjerena pozitivna korelacija intrakranijalnog (unutarlobanjskog) volumena i nivoa obrazovanja ispitanika (Lee i saradnici, 2019).

Pomenuti nalazi istraživanja ne treba da iznenađuju budući da su se, kroz evoluciju, povećavale intelektualne sposobnosti čovjeka, kao i kompleksnost, zahtjevnost i kvalitet sistema obrazovanja.

Relacije sive i bijele mase sa inteligencijom

Mnoga istraživanja ukazala su na povezanost između debljine moždane kore, odnosno volumena sive mase i intelektualnih sposobnosti. Najveća korelacija dobijena je kod djece od oko 10 godina.

U preglednom radu čiji su autori Goriounova i Mansvelder (2019) navodi se da je integritet bijele mase konekcija (u sklopu pripadajućih neuralnih puteva) između korteksa frontalnog (čeonog) i temporalnog (sljepoočnog) režnja povezan sa intelektualnim sposobnostima. U istom radu, navodi se studija u kojoj je dobijena pozitivna korelacija između integriteta bijele mase i neverbalne inteligencije kod djece.

Moždane strukture i inteligencija

U prvom redu, volumen određenih dijelova frontalnog korteksa (npr. njegovog lateralnog dijela) i temporalnog korteksa (npr. njegovog srednjeg dijela) povezan je sa kognitivnim sposobnostima. Kada je riječ o frontalnom korteksu, njegova područja u većoj mjeri determiniraju tzv. fluidnu inteligenciju (rezonovanje, snalaženje u novim i nepoznatim situacijama), dok funkcionisanje dijelova temporalnog korteksa ima veće reperkusije na verbalne intelektualne sposobnosti na kojima počiva tzv. kristalizovana inteligencija (Goriounova i Mansvelder, 2019).

Volumen talamusa i hipokampusa takođe je povezan sa intelektualnim sposobnostima (npr. Deary i saradnici, 2021). Pored toga, nezanemarljiv broj istraživanja ukazuje na korelaciju nekih dijelova korteksa koji pripadaju parijetalnom (tjemenom) i okcipitalnom (potiljačnom) režnju sa kognitivnim funkcionisanjem.

Teorija parijeto-frontalne integracije (P-FIT)

Ovom teorijom pokušava se objasniti neurostrukturalna i neurofunkcionalna osnova inteligencije, na način da se individualne razlike u kognitivnim sposobnostima mogu objasniti ili pripisati strukturalnim i funkcionalnim karakteristikama određenih dijelova moždanog korteksa (lateralni i medijalni dio frontalnog korteksa, lateralni dijelovi temporalnog i okcipitalnog korteksa i parijetalni korteks), naravno, i konekcijama među njima (bijela masa). Autori ove teorije, Jung i Haier (2007), ispitivali su njene implikacije u svjetlu nalaza kako lezionih tako i neuroimidžing studija. Deary i saradnici (2021) ističu da novija istraživanja sve više idu u prilog ovoj teoriji.

Neuroinfrastruktura u pozadini visokih kognitivnih sposobnosti

Neuroinfrastruktura, odnosno, neuroarhitektura (što je zajednički naziv za regije mozga i njihove međusobne konekcije, skovan uz pomoć terminologije pozajmljene iz tehničkih nauka) kod osoba sa visokim intelektualnim sposobnostima može se opisati kao efikasna, ekonomična i visoko neuroplastična. Posljednja karakteristika odnosi se na fleksibilnost uz izuzetnu sposobnost reorganizacije. U principu, cerebralni metabolizam (potrošnja glukoze i kiseonika) kod visokointeligentnih osoba nije intenzivan, budući da je arhitektura njihovih neuralnih mreža optimalno udešena za rješavanje kompleksnih problema ili do njihovog prilagođavanja novim i nepoznatim problemima i situacijama dolazi veoma brzo. Stoga ne čudi već istaknuta funkcionalna sprega njihove fleksibilnosti, efikasnosti i ekonomičnosti.

Riječ za kraj: poticanje razvoja intelektualnih sposobnosti i očuvanje kognitivnog funkcionisanja

Stimulišuća okolina važan je faktor razvoja intelektualnih sposobnosti u prvim godinama života djeteta. Poticaji ne trebaju biti samo kognitivne, već i emocionalne i socijalne prirode, kako bi se zadovoljile sve potrebe djeteta i kako bi se radilo na razvoju različitih intelektualnih sposobnosti, npr. emocionalne i interpersonalne inteligencije.

Starenjem, dolazi do smanjenja brzine procesiranja informacija, problema sa radnom memorijom i opšteg pada egzekutivnih (izvršnih) kognitivnih funkcija (Murman, 2015). Ipak, redovne kognitivne i socijalne aktivnosti (npr. čitanje, pisanje, društvene igre, aktivna participacija u radu različitih udruženja/klubova…) mogu usporiti pad kognitivnih sposobnosti kod osoba starije dobi.

Reference

Deary, I. J., Cox, S. R. i Hill, W. D. (2022). Genetic variation, brain, and intelligence differences. Molecular Psychiatry, 27(1), 335–353. https://doi.org/10.1038/s41380-021-01027-y

Goriounova, N. A. i Mansvelder, H. D. (2019). Genes, cells and brain areas of intelligence. Frontiers in Human Neuroscience, 13, Article no. 44. https://doi.org/10.3389/fnhum.2019.00044

Jung, R. E. i Haier, R. J. (2007). The Parieto-Frontal Integration Theory (P-FIT) of intelligence: Converging neuroimaging evidence. The Behavioral and Brain Sciences, 30(2), 135–187. https://doi.org/10.1017/S0140525X07001185

Lee, J. J., McGue, M., Iacono, W. G., Michael, A. W. i Chabris, C. F. (2019). The causal influence of brain size on human intelligence: Evidence from within-family phenotypic associations and GWAS modeling. Intelligence, 75,48–58.https://doi.org/10.1016/j.intell.2019.01.011

Murman D. L. (2015). The impact of age on cognition. Seminars in hearing, 36(3), 111–121. https://doi.org/10.1055/s-0035-1555115

ODREDIŠTE DUBAI ILI KAKO OBUZDATI PUSTINJSKU ĆUD

Sa blijedozelene stanice u Abu Dhabiju, koja se poput glomazne žabe izležavala na prijepodnevnom emiratskom suncu, ravnom čak našem podgoričkom u zenitu (dodao bih da nikako nisam bio načisto je li ovdje riječ o mazohizmu ili hedonizmu), velikim autobusom boje pijeska otisnuo sam se u smjeru meni još neotkrivenog Dubaia. Ova srednjeistočna metropola, čijeg je imena porijeklo i značenje do dan danas ostalo sporno (što bezmalo doprinosi mističnosti kako istorije tako i savremene pojavnosti ovog urbanog čuda), ne daje sebi oduška jer, iz dana u dan, ne prestaje metastazirati u ama baš svim smjerovima pustare koja je okružuje.

Misaona priprema za ovo putešestvije uključivala je prizivanje razigranog mnoštva slika i njihovih fragmenata (klišeizirano rečeno kaleidoskopa) prave, čistokrvne pustinje u zamršene predjele radoznalog duha. Pustinja, to nikada završeno i uvijek nanovo započinjan djelo boga Eola, budila je osjećaj strahopoštovanja. Ovakva razmišljanja bliska su onim situacijama u kojima se želimo diviti objektu, ali u istom trenutku i ustuknuti pred njegovom veličinom. Ipak, kroz savršeno ulaštena stakla užurbanog autobusa nisam vidio niti njen rupcati rub, a kamoli neki predio iz kojeg ma kuda bacio pogled, pustinja djeluje poput nedokučivog beskraja. Ali, to nije bio razlog da ne kontempliram o njoj i da, fiksirajući je na ekranu imaginacije, ne dopustim misaonom toku da s užitkom odmotava klupko kojekakvih asocijacija, trenutnih uvida i njihovih krivolinijskih relacija. Pustinja, Her Majesty,

… trodimenzionalni svijet objekata svodi na jednu dimenziju, ravnu liniju bez sigurnog početka i definitivnog kraja (kada prvi put stavimo naočare, imamo osjećaj da smo zakinuti za bar pola dimenzije, jer svi objekti izgledaju nešto ispeglaniji, nauštrb prostorne dubine; pogled na pustinju nam, u sličnom stilu, oduzme još jedno parče realnosti),

čini se da samo sahranjuje, a nikada i nikoga ne hrani,

… djeluje kao da ništa ne daje zauzvrat, pustinja samo uzima, nemilice grabi,

… predstavlja ogledalo svega onoga što krijemo od sebe i u sebi,

… nije ništa drugo do tabula rasa na kojoj projekcija naših misli postaje jasna, očita i bolno konkretna,

… je površina pogodna za idealnu refleksiju podsvijesti, psihičkog podruma čiji je cjelokupni inventar nemoguće popisati,

… očekuje da sami sebe izazovemo na dvoboj jer kad smo u pustinji prepušteni smo sebi i ničemu (ili nikome) drugom.

Pridodao bih da ravnodušna dokonost pustinje ostavlja stravičan dojam njene neosporne besmrtnosti.

Iz slobodnolebdećeg roja misli, prenula me velika zelena tabla koja je, odjednom i niotkuda, kratko izronila sa lijeve strane. Na njoj su se šepurila dva natpisa – danas opšterazumljivi Kingdom of Saudi Arabia i, neohijeroglifsko-kaligrafski المملكة العربية السعودية. Saudistan mi je u tom trenutku djelovao tako strano i daleko, vjerovatno zbog same svijesti o kompleksnosti administrativnog lavirinta iz kojeg je potrebno naći pravi izlaz da bi se nesmetano zakoračilo u ovaj najprostraniji,  najtajanstveniji, a možda i najegzotičniji dio Arabijskog poluostrva. Jedna za drugom, navirale su nove asocijacije. Tako su krajolikom mog uma izrastale i razgranavale se palme-rodilje, dok je Crveno more (čiji arapski naziv, Al-Bahr Al-Ahmar, ima prizvuk imena nekog čeličnog admirala, vrlog mediteranskog osvajača) lijeno zapljuskivalo pješčane obale crnog a u isto vrijeme šarenog kontinenta…

Junak scene koja me potom osvijestila bio je vozač autobusa, korpulentni Indijac koji je ponosno gladio svoj par pažljivo održavanih brkova (rukom na kojoj je veselo zveckao ogromni pozlaćeni sat), upozoravao je putnike da budu tiši i da moraju ostati na svojim mjestima. Sve ovo doprinosilo je kreiranju atmosfere na kakvu smo navikli u trenucima dok avion bespoštedno siječe gornje slojeve zraka, što je bilo nespojivo sa atmosferom na površini zemlje, monotonom krstarenju po ”običnim” drumovima. Zatim je naš Indijac pustio omiljenu radio-stanicu, sa koje je odmah prhnulo jato svakojakih nota, tvoreći melodijsku liniju koja se, od početka do kraja, mogla okarakterisati i kao staccato i kao capriccio. Ovaj poduhvat vidno mu je popravio raspoloženje, kao što je i nama – nadobudnim putnicima, nekima zato što dolaze sa istog potkontinenta, a drugima jer je bezazlena predstava vedrog Azijata razbila osjećaj putne letargije.

(…)

Ulazak u Dubai obilježio je sljedeći utisak koji je poprimio dimenzije jednog polupriviđenja. Isprano, plavo, proljetnje nebo izbodeno i iscijepano vrhovima nebodera, tih betonsko-metalno-staklenih gorostasa koji su zbog svoje urnebesne visine, predvidivih naleta i pravilnih udara vjetra i prorijeđenog pješčanog oblaka djelovali poput sjajno uvježbanih divovskih plesača. U lelujavoj igri oblakodera, bilo je nečeg svečanog, zapravo, tipičnog za urbane dobrodošlice.

Dubai je, prije svega, pozornica svih onih koji su uspjeli vješto nadigrati prgavu narav arapske pustinje. Možda neboderi oblikuju i oivičavaju crte njegovog lica, ali zasigurno stari dio grada sa svojim ljevkastim potokom (ova žila Dubaija je, sterilnom tehničkom terminologijom rečeno, u stvari kanal) daje boju, krv i život licu Dubaija. Ovaj potok dočekuje i ispraća umorne teretnjake, povezujući dokove Dubaija sa lukama svih uglova svijeta. Poslijepodne, kada se u zraku spontano uspostavi ravnoteža između prašnjave svjetlosti i zrnate tame, pa se brodovi i valovi utope u istu, jednu pepeljasto-razvodnjenu nijansu, posmatraču više nije jasno da li teretnjaci već stižu u grad ili tek kreću ka dalekim pučinama. Ovdje dolazi do izvjesnog fenomena plutajućeg mirovanja, pri kome se našem posmatraču čini da kazaljke stoje, a da se centar svijeta nalazi upravo gdje i on, uviđajući u tom stanju svijesti da je umbilicus mundi jednako toliko u svim mogućim tačkama na globusu. Širenje svijesti, kakvo je moguće doživjeti u određeni sat, na određenom mjestu, nije ništa drugo do oblik okeanskog osjećanja, pune i cjelovite prisutnosti ljudskog bića i njegovog, sada smirenog, duha. 

Srce starog dijela grada čini čuveni souq, uzavreli glineni lonac u kojem se miješaju i tope svi mirisi, ukusi, boje i teksture cjelokupne Azije, da bi prerasli u neki novi čulni kvalitet čija nas magija uporno vraća ovom trgovačkom cirkusu. Na prvoj tezgi (koja je mogla izgledati isto i prije nekoliko stotina godina), suhonjavi prodavač u tradicionalnoj nošnji, na čijem je licu bio zamrznut širok (kao nacrtan, stripovski) osmijeh izgledao je kao da je upravo pobjegao iz 1001 noći, a u isto vrijeme kao neko čije bi odsustvo značilo skrnavljenje estetike ambijenta. Prodavac mi pruža dugački, tanki šal (This could be a nice present for your lady. May God bless her, sir), držeći ga za jedan kraj, dok nastavljam hodati po souq-u, nesvjesno ga odmotavajući u ubjeđenju da nikada neću doći do kraja (nešto poput nemogućnosti opipavanja granica pustinje). Kako se udaljavam, on spušta cijenu: povećanje dužine odmotanog šala bilo je, očekivano, obrnuto proporcionalno visini njegove cijene (obradovao me ovaj prijatan dašak elementarne matematike), a kako u konačnici odustajem od kupovine, prodavac uhodanim klimanjem glave počinje diktirati ritam zamotavanja šala. Zmiju će opet pustiti iz svog klupka, opčinjavajući novu mušteriju, dok će iskusnim okom vrebati da li će i ona prekinuti još jedan upravo dočarani ciklus. Inače, kupovina na ovakvim mjestima može se porediti jedino sa hipnozom, gdje hipnotisana osoba (potencijalni kupac) ima jedini i isključivi kontakt sa vanjskim svijetom (ovdje ponudom proizvoda na nekoj tezgi) preko hipnotizera (prodavca, trik-majstora). Nakon nekog vremena, čarolija nestaje i prolaznik samo donekle osvijesti šta (mu) se upravo dogodilo.

(…)

Dok sam napuštao ovaj grad, na njega se sručio teški, debeli mrak. Sjaja pravih zvijezda se ne sjećam jer je svaki oblakoder krasilo vlastito sazvježđe svjetala i svjetiljki raznih oblika, veličina i intenziteta, što je sve odavalo utisak postojanja jednog manjeg, za potrebe ovog grada kreiranog svemira. Ovaj svemir sam je sebi ocrtavao granice, uspavljujući se i zatvarajući u svoju bogatu udobnost. I, premda se činio autističnim, ništa manje nije bio autentičan, svijet u svijetu, vasiona pod vasionom.

(…)

Ponovnu pomisao na pustinju progutao je gusti, vlažni mrak koji je čvrsto prianjao za obrise onog istog puta kojim sam došao. Pustinja, preokupacija nadobudne misli sada već odavno puštene sa lanca, počela je poprimati iluziju blijedog negativa same sebe, potonulog u prolazno ništavilo još jedne emiratske noći.

24. 7. 2022. g.

POJAM, VRSTE I EFEKTI PSIHOEDUKACIJE

Selman Repišti, MA psihologije

Psihoedukacija je psihosocijalna intervencija tokom čije se primjene pacijent, njegova porodica ili grupa pacijenata, odnosno članova porodice informišu o određenoj bolesti ili poremećaju, njenom tretmanu i procesu rehabilitacije. Psihoedukacija, stoga, može biti individualna, porodična i grupna.

Ova psihosocijalna intervencija može se, takođe, podijeliti na aktivnu i pasivnu. Aktivna psihoedukacija podrazumijeva da je ljekar, medicinska sestra, psiholog, psihoterapeut… primjenjuje u direktnom kontaktu sa pacijentom ili članovima njegove porodice, u vidu razgovora i poduke. Pasivna psihoedukacija obuhvata aktivnosti poput dijeljenja brošura i flajera, te audio i vizuelnog materijala. Ako se u čekaonici nekog profesionalca iz oblasti mentalnog zdravlja nalaze npr. brošure o depresiji i anksioznim poremećajima, riječ je, dakle, o pasivnoj psihoedukaciji.

Profesionalac koji provodi psihoedukaciju pruža, u određenom obimu, i psihološku podršku (što je poznato pod nazivom suportivna terapija). Ovakav profesionalac može podučavati i o vještinama potrebnim tokom njege i rehabilitacije pacijenta. Naravno, ovdje je posrijedi aktivna psihoedukacija.

Psihoedukacija predstavlja i jednu od tehnika kognitivno-bihevioralne terapije (KBT). Tokom njene primjene, klijent može dobiti informacije o svrsi, osnovnim postavkama i toku KBT-a, kao što može steći saznanja i razumijevanje u vezi sa nastankom, održavanjem i mogućnostima rješavanja vlastitih poteškoća.

Psihoedukacija se ne mora provoditi samo unutar zdravstvenih ustanova i privatnih ordinacija, već se može obavljati i u društvenoj zajednici (engl. community-based psychoeducation), kada je namijenjena kako opštoj populaciji, tako i dijelu populacije kod koje postoji određeni rizik za pojavu neke bolesti ili poremećaja. Iz toga je jasno da se psihoedukacija uklapa i u sistem zdravstveno-edukativnih aktivnosti koje se preduzimaju u sklopu primarne prevencije.

Prilikom provođenja (aktivne) psihoedukacije ne smijemo zaboraviti da se pacijent ili klijent treba ohrabriti i podržati, te da način pružanja informacija o poremećaju ili tretmanu treba biti takav da osoba može razumjeti ono što smo joj predočili. Drugim riječima, ne smije se prenebregnuti da je osoba preko puta ili pored nas ne samo u ulozi pacijenta ili klijenta, već i učenika kojeg treba motivisati, a materijal psihoedukacije prilagoditi njegovom stepenu razumijevanja.

Istraživanja pokazuju da psihoedukacija može djelovati povoljno na poštovanje terapijskog režima od strane pacijenta i postupanje u skladu sa savjetima i preporukama ljekara i stručnjaka u oblasti mentalnog zdravlja. Kada je riječ o grupnoj psihoedukaciji, studije pokazuju da ovakav modalitet smanjuje intenzitet i relaps (vraćanje) simptoma kod osoba sa depresivnim poremećajem i fizičkim komorbiditetima (tj. pridruženim tjelesnim bolestima).

Literatura

Casañas, R., Martín Royo, J., Fernandez-San-Martín, M. I., Raya Tena, A., Mendioroz, J., Sauch Valmaña, G., Masa-Font, R., Casajuana-Closas, M., Fernandez Linares, E. M., Cols-Sagarra, C., Gonzalez Tejón, S., Foguet-Boreu, Q. i Martín Lopez, L. M. (2019). Effectiveness of a psychoeducation group intervention conducted by primary healthcare nurses in patients with depression and physical comorbidity: study protocol for a randomized, controlled trial. BMC Health Services Research19(1), 427. https://doi.org/10.1186/s12913-019-4198-7

Gonzalez-Pinto, A., Gonzalez, C., Enjuto, S., Fernandez de Corres, B., Lopez, P., Palomo, J., Gutierrez, M., Mosquera, F. i Perez de Heredia, J. L. (2004). Psychoeducation and cognitive-behavioral therapy in bipolar disorder: an update. Acta Psychiatrica Scandinavica109(2), 83–90. https://doi.org/10.1046/j.0001-690x.2003.00240.x

Sarkhel, S., Singh, O. P. i Arora, M. (2020). Clinical practice guidelines for psychoeducation in psychiatric disorders – General principles of psychoeducation. Indian Journal of Psychiatry, 62(Suppl 2), S319–S323. https://doi.org/10.4103/psychiatry.IndianJPsychiatry_780_19

INTERVJUI SA USPJEŠNIM PROFESIONALCIMA (7): DR ANELA PURIŠIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE

Dr Anela Purišić rođena je 1982. godine. Studije medicine završila je 2009. g. u Podgorici, a specijalizirala psihijatriju 2020. g. u Beogradu. Završila je i napredni kurs Racionalno-emotivno bihevioralne terapije (REBT) na institutu u Beogradu koji je akreditovan od strane njujorškog instituta Albert Ellis. Pored toga, pohađala je brojne edukacije i kurseve i učestvovala na raznim simpozijumima. Zaposlena je na Psihijatrijskoj klinici Kliničkog centra Crne Gore u Podgorici.

SR: Dr Purišić, hvala Vam što ste odvojili svoje vrijeme za učešće u ovom intervjuu. Kako biste opisali današnje stanje u psihijatriji kod nas?

AP: Broj ljekara treba da bude duplo veći i ili da se bolje rasporedi posao: u smislu da, kao i u ostalim većim zemljama, svaki konsultant ima rang: konsultant prvog, drugog i trećeg nivoa, pa profesor.  Zatim, ljudi koji su subspecijalisti-psihoterapeuti, za zavisnike i psihoze, treba da se bave samo pacijentima tog profila. Eksperti za, recimo, oblasti suicida ili bolesti zavisnosti, trebaju da budu konsultanti za te oblasti. Kod nas, generalno gledano, istu djelatnost obavljaju svi ljekari, neza-visno od nivoa obrazovanja i godina iskustva, što mislim da nije u redu.

SR: Na koje poteškoće ste nailazili tokom svog obrazovanja, odnosno specijalizacije iz oblasti psihijatrije? Da li ste ih uspijevali prevazići? Ako da, u kojoj mjeri i na koje načine?

AP: Tokom obrazovanja sam imala dvije velike sreće. Prva je da mi Lidija Injac Stevović bude mentor, da mnogo radim ali i da naučim nevjerovatno mnogo, s obzirom da je ona profesor, i do tog ranga mentora npr. u Australiji ne bih došla još 10 godina da se bavim ovim poslom. A druga sreća mi je Dragana Stojanović, psihijatar-psihoterapeut-psihoanalitičar, nevjerovatna žena, koja mi je proširila vidike i pomogla da posmatram iz drugačije perspektive, tačnije, višedimenzio-nalno.

SR: Šta biste savjetovali polaznicima specijalizacije iz psihijatrije? Kako biste ih motivisali da ustraju u svojoj edukaciji?

AP: Ja sam uvijek radila koliko je trebalo, kakva god situacija da je bila. Tako da sam bukvalno samo radom i upornošću prevazilazila sve probleme. Na primjer, sve što je bilo do mene, a u vezi sa dokumentacijom koju je trebalo završavati, radila sam sama.

SR: Da li ste imali ili imate nekog uzora među psihijatrima, istraživačima, svojim profesorima, starijom kolegama? Ako da, kako je ta osoba (ili više njih) uticala na Vaš profesionalni razvoj?

AP: Na ovo pitanje u o uzorima u psihijatriji već sam odgovorila. Lidija Injac Stevović i Dragana Stojanović. Afinitet za psihijatriju osjetila sam dok sam radila u hitnoj medicinskoj pomoći (HMP-u). Nije bilo vezano ni za jedan konkretan uzor. Prosto sam vidjela da mi takav posao dobro ide.

SR: Po Vašem mišljenju, da li bi psiholozi i psihijatri trebali da se podvrgnu nekoj vrsti psihoterapije tokom svog obrazovanja? Ako da, koji bi to bio psihoterapijski modalitet?

AP: Ja sam mislila da treba da se bavim psihoterapijom dok ne steknem neka bazična znanja, pa sam završila napredni nivo REBT-a. I mislim da je to dovoljno za ljude koji eksplicitno neće da rade psihoterapiju. Ja ne volim toliko da radim psihoterapiju. Međutim, u svakodnevnom radu, koristim brojne psihoterapijske tehnike iz kognitivno-bihevioralne terapije (KBT-a) i REBT-a.

SR: Kakvi su Vaši planovi vezani za budućnost u profesionalnom domenu?

AP: Moji planovi su da učim svakodnevno, da istražujem kad god mi se ukaže prilika da uradim neki lijep rad. I da idem povremeno na kurseve iz psihoterapije za neke kratke tehnike koje mi mogu koristiti. Mislim da bih mogla i da završim subspecijalizaciju iz bolesti zavisnosti. Ali nisam baš sigurna da ću to i učiniti. Mada, može se i to desiti, ukoliko se poklope određene okolnosti.

Hvala Vam što ste učestvovali u intervjuu i očekujemo da će našim kolegama, studentima i široj javnosti Vaši odgovori biti inspirativni i zanimljivi bilo u pogledu profesionalnog ili svakodnevnog života.

Razgovarao: Selman Repišti                                                                   

Podgorica, 29. 10. 2021.