POEZIJA ILI PROZA?

Proza svakako u sebi nosi određeni (bar diskretni) lirizam, dakako, ne u onoj mjeri u kojoj ga trpi poezija. Međutim, proza ima jedan dodatni kvalitet, koji je možda najviše razlikuje od poezije – fabulu, odnosno naraciju.

Prozom se, zato, prikazuje neka životna priča ili više njih. Ona ima svoj sadržaj i nije jednostavno umjetnost per se (larpurlartizam), za razliku od poezije. Poeziju, stoga, ne prepričavamo, dok je proza upravo pogodna za dalje sužavanje, mijenjanje i naknadno kazivanje. Tako možemo reći da prozu čini dobra (zanimljiva, aktuelna, netipična) priča, uz stilski pečat pripovjedača (pisca). S druge strane, poezijom dominira karakterističan pjesnički stil i forma pjesme (vrsta rime, strofe, stilske figure).

U skladu sa prethodno napisanim redovima, proza može ostaviti utisak na čitaoca samom svojom pričom (bez obzira na izbrušeni stil pisanja njenog autora). Sâmi stil ”pada” u sjenu. U drugi plan. Stil je u prozi pomoćno sredstvo da se ispriča određena priča, sekvenca događaja. Međutim, glavna dimenzija poezije jeste upravo specifičan i prepoznatljiv pjesnički stil.

Zaključak je sljedeći: dobro prihvaćenog pisca od strane čitalaca definiše njegov izbor tema (npr. devijantna seksualnost ili hiperseksualnost, kritika aktuelnog političkog sistema, vlastita biografija nakon što je postao poznat, neobična snalažljivost protagoniste, misteriozna ubistva…) i žanr u kome piše. Naravno da će stručnjaci u oblasti književnosti prepoznati jedinstven, precizan i dovoljno izbrušen stil, dok će laicima biti važno da je ono što je napisano ispripovijedano na jednostavan, opšterazumljiv način. U poeziji, najčešće nema naracije, te je bitan faktor ”pjevljivost” (rima), milozvučnost stihova i metaforika koja kod čitalaca pobuđuje snažne emocije i upečatljive mentalne slike.

Ipak, nekada se i proza i poezija podvode pod pojam poetike. U nekim književnim kritikama, riječ ”poetika” koristi se da se označi nečiji književnoumjetnički izraz, makar taj autor bio i romanopisac.

Selman Repišti,

29. 5. 2017.

Faruk Hajdarović: Apostol savremenog humanizma

Faruk Hajdarović rođen je 15. marta 1970. godine u tadašnjoj Titovoj Mitrovici. Pola dosadašnjeg života proveo je u Priboju, a 1992. godine emigrirao je u Poljsku, usljed nezaustavljive stihije posljednjeg rata na našim prostorima. Potom čeka brod za Skandinaviju, nakon čega se obreo u Švedskoj. Faruk danas živi i stvara u živopisnom gradiću Norrköpingu, smještenog nekih 135 km jugozapadno od Stockholma.

Fotografija1      Fotografija2

Hajdarović je slikar, fotograf i muzičar. U slikarstvu, često kombinuje uljane boje sa tehnikom kolaža. Pritom, likovi ili dijelovi njihovog tijela koji su prikazani na slici ostavljaju utisak nečega što je živo, što budno opservira posmatrača, a u isto vrijeme je zarobljeno, na neki način vezanih ruku. Sloboda tog entiteta vidljiva je u pogledu, koji je neprekidan i direktan, iako može biti pomjeren udesno ili ulijevo. Farukovi likovi, koji obitavaju na/u njegovim slikama na neki zanimljiv način uzvraćaju pogled i kada nemaju oči. Zapravo, mi kao posmatrači slike, gledamo svoj odraz, ponirući ka dnu vlastite duše.

Slika1Slika2

Hajdarović, sada kao fotograf, hitro se odaziva svojoj misiji da uhvati trenutak tako privlačne, lepršave slobode. Momenat u kome se galeb sprema razapeti svoja krila, poput jedrenjaka koji se otiskuje ka oblim daljinama pučine, primjer je onog osjećaja koji imamo čim skliznemo u zagrljaj slobode. Faruk posjeduje njuh za ovakve trenutke. Podsvjesni impuls, koji njegov objektiv za tili čas usmjeri prema odgovarajućem motivu. Fascinira ga refleksija svjetlosti, lica, događaja i nagovještaja odnosa među ljudima, uokvirenih staklima i poluogledalima novoizgrađenih zgrada, kao i granicama vodene površine na koju spontano naiđe tokom svojih umjetničkih putešestvija.

Fotografija3Fotografija4

Faruk je kolekcionar muzičkih ostvarenja već od svoje pete godine. Di-džej je od 27. godine. Posjeduje zavidnu kolekciju gramofonskih ploča, veličine kućne biblioteke strastvenih bibliofila. Kaže da o istoriji i sudbini svake ploče može napisati roman, a svaku kompoziciju sposoban je iščitati ‘’između taktova’’ i doživjeti svu njenu dinamičnu raskoš. Može doprijeti do njenog jezgra, opipati puls njenog autora u trenutku stvaranja. Saživjeti se sa melodijom, harmonijom i ritmom. Rezonovati, saosjećati, pridružujući se plesu nota po tonskim ljestvicama, penjući se i padajući i cijelo vrijeme držeći za njihove znojne dlanove.

Slika3Slika4

Faruk Hajdarović vatreni je pobornik zaštite privatnog života, koji je naročito narušen u vladajućem sistemu tehničkog i informatičkog kapitalizma. Vjeran univerzalnim ljudskim vrijednostima, zakleti je humanista, neustrašivi filantrop i neumoljivi zagovornik prava svih onih koji su na bilo koji način uskraćeni u svojim naporima da se slobodno izraze, obezbijede sebi dostojanstven život i ostanu vjerni svojim principima i idealima. Želimo mu da ustraje u ime svih nas koji možda nismo toliko hrabri da se borimo za svjetliju sutrašnjicu. Za čovječnost i bolje čovječanstvo.

S. R.

Sarajevo, 22. 6. 2016.

HABEAS CORPUS (kratka priča)

Ovog petka, popodnevno sunce se, shrvano zimskom smjenom, odlučilo uraniti na svakodnevni počinak. Menadžer Neradović želio se odmoriti od još jedne neradne sedmice. Bio je to slatki umor, rezultat minimalnih ulaganja i maksimalnog profita. Nešto kao perpetuum mobile, samo u ekonomskom smislu. Misli su mu samozadovoljno gravitirale prema prenatrpanom frižideru i prostranom, ultraudobnom kauču. Uostalom, zaslužio je. Bar po vlastitim mjerilima radne etike.

U trenutku kada se spremao spontano utonuti u komfor svoga odmorišta, na vratima su se začula dva čvrsta udarca. Odmah je znao da je riječ o nekom muškarcu (ili o više primjeraka ovog roda), koji insistira da mu se neodložno otvori.

Dva krupna, po zdravorazumskom očekivanju neotesana policajca, tražila su da im da osnovne podatke o sebi. Nakon što je tačno odgovorio, uslijedila su dodatna pitanja:

– Šta je prav ugao?

– Šta proučava slavistika?

– Šta je Korzika?

Menadžer Neradović se ozbiljno zamislio nad svim pitanjima (na poslu je uvijek imao spreman odgovor na svako). O prvom je razmišljao ovako: ”Možda je riječ o pravougaoniku… hm… možda je to ugao između dvije prave linije … dakle koji nije krivolinijski…” Drugo pitanje bilo je još teže, ali je znao da policiji mora odgovoriti. Pitao se: ”Je li to nauka o slavi? O uspjehu? O slavama i slavljeničkoj atmosveri? Fonetika i fonologija njegovog unutrašnjeg govora nije sadržala normu za razlikovanje slova ”v” od ”f”. Upotrebljavala ih je onako kako joj se htjelo. Ni posljednje pitanje nije se doimalo ”mačjim kašljem” (naročito zato što … nije znao piše li se ova riječ velikim ili malim slovom). Ipak, mislio je da ovaj put razmišlja na pravi način: ”U moje doba išlo se na korzo, pa je korzika možda ulični naziv koji mlađe generacije koriste za njega… Ah, ove nove generacije, unazadile su jezik do neprepoznatljivosti…”. Odgovori koje je ponudio (nakon što su mu po triput ponovili svako pitanje) bili su lakonski, jezgroviti i upečatljivi:

– Pravougaonik.

– Naučno područje o svim vrstama slavlja.

– Iskvareni naziv za korzo.

Policajcima nije preostalo ništa drugo do da ga odmah privedu u stanicu. Na ovom mjestu moram upoznati čitaoce da je u posljednjih mjesec dana zbačena dugogodišnje ustoličena vlast. Umjesto postojećeg, podrazumijevajućeg sistema vrijednosti (tajkunstvo, nerad, beskrupuloznost i redovna reanimacija šunda), usvojena je dijametralno suprotna aksiološka vertikala (sposobnost, vještine, glorifikacija kulture, nauke, umjetnosti, a posebno erudicije). Policija je dobila dojavu da u toj i toj zgradi, na toj i toj adresi, stanuje osoba čije je intelektualno vlasništvo prilično skromno. Po zakonima koje je donijela nova vlast, ovakav prestup spadao je u ozbiljna krivična djela. Naravno da novoizabrani vlastodršci nisu za mjesec dana mogli provesti sve reforme i procesuirati sve one nalik menadžeru Neradoviću. Međutim, obavezali su se da u narednom periodu rade na iskorjenjivanju epidemije neznanja, opšte nezainteresovanosti i neinformisanosti.

U policijskoj stanici je nastavljeno produbljivanje neznanja našeg menadžera. Uslijedila je nova serija pitanja:

– Koliko zuba ima odrastao, zdrav čovjek?

– Koja je vrijednost broja pi?

– Šta je najveće – Sunce, Mjesec ili Jupiter?

U rasporedu kontura Neradovićevog lica moglo se pročitati prokletstvo neuke sjete, praćeno serijom kratkih trzaja, očitih manifestacija intenzivne mentalne aktivnosti. Mislim da ovaj put ne bi bilo korisno ponovno pratiti njegove misaone bifurkacije, jer bi svako njihovo bilježenje ličilo na doslovan primjer pleonazma. Zato ćemo se zadovoljiti plodovima Neradovićevog instant-mozganja:

– 25.

– 2,5 (Ovdje ne mogu odoliti, a da ne objasnim algoritam kojim je naš protagonista došao do, za njega  tačnog, odgovora. Mislio je da je ”rješenje” 2,14, ali ga je odlučio, pozivajući se na svoje viđenje pravila elementarne matematike, zaokružiti na vrijednost, koju je u konačnici i izgovorio.)

– Najveći je Mjesec, jer je najbliži Zemlji.

Policija (sada garda obrazovanih službenika) odredila je pritvor Enesu Neradoviću. Rečeno mu je da mu se sutra sudi. Da svakako ima pravo na advokata. A on? Odlučio se poslužiti štitom sopstvene retorike. (Da je ovo bajka, naravoučenije bi bilo da se svako treba uzdati u se i u svoje …)

(…)

Neradović je već dva sata buljio u predvidljivi uzorak rešetki svoje pritvorske ćelije. Raskopčao je košulju, što se pokazalo kao nedovoljno pametan potez, imajući u vidu da je hladan zrak koji je provejavao nemilosrdno kostriješio prorijeđeni pokrivač malja na njegovim grudima. Za vrijeme odvijanja ove polustatične scene, naš junak se trudio pažljivo ispitati svoje misaone predjele, obnoviti znanja koja je sticao u osnovnoj i srednjoj školi, napojiti se na malobrojnim oazama pustinjskog krajolika vlastite nedoučenosti. Znao je da ima pravo na suđenje, prije nego (i ako) ga strpaju u pravu tamnicu. Uostalom, to je njegovo civilizacijsko pravo. I, gle: sjetio se francuskih enciklopedista (moram se ispraviti u svom navodu: ne svih), doba prosvjetiteljstva, začetaka demokratije, građanskih prava i srodnih tema. Osjetio se čovjekom, ali ne više samo u biološkom smislu. Njegov pojam o sebi postajao je apstraktniji, a odnos prema konceptu društva odgovorniji (ne bih da vas razočaram, ali Enes Neradović je jedino osjećao dašak promjene, bez ikakve namjere da ga verbalno ili filozofski obradi onako kako je ovdje opisan). Sunovrat u svijet snova desio se najednom, poput posjete koju je imao ovog popodneva.

Naš menadžer je sanjao da je larva, koja iz svoje utrobe teškom mukom porađa leptira sa akvarel-krilima. Uzorak i dimenzije krila postajali su sve jasniji, kako se Neradović (čitaj: larva) trudio da iznese na svijet ono nije posjedovao u sebi. Konačno, poput procesa u laboratoriji vrsnog alhemičara, njegovo neugledno tijelo (opet čitaj: larva) pretalilo se u neponovljivi kolorit prirodnog tkanja. Potom je sanjao da se bori s međunožjem vlastite majke, kako bi osvojio svoju prvu porciju svjetlosti i vazduha, osnovne gradivne materije opšteprotežnog odnosa između ambijenta i eksterijera. Bio je uspješan. Uostalom, zaslužio je. Bar po vlastitim mjerilima natalne etike.

(…)

Rezak, metalni zvuk probudio ga je tačno u pola osam. Netom se uspravio, ustao i približio pritvorskom čuvaru. Sud nije bio dovoljno daleko, da bi se Neradović oteo utisku odsanjane metamorfoze. Osjećao se pomirenim, poput predanog budističkog askete. Doimao se sobom, mirisao je po sebi, počeo je živjeti i van sebe.

Na sudu su ga odmah pitali kako se izjašnjava u vezi sa vlastitom krivicom. Njegov odgovor bio je odrešit, trajao je pola takta i glasio: ”Da”. Hitro je dodao: ”Želim biti ono što sam odavno trebao da budem. Želim nadoknaditi … sve ono što sam trebao znati. Želim se posvetiti svijetu. Želim opet biti ono što nikada nisam bio…”

Glavni tužilac i sudija su mu odmah ponudili nagodbu. Ličila je na propisanu terapiju, lijek ili mantru za oproštenje grijehova: dvije godine uslovne kazne, četiri sata dnevno gledati Discovery Channel (ili neki njegov ekvivalent, i to pod budnim okom nadzornika), dva sata dnevno naglas čitati klasike (opet pored budnog uha osobe zadužene za nadzor) i jednom sedmično ići u pozorište (koljeno uz koljeno pored budnog koraka nadzornika).

U intimnom zapisniku jednog policajca starog kova, koji se baš danas zadesio u sudnici, pisalo je: ”Lice Enes Neradović prihvatilo je izrečenu vaspitno-popravnu mjeru državne institucije zvane ‘sud’, te se vratilo u privatni objekat gorepomenutog lica, tj. u svoj, vlastiti stan.” (Imajte u vidu da je ovaj zapis, kako bi ušao u priču, prethodno djelimično lektorisan. Ne trebam nagovijestiti da će sljedeća meta novouspostavljenog državnog aparata biti izvorni autor gorecitirane pisanije.)

Selman Repišti,

3. 3. 2015.