Psihologija kontrole

Ne možemo imati potpunu kontrolu nad svim aspektima svog života, a kamoli tuđeg. Ukoliko mislimo da možemo, onda je riječ o primarnoj kontroli. Međutim, ukoliko naučimo da prihvatimo neizvjesnost realnosti onakvom kakva jeste, uz to mijenjajući vlastite stavove, osjećanja i ciljeve, možemo se pohvaliti da imamo sekundarnu kontrolu.

Možemo pokušati mijenjati svijet, ljude, društvenu situaciju i klimu. Uzvraćati ljudima onako kako se Ne možemo imati potpunu kontrolu nad svim aspektima svog života, a kamoli tuđeg. Ukoliko mislimo da možemo, onda je riječ o primarnoj kontroli. Međutim, ukoliko naučimo da prihvatimo neizvjesnost realnosti onakvom kakva jeste, uz to mijenjajući vlastite stavove, osjećanja i ciljeve, možemo se pohvaliti da imamo sekundarnu kontrolu.

Možemo pokušati mijenjati svijet, ljude, društvenu situaciju i klimu. Uzvraćati ljudima onako kako se oni ponašaju prema nama. Zapravo, živjeti u skladu sa filozofijom ”uzvratiti udarac”. Identificirati se s nekom društvenom ulogom gdje možemo zadovoljiti potrebu za moći, dominacijom. Boriti se, udarati glavom u zid, pokazati krajnji oblik tvrdoglavosti i svojeglavosti. A sve to kako bismo zadobili primarnu kontrolu.

Ali, možemo se odlučiti da radimo na sebi, da prihvatimo filozofiju ”živjeti s tim (saznanjem, problemom)”. Mijenjati sebe, spustiti kriterijume, ovladati sobom, steći samokontrolu zajedno sa fleksibilnošću. Zadobiti sekundarnu kontrolu!

Želio bih nešto napisati i o sljedećoj pojavi, navici ili fenomenu. On(a) se zove mjesto (lokus) kontrole. Ako smatramo da je (skoro) svaki događaj u našem životu rezultat neke više sile, tuđe volje, sudbine, sticaja okolnosti, onda psiholozi kažu da imamo vanjski lokus kontrole. Drugim riječima, uticaj na važne događaje u našem životu kao da je van naše kontrole, izvan našeg djelokruga. Tipične izjave osoba sa vanjskim lokusom kontrole su:

Biće što mora biti.
Desiće se što je suđeno da se dogodi.
Sve je to Božja volja.
Takva mi je sudbina, šta ćeš.

A ako smatramo da možemo postupati i ponašati se po svojoj slobodnoj volji, te ako snosimo i preuzimamo odgovornost za svoje postupke, psiholozi kažu da je za nas karakterističan unutrašnji lokus kontrole. Dakle, mi smo ti koji krojimo vlastitu sudbinu, sadašnjost i budućnost, sreću i neraspoloženje, put ka uspjehu i neuspjehu. U ovom slučaju, odlikujemo se osobinama kao što su: aktivnost, djelotvornost, efikasnost i svrsishodnost.

Nekada se dešava da osobe s vanjskim lokusom kontrole budu pasivne i prepuste se sudbini. S druge strane, oni s unutrašnjim lokusom kontrole nekada neuspjeh koji je rezultat sticaja okolnosti pripisuju samima sebi. Oni su, u svojim očima, krivci za neku situaciju koja je bila nepredvidljiva.

Zato je dobro da smatramo kako je život u našim rukama, ali da se mogu pojaviti i neke iznenadne okolonosti, koje nisu rezultat naše volje i ponašanja. Dakle, da je naše poimanje sebe i svijeta pod uticajem unutrašnjeg lokusa kontrole, ali ne njegove ekstremne varijante. Uz to, trebamo shvatiti da izvjesni događaji nisu pod našom kontrolom. Drugim riječima, da ne možemo ostvariti apsolutnu kontrolu nad životom, već da se jednostavno trebamo pomiriti s nekim stvarima i prilagoditi im se. To znači sticati sekundarnu kontrolu.

Selman Repišti,

31. juli 2016.

Martin Seligman: Ambasador pozitivne psihologije

U prethodnom članku, upoznali smo vas sa nekim od Seligmanovih termina i doprinosa pozitivnoj psihologiji.

Seligman je rekao da trebamo upotrijebiti svoje snage (”jaču stranu”) i vrline kako bismo bili dio nečeg većeg, odnosno šireg od nas samih. Drugim riječima, naš istinski, autentični, pravi doprinos treba se ogledati i ispoljiti na širem planu, kako bismo u konačnici došli do toga da živimo smislen život.

Kad smo kod života, Seligman razlikuje tri ”stupnja” egzistencije, odnosno osmišljavanja života:

  1. Prijatan život (primijeniti drugačije strategije suočavanja sa teškoćama u prošlosti – dakle, ne smije se biti fiksiran na negativna osjećanja; uživati u sadašnjosti i gajiti osjećanje nade i optimizma koja trebaju oblikovati našu budućnost);
  2. Dobar život (”kultivisanje”, odnosno njegovanje vlastitih snaga i vrlina, tako da budemo spremni na učenje, ulaganje napora i razvijanje postojećih ”jačih strana” ličnosti) i
  3. Smislen/svrhovit život (ne postoji prečica do trajne i istinske sreće, već se treba potpuno angažovati i uključiti u aktivnosti koje dovode do ”opšteg dobra”, gubeći samosvjesnost i postajući dio nečega univerzalnog, nesebičnog i humanog).

Sretno,

Ilda Imamović i Selman Repišti

 

Popularna psihologija: savjeti naše Lune iz Londona

Dragi naši čitaoci,

Želimo sa vama da podijelimo link putem koga možete čuti jako zanimljive savjete iz popularne i pozitivne psihologije. Riječ je o našoj prijateljici Luni koja živi u Londonu i za koju možemo reći da je svojim radom i trudom postigla veliki uspjeh u životu i to želi podijeliti sa svim ljudima. Link za nekoliko njenih poučnih klipova možete vidjeti ovdje:

https://www.youtube.com/watch?v=rsBjAgA8ilM&list=PLNimlJe4gQqja016rNXPYqq9zcLneNgJu&index=2

SAVJET PSIHOLOGA: VI STE KROJAČ SVOJE SREĆE

Vi držite uzde svoga života!

Zamislite da jašete na konju. Konj ponekad slijedi vaše naredbe, a nekada postupa po vlastitoj volji. Pretpostavimo da je njegova narav i poslušnost određena genetskim faktorima, i to 50%. Hoćete li odustati od njegovog zauzdavanja? Naravno da ne. Ipak ste vi ti koji držite njegove uzde. Vi ste njegov vlasnik, gospodar i gazda. Ovu metaforu sam upotrijebio kako bih vam dočarao da ste upravo vi taj/ta koji/a vlada svojim životom.

Istraživanja pokazuju da se 50% naše sreće nasljeđuje. Eto dobrih vijesti za sve one čiji roditelji su zaista sretne osobe. Šta je sa nekima od vas čiji roditelji su turobni, skloni razočaranju ili depresiji? Ne brinite, imam recept i za vas. Vi možete djelovati na preostalih 50% uticaja na sreću, koji su okolinske prirode. Dakle, vaš izbor da budete sretni i sve ono što preduzimate u ovu svrhu, mogu kompenzirati ”lošu” genetiku. Međutim, ovdje nije kraj. Sigurno svako od vas može naći bar jednu osobu u svojoj široj porodici, koja je zračila srećom, zavodljivom harizmom i koja je motivirala svoje bližnje da postignu nešto u životu, bez obzira na prepreke sa kojima se suočavaju. Zato kao psiholog garantiram da niko od vas neće biti žrtvom punih 50% ”loših” genetskih utjecaja. Kod nekoga će to biti 35%, kod drugih 20% … U svakom slučaju, doći ćete do sljedeće računice: moja genetika i moje samostalno zalaganje sigurno će me dovesti do primjetno sretnijeg života. Ljudi moji, ovo je činjenica, empirijska (praktično potvrđena) stvar!

Još nešto, neki od nas mogu vjerovati da sudbina (u manjoj ili većoj mjeri) utječe na kvalitetu našeg života. Međutim, svi dobro znamo da je presudan vlastiti trud, aktivno zalaganje za lični boljitak. Uzmite samo primjer posla. Možete se žaliti da nemate posla. Pretpostavite da vam neko ponudi dobro plaćen posao. Na vama je da odaberete hoćete li ga raditi, ili ne. Ako nećete, za to nije kriva sudbina, već je ova odluka jednostavno odraz vašeg izbora. Ako vas neko pohvali, možete odabrati da sebi kažete: ”On nije bio iskren” ili ”Ja ne zaslužujem ovu pohvalu”. Ponavljam, to nisu prsti sudbine, nego vaš izbor i odnos prema onome što ste upravo čuli (ako vas ljudi hvale, prosto im se zahvalite i čestitajte sebi što ste tako dobri da vas je neko zapazio i nagradio lijepim riječima!).

ČETVRTI SAVJET ZA SRETAN ŽIVOT

Budite svjesni da razina (nivo) sreće varira!

Ne postoji čovjek koji je sretan svakog trenutka, svake sekunde, svakog dana. Ali, možemo biti značajno više sretni i raspoloženi nego što smo tužni i neraspoloženi. Trebamo težiti ka tome da tas sreće vage našeg života pretegne nad tasom tuge. Uostalom, variraju i sve ostale naše osobine i svojstva: težina, dnevna potrošnja novca, vrijeme koje provedemo u kući ili vani, broj ljudi sa kojima kontaktiramo, vrijeme koje provedemo na Internetu i slično. Zašto onda i sreća ne bi varirala? Životni put i osjećanja koja ga prate nisu konstanta. ”Ravna crta” je odlika smrti, nečega što je gotovo, završeno i nepovratno izgubljeno. Samim tim što primjećujete da se razina vaše sreće (npr. iz dana i dan) mijenja, to svjedoči u prilog vašoj vitalnosti, odnosno životnosti.

Dakle, naš cilj je da što više budemo radosni, te zadovoljni sobom i životom. Nesreću donekle možemo prevenirati (preduhitriti i pretvoriti je u radost). Zato, budite otvoreni za pozitivna iskustva! Nemojte se povući! Povećavajte sebi šanse da budete sretni. Nemojte se unaprijed povlačiti u sebe. Prizovite sreću, otvorite joj vrata svoga života! Kada vam  pokuca na vrata, prepoznajte je i znajte da je došla baš vama. Ponavljam, vi zaslužujete biti sretni!

Kada se pojave trenuci rezignacije, nezadovoljstva, te zasićenosti životom, nemojte im se prepuštati. Oni su, prije ili kasnije, morali biti sastavni dio vaše svakodnevice. Ali, vaš je izbor da im ne podlegnete, već da podignete glavu, pogledate prema budućnosti i kažete sebi koliko ste jaki, sposobni i perspektivni. Time ćete amplitude tuge i anksioznosti učiniti manjima, a u isto vrijeme povećati vjerojatnost za doživljavanje novog ciklusa sreće. Sreće, koja je mnogo trajnija, intenzivnija i više ispunjavajuća nego ona prethodna, koju ste nedavno doživjeli.

Dakle, težite trajnijim vidovima sreće, nalaženjem unutarnjeg kompasa, čija će igla voditi vaš život u odgovarajućem smjeru.

PSIHOLOGIJA MUŠKO-ŽENSKIH ODNOSA

Partnerske veze su neiscrpna i uvijek aktualna tema, kako u medijskom prostoru, privatnom životu, tako i u kružocima psihologa. Ovdje ću vas upoznati sa nekim rezultatima istraživanja u ovom domenu ljudskih interakcija.

Na samo zasnivanje partnerske veze utiče nekoliko grupa faktora: fizička privlačnost, blizina, sličnost i uzajamnost. Fizička privlačnost je evolucijska zaostavština. Privlačne su nam velike ženske grudi, zato što su one u prošlosti bile znak plodnosti, tj. garancija za uspješno othranjivanje tek rođenih potomaka – djece. Obline su indikator uredno naslaganog masnog tkiva, koje služi kao nutritivna (hranidbena) rezerva. Duga i njegovana kosa kod žena znak je njihovog dobrog fizičkog zdravlja u proteklih nekoliko godina. Omjer struka i kukova je indikator sposobnosti i kapaciteta žene da dobro podnese trudnoću i omogući adekvatne uslove za rast i razvoj fetusa. Čista i zdrava koža znaci su njene vitalnosti i mladolikosti. A pozitivna ocjena ženine mladosti od strane muškarca odnosi se na njegov utisak da je sposobna rađati zdravu djecu, te da njegovo sjeme ”pada na plodno tlo”. S druge strane, širina ramena muškarca, veličina i oblik njegovih mišića (tj. razvijena muskulatura) indikatori su izdržljivosti, spretnosti, spremnosti na borbu, snage i hrabrosti. Simetrične crte lica također ukazuju na dobro fizičko zdravlje i stabilnost. Dakle, biološki smo programirani da za partnere biramo fizički izazovne, lijepe i zgodne žene, odnosno atraktivne i razvijene muškarce.

Drugi faktor je blizina. Ono što nam je blisko, češće percipiramo poznatijim i manje opasnim nego ono što se nalazi daleko od nas. Tako postupamo i sa potencijalnim partnerima. Ako se s njima često susrećemo, postoji veća vjerovatnoća da se upustimo u intimnu vezu. Prostornu daljinu shvatamo kao otežavajući faktor, a o osobi koja nije ”pred našim očima” često razmišljamo kao o nekome ko ima slobodu da nam iza leđa uradi nešto što nam se možda i ne bi svidjelo.

Treći faktor je sličnost. Osobe koje su sličnije nama (npr. po interesovanjima, stavovima, vrijednostima…) donekle poistovjećujemo sa samima sobom. Možemo percipirati i neki vid zajedničke pripadnosti, odnosno povezanosti (npr. potencijalni partner sluša istu vrstu muzike, bavi se istim poslom, ima sličan stil života našemu…). Kao i u slučaju blizine, ovakve ljude doživljavamo manje opasnim i više naklonjenim nama. Istraživanja u oblasti socijalne psihologije pokazala su da veze zasnovane na sličnosti partnera traju nešto duže od onih u kojima se partneri razlikuju.

Posljednji faktor je uzajamnost. Za uspostavljanje partnerske veze potrebno je da osjećanja i interesovanje budu obostrani. Tako uzajamno pozitivan stav i emocije vode do rađanja nečeg trećeg – same veze. Ljudi često misle da ih je u vezi dvoje, međutim, postoji i ono treće što su stvorili – njihov emocionalni odnos. Tako dobar psihoterapeut nikada neće zauzeti stranu jednog od bračnih/intimnih partnera već će biti na strani njihovog odnosa.

Prominentni američki psiholog Robert Sternberg predložio je teoriju ljubavi, po kojoj ona ima tri komponente: intimnost, strast i posvećenost (zalaganje). Romantična je ljubav, po njemu, skladan miks strasti i intimnosti. S druge strane imamo partnersku ljubav, koju čine intimnost i posvećenost. Treća je luckasto-apsudna ljubav, koja ima dvije naizgled isključive  komponente – strast i posvećenost. U ovoj teoriji, čista strast je nazvana zaljubljenošću, čista intimnost jednostavnim sviđanjem, a uporna posvećenost ”praznom ljubavlju”. Potpuna, odnosno ispunjavajuća ljubav ne isključuje nijedan segment. Ona ima sve potrebne sastojke – strast, intimnost i posvećenost partneru.

Studije provedene u oblasti sociolingvistike uče nas da komunikacijska sredstva (verbalne i neverbalne prirode) muškaraca gotovo uvijek služe za dominaciju, kontrolu okoline, davanje naredbe, isticanje nadmoći i dokazivanje da su oni u pravu. Rezultati sličnih ispitivanja ženskih komunkacijskih obrazaca upućuju na podređenost, izražavanje emocija, samootkrivanje, slaganje sa tuđim mišljenjem i tendenciju ka smirivanju konflikata. Također, muškarci su skloniji tražiti praktično rješenje određenog problema, dok su žene više usmjerene na njegov emocionalni aspekt i traženje podrške prilikom neke nezavidne situacije. Opet se možemo vratiti na teoriju evolucije, te osvijestiti i razumjeti ove spolne razlike, kako naše veze ne bi rezultirale krizom ili stagnacijom. Dakle, muškarci trebaju dopustiti ženama da od njih otvoreno traže pomoć i izraze svoja osjećanja. S druge strane, žene trebaju dopustiti muškarcima da donekle kontroliraju situaciju u kojoj se nalaze i da određene stvari obave na svoj način, makar bili vidljivo tvrdoglavi u tim nastojanjima. Naravno, ekstremno isticanje ovih razlika nije poželjno, jer bi to rezultiralo apsolutnom dominacijom muškaraca i potpunom inferiornošću žena. Živimo u suvremenom dobu i trebamo biti svjesni činjenice da u nekim stvarima i poslovima muškarci i žene mogu i sposobni su zamijeniti svoje uloge. Ali, u određenim prilikama, treba dopustiti izražavanje spolno specifičnih tendencija i ponašanja. Tako će oba partnera biti zadovoljna i osjećat će se onim što istinski jesu.

Po Carlu Gustavu Jungu, dobro znanom švicarskom psihijatru, svaki muškarac u sebi ima skrivenu žensku stranu (Animu), dok svaka žena ima latentne maskuline osobine (Animusa). Idealan scenario bio bi da svi mi osvijestimo kod sebe osobine suprotnog spola, jer nam one mogu pomoći da pronađemo ravnotežu u životu, bolje se prilagodimo na svoju okolinu, prihvatimo sebe i realističnije posmatramo svijet oko nas. Istraživanja su pokazala da osobe s androginim osobinama (združenim muško-ženskim karakteristikama) pokazuju veće mentalno zdravlje, bolju adaptiranost, višu socijalnu i emocionalnu inteligenciju, zreliji pogled na život i odgovorniji odnos prema sebi i drugim ljudima. Ovo ne znači da svako treba pošto-poto težiti da usvoji kvalitete suprotnog spola, već da s vremena na vrijeme ispolji pozitivne osobine koje se vežu za drugi spol. Tako se muškarac ne treba plašiti iskreno izraziti svoje emocije (to ne znači da je slab i nesposoban, već da je emocionalno zreo) ili recimo učestvovati u kućanskim poslovima (ovo ne znači da je feminiziran, već da je savjestan, odgovoran i da želi pomoći svojoj partnerici). Žena se ne treba plašiti da bude prodornija ili samosvjesnija (to ne znači da je muškobanjasta, već da je skupila snage i hrabrosti da se zauzme za svoja prava), niti da se bavi nekim muškim poslovima (ovo ne znači da je izgubila svoju žensku ulogu, već da je pokazala vlastitu praktičnu inteligenciju, te da je sposobna baviti se širokim dijapazonom poslova).

Ukratko ću se osvrnuti na konflikte u partnerskim vezama. Kako bi veza bila kvalitetnija, uspješnija i duža, partneri ne trebaju jedno drugo optuživati, kritikovati i omalovažavati. Jako je bitno aktivno slušati (dakle, ne samo klimanje glavom ili požurivanje partnera da izgovori sve što je htio). Također, partneri trebaju što više isticati svoje sličnosti, sjetiti se poteškoća i problema u prošlosti koje su riješili zajedničkim naporima (dakle, skupa i oslanjajući se jedno na drugo), te insistirati na  projektima za budućnost koje oboje visoko vrednuju i kojima teže.

Međutim, ukoliko se veza nikako ne može održati, partneri trebaju raditi na mirnom razilaženju, koje će im otvoriti mogućnosti za buduće, kvalitetnije odnose sa novim partnerom. Nije dobro ”povlačiti” određeni odnos, bolje ga je produktivno završiti, oporaviti se, prikupiti snage, i nastaviti sa životom. Niko ne treba tegliti emocionalno breme prošlosti, jer ono stvara probleme u budućim vezama. Neki/a sljedeći/a partner/ica može ispaštati zbog negativnih iskustava iz prošlih veza svoje partnerice/a, a to vodi ponavljanju nerazriješenih konflikata.

Kako bih završio u pozitivnom tonu, preporučujem vam da pronađete (ili zadržite) partnera, sa kojim se možete voljeti iskreno, uz uzajamne znake brižnosti, nježnosti i pažnje. Neka vaša ljubav bude autentična, kreativna i ispunjavajuća za oboje!