JUGOAZIJA

”Indija, kakva bila da bila, nije kolonija, nije to nikad u srži svojoj ni bila, ništa nju ne bi moglo kolonizovati.”

Tvrtko Kulenović: Majka voda

Kada je Univerzum prvi put progovorio, kažu predanja, od vlastite riječi se stvorio. A nigdje drugdje tako glasno i tako razgovijetno nije prestajao odzvanjati Aum, taj alfa-zvuk, kao u Indiji. Možda ga ona jedina i pamti, otuda joj bestalasno trajanje i neotuđivo pravo i privilegija na vječni život. Zato odmah, objema dlanovima, udarimo u mridang, bubanj koji izgleda kao dvije zarubljene kupe koje su srasle jedna sa drugom. I počujmo, zapravo, pročujmo prafrekvenciju prvog kreativnog uzleta.

Iz gustog, teškog, srebrnog oblaka, uzdigao se, dakle, Azijski trokut, ukrašen smaragdnim otokom. Uprkos po svemu sudeći izlišnom sukobu Sjevera i Juga, poluostvarenim Mogulskim pretenzijama i eksploatatorskom zamahu Britanskog kolonijalizma, Indija je ostala i opstala čista obraza. Ova matična civilizacija, u čijem se naručju spokojno smjestila rijeka Ind, uvijek se nekako znala izvući iz imperijalističkih, grabežljivih zagrljaja. A kako i ne bi kada je i Indru, arhetip krvoločnog ratnika-predvodnika transformisala u blagorodnog, samilosnog mecenu siromašnih. I kada je pomirila duhovne nedoumice Arđune sa tvrdgolavnim Krišninim insistiranjem na predanom obavljanju nemilosrdnih dužnosti koje su nam dodijeljene već po rođenju, a možda i prije toga.

Indiju ne možemo sagledavati u parametrima zapadnih civilizacija. Ona se jedino može mjeriti Istokom baždarenim talonom. Nije ova zemlja rub svijeta niti je domovina zaostalih mentaliteta. Ona je odvajkada bila nedokučiva, jedinstvena konstanta religiozno-socijalnih prilika koje ne da se ne mogu i ne žele mijenjati, već se mogu smatrati najdubljim crtama lica  ove divovske kulturne cjeline.

Da bi nam hindustanski metež bio posve jasan, pokušajmo ga zamisliti kao prateći momenat lascivnog plesa devadasija, plesačica-djevica koje igraju u slavu bogova. Inspiriše ih Lakšmi, blagostrasna supruga Višnua, božanstva uvijek budnog oka, čuvara svijeta.

Dok je Indije, biće i neinstrumentalne duhovnosti. One, koja ne traži javno priznanje, nagradu ili kakvu drugu svjetovnu i vansvjetovnu kompenzaciju. Duhovna higijena je ondje stil života. Devocija je navika. Prijatna dnevna rutina. Svima drag ukras svakodnevice, kao što je i Indija iscizelirani ornament Azije.

Selman Repišti,

3. 10. 2018.

O PREDIZBORNIM KAMPANJAMA: VOĐE NARODA IZ PERSPEKTIVE EVOLUCIJSKE PSIHOLOGIJE

Uprkos trendu društvene kultivacije i globalnog imperativa urbanizacije, čini se da filogenetsko naslijeđe dobrim dijelom diktira naše: izbore, odluke, percepcije i ponašanja. U tribalnom (plemenskom) okruženju, socijalnu i ”političku” moć najčešće su imali najstariji i najiskusniji članovi klana. Ovdje nije bilo presudno samo njihovo iskustvo, mudrost i razboritost, već i sama činjenica da su mnogo puta učestvovali u borbi za zaštitu svoga plemena i pribavljanju prirodnih i društvenih resursa za vlastitu zajednicu. Gotovo uvijek su to bili snažni i hrabri muškarci, koji su lojalno poštivali religijska i ostala socijalna pravila matičnog plemena.

Savremena istraživanja otkrivaju sklonost ljudi da za svoje nacionalne vođe biraju visoke, snažne muškarce, koji su, pored toga (posredno ili neposredno), učestvovali u ratnim dešavanjima. Dodatno, imamo tendenciju birati ljude koji poštuju tradicionalne (npr. porodične) vrijednosti, te javno zagovaraju principe vlastite religijske skupine. Njihovo učešće u ratnim događanjima (podsvjesno) se shvata kao dokaz njihovih sposobnosti, snage i moralne nepokolebljivosti, te kao sklonost da zaštite narod i obezbijede mu odgovarajuće uslove za nesmetan i siguran život.

Takođe, postoji preferencija kandidata koji su domicilno stanovništvo, jer se oni percipiraju poput sebi sličnih. A čim je neko sličan nama, smatramo da je manje opasan, tj. bezazlen i da ima slične potrebe i ciljeve našima. Ovaj efekat poznatosti djeluje čak i kada svjesno ispoljavamo animozitet prema vlastitim političarima ili političkim kandidatima. Njegova potvrda leži u činjenici da bismo prije izabrali sumnjivog kandidata naše vjere i nacije, nego isto toliko opskurnog kandidata druge vjere ili narodnosti.

Evolucijska i socijalna psihologija nas uče i tome da, što se više identifikujemo sa svojom interesnom (nacionalnom, vjerskom, političkom) grupom, to imamo jaču tendenciju da odaberemo kandidata koji je njen tipični predstavnik (pa i pod cijenu da nas to dovede do opšte stagnacije ili nazadovanja).

Veće šanse (npr. prilikom izbora budućih parlamentaraca) imaju bogatiji i inteligentniji kandidati, zato što posjeduju materijalne i psihološke resurse koji su, evoluciono gledano, veoma poželjne karakteristike. Ove kvalitete podrazumijevaju veće šanse za preživljavanje i napredak (ili očuvanje) u kontekstu društvene hijerarhije. Nesvjesni toga, obično se težimo prikloniti ovakvim ljudima, jer (opet podsvjesno) očekujemo da su naše šanse za socijalnu mobilnost (prelazak iz jedne socijalne klase u drugu, u ovom slučaju, višu) veće.

Posljednja (ali ne i najmanje bitna) stavka koja utiče na našu odluku za koga bismo glasali je fizička privlačnost. Iz perspektive teorije evolucije (u društvenom kontekstu, sociobiologije), privlačnija osoba posjeduje fizičke, fenotipske, odnosno vidljive resurse koji je predisponiraju za lakši i efikasniji prenos svojih gena. Dakle, kada na plakatima ugledamo nekoliko lica kandidata, najviše pažnje ćemo posvetiti onom koje percipiramo kao najljepše i najprivlačnije. Ako tome dodamo poseban stil oblačenja koji upućuje na visok status,prestiž, ozbiljnost i odgovornost (npr. odijelo), u našoj glavi će se ”stvoriti” izrazito pozitivna predstava o datoj osobi. Kasnije, u skladu sa već formiranom predodžbom, selektivno ćemo posvećivati vrijeme javnim nastupima ovog kandidata, a njegove postupke ćemo tumačiti shodno prvom utisku o njemu.

Rezimirajući, evoluciona psihologija predviđa najveći uspjeh muškim kandidatima, koji su uz to: fizički privlačni, obrazovani, inteligentni i bogati. Takođe, njihova medijska i svaka druga reputacija će rasti kako budu sve više isticali svoju ulogu u proteklom ratu, te potcrtavali religijsku pripadnost i odanost tradicionalnim vrijednostima našeg podneblja. 

Selman Repišti

METE I DOMETI SKOROJEVIĆA – PSEUDOINTELEKTUALACA

Kako je visokoškolsko obrazovanje zadnjih godina (impregnirano demokratskim imperativima) postalo mnogo liberalnije i dostupnije širim masama ljudi različitih socijalnoedukacijskih pozadina, dolazi do sve češćeg ”izranjanja” fenomena koji sam označio kao ”skorojevićki pseudointelektualizam”.
Glavni akteri ove socijalne (nus)pojave su profani paraintelektualci. Da bih vam dočarao njihov svijet kvaliteta i područja u kojima misle da ostvaruju svoju neiscrpnu (anti)originalnost, navešću nekoliko primjera.

 
Skorojević pseudointelektualac, iznikao iz kaljuge lokalnog primitivizma, rado primjenjuje osnovne principe bontona. Kako je ovaj priručnik nerijetko dio ponude mnogih štandova na našim sajmovima knjiga, a najčešća su njegova džepna izdanja (time i povoljna cijena), profani paraintelektualac sa zadovoljstvom poželi da ga kupi. Međutim, pošto ga ne može staviti u svoje stalaže sa već nabavljenim knjigama velikih klasika u omotu istih boja (izdatih uz dnevnu štampu), biva prinuđen da ga nosi u džepu jakne ili zadnjem džepu farmerica. Ukoliko negdje čeka u redu, svoju dosadu ubija na način da prelista bonton, pogled mu se zaustavi na slikama i obuhvati malo teksta iznad i ispod njih. Paraintelektualac tako usvaja novo gradivo. Zato danas srećemo ljude čiju obrazovno-siromašnu prošlost jako dobro znamo, a koji nas zapanje izmicanjem stolice starijoj osobi ili svojoj partnerki, skidanjem rukavice u svrhu pozdrava, pridržavanjem vrata nepoznatoj osobi i slično.

 
Skorojević antiintelektualac se ne dosjeća djela klasične muzike, on ih samo prepoznaje. Ako, kojim slučajem, prisustvuje koncertu ozbiljne muzike (a to je kada vidi da se izvode djela Mozarta, Bacha, Beethovena ili slično, za koje je nekada i čuo), kompozicije prepoznaje na način da šapatom prokomentariše osobi pored sebe: ”Znam ovu! Juče smo je puštali na mobilnom.” Treba dodati da je nedavno kupio mobilni telefon, pa je tehno-dorada isječka određene kompozicije bila u fabričkoj ponudi, u folderu Music.

 
Ima ih i na promocijama knjiga. To je najbolji način da uspostave kontakt sa autorom za koga nikada prije nisu čuli (ako su i čuli, onda citiraju njegove izjave za TV i elektronske medije), a da u isto vrijeme budu viđeni (možda kamera i/ili novine proprate čin njihovog rukovanja sa autorom ili njihov privremeni boravak u prvim redovima sale). Ukoliko se to desi, uokvire sliku iz novina (prethodno je uvećaju u najbližoj kopirnici) i stave pored svoje diplome u skupom ramu (stečene na nekom od pastirsko-provincijskih fakulteta u njihovoj lokalnoj okolini). Od autora obično kupe primjerak knjige, koji nikada neće pročitati, a traženje posvete je prije pravilo, nego izuzetak u njihovom slučaju. Knjiga će jedno vrijeme biti licem okrenuta prema znatiželjnim pogledima ukućana i gostiju, a kasnije, uzimajući u obzir njen format i kolorit korice, ”estetski” uklopljena u postojeću ”biblioteku” (rame uz rame s Kišom, Selimovićem, Andrićem, Krležom, et cetera).

 
Intelektualac, u razgovoru sa pseudointelektualcima, tim čistokrvnim skorojevićima, može primijetiti učestalo korištenje fraza kao što su: ”znaš kako, to i nije baš tako”, ”ja mislim”, ”ja sam uvjeren”, ”ja znam da je to ovako”, ”iz mog iskustva” itd. Svoje mišljenje, koje nije ništa drugo do neutemeljeno mnijenje, iznose teatralno, otvoreno pokazujući zamišljenost i intelektualnu angažovanost. Malo iskusniji posmatrač bi na njihovom licu primijetio odraz tinjajuće bojazni i strepnje da će ih sagovornik u nekom trenutku raskrinkati. Njihov vokabular odlikuje se pomalo izmijenjenim formama riječi. Navodim samo nekoliko primjera: medecina, protestvovati, sageti se, nageti, poskupljalo (poskupilo), infrakt, sekundarno (u njihovom smislu: iste sekunde, istog trenutka, odmah), starta (treće lice jednine glagola počinjati), išao sam s autom, nevo (nivo), oktombar, korespodencija (bez ”n”), višlji, najprvi ili najprviji, najzadnji …
Ako se skorojević paraintelektualac odluči učiti neki strani jezik, to će sigurno biti engleski (oni nemaju senzibiliteta za npr. romanske jezike). Međutim, ovdje nastaju novi problemi s njima: neki počnu pisati ćirilicom, drugi ga čitaju po Vuku Karadžiću, treći izgovaraju poput amerikanaca (usput ubace pokoju sentencu iz novijih filmova, kako bi nam dali do znanja da su u trendu, a ne znajući da je riječ o uličnoj frazi, i to obliku najprljavijeg žargona sitnih kriminalaca iz sumnjivih četvrti američkih metropola).

 
Posebno su zanimljiva turistička putovanja, na koja rado ide ovakav profil ljudi. Ako je riječ o Rimu, oni samo znaju da svi putevi vode u njega i da se nalazi u Italiji. Ako, kojim slučajem, putuju u Pariz, neki od njih su načuli da je to grad svjetlosti. Nakon što se vrate iz turističkog boravka u Pragu, reći će da su bili u zlatnom Pragu. Posjetiće oni kulturne znamenitosti i vidjeti umjetnička djela, od kojih se nekih blijedo sjećaju iz osnovnoškolskih udžbenika (slike da, autora i umjetničkog pravca ne). Dok budu gledali neki od popularnijih kvizova, dva dana nakon dolaska iz Pariza, znaće odgovor na pitanje: ”Koliko je visoka Ajfelova kula sa antenom?” Ponosno će se okrenuti ukućanima i reći: ”Ovo je bilo lagano pitanje”. Za Da Vinčijevu Tajnu (Posljednju) večeru, skorojević paraintelektualac je saznao čitajući Da Vinčijev kod, ili gledajući istoimeni film.

 
Ključni ”adut” pseudointelektualca ili akademskog (malo)građanina je fakultet. Ako ga još uvijek nije završio, njegova priča ide u smjeru: ”Iščitavam razne literature profesora.” U slučaju da ga je završio (obično je riječ o menadžmentu, ekonomiji, politologiji, premda ih u posljednje vrijeme ima u svih oblastima), njegova samouvjerenost narasta do nivoa njegove površnosti. Rado citira svoje profesore (pogotovo one sklone demagogiji i ispraznoj priči) i govori koliko je truda uložio dok je proučio ”materijale, lekcije, reference i one debele naučne knjige”.

 
Bojim se da, nažalost, broj pseudoakademskih skorojevića raste geometrijskom progresijom, a njihov ponašajni stil polako postaje društvena norma. Uskoro će se normalnost i prosjek određivati na osnovu navika i aspiracija paraintelektualaca, a svako ko bude odstupao od ovog modela, biće etiketiran nekom dijagnozom, a njegovo ponašanje proglašeno socijalno devijantnim i neprilagođenim. Današnja obrazovna politika i potrošačko-ugostiteljska društvena klima potiču fabrikovanje pseudoakademaca, čija socijalna mreža dobija obrise samoodržavajućeg (samopotkrepljujućeg) sistema. Nekima od nas preostaje da upozorimo na ovaj fenomen i pokušamo se boriti protiv njega, kreativno, kontinuirano, argumentovano i bez posustajanja.