Tag: savjetovanje

POJAM, VRSTE I EFEKTI PSIHOEDUKACIJE

Selman Repišti, MA psihologije

Psihoedukacija je psihosocijalna intervencija tokom čije se primjene pacijent, njegova porodica ili grupa pacijenata, odnosno članova porodice informišu o određenoj bolesti ili poremećaju, njenom tretmanu i procesu rehabilitacije. Psihoedukacija, stoga, može biti individualna, porodična i grupna.

Ova psihosocijalna intervencija može se, takođe, podijeliti na aktivnu i pasivnu. Aktivna psihoedukacija podrazumijeva da je ljekar, medicinska sestra, psiholog, psihoterapeut… primjenjuje u direktnom kontaktu sa pacijentom ili članovima njegove porodice, u vidu razgovora i poduke. Pasivna psihoedukacija obuhvata aktivnosti poput dijeljenja brošura i flajera, te audio i vizuelnog materijala. Ako se u čekaonici nekog profesionalca iz oblasti mentalnog zdravlja nalaze npr. brošure o depresiji i anksioznim poremećajima, riječ je, dakle, o pasivnoj psihoedukaciji.

Profesionalac koji provodi psihoedukaciju pruža, u određenom obimu, i psihološku podršku (što je poznato pod nazivom suportivna terapija). Ovakav profesionalac može podučavati i o vještinama potrebnim tokom njege i rehabilitacije pacijenta. Naravno, ovdje je posrijedi aktivna psihoedukacija.

Psihoedukacija predstavlja i jednu od tehnika kognitivno-bihevioralne terapije (KBT). Tokom njene primjene, klijent može dobiti informacije o svrsi, osnovnim postavkama i toku KBT-a, kao što može steći saznanja i razumijevanje u vezi sa nastankom, održavanjem i mogućnostima rješavanja vlastitih poteškoća.

Psihoedukacija se ne mora provoditi samo unutar zdravstvenih ustanova i privatnih ordinacija, već se može obavljati i u društvenoj zajednici (engl. community-based psychoeducation), kada je namijenjena kako opštoj populaciji, tako i dijelu populacije kod koje postoji određeni rizik za pojavu neke bolesti ili poremećaja. Iz toga je jasno da se psihoedukacija uklapa i u sistem zdravstveno-edukativnih aktivnosti koje se preduzimaju u sklopu primarne prevencije.

Prilikom provođenja (aktivne) psihoedukacije ne smijemo zaboraviti da se pacijent ili klijent treba ohrabriti i podržati, te da način pružanja informacija o poremećaju ili tretmanu treba biti takav da osoba može razumjeti ono što smo joj predočili. Drugim riječima, ne smije se prenebregnuti da je osoba preko puta ili pored nas ne samo u ulozi pacijenta ili klijenta, već i učenika kojeg treba motivisati, a materijal psihoedukacije prilagoditi njegovom stepenu razumijevanja.

Istraživanja pokazuju da psihoedukacija može djelovati povoljno na poštovanje terapijskog režima od strane pacijenta i postupanje u skladu sa savjetima i preporukama ljekara i stručnjaka u oblasti mentalnog zdravlja. Kada je riječ o grupnoj psihoedukaciji, studije pokazuju da ovakav modalitet smanjuje intenzitet i relaps (vraćanje) simptoma kod osoba sa depresivnim poremećajem i fizičkim komorbiditetima (tj. pridruženim tjelesnim bolestima).

Literatura

Casañas, R., Martín Royo, J., Fernandez-San-Martín, M. I., Raya Tena, A., Mendioroz, J., Sauch Valmaña, G., Masa-Font, R., Casajuana-Closas, M., Fernandez Linares, E. M., Cols-Sagarra, C., Gonzalez Tejón, S., Foguet-Boreu, Q. i Martín Lopez, L. M. (2019). Effectiveness of a psychoeducation group intervention conducted by primary healthcare nurses in patients with depression and physical comorbidity: study protocol for a randomized, controlled trial. BMC Health Services Research, 19(1), 427. https://doi.org/10.1186/s12913-019-4198-7

Gonzalez-Pinto, A., Gonzalez, C., Enjuto, S., Fernandez de Corres, B., Lopez, P., Palomo, J., Gutierrez, M., Mosquera, F. i Perez de Heredia, J. L. (2004). Psychoeducation and cognitive-behavioral therapy in bipolar disorder: an update. Acta Psychiatrica Scandinavica, 109(2), 83–90. https://doi.org/10.1046/j.0001-690x.2003.00240.x

Sarkhel, S., Singh, O. P. i Arora, M. (2020). Clinical practice guidelines for psychoeducation in psychiatric disorders – General principles of psychoeducation. Indian Journal of Psychiatry, 62(Suppl 2), S319–S323. https://doi.org/10.4103/psychiatry.IndianJPsychiatry_780_19

DA LI BI SUICIDALNIM KLIJENTIMA TREBALO DOPUSTITI DA SEBI ODUZMU ŽIVOT?  

Istraživanja pokazuju da osobe u trenutku pokušaja suicida osjećaju jaku ambivalenciju, odnosno neodlučnost (Daigle, 2005, prema Worchel i Gearing, 2010). Takođe, kod mnogih ljudi, suicidalne krize su prolazne, pa oni često zahvaljuju osobama koji su ih spriječili u pokušaju samoubistva (Davison i Neale, 1999).

Međutim, neki slučajevi spadaju u grupu racionalnih samoubistava. Racionalno samoubistvo je rezultat nečije kompetentnosti za donošenje razumne, argumentima potkovane odluke o oduzimanju vlastitog života (npr. Mayo, 1986). U pozadini ove vrste suicida stoje dani i dani, mjeseci i mjeseci napornog promišljanja, vaganja ”za” i ”protiv”, te zaključka ipak se trebam ubiti, koji predstavlja logičan nastavak pomenutog misaonog slijeda.

Thomas Szasz (1986, prema Davison i Neale, 1999) ističe kako je nemoralno i nepraktično spriječiti osobu (koja je dugo promišljala o ovome) da počini suicid. On takođe navodi kako stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja klijentima često obećavaju ono što ne mogu ispuniti i da ne smiju preuzimati odgovornost za život klijenata, jer svi ljudi imaju pravo na vlastiti izbor. Izuzetak pravi u slučaju impulzivnog samoubistva. Dakle, kada pojedinci prolaze kroz tešku životnu fazu ili su privremeno agitirani. Inače, pokušaji samoubistva su često impulzivne prirode (Kuo, Gallo i Tien, 2001; Williams, Davidson i Montgomery, 1980).  Tada ih se treba zaštititi od vlastitih poriva koji bi mogli biti fatalni. Szasz se, u biti, zalaže protiv prisilne prevencije suicida (tj. bez dobrovoljnog pristanka klijenta), te ne kritikuje tretmane u koje se klijent sam odabrao uključiti.

U skladu sa stavom Thomasa Szasza, može se dodati i sljedeće:

  1. ako je osoba čvrsto odlučila da sebi oduzme život, ona će svakako iznaći načine i obezbijediti sredstva da to učini kada bude željela;
  2. klijent može doživjeti naše ubjeđivanje i stav protiv suicida, kao jedan vid dodatnog pritiska, koji mu samo potvrđuje da ga na ovom svijetu niko ne razumije i da ni u kome ne može naći saveznika;
  3. klijent može izvršiti samoubistvo, kako ne bi dalje participirao u psihoterapiji, koja je za njega zahtjevna i koja se prvenstveno bazira na njegovom trenutnom problemu, odnosno namjeri da sebi oduzme život, a ništa ne mijenja u okolini koja je klijenta i ”dovela” do takvog stanja.

Smatram da u kriznim situacijama trebaju učestvovati iskusni stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja, koji će timskim radom, na brz i efikasan način zaštititi one klijente koji bi pokušali impulzivno samoubistvo. U tim slučajevima, profesionalni kadar treba mobilisati sve svoje stručne vještine, prethodna iskustva i znanja u svrhu što kvalitetnije i potpunije intervencije. Timski rad nipošto ne bi trebao postojati u svrhu podjele eventualne moralne i krivične odgovornosti na više ljudi (u smislu smanjivanja lične odgovornosti i smirivanja individualne savjesti optužujući grupu ili njene pojedine članove za eventualni neuspjeh).

Takođe, stručnjaci kriznog tima bi trebali biti u stanju nositi se sa nepredvidivim okolnostima, koje bi se mogle javiti za vrijeme trajanja intervencije. Isto tako, trebali bi zabilježiti tok tretmana, pomoći i nadgledanja osobe koja je pod suicidalnim rizikom, kako bi situacija kasnije bila što bolje evaluirana od strane pravnog ili medicinskog tijela zaduženog za razmatranje ovakvih i sličnih predmeta.

I u slučaju namjere u vezi sa racionalnim samoubistvom, psihoterapeut (savjetnik) treba dovoljno jakim argumentima uvjeriti klijenta zašto se ne (ipak) ne treba ubiti. Psihoterapeutovi razlozi, argumenti i ubjeđivanje trebaju biti dovoljno jaki, realistični i smisleni da potisnu klijentove porive i prekinu njegov negativni misaoni tok. Paralelno, psihoterapeut treba poraditi na klijentovom zadovoljstvu životom. Treba mu sugerisati da se ono može postići ne samo stremljenjem ka ostvarenju smisla života, već i uživanjem, te direktnim učestvovanjem u životnim aktivnostima (bilo da su to obaveze, rad na nečemu što volimo ili neka druga svrsishodna aktivnost).

Literatura

Davison, G. C. i Neale, J. M. (1999). Psihologija abnormalnog doživljavanja ponašanja (6. izdanje). Jastrebarsko: Naklada Slap.

Kuo, W., Gallo, J. i Tien, A. (2001). Incidence of suicide ideation and attempts in adults: the 13-year follow-up of a community sample in Baltimore, Maryland. Psychological Medicine 31, 1181–1191.

Mayo, D. J. (1986). The concept of rational suicide. The Journal of Medicine and Philosophy: A Forum for Bioethics and Philosophy of Medicine, 11, 143-155.

Williams, C., Davidson, J. i Montgomery, I. (1980). Impulsive suicidal behavior. Journal of Clinical Psychology, 36, 90-94.

Worchel, D. i Gearing, R. (2010). Suicide assessment and treatment. New York: Springer Publishing Company.

 

Selman Repišti,

4.8. 2017.

SLUČAJ ”GEORGE” ILI DOVITLJIVOST JEDNOG PSIHOTERAPEUTA

William Glasser (1925-2013) u svojoj knjizi ”Realitetna terapija u primjeni” navodi pregršt slučajeva iz prakse, među kojima se jasno ističe jedan koji se tiče suicidalnog klijenta.

George je poslovno uspješan muškarac, oženjen i ima dijete. Teško priznaje terapeutu da je transseksualac i da bi želio promijeniti pol. Za njega je to, međutim, nemoguća opcija, pa radije bira samoubistvo kao najbrže i napraktičnije okončanje problema vlastitog seksualnog identiteta. Glasser je terapeut koji djeluje u okviru paradigme teorije izbora (”Svako je odgovoran za svoje ponašanje i slobodno bira vlastite akcije i reakcije”). On ima izvrstan pristup klijentu, kome već na početku seanse kaže: ”Mogu Vam pomoći samo ako ostanete živi i ako mi iskreno kažete o čemu razmišljate” (str. 85). Nešto kasnije, nastavlja: ”Nemam snage viđati Vas ako moram brinuti o tome da u svakom trenutku možete okončati svoj život” (str. 86). Dogovaraju se oko (već opisanog) ugovora, koji će oboje potpisati, potom Glasser od njega traži pištolj kojim se ovaj namjeravao ubiti. Predlažu rok od šest mjeseci tokom koga će mu pokušati pomoći. George daje Glasseru pištolj, a on ga čuva u svom radnom stolu. Ovo bi možda ličilo na neki ilegalni čin, međutim, riječ je o načinu upravljanja rizikom, te vještini i umješnosti jednog psihoterapeuta koji njeguje individualni pristup svakom od klijenata.

Završetak ovog inserta psihoterapije može se ukratko opisati ovako: George je odustao od samoubistva, rekao ženi i djetetu da će primijeniti pol i to je naposlijetku učinio u jednoj od američkih klinika.

Pravno gledano, terapeut se u ovom slučaju izložio velikom riziku, jer je situacija bila neizvjesna. Međutim, on je znao zadržati pribranost, prisebnost i jednu dozu profesionalnosti (koja se ipak graničila i sa određenim stepenom prijateljske podrške i dogovora). Uzimajući u obzir ishod situacije, terapeut je postupio moralno ispravno, premda se rukovodio načelom ”cilj ne bira sredstvo”. Ipak, Glasser se cijelo vrijeme ponašao u skladu sa osnovnom pretpostavkom realitetne terapije, a to je sloboda izbora pojedinca. Dakle, uvažio je slobodnu volju svog klijenta, koji je dobrovoljno pristao na ovakav vid tretmana.

Ostavljamo neodgovorenim pitanje: ”Šta je bilo bolje za Georgeovu porodicu: da se ubio ili promijenio pol?” Pošto je poznato da ga porodica nije adekvatno prihvatila nakon operacije, da li bi njegova supruga i dijete doživjeli isti stepen boli i bijesa da je izvršio suicid?

Ipak, ovo su pitanja koja više zadiru u spekulacije filozofske prirode. Dužnost svakog psihološkog savjetnika i psihoterapeuta jeste da podstiče klijenta da ovaj ustraje u ponašanjima koja su odraz nagona za životom (Eros), te da koriguje ponašanja koja su rezultat nagona za smrću (Tanatos).

 

Selman Repišti,

  1. 7. 2017.

PSIHOLOG VAS SAVJETUJE: O STRESU NA POSLU

Sve ono što kod nas izaziva stres naziva se stresor. Stresori mogu različito djelovati na različite ljude: nekoga čine depresivnim, nekoga tjeskobnim, a nekim ljudima su to prilike da situaciju preokrenu u svoju korist (u ovom slučaju, stresna iskustva ojačavaju njihov psihološki imunitet).

Četiri su grupe reakcija na stres:

  1. tjelesne (ubrzan/nepravilan rad srca, ubrzano disanje, mišićna napetost, osjećaj mučnine, pritisak u grudima, glavobolje…);
  2. emocionalne (pad ili promjene raspoloženja, osjećaj neadekvatnosti ili bespomoćnosti…);
  3. mentalne (misaona konfuzija, problemi s pamćenjem i koncentracijom …) i
  4. ponašajne (gubitak kontrole nad vlastitim ponašanjem, povlačenje u sebe, pad inicijativnosti…)

Postoji i nešto što ste sigurno čuli, a zove se profesionalno sagorijevanje (ili burnout sindrom). Njegovi simptomi su:

  1. emocionalna iscrpljenost (opšti nedostatak energije i elana za obavljanje radnih zadataka);
  2. depersonalizacija (potreba i osjećaj da ste se nekako ”udaljili”, odnosno distancirali od svojih radnih zadataka, te profesionalne uloge i identiteta) i
  3. osjećaj smanjenog ličnog postignuća (osoba s ovim sindromom doživljava sebe kao nedovoljno sposobnu i nedovoljno efikasnu u obavljanju svakodnevnih radnih zadataka).

Teme koje su vezane za poslovnu psihologiju (motivacija zaposlenika, pozitivni mentalni stav, postavljanje ciljeva, saradnja i partnerstvo, selekcija zaposlenika, evaluacija učinkovitosti radnika i slično), kao i ovaj odlomak o stresu, mogu se naći u mojoj knjizi:

Selman Repišti: ”Lov na poslovni uspjeh: praktični priručnik” (izdata 2013. godine)

TREĆI SAVJET ZA SRETAN ŽIVOT

Negativna iskustva pretvorite u pozitivna!

Mislite da je nemoguće? Obradovat ću vas i reći vam da se varate. Svaki loš doživljaj ili iskustvo iz prošlosti sadrži bar zrnce nečega što na vas može djelovati obećavajuće, pozitivno i/ili inspirativno. Rješavajući neku nimalo zavidnu situaciju u prošlosti, stekli ste određene vještine kojima ćete veoma lako riješiti slične situacije u budućnosti. Negativna iskustva mogu ojačati vaše kapacitete za suočavanje sa narednim stresnim iskustvima. Neka od njih vam mogu biti pouka za sljedeća. Na ovaj način stičete životnu mudrost, koju vam niko ne može oduzeti. Ona je vaša i pomaže vam da što bolje odreagirate na situacije koje slijede. Isto tako, budite svjesni da ste prevazišli svoja negativna iskustva. Usprkos njima, vi ste još živi! Ona vam nisu mogla ništa! Sada ste ovdje, čitate ovaj tekst, imate planove za budućnost, želite biti i ostati jaka ličnost. Na tome vam čestitam! Eto vidite, niste ni svjesni da ste već nešto uradili na svom putu ka zadovoljstvu životom. Samim tim što živite, vi imate i priliku da unaprijedite svoj život. Nemojte si je uskratiti, kad vam se tako očigledno pruža.

OD DEPRESIJE I TJESKOBE DO ZADOVOLJSTVA ŽIVOTOM: PRAKTIČNE VJEŽBE

  1. Reprogramirajte svoje misli!

Način mišljenja je nešto što se stiče i na šta je čovjek naviknut, te je shvata ”zdravo za gotovo”. Riječ je o obrascima koji diktiraju vaše ponašanje, osjećanja, potrebe i namjere. Svaka negativna misao djeluje poput širenja epidemije – s vremenom ”zarazi” i druge misli. Međutim, ako je zamijenite pozitivnom, onda je po srijedi isti mehanizam djelovanja, samo što on ovdje vrši utjecaj u suprotnom smjeru. Dakle, jedna dovoljno jaka pozitivna (afirmativna) misao može poništiti nekoliko negativnih (samoporažavajućih i samoopterećujućih) misli.

Prvo što od vas tražim da uradite jeste da napišete pet negativnih misli koje vas opterećuju. Da vam olakšam posao, reći ću vam da su one obojene: kritikama i samokritikama, nezadovoljstvom, narušenim samopouzdanjem, besperspektivnošću, osjećajem nevoljenosti, te osjećajima nesposobnosti ili uskraćenosti. Evo vam i primjera: ”Ja sam glup/a”, ”Nikada sebi neću pomoći”, ”Niko me ne voli”, ”Ružan/a sam”, ”Baš sam nesposoban/a”… Nakon što ste ih stavili na papir, sada imate njihov pregled i možete preći na drugi korak. Pored svake negativne misli koju ste kod sebe ”ulovili”, napišite po jednu pozitivnu misao. Opet ću vam olakšati. Pozitivne misli ili afirmacije se trebaju odnositi na: pozitivna osjećanja prema samom sebi, visoko samopouzdanje, očekivanje radosti i emocionalne ispunjenosti, pozitivan odnos prema budućnosti, te na osjećaj da vas drugi prihvataju i cijene. Slijede primjeri: ”Ja sam inteligentna osoba”, ”Imam hrabrosti suočiti se sa svojim problemima” (ili ”U meni leži snaga koja mi pomaže da ustrajem”), ”Uvijek ima neko ko me voli i želi u svom društvu”, ”Zgodna sam i poželjna osoba”, ”Smatram se sposobnim/om za razne stvari”…  Jedno pravilo: svaka pozitivna misao bi trebala sadržati samo riječi afirmacije. Dakle, loše definirana pozitivna misao je: ”Nisam ružna niti glupa” (jer sadrži negaciju i dvije riječi koje nose negativne konotacije ”ružna” i ”glupa”). Dobro definirana pozitivna misao je: ”Lijepo izgledam, a uz to sam pametna”.

Treći korak je prepisati listu pozitivnih misli na poseban papir i pokušati je naučiti napamet. Za početak, treba je nositi uza se, te je što češće čitati. Kada pozitivne misli znate napamet, lista vam više neće trebati, a ponavljanjem ovih misli ćete reprogramirati svoje misaone sheme. Iznenadit ćete se kada ćete odjednom, usljed nekog povoda (situacije, događaja, spoznaje) spontano pomisliti nešto pozitivno. To će biti znak da ste zaista ”resetovali” svoj ”mentalni računar”, koji sada radi u vašu korist.

 

  1. Transformirajte osjećanja strijepnje u stanje opuštenosti!

Anksioznost, tj. tjeskobno iščekivanje nekog negativnog ishoda (najčešće kada on nije prijeteće prirode) stanje je koje muči veliki dio naše populacije. Ovo nije samo stanje, već produženo negativno raspoloženje koje odvraća organizam od normalnog funkcioniranja.

Ali, glavu gore! Imam recept za vas! Logično je da stanje unutarnje pobuđenosti i strepnje nije spojivo sa unutarnjim mirom i relaksiranošću. Ova dva stanja se međusobno isključuju. Kako ćete sebi pomoći? Lezite ili sjednite na neko mirno mjesto. Pokušajte se opustiti uz tihu muziku ili govoreći sebi nešto poput: ”Ja sam miran… sve više i više se opuštam… moje noge su opuštene… moj trup je opušten… moje ruke su opuštene… moja glava je lagana i opuštena… mojim tijelom se širi mir… sve je u ravnoteži… zato se osjećam dobro…” U isto vrijeme, pokušajte disati što laganije, u ujednačenom ritmu. Nagli udisaji i izdisaji su znak tenzije i u početku ćete primijetiti da vam oni smetaju. Ali, ne brinite. Kako vrijeme bude odmicalo, oni će se prorijediti, a vaše disanje postat će usklađenije i harmoničnije.

Drugi korak je ”prizivanje” određenih misli i slika koje vam stvaraju tjeskobu i neprijatnost. U početku, zamislite one situacije koje vam toliko ne smetaju, ali vam ipak nisu baš prijatne. Kasnije postepeno prelazite na sve ”ozbiljnije” situacije, odnosno one koje vam zadaju više problema. Ključna stvar je disanje. U trenucima zamišljanja ovakvih scena, trebate se potruditi da vaše disanje i opuštenost tijela ostanu što mirniji i stabilniji. Tako opuštenost ne ostavlja mjesta za anksioznost/tenziju koju biste prije osjećali pri samoj pomisli na neprijatne situacije. Naravno, nećete odmah moći ”istjerati” strepnju i tjeskobu, ali kako budete provodili sve više vremena u ovim vježbama, tako ćete biti otporniji na stres i anksioznost. Eto vam trećeg koraka – ponavljanje ove vježbe, dok je četvrti korak suočavanje sa realnim situacijama koje vas čine anksioznim. Prilikom direktnog suočavanja (dakle, u stvarnom životu, ne više u mislima), trebate opet nastojati da sačuvate svoj unutrašnji mir, kao i prihvatljivi tempo disanja. To što ste u početku jednostavno zamišljali ove situacije i scene, pripremilo vas je za aktivno, realno suočavanje sa svojim problemima i ojačalo vaše mehanizme za odbranu od stresa.

  1. Potucite depresiju kad god i gdje god stignete, sa svim sredstvima koja su vam na raspolaganju!

Depresija zna biti nevjerojatno iscrpljujući poremećaj. Nemate energije, dosadno vam je, ne volite sebe, osjećate se beznadežno, sve vam je nekako bezbojno i bezukusno, ne radujete se više starim aktivnostima, gubite apetit (ili neobuzdano jedete), ne možete spavati (ili prespavate velik dio dana), gubite na težini (ili se prekomjerno gojite)… U svakom slučaju, vaše ponašanje, navike i emocije su ekstremne i ne znate kako da sebi pomognete. Ako su ovi simptomi jako izraženi, molim vas da se obratite psihologu, psihoterapeutu ili psihijatru, za svoje dobro. Oni će znati kako da vam stručno i odgovorno pomognu da ponovno zavolite život. Ako ste skloni depresiji, a ove simptome doživljavate povremeno i u manjoj mjeri, onda opet imam recept za vas. Naravno, i oni koji trebaju ići psihologu mogu paralelno sa stručnom pomoći unaprijediti svoje raspoloženje i smanjiti intenzitet i trajanje ovakvih stanja i simptoma. Evo kako ćete sebi pomoći.

Povećajte svoju energiju! Može vam se činiti da nemate dovoljno energije započeti neku aktivnost. Ali, ja samo tražim da počnete prakticirati neki vid gimnastike, brzog hodanja ili se baviti kućanskim poslovima po vlastitom izboru. E, sada nastupa iznenađenje! Jeste li spremni? Bavljenje nekom aktivnošću, po vlastitom izboru, povećava nivo vaše energije. Očekivali ste da vas iscrpi? Neće, jer tijelu šaljete signal da obnovi svoje zalihe energije i ono vam uzvraća (mehanizmom povratne sprege, ”kaže vam”: ”Trebam se aktivirati, sada ću angažirati svoje fiziološke kapacitete i sisteme da udovoljim vašem zahtjevu”). Tijelo posjeduje unutrašnju (inherentnu) mudrost i spremnost da se povinuje našim željama i očekivanjima. Ono je u službi nas, a mi smo ti koji imamo ulogu naredbodavca, odnosno neke vrste nadređenog ili šefa. Odabranu aktivnost trebate prakticirati redovno (npr. jednom dnevno po pola sata), jer će to izbalansirati nivo vaših hormona i neurotransmitera (”prijenosnika u mozgu”, zaduženih za kvalitetu i trajanje vašeg raspoloženja). Time će vaša fiziologija početi raditi za vas i vaše dobro raspoloženje. Kasnije, kada steknete naviku vezanu za odabranu aktivnost, vaš organizam će spontano pokazati potrebu za njenim upražnjavanjem. Rezultat? Postat ćete mirniji, kao i zadovoljniji samim sobom, svijetom i životom.

Druga tehnika (ili izbor) je druženje, odnosno boravak u grupi ljudi koji su vam bitni i kojima ste vi važni kao prijatelj (ili član porodice, kolega i slično). Samoća potkrepljuje depresiju, dok boravak ili rad na istom poslu (ili u istoj aktivnosti: sportu, društvenim igrama…) s drugima smanjuje osjećanja kao što su tuga, neraspoloženje, beznadežnost ili neugodnost. Istraživanja dosljedno pokazuju da su ekstraverti (komunikativne, druželjubive, dinamične i otvorene osobe) veći optimisti, zadovoljnije životom, boljeg mentalnog zdravlja i emocionalne stabilnosti. S druge strane su introverti (tihe, povučene i nedruštvene osobe), koji ne pokazuju toliko zadovoljstvo životom i samim sobom. Ali, dobra vijest je da naša odluka da duže vremena boravimo s drugim ljudima i traženje njihove podrške mogu povećati našu razinu optimizma, poboljšati sliku o sebi i učiniti nas sretnijima. Dakle, nije toliko važno koji ste tip ili profil ličnosti, važno je da razumijete koje aktivnosti i odluke vam mogu unaprijediti život i raspoloženje. Od vas jedino tražim da se odlučite na ovo, da odaberete tražiti socijalnu podršku i provodite što više vremena s drugima.

Treća tehnika odnosi se na nagrađivanje. Nakon što ste uspjeli izaći vani, družiti se i/ili završili određenu fizičku aktivnost, čestitajte sebi! Nagradite se omiljenim jelom, zanimljivim filmom, masažom, mirisnom kupkom i slično. Zapamtite, nagrada treba biti nešto što vi vrednujete kao ugodno, zanimljivo i/ili poželjno. Svako od vas treba osmisliti svoj sistem nagrađivanja.

Četvrta tehnika je pravljenje dnevnog plana. Svako veče se posvetite organiziranju sljedećeg dana. Ako ste tijekom dana nečim zauzeti, vrijeme će vam proći brže, a zaboravit ćete i na depresiju. Dakle, neće vam biti dosadno niti ćete osjećati da dan traje duže nego što zdravorazumski očekujemo. Svaki sat možete se posvetiti nekoj zanimljivoj aktivnosti, koja vas čini sretno angažiranima. Ponavljam, od vas tražim samo da počnete s takvom aktivnošću.

Na kraju, svi vi koji se osjećate depresivno, kombinujte metodu uspostavljanja obrasca pozitivnog mišljenja sa četiri opisane tehnike. Studije u ovoj oblasti pokazuju da je zajedničko djelovanje raznih tehnika samopomoći povezano sa bržim oporavkom od tjeskobnih i depresivnih stanja, te boljim i trajnijim rezultatima (tj. većim unapređenjem mentalnog zdravlja i njegovim uspješnijim održavanjem, odnosno ”njegovanjem”).

Nadam se da sam vam (bar donekle) pomogao svojim stručnim znanjima i iskustvom. I, zapamtite, osnovni principi pozitivne psihologije i savjeti koje nam nudi ostaju samo nebrojeno puta ispričana i prepričana priča koji možete čitati i o kojoj možete čuti svaki dan. Ova ”priča” postaje dosadna, zamorna i počinje pomalo odbijati.

Međutim, ukoliko recepte pozitivne psihologije odaberete sprovoditi u djelo, mijenjajući odnos prema sebi i životu, možete vidjeti da ova oblast ima veliki potencijal za pozitivnu transformaciju svakoga od nas. Zato, nek vaš angažman ne ostane samo na čitanju ova tri teksta. Očekujem da krenete u akciju, da se zainteresirate za svoj život i ostvarite sve svoje mogućnosti i prilike koje vam se pružaju. Ono što vam garantiram i bezuvjetno pružam je moja svesrdna podrška. Dakle, zavolite sebe i inspirirajte druge! Potom uživajte u plodovima svojih odluka i aktivnosti. U tome vam želim svu sreću ovoga svijeta! Ponavljam, nemojte smetnuti s uma da uživate moju punu podršku.