URBI ET ORBI (5. DIO): ”Mek kao lijek” i ”Brushalter”

Mek kao lijek

Dženana se nije bunila kada su je, čim je upoznala prve Amerikance, prozvali Dženifer. Bila je ona na nekoj razmjeni studenata u Bostonu. Ovu je razmjenu izmislio njen otac, inače diplomata koji nikada nije naučio govoriti engleski profišentli. Želio je imati što više podređenih, a poseban gušt bio mu je terorisati ličnog prevodioca starobosanskim frazama i ostalim arhaizmima koje je izvačio iz svoja dva ofucana rukava: onog sjevernocrnogorskog i drugog centralnobosanskog. Tradicionalan otac, u očima svijeta uzoran roditelj, koji je svoje pravo lice pokazivao tek između četiri zida. Ne u spavaćim sobama ili kuhinji, jer bi to za njegov ”ukus” bilo vulgarno i sramno, već u trpezariji, dnevnoj sobi i oba hodnika svojeg dvoetažnog stana. Ovaj je stan bio udaljen od čaršije tačno onoliko da narod ne pomisli da je predaleko (drugim riječima, u vukojebini) od centra i tačno toliko koliko je dovoljno da pred očima pukne pristojna panorama poprišta glavnih gradskih događanja.

Ali, Rifat, poznat među američkim kolegama-konzulima, vice-konzulima i ambasadorima kao Rajfl, nije glavni junak ove priče. Stjerajmo ga pod tepih, bar zasad. Nanišanimo svojim perom dovršavanje životnog dosijea njegove kćerke. Dženifer je već od prvog dana boravka u Americi zapostavila studentske obaveze i otisnula se u sive predjele bostonskih ulica. Kako je ona puuuno bolje znala Amerikan Ingliš od svoga oca, nije mogla prečuti zapažanje jednog polunigrosa koji je iza nje čekao svoj red na vreli hot dog. Baj d vej, prženom, brojem i slovom, trideseti put na istom ulju. Pedesetogodišnji beskućnik je, svečanim glasom kakvog televizijskog spikera, ponosno i posesivno najavio da se ispred njega pojavila izvjesna djevojka ”tako zgodna da bi ju bilo grehota jebati”. Ozarena, Dženiferka je ovo dobacivanje shvatila kao kompliment koji nikada prije nije dobila u svom rodnom Sarajevu (zapravo, bila je rođena u Kalesiji, ali šta ima veze, kada joj je tata trampio svoj južni dio leđa za informaciju o Šeheru kao o ”nepobitnoj činjenici mjesta rođenja”).

Poseban gurmanski užitak crpila je iz sitnih, pihtijastih Mekdonalds hamburgera. Pri prvom susretu sa njima, pomislila je kako su ”mehki kao duša”. Kako je njena davno otvrdnula, ni sam ne znam otkud joj ovo poređenje. Ali, povucimo se, budimo uljudni, pustimo je da hedoniše…

Brushalter

Rifat je smijenjen. Rat je, negdje u isto vrijeme, poput glomazne hobotnice, počeo puštati svoje duguljaste, otrovne pipke. Rifat je ubrzo otegnuo papke. Nije bio žrtva zalutale ili uredno dostavljene granate, već galopirajućeg tumora mozga, koji je svojim pipcima zagrlio Rifatovu široku čeljust i htio osvojiti njegovo srce. Nije stigao, jer je Rifata presjeklo u predjelu dušnika u trenutku kada je punu šolju sladunjave kafe sa nepoznatim udjelom pšenice prinosio tom istom grlu.

Sada opet Dženana (jer se u međuvremenu vratila ”svojem” Sarajevu) nije naročito žalila što je njen otac ”preselio” na onaj svijet. Žalila je za američkim snom, koji je, po svom uvjerenju, uspješno počinjala ostvarivati. San se raspršio, poput prekinutog snošaja. Do kraja života patila je za preponama svjetskog policajca. Često je običavala obolijevati. Sada se bacimo na čitanje njenog medicinskog kartona: gripa, melanholija, početak upale pluća, depresija, kojekakve alergije, manija… Najviše je tugovala za mekovim hamburgerima. Govorila je: ”Da mi je samo jedan griz… Onda bih mirne duše mogla umrijeti”. Treba naglasiti da u Dženaninom vaktu još ne bješe otvoren Mekdonalds u Sarajevu. Zato je kompenzovala, i kompenzovala… U poslijeponoćnim buncanjima, redovno se hvatala za svoje grudi, zamišljajući da mijesi sitne hamburgere.

Jednom joj se tako desilo da je, u jednom dahu, slučajno i nečujno ispustila dušu. Našli su je sa rukama zgrčenim na njedrima. Lijeva šaka stiskala je desnu dojku, a desna lijevu. Obje sise bile su mekane poput okruglica od tijesta. Kao duša. Kako pretpostavljam da je Rifat, do ovog trenutka, i na onom svijetu uspio naći ”svoje ljude”, ne sumnjam da će povući sve moguće veze da, za ljubav svoje kćerke, udesi da ove hamburgere neko … konačno … i ispeče.

Selman Repišti,
17/18. 9. 2016.

S proljeća, i dijaspora probehara sarajevskim parkovima

Pripovijedanje započinjem odjeven u kožu neprimjetnog posmatrača jednog trenutka koji bi predstavljao zamrznutu fotografiju poznog mladalaštva ovog grada. Sarajevo je, zapravo, nikada odraslo dijete, koje vam se obraća posve stidljivo, moleći za pokoji zagrljaj, toplo krilo i roditeljsko prihvatanje. Dva su razloga za to. Njegovo je ime srednjeg roda, a i nisu mu dozvolili da odraste.

Jeste, muške i ženske metropole su većina u međuprostoru koordinata naše planete. I Skoplje je jedno od efemernih mjesta, tako da ne možemo reći da je dijete-Sarajevo skroz usamljeno. Ostaje nam još jedan problem. Ko mu nije dozvolio da odraste? Optužićemo gvozene laste, i kraste, koje su ostale nakon ujeda kljuna jedne po jedne, nezasite laste.

Sarajevo je pozornica mikroistorije, kao što je ontogenija ponavljanje filogenije. Socijaliziralo se negdje na pomolu povoda za Veliki rat. Potom, njegovo odrastanje bilo je obilježeno bezrezervnim povjerenjem u svijet. Nakon ovog razdoblja, koje se poprilično oteglo, sudbina mu je dodijelila njegov Drugi svjetski rat – onaj opsadni, svježu mrlju u dolini nepregledne bjeline drugog milenijuma. Ubrzo je nastupio i Sarajevski hladni rat. I dalje ga vode tri identiteta, koja se takmiče u svojoj spremnosti i spretnosti da odgovore na pitanja kao što su: ”Ko sam ja to postao? Koliko je mojeg stvarno moje? Da li je ono što sam bio isto što i ono što sam sada?” Etnički egzistencijalizam sa svim elementima puritanstva. (Nemojte se šaliti da ovu sintagmu strpate u džep i po njoj nazovete neku svoju knjigu. Njen bi se naslov samo bahatio s korica, plašeći ionako prestravljene čitaoce.)

Sarajevo je i mikromodel čitavog svijeta. Maketa zemljine kugle. Lonac u kome tiho krčkaju planinske, kontinentalne i mediteranske struje, navike i naravi. Drvo, čiji plodovi imaju oštar, poznat miris nekih pradavnih vjetrova i metalni okus novih vremena… Dvorac, čiji su temelji dobro učvršćeni legurom osjetilne istančanosti Orijenta i strpljive preciznosti Okcidenta.

Nije naodmet natuknuti da naš grad ima i svoja tri osnovna zakona. Prvi je zakonitost udaljenosti: ”Što dalje bježimo od njega, tim više privlačna sila kojom nas vraća dobiva na snazi.” Kao da nas za sebe veže nekim nevidljivim, elastičnim užetom. Ne, ovo nije znak posesivnosti, već izdužena ruka čiji stisak ne opada s porastom udaljenosti onoga za čime želi posegnuti.

Drugi je princip transformacije: ”Jedna posjeta Sarajevu putniku-namjerniku obećava trajnu promjenu.” Susret sa ovim gradom sastanak je s vlastitom savješću. Ovdje misionar ne dolazi nama, već se mi obraćamo njemu. Rezultat? Postajemo sposobni iskoračiti iz sebe, okrijepljeni i oplemenjeni – ovjenčani oreolom sarajevskog duha, primjer i uzor koji je spreman smiono osvojiti svijet.

Posljednji glasi: ”Što vam pruži više ljubavi ili vas razmazi, to se osjećate slobodnijim da ga gurnete pod tepih.” Treći je zakon poznat kao obrnuti reciprocitet. Njegov ishod vidljiv je u činjenici da Sarajevo potone u podsvijest onih koji su ga zaboravili i da oni svim svojim bićem čeznu za ponovnim sjedinjavanjem s njim, odobravanjem i traženjem utočišta u njemu. Začudo, ali to su rijetke prilike kada dijete-Sarajevo postaje Sarajevo-otac.

Sarajevo je polis, grad za sebe, koji se postepeno pretvarao u ugodnu i zgodnu, pazite sada, suverenu državu. Njujork je, pozivajući se na njegovu veličinu, grad koji je dorastao dimenzijama jedne države. Sarajevo je mjesto koje je svojim šarmom, poratnom grimasom i zasljepljujućim šarenilom zaslužilo epitet živopisne državice. Bosanski Vatikan, koji se pretače u sjeverni Damask, poprima obrise Grada svjetlosti, ne skriva bore Vječnog grada, niti temelje spaljene poput moskovskih, naposlijetku se okitivši oblacima aleksandrijskog pamuka. I vlastitim beharom.

Ono ne mora odrasti. Bolje je biti trezveno dijete nego pokvareni starac. Pravdoljubivi revolucionar u mladosti nego bezizražajna freska, vajldovsko ogledalo neprolazne zrelosti i fizičke ljepote.

– Djeca su iskrena. Nije mislio ništa loše. – pravdao se glas iza klupe za koju sam bio prikovan sve ovo vrijeme.

– Ovo se u Holandiji nikad ne bi desilo. Koji k…. sam uopšte i dolazio ovde?! – grmio je muški glas, po svim prilikama bas.

– Izvinite u ime moga djeteta. Molim Vas…

– Idi tamo đe se moli, nemoj men’ prosipat’ tu priču! – prekida je naš bas. –  ‘Ajmo sine, postadoše veći divljaci nego onda kad smo o’šli.

Čestitam, upravo ste bili svjedokom trećeg zakona Sarajeva. Drugi sam okusio i sâm. A prvi? O njemu će vam ispričati neko sasvim drugi, jednom sasvim trećom prilikom.

 

Selman Repišti,

  1. 3. 2016.