Ako vas zanima ova tematika, pratite sljedeći link do mog članka Sadizam i mazohizam ili sadomazohizam: konceptualna i empirijska razmatranja: https://www.researchgate.net/publication/215747872_SADIZAM_I_MAZOHIZAM_ILI_SADOMAZOHIZAM_KONCEPTUALNA_I_EMPIRIJSKA_RAZMATRANJA_SADISM_AND_MASOCHISM_OR_SADOMASOCHISM_CONCEPTUAL_AND_EMPIRICAL_CONSIDERATIONS
S. Repišti
Istraživanja pokazuju da osobe u trenutku pokušaja suicida osjećaju jaku ambivalenciju, odnosno neodlučnost (Daigle, 2005, prema Worchel i Gearing, 2010). Takođe, kod mnogih ljudi, suicidalne krize su prolazne, pa oni često zahvaljuju osobama koji su ih spriječili u pokušaju samoubistva (Davison i Neale, 1999).
Međutim, neki slučajevi spadaju u grupu racionalnih samoubistava. Racionalno samoubistvo je rezultat nečije kompetentnosti za donošenje razumne, argumentima potkovane odluke o oduzimanju vlastitog života (npr. Mayo, 1986). U pozadini ove vrste suicida stoje dani i dani, mjeseci i mjeseci napornog promišljanja, vaganja ”za” i ”protiv”, te zaključka ipak se trebam ubiti, koji predstavlja logičan nastavak pomenutog misaonog slijeda.
Thomas Szasz (1986, prema Davison i Neale, 1999) ističe kako je nemoralno i nepraktično spriječiti osobu (koja je dugo promišljala o ovome) da počini suicid. On takođe navodi kako stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja klijentima često obećavaju ono što ne mogu ispuniti i da ne smiju preuzimati odgovornost za život klijenata, jer svi ljudi imaju pravo na vlastiti izbor. Izuzetak pravi u slučaju impulzivnog samoubistva. Dakle, kada pojedinci prolaze kroz tešku životnu fazu ili su privremeno agitirani. Inače, pokušaji samoubistva su često impulzivne prirode (Kuo, Gallo i Tien, 2001; Williams, Davidson i Montgomery, 1980). Tada ih se treba zaštititi od vlastitih poriva koji bi mogli biti fatalni. Szasz se, u biti, zalaže protiv prisilne prevencije suicida (tj. bez dobrovoljnog pristanka klijenta), te ne kritikuje tretmane u koje se klijent sam odabrao uključiti.
U skladu sa stavom Thomasa Szasza, može se dodati i sljedeće:
Smatram da u kriznim situacijama trebaju učestvovati iskusni stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja, koji će timskim radom, na brz i efikasan način zaštititi one klijente koji bi pokušali impulzivno samoubistvo. U tim slučajevima, profesionalni kadar treba mobilisati sve svoje stručne vještine, prethodna iskustva i znanja u svrhu što kvalitetnije i potpunije intervencije. Timski rad nipošto ne bi trebao postojati u svrhu podjele eventualne moralne i krivične odgovornosti na više ljudi (u smislu smanjivanja lične odgovornosti i smirivanja individualne savjesti optužujući grupu ili njene pojedine članove za eventualni neuspjeh).
Takođe, stručnjaci kriznog tima bi trebali biti u stanju nositi se sa nepredvidivim okolnostima, koje bi se mogle javiti za vrijeme trajanja intervencije. Isto tako, trebali bi zabilježiti tok tretmana, pomoći i nadgledanja osobe koja je pod suicidalnim rizikom, kako bi situacija kasnije bila što bolje evaluirana od strane pravnog ili medicinskog tijela zaduženog za razmatranje ovakvih i sličnih predmeta.
I u slučaju namjere u vezi sa racionalnim samoubistvom, psihoterapeut (savjetnik) treba dovoljno jakim argumentima uvjeriti klijenta zašto se ne (ipak) ne treba ubiti. Psihoterapeutovi razlozi, argumenti i ubjeđivanje trebaju biti dovoljno jaki, realistični i smisleni da potisnu klijentove porive i prekinu njegov negativni misaoni tok. Paralelno, psihoterapeut treba poraditi na klijentovom zadovoljstvu životom. Treba mu sugerisati da se ono može postići ne samo stremljenjem ka ostvarenju smisla života, već i uživanjem, te direktnim učestvovanjem u životnim aktivnostima (bilo da su to obaveze, rad na nečemu što volimo ili neka druga svrsishodna aktivnost).
Literatura
Davison, G. C. i Neale, J. M. (1999). Psihologija abnormalnog doživljavanja ponašanja (6. izdanje). Jastrebarsko: Naklada Slap.
Kuo, W., Gallo, J. i Tien, A. (2001). Incidence of suicide ideation and attempts in adults: the 13-year follow-up of a community sample in Baltimore, Maryland. Psychological Medicine 31, 1181–1191.
Mayo, D. J. (1986). The concept of rational suicide. The Journal of Medicine and Philosophy: A Forum for Bioethics and Philosophy of Medicine, 11, 143-155.
Williams, C., Davidson, J. i Montgomery, I. (1980). Impulsive suicidal behavior. Journal of Clinical Psychology, 36, 90-94.
Worchel, D. i Gearing, R. (2010). Suicide assessment and treatment. New York: Springer Publishing Company.
Selman Repišti,
4.8. 2017.
U okviru psihološke etike, suicidalni pojedinci su smješteni u širu kategoriju koja se naziva ”Po život opasni pacijenti”. U nju spadaju npr. i osobe sa HIV-om, zlostavljači djece i oni koji su opasni po druge. U suštini, ova kategorija obuhvata dva tipa osoba – one koje su opasne po druge i koje su opasne po same sebe (Knapp i VandeCreek, 2006).
U psihologiji se na samoubistvo gleda kao na skretanje pažnje društva na nas same, odnosno na neki problem za koji nemamo rješenje. Time apelujemo da nam neko drugi pomogne i da podršku (Lizardi, 2007, prema Worchel i Gearing, 2010). Psiholozi opisuju i tzv. polunamjerna samoubistva, koja obuhvataju široku lepezu samouništavajućih ponašanja. Uzmimo za primjer dijabetičara koji zanemaruje propisanu dijetu, ili alkoholičara koji ne traži pomoć, premda je svjestan da mu je zdravlje ozbiljno narušeno. Dugoročno gledano, ovakvi oblici ponašanja mogu dovesti do smrti (Davison i Neale, 1999).
Po istraživanjima Knappa i Kellera (2004, prema Knapp i VandeCreek, 2006), 14% terapeuta za godinu dana svoga rada ima bar jednog klijenta koji je počinio suicid, a po drugom istraživanju (Pope i Tabachnick, 1993, prema Knapp i Vande Creek, 2006), 97% psihoterapeuta je u svojoj dosadašnjoj praksi imalo bar jednog klijenta koji je izvršio samoubistvo. Pored toga, Brown (1987, prema Koocher i Keith-Spiegel, 1998) izvještava da je 25-50% terapeuta imalo klijenta koji se u jednoj tački terapije ubio.
Međutim, Američka psihološka udruga daje malo smjernica pri postupanju sa suicidalnim klijentima (APA, 2002, prema Knapp i VandeCreek, 2006). Ovdje je riječ o upravljanju rizikom (engl. risk management) i velikoj odgovornosti psihoterapeuta. Terapeuti moraju pažljivo procjenjivati i adekvatno odgovarati na stepen suicidalnog rizika svojih klijenata (pacijenata). Pope i Vasquez (1991, prema Koocher i Keith-Spiegel, 1998) navode dvadeset faktora koje moramo uzeti u obzir, a koji su povezani sa rizikom za suicid: verbalno iznošenje namjera o tom činu, razrađen plan akcije, prethodni pokušaji suicida, indirektni znaci (kao: poklanjanje ili bacanje vrijednih stvari), depresija, osjećaj beznadežnosti, upotreba alkohola, postojanje određenog kliničkog sindroma, muški pol, dob iznad 65 godina, etnicitet (npr. Kavkažani imaju najveću stopu suicida), pripadanje protestantskim organizacijama i udruženjima, život u samoći, postojanje određenog gubitka, nezaposlenost, loše zdravlje, impulzivnost, rigidno (”kruto”) razmišljanje, okolinske stresne okolnosti i nedavne hospitalizacije.
Koocher i Keith-Spiegel (1998) opisuju model od pet koraka u etičnom i profesionalnom postupanju psihoterapeuta prema suicidalnim klijentima. Koraci su:
Neki psihoterapeuti sa klijetima potpisuju tzv. sigurnosne ugovore (engl. safety agreements), u kojima se pacijent obavezuje da neće izvršiti suicid, te da će pri svakoj namjeri u tom smjeru obavijestiti svog psihoterapeuta ili psihijatra. Ugovor se pravi u tri primjerka (jedan zadržava terapeut, drugi klijent nosi uza se, a treći ostavlja u prostoru u kojem najčešće boravi-i to u smislu podsjetnika da ne počini samoubistvo). Međutim, 41% psihijatara koji su sa svojim pacijentima potpisali ovakvu vrstu ugovora, izvještavaju da su njihovi klijenti ipak počinili suicid (Koocher i Keith-Spiegel, 1998). U etičkom smislu, ovi ugovori ne trebaju biti ”legalni izgovor” psihoterapeuta koji bi ga na sudu oslobodio krivične odgovornosti.
Ukoliko je psihoterapeut bio nemaran u procjeni, te nedosljedan u nadgledanju i pružanju podrške klijentu koji je pristao na tretman, postoji velika mogućnost da bude krivično gonjen.
Ono što reflektira moralni odnos terapeuta prema suicidalnom klijentu je stalna briga za klijentovu dobrobit, u smislu ispravne procjene suicidalnog rizika, te adekvatnog i fleksibilnog programa intervencije i tretmana koji se namjerava provesti.
Literatura
Selman Repišti,
28. 7. 2017.
Poremećaj višestruke ličnosti (PVL) portretiran je u mnogim serijama, filmovima i knjigama. Često su ga zloupotrebljavale serijske ubice, kako bi izbjegli dugotrajne zatvorske kazne, te smrtnu kaznu. Danas je ovaj poremećaj poznat pod nazivom disocijativni poremećaj identiteta (engleski akronim je DID), a njegov stari naziv prestao se koristiti među psihijatrima i psiholozima.
Kod osoba sa disocijativnim poremećajem identiteta postoje dva ili više različitih identiteta (”ličnosti”), koji se smjenjuju u preuzimanju kontrole nad njenim ponašanjem, emocijama, motivacijom, uvjerenjima i misaonim tokom. Obično kod svakog identiteta postoji amnezija za iskustva i doživljaje karakteristične za neki drugi identitet. Isto tako, svaki identitet ima nešto drugačiju ili veoma različitu sliku o sebi, ime, ličnu istoriju i interesovanja. Po procjenama, prisutan je kod 1-5% opšte populacije, a sedam do devet puta je češći kod žena, u odnosu na muškarce.
Kao uzrok koji leži u pozadini ovog poremećaja obično se uzima intenzivno, dugotrajno i ponavljajuće zlostavljanje tokom djetinjstva. Ovdje je riječ o raznim vrstama zlostavljanja: psihičkom, fizičkom i seksualnom. Po nekim procjenama (npr. Colina Rossa i njegovih saradnika iz 1991. godine, u istraživanju provedenom na 102 slučaja DID-a), oko 90% osoba sa ovim poremećajem bilo je seksualno, a više od 80% fizički zlostavljano. Pretpostavlja se da nastanak DID-a teče ovako: dijete zamišlja da se mučenje, silovanje ili prebijanje dešavaju nekome drugome, te s vremenom razvije alternativni identitet. Ovaj alternativni identitet je psihofizički otporniji od glavnog (pravog) identiteta i vjerovatno posjeduje sjećanja na zlostavljanje. Pravi identitet ih, s druge strane, potiskuje, kako bi zaštitio svijest od neprijatnih događaja iz kojih nije bilo izlaza i koji su doveli do osjećanja beznadežnosti i ekstremnog straha. Dakle, alternativni identitet (ili identiteti) može biti ekstremno samopouzdan, samouvjeren, agresivan i fizički snažan, a glavni (primarni) identitet zbunjen, povučen i nesiguran u sebe.
Okidač za prelazak iz jednog u drugi (treći itd.) identitet može biti neki vizuelni, slušni ili taktilni podražaj, te određeni ukus ili miris. Ovakav podražaj ima lično značenje za osobu sa DID-em, podsjećajući je na nešto što je davno doživjela. Do ovakve promjene mogu dovesti i psihoaktivne supstance. Pored toga, okidač može biti i postupak neke osobe iz okoline i intenzivne emocije koje ga prate (ljutnja, bijes, uzbuđenje, šok…), uz povišen ton, uvrede, prijetnje, fizički napad, naglo napuštanje prostorije i slično.
Ovaj poremećaj u velikoj većini slučajeva praćen je i posttraumatskim stresnim poremećajem (naš akronim je PTSP, a engleski PTSD), te se spekuliše o tome da li je DID, ustvari, ekstremna varijanta PTSD-a. Drugim riječima, da li je on ”nakalemljen” na posttraumatski stresni poremećaj.
Nekada hipnoterapeuti i psihoterapeuti znaju uticati na svog klijenta (pacijenta) za koga se sumnja da ima dijagnozu DID-a, tako da ga podstiču da ispoljava svoje ”različite ličnosti”. Zabilježeni su slučajevi da je osoba započela hipnoterapiju ili psihoterapiju sa recimo dva ili tri identiteta, a da je, kako je terapijski proces napredovao, razvila još par identiteta. Ovi ”naučeni” i indukovani (od druge osobe izazvani) identiteti dali su materijal za predlaganje novog pristupa u objašnjenju DID-a. Ovaj pristup poznat je kao sociokognitivna teorija DID-a. Identiteti se, u okviru ovog pristupa, smatraju društvenim (socijalnim) ulogama koje osoba preuzima (otuda prefiks socio), a to što je ona uvjerena od strane autoriteta (psihologa, psihijatra, hipnioterapeuta) da posjeduje veliki broj ”drugih lica”, spada u kognitivni (spoznajni, mentalni) aspekt nastanka ovog poremećaja.
Zato se neki istraživači i kliničari s pravom pitaju da li ovaj poremećaj uopšte i postoji, u psihopatološkom, odnosno dijagnostičkom smislu. Ipak, treba izdvojiti eksperimentalno istraživanje koje je 1984. godine proveo Frank Putnam (inače nekadašnji šef Odjela za disocijativne poremećaje pri Nacionalnom institutu za mentalno zdravlje u Marylandu). Ovo istraživanje rezultiralo je sljedećim nalazom: moždani talasi osoba sa dijagnozom DID-a razlikuju se od onih zabilježenih u kontrolnoj grupi, koju su činile osobe čiji je zadatak bio da odglume ovaj poremećaj. U drugom istraživanju, koje su proveli A. Reinders i njegovi saradnici 2006. godine, učestvovalo je 11 osoba sa po jednim alternativnim identitetom. Kada ih je eksperimentator izložio neutralnim sadržajima, nisu pokazivali reakcije ni u slučaju svog primarnog (glavnog), niti alternativnog identitata. Međutim, kada su izloženi sadržajima vezanim za traumatska iskustva u djetinjstvu, primarni identitet nije pokazao neke značajne reakcije, dok su u slučaju alternativnog identiteta zabilježene vidljive promjene u kardiovaskularnoj aktivnosti i ostalim reakcijama na prezentovane sadržaje. Dakle, psihofiziološke reakcije svjedoče u prilog postojanju DID-a, što ne znači da neke osobe ne odglume ovaj poremećaj i dobiju dijagnozu DID-a ukoliko ih procijeni nedovoljno iskusan stručnjak, naročito onaj koji je željan slave, priznanja i publiciteta. Ovakav stručnjak bi želio napisati knjigu koja će postati bestseler, nauštrb svoje reputacije i potencijalne nepravde koju bi mogao nanijeti javnosti.
Cilj psihoterapije u ovom slučaju jeste da integrira alternativne identitete sa onim primarnim (pravim, glavnim). Najčešće se koristi psihoanaliza. U početku, radi se na dovođenju postisnutih traumatskih iskustava na površinu. Drugim riječima, osoba treba osvijestiti svoje traume i, uz pomoć psihoterapeuta, pokušavati da ih prevaziše i preboli. To bi trebalo dovesti do boljeg mentalnog stanja osobe koje bi olakšalo integriranje ovih identiteta u jedan, onaj autentični, svakodnevni identitet osobe. Dosadašnji izvještaji o rezultatima psihoterapije sa osobama koje imaju DID su obećavajući s obzirom na ozbiljnost ovog poremećaja, međutim, nisu toliko dobri kada se uzme u obzir da veliki dio ovih osoba postigne samo djelimičnu i/ili privremenu integraciju svojih identiteta, a nezanemarljiv broj osoba sa DID ne uspije ni to. Inače, preporučuje se intenzivna i dugotrajna psihoterapija, koja može trajati i nekoliko godina. U tretmanu ovog poremećaja, značajnu ulogu mogla bi odigrati geštalt-psihoterapija, budući da je u njenoj osnovi rad na osvješćivanju različitih dijelova i strana ličnosti (ukljujući one sa negativnim konotacijama), te njihovo spajanje u nedjeljivu cjelinu (tj. identitet, integritet i posebnost ličnosti).
Selman Repišti,
27. 8. 2016.
Većina ljudi, ali i stručnjaka, termine psihopata i sociopata upotrebljava kao sinonime. I to nije pogrešno. Nauprot tome, postoji određena grupa eksperata koja argumentovano pravi razliku između ova dva termina, a u isto vrijeme ističe i one karakteristike koje ih povezuju.
Zajedničke osobine i ponašanja psihopata i sociopata su sljedeće:
a) nepoštovanje prava i sloboda drugih ljudi;
b) kršenje društvenih, moralnih i kulturalnih normi;
c) opravdavanje vlastitih tendencija ka nasilnom ponašanju (fizičko, psihičko, seksualno i ekonomsko nasilje) i
d) nedostatak osjećanja kao što su krivica, sram, stid i kajanje.
Međutim, po Scottu A. Bonnu, profesoru sociologije i kriminologije na Univerzitetu Drew, psihopate nisu sposobne ostvariti emocionalne veze sa drugima (naročito one dugoročne prirode), niti su sposobne iskreno empatizirati (premda se njihovom sagovorniku ili partneru može činiti da psihopate razumiju njegova osjećanja i perspektivu). One, zapravo, imitiraju facijalnu ekspresiju (izraze lica) tipičnu za ispoljavanje različitih osjećanja, u cilju zavaravanja sagovornika. Jako su manipulativne, šarmantne i bez problema zadobijaju povjerenje ljudi. Igraju na tu kartu da je za veliku većinu ljudi karakteristična sklonost opraštanju i povjerenju u svoju okolinu. Psihopate iskorištavaju ovu činjenicu. One mogu biti visoko obrazovane osobe, sa stalnim poslom i porodičnim životom. Ipak, sve ovo predstavlja fasadu za njihove prave pobude koje nisu nimalo naivne. Smatra se da je psihopatija većim dijelom rezultat genetskih faktora (naslijeđa), te se pretpostavlja da psihopate imaju oštećen prednji režanj mozga i s njim povezane strukture (većinom unutar tjemenog režnja), a ova područja mozga zadužena su za kontrolu emocija i impulsa. Dakle, unutrašnji faktori (psihofiziološke i genetske prirode) imali su odlučujuću ulogu u nastanku psihopatije, otuda opravdanost korištenja ovog termina za pomenutu grupu ljudi.
U domenu kriminala, ako je utvrđeno da je serijski ubica psihopata, njegova ubistva su pažljivo isplanirana, do u sitne detalje, a veći dio tragova i dokaza je sakriven. Ovo su, po FBI-evoj klasifikaciji, organizirane serijske ubice. One kontrolišu količinu rizika kojoj se izlažu i prilično se razumiju u procedure korištene za otkrivanje počinitelja, te im lukavo izmiču. Ovdje naglašavam da nisu sve serijske ubice psihopate, niti su sve psihopate serijske ubice. Realnost je ovakva: mali broj njih ispunjava kriterijume potrebne za dijagnozu psihopatije.
S druge strane, sociopate su impulzivne, neprijateljski nastrojene prema okolini, pri čemu imaju česte izlive bijesa. Za razliku od psihopata, one obično žive na margini društva, ne mogu zadržati stalni posao, niti su naročito obrazovani. Dakle, sociopate su nestabilne, ne mogu biti u stabilnoj vezi sa svojim partnerom/partnerkom, niti mogu dovesti svoje obaveze, dužnosti i planove do kraja, tj. do realizacije. Smatra se da je sociopatija u prvom redu uzrokovana faktorima okoline i odrastanja osobe, kao što su traume fizičkog i/ili seksualnog zlostavljanja tokom djetinjstva. Sa prikazanim stajalištem o razlikama između psihopatije i sociopatije s obzirom na način i uzrok njihovog nastanka slažu se i A. Walsh, sa Odsjeka za kriminalistiku Univerziteta Bois i H. H. Wu, sa Odsjeka za društvene nauke Univerziteta West Alabama. Termin sociopata upravo se opravdava problemima u socijalnom domenu koji su doveli do ovog poremećaja. Zanimljivo je da sociopate mogu donekle osjećati krivicu ukoliko na neki način naude osobi koja im zaista znači (ili koja je član iste društvene ili interesne grupe kao i oni sami), međutim, empatija izostaje ukoliko je njihova žrtva nepoznata osoba, slučajni prolaznik koji im se na neki način zamjerio, i slično.
Ukoliko se ispostavi da je serijski ubica za kojim se traga sociopata, očekuje se da su njegova ubistva nedovoljno isplanirana, da su rezultat trenutka u kojem je sociopata izgubio strpljenje i živce, te impulzivno naudio svojoj žrtvi. Ovakve serijske ubice ne brinu se mnogo oko mjesta zločina, drugim riječima, ne sakrivaju tragove i dokaze. Njihova ubistva na prvi pogled mogu djelovati slučajno, bez ikakvog redoslijeda i plana. Zato su poznate kao neorganizirane serijske ubice. Ipak, stručnjaci – kriminalističari, psiholozi i psihijatri mogu naći poveznicu između njihovih kriminalnih djela, zato što obično ostave dovoljno tragova iza sebe što olakšava njihovo identificiranje, praćenje i, na koncu, hvatanje.
Kelly McAleer, američki klinički psiholog i psihoterapeut, predlaže da se o ova dva fenomena treba razmišljati kao o dvije strane istog novčića, odnosno istog poremećaja koji je u DSM-5 (jednom od savremenih priručnika za dijagnozu i klasifikaciju psihijatrijskih poremećaja) označen kao antisocijalni poremećaj ličnosti. Ovaj poremećaj se može dijagnosticirati tek od 18. godine života osobe, budući da do tada adolescenti prolaze kroz burne razvojne promjene. Inače, potrebno je da osoba ima nekoliko od već nabrojanih simptoma koji upućuju na neobaziranje na prava drugih osoba i kršenje istih, i to bar od 15. godine. Tome su dodana sljedeća dva kriterijuma: postojanje poremećaja ponašanja prije 15. godine života i to da da antisocijalni poremećaj nije rezultat shizofrenije ili bipolarnog poremećaja (nekada poznatog kao manično-depresivna psihoza). Posljednji kriterijum je veoma važan, kada se uzme u obzir da neki ljudi miješaju termin ”psihopatija” sa ”psihotičnošću” (glavna karakteristika psihotičnosti jeste gubitak kontakta s realnošću, npr. u vidu pojave deluzija, te slušnih i/ili vizuelnih halucinacija, a javlja se u slučaju sumanutih poremećaja kakav je paranoja, te kod shizofrenije).
Selman Repišti,
24. 8. 2016.
Procjenjuje se da u opštoj populaciji 1% ljudi zadovoljava kriterijume za dijagnozu psihopatije. Zapravo, savremeni naziv za psihopatiju je antisocijalni poremećaj ličnosti. Međutim, rezultati istraživanja provedenih na menadžerima firmi, organizacija i korporacija upućuju na sljedeće: oko 4% menadžera zadovoljavaju kriterijume da budu proglašeni psihopatama. Paul Babiak i Robert Hare napisali su knjigu o tome: Zmije u odijelima: Kada psihopate idu na posao. Ovi autori, koji su već odavno izgradili međunarodnu reputaciju u oblasti izučavanja psihopatije, navode neka zanimljiva zapažanja:
a) Prilikom intervjua, poslodavci često neke psihopatske crte ličnosti pogrešno protumače kao izuzetne vještine rukovođenja.
b) Psihopate su osobe koje se odlikuju površinskim šarmom, te znaju prevariti intervjuera, zavesti ga, izmanipulisati i navesti da ih primi na odgovarajuće radno mjesto.
c) Aktuelni kapitalistički sistem i birokratija nagrađuju ponašanje psihopata, budući da se cijeni brzo rješavanje problema, takmičarski duh, beskrupuloznost, samouvjerenost, egocentričnost, makijavelizam i emocionalna neosjetljivost.
d) Psihopate su, u principu, uspješni radnici (u smislu postizanja visokih rezultata na mjerama poslovnih postignuća, vještina i kompetencija), premda je njihovo ponašanje destruktivno, a namjere sebične i usmjerene prema samoafirmaciji, uz degradaciju podređenih.
U domenu interpersonalnih odnosa, psihopate pokazuju dominaciju, površnost i podmuklost. Kada je riječ o njihovom stvarnom životnom stilu, oni su impulzivni, neodgovorni i ne mogu postaviti i ostvariti životne ciljeve koji su tipični za većinu opšte populacije. U emocionalnom domenu, postoji nedostatak empatije, kajanja i krivice, te neprihvatanje odgovornosti za svoja djela i odluke. Konačno, psihopate imaju istoriju antisocijalnog (protiv društva usmjerenog) ponašanja, uz veoma slabu kontrolu vlastitog ponašanja.
Treba naglasiti i da je psihopatija dimenzija na kojoj svako od nas zauzima određeno mjesto. Dakle, ne treba razmišljati u terminima kategorije ”da/ne” (postoji/ne postoji psihopatija), već u terminima kontinuuma (nikakva ili niska psihopatija, ispodprosječna, prosječna, izražena, veoma izražena psihopatija). Ova osobina najčešće se mjeri psihološkim skalama i listama označavanja (tzv. čekliste), na kojima viši rezultat ukazuje na izraženiju psihopatiju ili vjerovatnoću da osoba ima psihopatiju u pravom smislu te riječi. Niži rezultati su indikacija nepostojanja ili niskog stepena psihopatije. Najpoznatija je revidirana verzija Hareove čekliste za psihopatiju (akronima PCL-R). Na njoj je moguće ostvariti rezultate u rasponu od 0 (ne postoji psihopatija) do 40 (savršeno podudaranje osobe sa prototipom psihopate). Rezultat iznad 30 upućuje na to da neko zaista može biti okarakterisan psihopatom.
Nego, da se vratimo na korporativne psihopate. U literaturi ćete ih naći i pod sljedećim nazivima: ”industrijske psihopate”, ”organizacijske sociopate” i ”izvršne psihopate”. Po Amandi Gudmundsson i Gregoryu Southeyu (tj. njihovom članku objavljenom 2011. godine), poslovno okruženje psihopatama pruža nekoliko vrsta ”alibija” i ”krinki”:
a) Mogu nesmetano da se identifikuju sa svojom ulogom moći i da obično ne snose posljedice ukoliko je zloupotrebljavaju.
b) Mogu zadovoljiti visok stepen vlastite potrebe za traženjem uzbuđenja (u vidu poslovnih rizika, donošenja odluka u kritičnim momentima za posao i kompaniju, naglog otpuštanja velikog broja radnika…).
c) Mogu računati na ”publiku” (podređene), prilikom ekspresije svog šarma i harizme, te na taj način biti nagrađeni pažnjom, divljenjem i cijenjenjem.
d) Mogu nesmetano učestvovati u svim aktivnostima koje se odnose na tzv. organizacijski terorizam (na koji je npr. upozorio A. Goldman 2006. godine), a koji obuhvata nasilje, agresiju i zlostavljanje unutar organizacije koji su postali ”normalan” dio poslovne klime i atmosfere savremenih firmi, korporacija itd.
Zabrinjavajuće je da se određeni broj korporativnih psihopata obračunava i van radnog mjesta sa svojim zaposlenicima. To se dešava u situacijama kada neko od zaposlenika nižeg ranga (tj. oni koji rade na manje plaćenim poslovima) otkrije da se njegov nadređeni bavi nedozvoljenim poslovnim aktivnostima (finansijskim kriminalom i slično). Korporativne psihopate ovakve osobe ušutkuju, prijete im, pošalju nekoga da ih pretuče, u krajnjoj liniji ubije…
Za više informacija o korporativnim psihopatama, pratite sljedeće linkove i poslušajte šta još stručnjaci u ovom području imaju da kažu o ovom fenomenu savremenog društva:
https://www.youtube.com/watch?v=lmUXp_zE14E
https://www.youtube.com/watch?v=tlB1pFwGhA4
https://www.youtube.com/watch?v=NbUsFBWyU9c
Selman Repišti,
23.8. 2016.
