psihologija | Pozitivna psihologija

IQ u svjetlu nacionalne i rasne pripadnosti

Sporno pitanje (koje se, u zadnje vrijeme, iz etičkih i ostalih opravdanih razloga

izbjegava postaviti) je: Da li postoji razlika u visini prosječnog kvocijenta inteligencije različitih rasa i naroda? U eri vladavine demokratije, egalitarnosti i globalizacije, suvišno je govoriti koliko bi gorljive bile rasprave, ukoliko bi interesovanje za ovu temu ponovo došlo na dnevni red. Pokušaćemo navesti razloge apsurdnosti daljeg istraživanja razlika u kvocijentu inteligencije i ukazati na ozbiljne metodološko-statističke propuste prethodnih istraživanja.

Najpoznatiji zagovornici postojanja razlika bili su Arthur Jensen i Hans Jürgen
Eysenck, a tu i tamo se našao i poneki ”osviješteni” naučnik koji je dobio ”slične” nalaze. Pomenuti autori su, pored ostalog, došli do rezultata koji ”upućuju” na to da je prosječan IQ crnaca za otprilike jednu standardnu devijaciju niži od ”bjelačkog” IQ-a. Važno je reći da su njihova istraživanja provedena tokom diskriminisanja i izraženog stereotipiziranja crnaca, što je značilo da crnci onog doba nisu imali kvalitetno školovanje, niti adekvatnu i poticajnu okolinu za zdrav i nesmetan intelektualni razvoj.

Richard Lynn je kontroverzni istraživač koji je napisao knjigu ”Rasne razlike u
inteligenciji” (Race differences in intelligence). Ovo sporno štivo je, prije svega, imalo velikog odjeka u akademskim krugovima, ali je prijetilo i da izazove ozbiljna preispitivanja nekih načela kod šire zajednice čitalaca. Šta je bio problem ovog ”naučnog” poduhvata? Lynn je ustvari upoređivao prosječne kvocijente inteligencije izračunate kod različitih naroda, previđajući činjenicu da su dobijeni na osnovu različitih testova u različitim vremenskim tačkama i od strane različitih istraživača. I, nije samo ovo bio problem: autori dostupnih
istraživanja su birali uzorak ispitanika na različite načine, a prilikom izračunavanja koeficijenta inteligencije se koristili normama dobijenim na drugim uzorcima, te drugačijim prostorno-vremenskim kontekstima. Dakle, neujednačenost ispitanika (naroda, rasa) po drugim relevantnim varijablama, te psihometrijski problemi korištenih testova, rezultirali su pristrasnim zaključcima koji zaista mogu imati dalekosežne posljedice. Pored toga, bez obzira
što su razlike u prosječnim kvocijentima inteligencije naroda i rasa bile statistički značajne, one su praktično bile gotovo zanemarljive (u mnogo slučajeva su u pitanju samo tri do četiri ”IQ jedinice”). Kao primjer možemo navesti prosječan rezultat ”uzorka” iz Hrvatske, koji iznosi IQ= 90, a izmjeren je putem Standardnih progresivnih matrica (SPM) 1954. godine. On se nalazi u istoj tabeli sa IQ= 95, koji je, navodno, prosječan kvocijent inteligencije Slovenaca, izmjeren Wechslerovom skalom inteligencije za djecu (WISC-3) od strane drugog
istraživača 2003. godine. Besmisleno je tvrditi da između ova dva naroda postoje razlike u visini IQ-a, i to, kako bi se to površno moglo zaključiti, u korist drugog naroda.

Pitanja koja otvara ova vrsta istraživanja tiču se nasljeđivanja inteligencije, što znači da su ”intelektualno superiorniji” narodi ustvari i biološki superiorniji. Sve ovo oživljava tumačenje stvarnosti u paradigmatskom okviru Darwinove teorije prirodne selekcije, te na neki način opravdava nadmoć i izrabljivačke porive nekih rasa i naroda. Resursi na zemlji su ograničeni, te ih, po ovoj logici, moraju posjedovati ”genetski predisponirane” i ”mentalno sposobnije” rase.

Još jedan razlog koji ide u prilog besmislenosti provođenja ovakvih studija i iznošenja etički nekorektnih zaključaka je kvalitativna analiza intelektualnih sposobnosti. Naime, narodi koji žive u različitim dijelovima svijeta, razvijaju sposobnosti prilagođene vrsti problema sa kojima se susreću svakodnevno. Negdje je to puko preživljavanje u divljini, u siromašnim dijelovima traženje načina za prehranjivanje porodice, a u razvijenijim zemljama usavršavanje tehnologije i uvođenje automatizacije u cilju svođenja ljudskog napora i snage
na minimum.

Dakle, ovako kvalitativno različiti načini suočavanja sa zahtjevima fizičke i socijalne životne sredine, ne mogu se tako lako izraziti jedinstvenim kvantitativnim pokazateljima, pomoću kojih bi kasnije bili upoređeni različiti narodi i rase.

METE I DOMETI SKOROJEVIĆA – PSEUDOINTELEKTUALACA

Kako je visokoškolsko obrazovanje zadnjih godina (impregnirano demokratskim imperativima) postalo mnogo liberalnije i dostupnije širim masama ljudi različitih socijalnoedukacijskih pozadina, dolazi do sve češćeg ”izranjanja” fenomena koji sam označio kao ”skorojevićki pseudointelektualizam”.
Glavni akteri ove socijalne (nus)pojave su profani paraintelektualci. Da bih vam dočarao njihov svijet kvaliteta i područja u kojima misle da ostvaruju svoju neiscrpnu (anti)originalnost, navešću nekoliko primjera.

Skorojević pseudointelektualac, iznikao iz kaljuge lokalnog primitivizma, rado primjenjuje osnovne principe bontona. Kako je ovaj priručnik nerijetko dio ponude mnogih štandova na našim sajmovima knjiga, a najčešća su njegova džepna izdanja (time i povoljna cijena), profani paraintelektualac sa zadovoljstvom poželi da ga kupi. Međutim, pošto ga ne može staviti u svoje stalaže sa već nabavljenim knjigama velikih klasika u omotu istih boja (izdatih uz dnevnu štampu), biva prinuđen da ga nosi u džepu jakne ili zadnjem džepu farmerica. Ukoliko negdje čeka u redu, svoju dosadu ubija na način da prelista bonton, pogled mu se zaustavi na slikama i obuhvati malo teksta iznad i ispod njih. Paraintelektualac tako usvaja novo gradivo. Zato danas srećemo ljude čiju obrazovno-siromašnu prošlost jako dobro znamo, a koji nas zapanje izmicanjem stolice starijoj osobi ili svojoj partnerki, skidanjem rukavice u svrhu pozdrava, pridržavanjem vrata nepoznatoj osobi i slično.

Skorojević antiintelektualac se ne dosjeća djela klasične muzike, on ih samo prepoznaje. Ako, kojim slučajem, prisustvuje koncertu ozbiljne muzike (a to je kada vidi da se izvode djela Mozarta, Bacha, Beethovena ili slično, za koje je nekada i čuo), kompozicije prepoznaje na način da šapatom prokomentariše osobi pored sebe: ”Znam ovu! Juče smo je puštali na mobilnom.” Treba dodati da je nedavno kupio mobilni telefon, pa je tehno-dorada isječka određene kompozicije bila u fabričkoj ponudi, u folderu Music.

Ima ih i na promocijama knjiga. To je najbolji način da uspostave kontakt sa autorom za koga nikada prije nisu čuli (ako su i čuli, onda citiraju njegove izjave za TV i elektronske medije), a da u isto vrijeme budu viđeni (možda kamera i/ili novine proprate čin njihovog rukovanja sa autorom ili njihov privremeni boravak u prvim redovima sale). Ukoliko se to desi, uokvire sliku iz novina (prethodno je uvećaju u najbližoj kopirnici) i stave pored svoje diplome u skupom ramu (stečene na nekom od pastirsko-provincijskih fakulteta u njihovoj lokalnoj okolini). Od autora obično kupe primjerak knjige, koji nikada neće pročitati, a traženje posvete je prije pravilo, nego izuzetak u njihovom slučaju. Knjiga će jedno vrijeme biti licem okrenuta prema znatiželjnim pogledima ukućana i gostiju, a kasnije, uzimajući u obzir njen format i kolorit korice, ”estetski” uklopljena u postojeću ”biblioteku” (rame uz rame s Kišom, Selimovićem, Andrićem, Krležom, et cetera).

Intelektualac, u razgovoru sa pseudointelektualcima, tim čistokrvnim skorojevićima, može primijetiti učestalo korištenje fraza kao što su: ”znaš kako, to i nije baš tako”, ”ja mislim”, ”ja sam uvjeren”, ”ja znam da je to ovako”, ”iz mog iskustva” itd. Svoje mišljenje, koje nije ništa drugo do neutemeljeno mnijenje, iznose teatralno, otvoreno pokazujući zamišljenost i intelektualnu angažovanost. Malo iskusniji posmatrač bi na njihovom licu primijetio odraz tinjajuće bojazni i strepnje da će ih sagovornik u nekom trenutku raskrinkati. Njihov vokabular odlikuje se pomalo izmijenjenim formama riječi. Navodim samo nekoliko primjera: medecina, protestvovati, sageti se, nageti, poskupljalo (poskupilo), infrakt, sekundarno (u njihovom smislu: iste sekunde, istog trenutka, odmah), starta (treće lice jednine glagola počinjati), išao sam s autom, nevo (nivo), oktombar, korespodencija (bez ”n”), višlji, najprvi ili najprviji, najzadnji …
Ako se skorojević paraintelektualac odluči učiti neki strani jezik, to će sigurno biti engleski (oni nemaju senzibiliteta za npr. romanske jezike). Međutim, ovdje nastaju novi problemi s njima: neki počnu pisati ćirilicom, drugi ga čitaju po Vuku Karadžiću, treći izgovaraju poput amerikanaca (usput ubace pokoju sentencu iz novijih filmova, kako bi nam dali do znanja da su u trendu, a ne znajući da je riječ o uličnoj frazi, i to obliku najprljavijeg žargona sitnih kriminalaca iz sumnjivih četvrti američkih metropola).

Posebno su zanimljiva turistička putovanja, na koja rado ide ovakav profil ljudi. Ako je riječ o Rimu, oni samo znaju da svi putevi vode u njega i da se nalazi u Italiji. Ako, kojim slučajem, putuju u Pariz, neki od njih su načuli da je to grad svjetlosti. Nakon što se vrate iz turističkog boravka u Pragu, reći će da su bili u zlatnom Pragu. Posjetiće oni kulturne znamenitosti i vidjeti umjetnička djela, od kojih se nekih blijedo sjećaju iz osnovnoškolskih udžbenika (slike da, autora i umjetničkog pravca ne). Dok budu gledali neki od popularnijih kvizova, dva dana nakon dolaska iz Pariza, znaće odgovor na pitanje: ”Koliko je visoka Ajfelova kula sa antenom?” Ponosno će se okrenuti ukućanima i reći: ”Ovo je bilo lagano pitanje”. Za Da Vinčijevu Tajnu (Posljednju) večeru, skorojević paraintelektualac je saznao čitajući Da Vinčijev kod, ili gledajući istoimeni film.

Ključni ”adut” pseudointelektualca ili akademskog (malo)građanina je fakultet. Ako ga još uvijek nije završio, njegova priča ide u smjeru: ”Iščitavam razne literature profesora.” U slučaju da ga je završio (obično je riječ o menadžmentu, ekonomiji, politologiji, premda ih u posljednje vrijeme ima u svih oblastima), njegova samouvjerenost narasta do nivoa njegove površnosti. Rado citira svoje profesore (pogotovo one sklone demagogiji i ispraznoj priči) i govori koliko je truda uložio dok je proučio ”materijale, lekcije, reference i one debele naučne knjige”.

Bojim se da, nažalost, broj pseudoakademskih skorojevića raste geometrijskom progresijom, a njihov ponašajni stil polako postaje društvena norma. Uskoro će se normalnost i prosjek određivati na osnovu navika i aspiracija paraintelektualaca, a svako ko bude odstupao od ovog modela, biće etiketiran nekom dijagnozom, a njegovo ponašanje proglašeno socijalno devijantnim i neprilagođenim. Današnja obrazovna politika i potrošačko-ugostiteljska društvena klima potiču fabrikovanje pseudoakademaca, čija socijalna mreža dobija obrise samoodržavajućeg (samopotkrepljujućeg) sistema. Nekima od nas preostaje da upozorimo na ovaj fenomen i pokušamo se boriti protiv njega, kreativno, kontinuirano, argumentovano i bez posustajanja.

SEDAM KRATKIH UPUTA ZA ISPUNJEN ŽIVOT

1. Budite ono što jeste. Vi ste neponovljivi rezultat genetike, okoline i vlastite aktivnosti.

2. Radite na svom samopoštovanju. Vi ste vrijedna osoba sa mnogo kvaliteta. Poštujte sebe!

3. Nemojte se stiditi sebe.

4. Radite na svojim vještinama komunikacije. Čovjek je socijalno biće, on treba druge, ali i drugi njega.

5. Okrenite se pozitivnim doživljajima. Ne gubite vrijeme na pesimizam.

6. Živite svaki dan kao da je posljednji. Drugim riječima, iskoristite svaki trenutak u kome možete uživati.

7. Imajte vlastite principe i stavove. Ne prepuštajte drugima da misle i govore umjesto vas.

NEOBIROKRATSKA LIČNOST

U svojoj Anatomiji ljudske destruktivnosti, Erich Fromm je, pored ostalog, opisao tzv. birokratski karakter. Ova socijalna orijentacija (ili tip ličnosti) odlikuje se: rigidnošću, robovanjem administraciji, procedurama i protokolima, kao i ekstremnom neljubaznošću i nesaradljivošću u slučaju kršenja ovakvih administrativnih postupaka. Birokratski karakter će, čim se završi njegovo radno vrijeme, odbiti sve one koji su (po pola sata, čak i duže) čekali u redu, kako bi predali ”potrebnu” dokumentaciju za dobijanje određene potvrde, uvjerenja, izvoda, odobrenja, preslike, prepisa i slično. Isto tako, ukoliko neko nije priložio sva dokumenta (čitajte: njih 10-20), ovakav zaposlenik (šalteruša, ”niži činovnik”) će ih sa zadovoljstvom odbiti i pozvati da se vrate kada budu imali kompletnu dokumentaciju. Na licu osobe koja se uklapa u ”birokratski karakter” može se primijetiti prešutno zadovoljstvo, likovanje usljed same činjenice da na ovaj način mogu pokazati svoju nadmoć (dominaciju), te hladnokrvna smirenost (koja nerijetko preraste u podsmijeh, samoveličanje i osjećaj vlastite važnosti). Naravno, može se pretpostaviti da je ovakvo ponašanje nekim zaposlenicima predigra/slatki uvod u doživljavanje seksualnog vrhunca. Ovdje ću dopustiti sebi da to nazovem ”biroseksualna ejakulacija”.

Danas, naročito u razvijenim zemljama, imamo nešto drugačiji fenomen (tačnije, nadogradu prethodnog). Riječ je o neobirokratskoj ili novoadministrativnoj ličnosti. Indikatori ovog tipa karaktera (ipak preferiram riječ ”ličnost”, jer je šireg značenja) najbolje se mogu uočiti prilikom online aplikacija za posao, dodatno školovanje (npr. upisivanje specijalističkih, master ili doktorskih studija). Procedura koju neobirokratska ličnost slijedi u principu je ovakva: upućivanje kandidata na protokol prijave; isticanje važnosti prilaganja određene papirologije/dokumentacije; zahvala na interesovanju za određeni posao/studijski program; slanje obavijesti o tome da će aplikacija biti razmotrena (negdje uz čestitike na poslanoj prijavi); zahvala na interesovanju (opet?!); negativan odgovor (bez obrazloženja; ako je pozitivan, prati ga hvalospjev o instituciji/firmi/visokoškolskoj ustanovi); ”iskrene” želje za dalje apliciranje i profesionalni angažman; zahvala na interesovanju (opet?!), te napomena (sugestija, prijedlog) data u formi implicitnog naređenja, a koja se tiče promocije određene institucije/kompanije (tipa: ”Budite slobodni da obavijestite druge kandidate o kvalitetu našeg brenda/pogodnostima studiranja na našem univerzitetu…”).

Kao prvo, zahvale bez nekog posebnog povoda su (malo je reći) neiskrene i licemjerne. Kao drugo, pozivanje na besplatnu reklamu njihove institucije/firme je manipulativni način da se kandidatu kaže kako je on sredstvo za postizanje njihovih ciljeva (bez ikakve koristi za aplikanta). Dakle, insistira se na usiljenoj uglađenosti, izvještačenoj ljubaznosti i instrumentalnoj uljudnosti, a uspjeh kandidata prilikom aplikacije jedino je zagarantovan ukoliko detaljno i u potpunosti poštuje i rukovodi se unaprijed zacrtanom procedurom. Stoga se neobirokratski karakter odlikuje:
1) opsesivno-kompulzivnom fasciniranošću rigidno definiranim protokolima;
2) autističnim insistiranjem na slijeđenju i poštivanju a prirori osmišljenih koraka i etapa koji čine dati proces aplikacije;
3) kulturofrenijom (analognom shizofreniji, s tim što je ovdje riječ o naoko pristojnom odbijanju kandidata) i ekspresijom lažne bliskosti s kandidatom (npr. u vidu neformalnog obraćanja).

U slučaju obrazovanja, neobirokratska ličnost pokazuje edukopatologiju, a kada je riječ o konkurisanju za posao, ovaj fenomen možemo nazvati patoprofesionalizmom. Bio sam slobodan skovati još jedan termin (sintagmu) za ovakvu vrstu postupanja sa klijentima i eventualnim budućim zaposlenicima – demokratska sociopatija. Znam da je riječ ne o paradoksu, već o oksimoronu, i da je fenomen ”demokratske sociopatije” neminovna posljedica tzv. liberalnog kapitalizma.

Šta možemo uraditi da se odupremo ovakvim (prilično nehumanim) pojavama? Nekoliko stvari:
1) raditi na negativnoj propagandi/marketingu ovakvih institucija;
2) ako budemo primljeni kao zaposlenici ili studenti, potruditi se da im uzmemo što više novca;
3) bojkotovati njihovu ponudu, proizvode i ”akcije”;
4) aktivno se opirati svakom vidu izrabljivačke politike, nepoštenog obrazovanja i neetičnog zapošljavanja.

SAVJET PSIHOLOGA: VI STE KROJAČ SVOJE SREĆE

Vi držite uzde svoga života!

Zamislite da jašete na konju. Konj ponekad slijedi vaše naredbe, a nekada postupa po vlastitoj volji. Pretpostavimo da je njegova narav i poslušnost određena genetskim faktorima, i to 50%. Hoćete li odustati od njegovog zauzdavanja? Naravno da ne. Ipak ste vi ti koji držite njegove uzde. Vi ste njegov vlasnik, gospodar i gazda. Ovu metaforu sam upotrijebio kako bih vam dočarao da ste upravo vi taj/ta koji/a vlada svojim životom.

Istraživanja pokazuju da se 50% naše sreće nasljeđuje. Eto dobrih vijesti za sve one čiji roditelji su zaista sretne osobe. Šta je sa nekima od vas čiji roditelji su turobni, skloni razočaranju ili depresiji? Ne brinite, imam recept i za vas. Vi možete djelovati na preostalih 50% uticaja na sreću, koji su okolinske prirode. Dakle, vaš izbor da budete sretni i sve ono što preduzimate u ovu svrhu, mogu kompenzirati ”lošu” genetiku. Međutim, ovdje nije kraj. Sigurno svako od vas može naći bar jednu osobu u svojoj široj porodici, koja je zračila srećom, zavodljivom harizmom i koja je motivirala svoje bližnje da postignu nešto u životu, bez obzira na prepreke sa kojima se suočavaju. Zato kao psiholog garantiram da niko od vas neće biti žrtvom punih 50% ”loših” genetskih utjecaja. Kod nekoga će to biti 35%, kod drugih 20% … U svakom slučaju, doći ćete do sljedeće računice: moja genetika i moje samostalno zalaganje sigurno će me dovesti do primjetno sretnijeg života. Ljudi moji, ovo je činjenica, empirijska (praktično potvrđena) stvar!

Još nešto, neki od nas mogu vjerovati da sudbina (u manjoj ili većoj mjeri) utječe na kvalitetu našeg života. Međutim, svi dobro znamo da je presudan vlastiti trud, aktivno zalaganje za lični boljitak. Uzmite samo primjer posla. Možete se žaliti da nemate posla. Pretpostavite da vam neko ponudi dobro plaćen posao. Na vama je da odaberete hoćete li ga raditi, ili ne. Ako nećete, za to nije kriva sudbina, već je ova odluka jednostavno odraz vašeg izbora. Ako vas neko pohvali, možete odabrati da sebi kažete: ”On nije bio iskren” ili ”Ja ne zaslužujem ovu pohvalu”. Ponavljam, to nisu prsti sudbine, nego vaš izbor i odnos prema onome što ste upravo čuli (ako vas ljudi hvale, prosto im se zahvalite i čestitajte sebi što ste tako dobri da vas je neko zapazio i nagradio lijepim riječima!).

ČETVRTI SAVJET ZA SRETAN ŽIVOT

Budite svjesni da razina (nivo) sreće varira!

Ne postoji čovjek koji je sretan svakog trenutka, svake sekunde, svakog dana. Ali, možemo biti značajno više sretni i raspoloženi nego što smo tužni i neraspoloženi. Trebamo težiti ka tome da tas sreće vage našeg života pretegne nad tasom tuge. Uostalom, variraju i sve ostale naše osobine i svojstva: težina, dnevna potrošnja novca, vrijeme koje provedemo u kući ili vani, broj ljudi sa kojima kontaktiramo, vrijeme koje provedemo na Internetu i slično. Zašto onda i sreća ne bi varirala? Životni put i osjećanja koja ga prate nisu konstanta. ”Ravna crta” je odlika smrti, nečega što je gotovo, završeno i nepovratno izgubljeno. Samim tim što primjećujete da se razina vaše sreće (npr. iz dana i dan) mijenja, to svjedoči u prilog vašoj vitalnosti, odnosno životnosti.

Dakle, naš cilj je da što više budemo radosni, te zadovoljni sobom i životom. Nesreću donekle možemo prevenirati (preduhitriti i pretvoriti je u radost). Zato, budite otvoreni za pozitivna iskustva! Nemojte se povući! Povećavajte sebi šanse da budete sretni. Nemojte se unaprijed povlačiti u sebe. Prizovite sreću, otvorite joj vrata svoga života! Kada vam pokuca na vrata, prepoznajte je i znajte da je došla baš vama. Ponavljam, vi zaslužujete biti sretni!

Kada se pojave trenuci rezignacije, nezadovoljstva, te zasićenosti životom, nemojte im se prepuštati. Oni su, prije ili kasnije, morali biti sastavni dio vaše svakodnevice. Ali, vaš je izbor da im ne podlegnete, već da podignete glavu, pogledate prema budućnosti i kažete sebi koliko ste jaki, sposobni i perspektivni. Time ćete amplitude tuge i anksioznosti učiniti manjima, a u isto vrijeme povećati vjerojatnost za doživljavanje novog ciklusa sreće. Sreće, koja je mnogo trajnija, intenzivnija i više ispunjavajuća nego ona prethodna, koju ste nedavno doživjeli.

Dakle, težite trajnijim vidovima sreće, nalaženjem unutarnjeg kompasa, čija će igla voditi vaš život u odgovarajućem smjeru.

TREĆI SAVJET ZA SRETAN ŽIVOT

Negativna iskustva pretvorite u pozitivna!

Mislite da je nemoguće? Obradovat ću vas i reći vam da se varate. Svaki loš doživljaj ili iskustvo iz prošlosti sadrži bar zrnce nečega što na vas može djelovati obećavajuće, pozitivno i/ili inspirativno. Rješavajući neku nimalo zavidnu situaciju u prošlosti, stekli ste određene vještine kojima ćete veoma lako riješiti slične situacije u budućnosti. Negativna iskustva mogu ojačati vaše kapacitete za suočavanje sa narednim stresnim iskustvima. Neka od njih vam mogu biti pouka za sljedeća. Na ovaj način stičete životnu mudrost, koju vam niko ne može oduzeti. Ona je vaša i pomaže vam da što bolje odreagirate na situacije koje slijede. Isto tako, budite svjesni da ste prevazišli svoja negativna iskustva. Usprkos njima, vi ste još živi! Ona vam nisu mogla ništa! Sada ste ovdje, čitate ovaj tekst, imate planove za budućnost, želite biti i ostati jaka ličnost. Na tome vam čestitam! Eto vidite, niste ni svjesni da ste već nešto uradili na svom putu ka zadovoljstvu životom. Samim tim što živite, vi imate i priliku da unaprijedite svoj život. Nemojte si je uskratiti, kad vam se tako očigledno pruža.

PSIHOLOGIJA MUŠKO-ŽENSKIH ODNOSA

Partnerske veze su neiscrpna i uvijek aktualna tema, kako u medijskom prostoru, privatnom životu, tako i u kružocima psihologa. Ovdje ću vas upoznati sa nekim rezultatima istraživanja u ovom domenu ljudskih interakcija.

Na samo zasnivanje partnerske veze utiče nekoliko grupa faktora: fizička privlačnost, blizina, sličnost i uzajamnost. Fizička privlačnost je evolucijska zaostavština. Privlačne su nam velike ženske grudi, zato što su one u prošlosti bile znak plodnosti, tj. garancija za uspješno othranjivanje tek rođenih potomaka – djece. Obline su indikator uredno naslaganog masnog tkiva, koje služi kao nutritivna (hranidbena) rezerva. Duga i njegovana kosa kod žena znak je njihovog dobrog fizičkog zdravlja u proteklih nekoliko godina. Omjer struka i kukova je indikator sposobnosti i kapaciteta žene da dobro podnese trudnoću i omogući adekvatne uslove za rast i razvoj fetusa. Čista i zdrava koža znaci su njene vitalnosti i mladolikosti. A pozitivna ocjena ženine mladosti od strane muškarca odnosi se na njegov utisak da je sposobna rađati zdravu djecu, te da njegovo sjeme ”pada na plodno tlo”. S druge strane, širina ramena muškarca, veličina i oblik njegovih mišića (tj. razvijena muskulatura) indikatori su izdržljivosti, spretnosti, spremnosti na borbu, snage i hrabrosti. Simetrične crte lica također ukazuju na dobro fizičko zdravlje i stabilnost. Dakle, biološki smo programirani da za partnere biramo fizički izazovne, lijepe i zgodne žene, odnosno atraktivne i razvijene muškarce.

Drugi faktor je blizina. Ono što nam je blisko, češće percipiramo poznatijim i manje opasnim nego ono što se nalazi daleko od nas. Tako postupamo i sa potencijalnim partnerima. Ako se s njima često susrećemo, postoji veća vjerovatnoća da se upustimo u intimnu vezu. Prostornu daljinu shvatamo kao otežavajući faktor, a o osobi koja nije ”pred našim očima” često razmišljamo kao o nekome ko ima slobodu da nam iza leđa uradi nešto što nam se možda i ne bi svidjelo.

Treći faktor je sličnost. Osobe koje su sličnije nama (npr. po interesovanjima, stavovima, vrijednostima…) donekle poistovjećujemo sa samima sobom. Možemo percipirati i neki vid zajedničke pripadnosti, odnosno povezanosti (npr. potencijalni partner sluša istu vrstu muzike, bavi se istim poslom, ima sličan stil života našemu…). Kao i u slučaju blizine, ovakve ljude doživljavamo manje opasnim i više naklonjenim nama. Istraživanja u oblasti socijalne psihologije pokazala su da veze zasnovane na sličnosti partnera traju nešto duže od onih u kojima se partneri razlikuju.

Posljednji faktor je uzajamnost. Za uspostavljanje partnerske veze potrebno je da osjećanja i interesovanje budu obostrani. Tako uzajamno pozitivan stav i emocije vode do rađanja nečeg trećeg – same veze. Ljudi često misle da ih je u vezi dvoje, međutim, postoji i ono treće što su stvorili – njihov emocionalni odnos. Tako dobar psihoterapeut nikada neće zauzeti stranu jednog od bračnih/intimnih partnera već će biti na strani njihovog odnosa.

Prominentni američki psiholog Robert Sternberg predložio je teoriju ljubavi, po kojoj ona ima tri komponente: intimnost, strast i posvećenost (zalaganje). Romantična je ljubav, po njemu, skladan miks strasti i intimnosti. S druge strane imamo partnersku ljubav, koju čine intimnost i posvećenost. Treća je luckasto-apsudna ljubav, koja ima dvije naizgled isključive komponente – strast i posvećenost. U ovoj teoriji, čista strast je nazvana zaljubljenošću, čista intimnost jednostavnim sviđanjem, a uporna posvećenost ”praznom ljubavlju”. Potpuna, odnosno ispunjavajuća ljubav ne isključuje nijedan segment. Ona ima sve potrebne sastojke – strast, intimnost i posvećenost partneru.

Studije provedene u oblasti sociolingvistike uče nas da komunikacijska sredstva (verbalne i neverbalne prirode) muškaraca gotovo uvijek služe za dominaciju, kontrolu okoline, davanje naredbe, isticanje nadmoći i dokazivanje da su oni u pravu. Rezultati sličnih ispitivanja ženskih komunkacijskih obrazaca upućuju na podređenost, izražavanje emocija, samootkrivanje, slaganje sa tuđim mišljenjem i tendenciju ka smirivanju konflikata. Također, muškarci su skloniji tražiti praktično rješenje određenog problema, dok su žene više usmjerene na njegov emocionalni aspekt i traženje podrške prilikom neke nezavidne situacije. Opet se možemo vratiti na teoriju evolucije, te osvijestiti i razumjeti ove spolne razlike, kako naše veze ne bi rezultirale krizom ili stagnacijom. Dakle, muškarci trebaju dopustiti ženama da od njih otvoreno traže pomoć i izraze svoja osjećanja. S druge strane, žene trebaju dopustiti muškarcima da donekle kontroliraju situaciju u kojoj se nalaze i da određene stvari obave na svoj način, makar bili vidljivo tvrdoglavi u tim nastojanjima. Naravno, ekstremno isticanje ovih razlika nije poželjno, jer bi to rezultiralo apsolutnom dominacijom muškaraca i potpunom inferiornošću žena. Živimo u suvremenom dobu i trebamo biti svjesni činjenice da u nekim stvarima i poslovima muškarci i žene mogu i sposobni su zamijeniti svoje uloge. Ali, u određenim prilikama, treba dopustiti izražavanje spolno specifičnih tendencija i ponašanja. Tako će oba partnera biti zadovoljna i osjećat će se onim što istinski jesu.

Po Carlu Gustavu Jungu, dobro znanom švicarskom psihijatru, svaki muškarac u sebi ima skrivenu žensku stranu (Animu), dok svaka žena ima latentne maskuline osobine (Animusa). Idealan scenario bio bi da svi mi osvijestimo kod sebe osobine suprotnog spola, jer nam one mogu pomoći da pronađemo ravnotežu u životu, bolje se prilagodimo na svoju okolinu, prihvatimo sebe i realističnije posmatramo svijet oko nas. Istraživanja su pokazala da osobe s androginim osobinama (združenim muško-ženskim karakteristikama) pokazuju veće mentalno zdravlje, bolju adaptiranost, višu socijalnu i emocionalnu inteligenciju, zreliji pogled na život i odgovorniji odnos prema sebi i drugim ljudima. Ovo ne znači da svako treba pošto-poto težiti da usvoji kvalitete suprotnog spola, već da s vremena na vrijeme ispolji pozitivne osobine koje se vežu za drugi spol. Tako se muškarac ne treba plašiti iskreno izraziti svoje emocije (to ne znači da je slab i nesposoban, već da je emocionalno zreo) ili recimo učestvovati u kućanskim poslovima (ovo ne znači da je feminiziran, već da je savjestan, odgovoran i da želi pomoći svojoj partnerici). Žena se ne treba plašiti da bude prodornija ili samosvjesnija (to ne znači da je muškobanjasta, već da je skupila snage i hrabrosti da se zauzme za svoja prava), niti da se bavi nekim muškim poslovima (ovo ne znači da je izgubila svoju žensku ulogu, već da je pokazala vlastitu praktičnu inteligenciju, te da je sposobna baviti se širokim dijapazonom poslova).

Ukratko ću se osvrnuti na konflikte u partnerskim vezama. Kako bi veza bila kvalitetnija, uspješnija i duža, partneri ne trebaju jedno drugo optuživati, kritikovati i omalovažavati. Jako je bitno aktivno slušati (dakle, ne samo klimanje glavom ili požurivanje partnera da izgovori sve što je htio). Također, partneri trebaju što više isticati svoje sličnosti, sjetiti se poteškoća i problema u prošlosti koje su riješili zajedničkim naporima (dakle, skupa i oslanjajući se jedno na drugo), te insistirati na projektima za budućnost koje oboje visoko vrednuju i kojima teže.

Međutim, ukoliko se veza nikako ne može održati, partneri trebaju raditi na mirnom razilaženju, koje će im otvoriti mogućnosti za buduće, kvalitetnije odnose sa novim partnerom. Nije dobro ”povlačiti” određeni odnos, bolje ga je produktivno završiti, oporaviti se, prikupiti snage, i nastaviti sa životom. Niko ne treba tegliti emocionalno breme prošlosti, jer ono stvara probleme u budućim vezama. Neki/a sljedeći/a partner/ica može ispaštati zbog negativnih iskustava iz prošlih veza svoje partnerice/a, a to vodi ponavljanju nerazriješenih konflikata.

Kako bih završio u pozitivnom tonu, preporučujem vam da pronađete (ili zadržite) partnera, sa kojim se možete voljeti iskreno, uz uzajamne znake brižnosti, nježnosti i pažnje. Neka vaša ljubav bude autentična, kreativna i ispunjavajuća za oboje!

DRUGI SAVJET ZA SRETAN ŽIVOT

Pokažite zahvalnost za sve lijepe stvari koje vam se dešavaju tokom dana!

Često nismo svjesni koliko smo u određenim situacijama sretni. Osvijestite svaki (makar i veoma kratak) trenutak vlastite radosti. Razmislite i o tome šta vi posjedujete, a drugi ne. To može biti neki talenat, navika, vještina, sposobnost, predmet, znanje, ideja, prilika, životni san… Zahvalite se životu što vam je podario ovakvu osobinu. Zahvalite se i ako: imate djecu koja normalno i zdravo stasavaju u zrele osobe (jer ste im upravo vi pomogli u tome), imate privremeni ili stalni posao (mnogi ga nemaju), nemate neku smrtonosnu bolest (zamislite kako je onima koji je imaju), možete studirati ono što želite (mnogi ne mogu), imate nekoliko dobrih i vjernih prijatelja (nema ih svako!), možete danas spremiti ručak svojim ukućanima (znate dobro da mnogi ne mogu), možete zaspati snom pravednika (jer danas nikome niste uradili ništa loše)…

Čak i ljudi koji nemaju porodicu, posao ili dobro zdravlje mogu biti zahvalni. Pitate se na čemu? Oni koji nemaju porodicu trebaju uživati u svojoj slobodi i biti sretni pošto ”na grbači” imaju jedino sebe (bilo bi im puno teže da, recimo, imaju djecu koju ne mogu nahraniti, jer nemaju posao). Oni koji nemaju posao također trebaju izreći riječi zahvalnosti, i to kako bi sebi olakšali trenutnu situaciju. Njih pozivam da razmisle o tome kako zaposleni ljudi moraju ustajati rano da bi išli na posao, te da im veliki dio dana prođe u radu. Neki od njih ne prime ni platu za svoje zalaganje na radnom mjestu. Osobe narušenog zdravlja trebaju se sjetiti svih mogućih poremećaja i bolesti koji su opasniji od njihove (ovo se naziva ”silazna socijalna usporedba”), te shvatiti da je zdravstveno stanje ovih ljudi lošije od njihovog. Time mogu doći do saznanja da se trebaju zahvaliti na vlastitoj bolesti, jer uvijek postoji neko ko je, u odnosu na njih, manje zdrav, više ga boli, više neraspoložen i izloženiji riziku od negativnih ishoda.

Ovakva zahvalnost vam se može činiti glupom ili neutemeljenom. Međutim, evo vam dokaza njene učinkovitosti. Naime, istraživanja u oblasti pozitivne psihologije pokazuju da zahvalni ljudi imaju bolje mentalno zdravlje, lakše se prilagođavaju na različite uslove, imaju više samopoštovanje, emocionalno su stabilniji, ugodniji, opušteniji i ponosniji na sebe. A sve ovo vodi većem zadovoljstvu životom. Zaključak: zahvalite se sebi, drugima, Bogu i životu na svem što imate i radite.

OD DEPRESIJE I TJESKOBE DO ZADOVOLJSTVA ŽIVOTOM: PRAKTIČNE VJEŽBE

Reprogramirajte svoje misli!

Način mišljenja je nešto što se stiče i na šta je čovjek naviknut, te je shvata ”zdravo za gotovo”. Riječ je o obrascima koji diktiraju vaše ponašanje, osjećanja, potrebe i namjere. Svaka negativna misao djeluje poput širenja epidemije – s vremenom ”zarazi” i druge misli. Međutim, ako je zamijenite pozitivnom, onda je po srijedi isti mehanizam djelovanja, samo što on ovdje vrši utjecaj u suprotnom smjeru. Dakle, jedna dovoljno jaka pozitivna (afirmativna) misao može poništiti nekoliko negativnih (samoporažavajućih i samoopterećujućih) misli.

Prvo što od vas tražim da uradite jeste da napišete pet negativnih misli koje vas opterećuju. Da vam olakšam posao, reći ću vam da su one obojene: kritikama i samokritikama, nezadovoljstvom, narušenim samopouzdanjem, besperspektivnošću, osjećajem nevoljenosti, te osjećajima nesposobnosti ili uskraćenosti. Evo vam i primjera: ”Ja sam glup/a”, ”Nikada sebi neću pomoći”, ”Niko me ne voli”, ”Ružan/a sam”, ”Baš sam nesposoban/a”… Nakon što ste ih stavili na papir, sada imate njihov pregled i možete preći na drugi korak. Pored svake negativne misli koju ste kod sebe ”ulovili”, napišite po jednu pozitivnu misao. Opet ću vam olakšati. Pozitivne misli ili afirmacije se trebaju odnositi na: pozitivna osjećanja prema samom sebi, visoko samopouzdanje, očekivanje radosti i emocionalne ispunjenosti, pozitivan odnos prema budućnosti, te na osjećaj da vas drugi prihvataju i cijene. Slijede primjeri: ”Ja sam inteligentna osoba”, ”Imam hrabrosti suočiti se sa svojim problemima” (ili ”U meni leži snaga koja mi pomaže da ustrajem”), ”Uvijek ima neko ko me voli i želi u svom društvu”, ”Zgodna sam i poželjna osoba”, ”Smatram se sposobnim/om za razne stvari”… Jedno pravilo: svaka pozitivna misao bi trebala sadržati samo riječi afirmacije. Dakle, loše definirana pozitivna misao je: ”Nisam ružna niti glupa” (jer sadrži negaciju i dvije riječi koje nose negativne konotacije ”ružna” i ”glupa”). Dobro definirana pozitivna misao je: ”Lijepo izgledam, a uz to sam pametna”.

Treći korak je prepisati listu pozitivnih misli na poseban papir i pokušati je naučiti napamet. Za početak, treba je nositi uza se, te je što češće čitati. Kada pozitivne misli znate napamet, lista vam više neće trebati, a ponavljanjem ovih misli ćete reprogramirati svoje misaone sheme. Iznenadit ćete se kada ćete odjednom, usljed nekog povoda (situacije, događaja, spoznaje) spontano pomisliti nešto pozitivno. To će biti znak da ste zaista ”resetovali” svoj ”mentalni računar”, koji sada radi u vašu korist.

Transformirajte osjećanja strijepnje u stanje opuštenosti!

Anksioznost, tj. tjeskobno iščekivanje nekog negativnog ishoda (najčešće kada on nije prijeteće prirode) stanje je koje muči veliki dio naše populacije. Ovo nije samo stanje, već produženo negativno raspoloženje koje odvraća organizam od normalnog funkcioniranja.

Ali, glavu gore! Imam recept za vas! Logično je da stanje unutarnje pobuđenosti i strepnje nije spojivo sa unutarnjim mirom i relaksiranošću. Ova dva stanja se međusobno isključuju. Kako ćete sebi pomoći? Lezite ili sjednite na neko mirno mjesto. Pokušajte se opustiti uz tihu muziku ili govoreći sebi nešto poput: ”Ja sam miran… sve više i više se opuštam… moje noge su opuštene… moj trup je opušten… moje ruke su opuštene… moja glava je lagana i opuštena… mojim tijelom se širi mir… sve je u ravnoteži… zato se osjećam dobro…” U isto vrijeme, pokušajte disati što laganije, u ujednačenom ritmu. Nagli udisaji i izdisaji su znak tenzije i u početku ćete primijetiti da vam oni smetaju. Ali, ne brinite. Kako vrijeme bude odmicalo, oni će se prorijediti, a vaše disanje postat će usklađenije i harmoničnije.

Drugi korak je ”prizivanje” određenih misli i slika koje vam stvaraju tjeskobu i neprijatnost. U početku, zamislite one situacije koje vam toliko ne smetaju, ali vam ipak nisu baš prijatne. Kasnije postepeno prelazite na sve ”ozbiljnije” situacije, odnosno one koje vam zadaju više problema. Ključna stvar je disanje. U trenucima zamišljanja ovakvih scena, trebate se potruditi da vaše disanje i opuštenost tijela ostanu što mirniji i stabilniji. Tako opuštenost ne ostavlja mjesta za anksioznost/tenziju koju biste prije osjećali pri samoj pomisli na neprijatne situacije. Naravno, nećete odmah moći ”istjerati” strepnju i tjeskobu, ali kako budete provodili sve više vremena u ovim vježbama, tako ćete biti otporniji na stres i anksioznost. Eto vam trećeg koraka – ponavljanje ove vježbe, dok je četvrti korak suočavanje sa realnim situacijama koje vas čine anksioznim. Prilikom direktnog suočavanja (dakle, u stvarnom životu, ne više u mislima), trebate opet nastojati da sačuvate svoj unutrašnji mir, kao i prihvatljivi tempo disanja. To što ste u početku jednostavno zamišljali ove situacije i scene, pripremilo vas je za aktivno, realno suočavanje sa svojim problemima i ojačalo vaše mehanizme za odbranu od stresa.

Potucite depresiju kad god i gdje god stignete, sa svim sredstvima koja su vam na raspolaganju!

Depresija zna biti nevjerojatno iscrpljujući poremećaj. Nemate energije, dosadno vam je, ne volite sebe, osjećate se beznadežno, sve vam je nekako bezbojno i bezukusno, ne radujete se više starim aktivnostima, gubite apetit (ili neobuzdano jedete), ne možete spavati (ili prespavate velik dio dana), gubite na težini (ili se prekomjerno gojite)… U svakom slučaju, vaše ponašanje, navike i emocije su ekstremne i ne znate kako da sebi pomognete. Ako su ovi simptomi jako izraženi, molim vas da se obratite psihologu, psihoterapeutu ili psihijatru, za svoje dobro. Oni će znati kako da vam stručno i odgovorno pomognu da ponovno zavolite život. Ako ste skloni depresiji, a ove simptome doživljavate povremeno i u manjoj mjeri, onda opet imam recept za vas. Naravno, i oni koji trebaju ići psihologu mogu paralelno sa stručnom pomoći unaprijediti svoje raspoloženje i smanjiti intenzitet i trajanje ovakvih stanja i simptoma. Evo kako ćete sebi pomoći.

Povećajte svoju energiju! Može vam se činiti da nemate dovoljno energije započeti neku aktivnost. Ali, ja samo tražim da počnete prakticirati neki vid gimnastike, brzog hodanja ili se baviti kućanskim poslovima po vlastitom izboru. E, sada nastupa iznenađenje! Jeste li spremni? Bavljenje nekom aktivnošću, po vlastitom izboru, povećava nivo vaše energije. Očekivali ste da vas iscrpi? Neće, jer tijelu šaljete signal da obnovi svoje zalihe energije i ono vam uzvraća (mehanizmom povratne sprege, ”kaže vam”: ”Trebam se aktivirati, sada ću angažirati svoje fiziološke kapacitete i sisteme da udovoljim vašem zahtjevu”). Tijelo posjeduje unutrašnju (inherentnu) mudrost i spremnost da se povinuje našim željama i očekivanjima. Ono je u službi nas, a mi smo ti koji imamo ulogu naredbodavca, odnosno neke vrste nadređenog ili šefa. Odabranu aktivnost trebate prakticirati redovno (npr. jednom dnevno po pola sata), jer će to izbalansirati nivo vaših hormona i neurotransmitera (”prijenosnika u mozgu”, zaduženih za kvalitetu i trajanje vašeg raspoloženja). Time će vaša fiziologija početi raditi za vas i vaše dobro raspoloženje. Kasnije, kada steknete naviku vezanu za odabranu aktivnost, vaš organizam će spontano pokazati potrebu za njenim upražnjavanjem. Rezultat? Postat ćete mirniji, kao i zadovoljniji samim sobom, svijetom i životom.

Druga tehnika (ili izbor) je druženje, odnosno boravak u grupi ljudi koji su vam bitni i kojima ste vi važni kao prijatelj (ili član porodice, kolega i slično). Samoća potkrepljuje depresiju, dok boravak ili rad na istom poslu (ili u istoj aktivnosti: sportu, društvenim igrama…) s drugima smanjuje osjećanja kao što su tuga, neraspoloženje, beznadežnost ili neugodnost. Istraživanja dosljedno pokazuju da su ekstraverti (komunikativne, druželjubive, dinamične i otvorene osobe) veći optimisti, zadovoljnije životom, boljeg mentalnog zdravlja i emocionalne stabilnosti. S druge strane su introverti (tihe, povučene i nedruštvene osobe), koji ne pokazuju toliko zadovoljstvo životom i samim sobom. Ali, dobra vijest je da naša odluka da duže vremena boravimo s drugim ljudima i traženje njihove podrške mogu povećati našu razinu optimizma, poboljšati sliku o sebi i učiniti nas sretnijima. Dakle, nije toliko važno koji ste tip ili profil ličnosti, važno je da razumijete koje aktivnosti i odluke vam mogu unaprijediti život i raspoloženje. Od vas jedino tražim da se odlučite na ovo, da odaberete tražiti socijalnu podršku i provodite što više vremena s drugima.

Treća tehnika odnosi se na nagrađivanje. Nakon što ste uspjeli izaći vani, družiti se i/ili završili određenu fizičku aktivnost, čestitajte sebi! Nagradite se omiljenim jelom, zanimljivim filmom, masažom, mirisnom kupkom i slično. Zapamtite, nagrada treba biti nešto što vi vrednujete kao ugodno, zanimljivo i/ili poželjno. Svako od vas treba osmisliti svoj sistem nagrađivanja.

Četvrta tehnika je pravljenje dnevnog plana. Svako veče se posvetite organiziranju sljedećeg dana. Ako ste tijekom dana nečim zauzeti, vrijeme će vam proći brže, a zaboravit ćete i na depresiju. Dakle, neće vam biti dosadno niti ćete osjećati da dan traje duže nego što zdravorazumski očekujemo. Svaki sat možete se posvetiti nekoj zanimljivoj aktivnosti, koja vas čini sretno angažiranima. Ponavljam, od vas tražim samo da počnete s takvom aktivnošću.

Na kraju, svi vi koji se osjećate depresivno, kombinujte metodu uspostavljanja obrasca pozitivnog mišljenja sa četiri opisane tehnike. Studije u ovoj oblasti pokazuju da je zajedničko djelovanje raznih tehnika samopomoći povezano sa bržim oporavkom od tjeskobnih i depresivnih stanja, te boljim i trajnijim rezultatima (tj. većim unapređenjem mentalnog zdravlja i njegovim uspješnijim održavanjem, odnosno ”njegovanjem”).

Nadam se da sam vam (bar donekle) pomogao svojim stručnim znanjima i iskustvom. I, zapamtite, osnovni principi pozitivne psihologije i savjeti koje nam nudi ostaju samo nebrojeno puta ispričana i prepričana priča koji možete čitati i o kojoj možete čuti svaki dan. Ova ”priča” postaje dosadna, zamorna i počinje pomalo odbijati.

Međutim, ukoliko recepte pozitivne psihologije odaberete sprovoditi u djelo, mijenjajući odnos prema sebi i životu, možete vidjeti da ova oblast ima veliki potencijal za pozitivnu transformaciju svakoga od nas. Zato, nek vaš angažman ne ostane samo na čitanju ova tri teksta. Očekujem da krenete u akciju, da se zainteresirate za svoj život i ostvarite sve svoje mogućnosti i prilike koje vam se pružaju. Ono što vam garantiram i bezuvjetno pružam je moja svesrdna podrška. Dakle, zavolite sebe i inspirirajte druge! Potom uživajte u plodovima svojih odluka i aktivnosti. U tome vam želim svu sreću ovoga svijeta! Ponavljam, nemojte smetnuti s uma da uživate moju punu podršku.