Azija: Oaza iza devet žutih zastora

١

Karavaneći ka Istoku, izgleda vam kao da se polako truckate ka Početku. Ova s juga osunčana gromada, čini se da baca masnu bakrenu sjenku na gole obline ostatka globusa. Sudar sa Azijom sušta je suprotnost kaskadnom susretu sa Evropom. Hiperkurtoazičnost zapadnog rukoljuba postiđeno ustukne pred pijetetnim naklonom Istoka. Žuti kontinent se, za razliku od zelenog, otkrije odjednom. Zaskoči nas na prepad. Onaj zeleni se učtivo pozdravi i odmah korakne unazad, nakon isto tako kulturnog odzdravljanja. Potom nas pusti da ga otkrivamo natenane, demokratski nam prepuštajući da napravimo izbor: koliko i na koji način (i da li uopšte) želimo da mu se približimo. Čini se da se Azija, naprotiv, trudi da zakorači prema nama. Isto tako se čini da je ovaj korak nemoguće izbjeći.

٢

Arabiju doživljavam kao šahovsku ploču čije crne i bijele figure, uprkos nanosima nekog stranog i nepoznatog pješčanog praha, uspijevaju odigravati partije po dobro uhodanim, ustaljenim pravilima. Žućkasto-narandžasti brežuljci i dalje nas mogu podsjećati na motive kadrova ”onih starih” reportaža tragova života u pustinji. No, postaje sve teže i teže ostavljati tragove u pijesku… Sada prolazite neprimijećeni, hitajući da pređete ulicu po gumenoj površini užeglog asfalta. Imate utisak kao da izbjegavate sunovrat u grotlo pakla, koje vam se upravo otvara pod nogama.

٣

Indija je u međuvremenu postala nekako bliža. Time je i njena ekstatično-eterična energija  poprimila ovostrani, materijalni oblik. Ali, ona je i dalje nedovoljno obnaženi brilijant, kroz koji je još moguće zaviriti u trenutak teatralnog dodira usana Surje i Čandre. Tamo, gdje sve zamislive i nezamislive nijanse odjeće i kože uplivavaju jedna u drugu…

Indiji molitve nisu uslišene, ali za razliku od dobrog dijela ostatka svijeta, ona i dalje pada ničice pred obožavanim spasiteljima. Njen duh nije izgubio svoju čistotu, ponosno pokazujući vlastitu blistavost i prozirnost, poput prirodnog, gorskog kristala.

٤

Azijom se ne hoda uspravnih leđa i podignutog nosa. Pristojno, ali primjetno pognuti, trebate joj odati počast za sve svjetove koje je izlegla prethodnih milenijuma. Uprkos svojoj starosti, Azija je poletna, dinamična i plodna: kontinent dovoljno velik da ugosti kako ovozemaljsko, tako i inozemaljsko. Iznova se rađajući, ne prestaje da se umnožava, reinkarnirajući prethodne životne forme u nove primjere evolucije.

٥

Pridružujem se onima koji su davno uočili da faunu Istoka zacijelo odlikuju antropomorfne osobine. Miš je sitan, ali kako bi to ovdje mogli reći, sposoban da od masivne planine napravi švicarski sir. Slonove krasi mudrost kakvog prosvijetljenog jogija, te zaštitnički refleks prema onima u nevolji i potrebi. Majmunima se pripisuje prirodna sklonost bratimljenja sa raznim vrstama dvonožnih i četvoronožnih bića. Zmije su pak simbol vrludanja i vagabundisanja prostranstvima poštenja, istinoljubivosti i umjerenosti.

٦

Za jugoistočnu Aziju se bez trunke sumnje može tvrditi da više plovi po svojim vodenim žilama i pluta po morskim pejzažima, nego što biva milovana njihovim plavozelenim dlanovima. Dok ovaj kontinent pruža svoj jugozapadni ekstremitet prema lebdećem ognju, jugoistočni mu se hladi u Talesovom prapočelu, vodi. Ako, nezasiti nove kulture, odemo još istočnije, bićemo u prilici da svjedočimo mnogobrojim ukazanjima socijalne geometrije. Mnogostrukost se, ondje, prirodno posloži u prepoznatljive oblike, da bi u zenitu dostigla Japanu svojstvenu tačku singularnosti. Crveno, savršeno okruglo sunce, pristojno se upakuje u dimenzije svog centra. Područje apsolutne gustine i toplote.

٧

Ako se dvoje kreću istom brzinom, s tim da jedan krene sa Bliskog Zapada, a drugi s Dalekog Istoka, tačka u kojoj će se sresti biće mjesto najviše pogođeno fenomenom širenja vremena. U ovakvom mjestu (po svim prilikama, težišnoj tački indijskog potkontinenta), vrijeme prestaje biti relevantno i pogled na sat postaje samo stvar dobre volje njegovog vlasnika. Kako se udaljavamo lijevo ili desno od ovakve tačke, efekat temporalne dilatacije postupno slabi.  Na kraju se promptnost ostrvskog dodatka Dalekog Istoka poklopi sa novovjekovnom užurbanošću sjeverozapadnih leđa zelenog kontinenta.

٨

Susret sa žutim kontinentom počinje i završava udahom. Isključivo kroz nos. Prvi put napunimo pluća vlažno-ljepljivim zrakom, otežanog mješavinom spravljenom od mirisa u čudnim omjerima. Posljednji put udahnemo da bismo zrakom jednako sladunjavo začinjenim kao i prije (na koji smo u međuvremenu svikli) vječno natopili svoje suhe nozdrve.

٩

Sibirski turban navučen je tako da prekriva obrve žutog kontinenta. Kako ipak ne zaklanja vidno polje Azije, njene oči ostaju uvijek na vama. Čak i kada se (što nije nimalo rijedak scenario) naizgled nepovratno izgubite u njenim lavirintima. Azija vam, zapravo, dozvoljava da pronađete svoje ”ja”, i to onda kada se, putem, negdje i nekako zagubi vaš dosadašnji ”ego”. Čim se to dogodi, shvatite da vas je Azija itekako dobro poznavala i prije nego što ste kročili na njeno tlo.

 

Selman Repišti,

5. 1. 2018.

POEZIJA ILI PROZA?

Proza svakako u sebi nosi određeni (bar diskretni) lirizam, dakako, ne u onoj mjeri u kojoj ga trpi poezija. Međutim, proza ima jedan dodatni kvalitet, koji je možda najviše razlikuje od poezije – fabulu, odnosno naraciju.

Prozom se, zato, prikazuje neka životna priča ili više njih. Ona ima svoj sadržaj i nije jednostavno umjetnost per se (larpurlartizam), za razliku od poezije. Poeziju, stoga, ne prepričavamo, dok je proza upravo pogodna za dalje sužavanje, mijenjanje i naknadno kazivanje. Tako možemo reći da prozu čini dobra (zanimljiva, aktuelna, netipična) priča, uz stilski pečat pripovjedača (pisca). S druge strane, poezijom dominira karakterističan pjesnički stil i forma pjesme (vrsta rime, strofe, stilske figure).

U skladu sa prethodno napisanim redovima, proza može ostaviti utisak na čitaoca samom svojom pričom (bez obzira na izbrušeni stil pisanja njenog autora). Sâmi stil ”pada” u sjenu. U drugi plan. Stil je u prozi pomoćno sredstvo da se ispriča određena priča, sekvenca događaja. Međutim, glavna dimenzija poezije jeste upravo specifičan i prepoznatljiv pjesnički stil.

Zaključak je sljedeći: dobro prihvaćenog pisca od strane čitalaca definiše njegov izbor tema (npr. devijantna seksualnost ili hiperseksualnost, kritika aktuelnog političkog sistema, vlastita biografija nakon što je postao poznat, neobična snalažljivost protagoniste, misteriozna ubistva…) i žanr u kome piše. Naravno da će stručnjaci u oblasti književnosti prepoznati jedinstven, precizan i dovoljno izbrušen stil, dok će laicima biti važno da je ono što je napisano ispripovijedano na jednostavan, opšterazumljiv način. U poeziji, najčešće nema naracije, te je bitan faktor ”pjevljivost” (rima), milozvučnost stihova i metaforika koja kod čitalaca pobuđuje snažne emocije i upečatljive mentalne slike.

Ipak, nekada se i proza i poezija podvode pod pojam poetike. U nekim književnim kritikama, riječ ”poetika” koristi se da se označi nečiji književnoumjetnički izraz, makar taj autor bio i romanopisac.

Selman Repišti,

29. 5. 2017.

Kako je jedna knjižica postala knjižnica

Damir se prvi puta susreo s riječju ”knjižnica” kada je imao pet punih godina. Istina, s početka ju je miješao sa riječju ”knjižica”, a negdje u sedmoj godini, konačno je shvatio koliko samo jedno slovo može promijeniti značenje i dati onome što čujemo neki drugi smisao. Negdje na polovici drugog razreda osnovne škole, Damir je nešto načuo o biblioteci. Isprva je mislio da je ova riječ nastala spajanjem ”Biblije” i ”teke”, te mu je ostalo u pamćenju nemilosrdno mozganje o njenom pravom značenju. Dvije godine kasnije, proniknuo je i u njega, te je, obogaćen dvijema važnim imenicama, hrabro odšetao do školske knjižnice. Bio je to jedan naoko skroman kutak, koji su neki od njegovih učitelja zvali ”književni separe” (često su ga i kratili u jednostavno ”KS”). Izbor našeg junaka bile su bajke i basne, a kako nije u potpunosti ovladao tehnikom čitanja, nekada ih je zadržavao do krajnjeg roka i vraćao u zadnji tren.

Svoju naviku odlaska u knjižnicu, Damir nije napuštao ni u srednjoj školi. Naročito zbog novog saznanja – srednjoškolska knjižnica bila je bogatija od one prethodne, osnovnoškolske. Često se osamljivao, prepuštajući se nepreglednom svijetu mašte, lebdeći nedomislivo-očaravajućim prostorom fantazije. Usprkos tome, nije bio usamljen: odlazio bi na prvi ples sa glavnom junakinjom nekog ruskog romana u više tomova, promatrao bi sudar sukobljenih strana na nekom bliskoistočnom bojnom polju, pružao bi utjehu djevojci kojoj ljubav nije bila uzvraćena, odmarao bi se pod sjenom starog balkanskog hrasta, pregovarao bi s najljućim neprijateljem protagoniste – kako bi ga odvratio od njegovih nečasnih namjera, ljeti bi putovao s čergama i spavao pod vedrim nebom, dok bi zimovao u egzotičnim tropima…

Stiglo je i fakultetsko doba, s tim i zahtjevi odgovornosti, prilježnosti, ozbiljnosti… Ne, nije studirao književnost, smatrao ju je nečim previše intimnim, da bi se time čovjek mogao javno zanimati. Postao je, očekivano, redovni član gradske i sveučilišne knjižnice.

Međutim, vremena su se promijenila. Kovitlac površnosti, primitivizma i suvremene tame obrušio se na Damirovu (i ne samo njegovu) svakodnevicu. Često je viđao da posjetitelji gradske knjižnice očajno vape za priručnicima samopomoći, senzacionalističkim autobiogra-fijama, bljutavim romančićima koji su veličali niske strasti… Na cijeni je bilo dionizijsko, dok se sve više zaboravljalo ono apolonijsko u čovjeku. Stoga nije ni čudo kada je jedan dan pod slovom ”J” tražio svog idola, J. Joycea, a umjesto njega nabasao na nekoliko naslova o ljubavnim ispovijedima i životu u sadašnjem trenutku. Naprosto, te su knjige (ako se uopće mogu zvati knjigama) bile poredane poput tek pridošlih naslova u knjižari. One su buljile u Damira, rugale mu se, licemjerno ga izazivale da ih uzme u svoje ruke, u ruke koje su držale Marquesa, Dostojevskog, Orwella, Zolu i Camusa. Damir je samo djelomično podlegao ”čarima” ovog grijeha, te ih je primio u šake i sklonio na stranu, kako bi iza njih pronašao ono zbog čega je i došao. Potom ih je kulturno vratio na svoje mjesto, te pokunjeno napustio ovaj kutak knjižnice.

Avaj, ne leži vraže! Čim je bacio pogled na knjižničarku (omanju ženicu jarkocrvenih noktiju, sa kojih je lijeno kapao neosušeni lak), zamijetio je da se i ona zadubila u još jedan bestseler modernog doba. Nevoljko ga je pogledala preko svojih naočala (čiji je okvir odavao utisak da se dotična okitila još jednom nijansom crvene boje), pustila da potpiše karticu, a zatim još predanije nastavila gutati prorijeđene retke svoje knjige. Damir nije imao kud. Isti se dan odlučio da svoju kućnu knjižnicu ne prestaje obogaćivati naslovima velikana, idola pisane riječi. Ova mala aktivnost (kako bi se to danas reklo – ”samo” hobi) postala je njegova glavna životna preokupacija.

Opet ćemo ubrzati teške kazaljke godina, sve do trenutka kada je Damir navršio svoj 35. rođendan. Tada se naš junak mogao pohvaliti zavidnim fondom književne građe i posjedovanjem vlastite, privatne knjižnice. Sigurno pretpostavljate da je to bio hram lijepe književnosti, ali evo vam još jedne zgodne informacije: Damir je iznajmljivao knjige samo onima koji su se pismeno obvezali da će ih pročitati, te koji su mu jasno dali do znanja da će, prilikom njihovog vraćanja, razmijeniti dvije-tri rečenice sa knjižničarem (o sadržaju knjige, vlastitom doživljaju, pouci koju ona nosi…).

Damir je dočekao duboku starost, dičeći se (usljed svoje skromnosti, samo pred samim sobom) borhesijanskom erudicijom, heseovskom učenošću i krležijanskim smislom za humor. Poznajući ga, ostalo mi je samo još nešto onako nedorečeno, nejasno, mutno… Je li Damir bio prosto knjižničar, ili sam po sebi – slika i prilika jedne svesvjetske knjižnice?

Selman Repišti,

30. 6. 2016.

HABEAS CORPUS (kratka priča)

Ovog petka, popodnevno sunce se, shrvano zimskom smjenom, odlučilo uraniti na svakodnevni počinak. Menadžer Neradović želio se odmoriti od još jedne neradne sedmice. Bio je to slatki umor, rezultat minimalnih ulaganja i maksimalnog profita. Nešto kao perpetuum mobile, samo u ekonomskom smislu. Misli su mu samozadovoljno gravitirale prema prenatrpanom frižideru i prostranom, ultraudobnom kauču. Uostalom, zaslužio je. Bar po vlastitim mjerilima radne etike.

U trenutku kada se spremao spontano utonuti u komfor svoga odmorišta, na vratima su se začula dva čvrsta udarca. Odmah je znao da je riječ o nekom muškarcu (ili o više primjeraka ovog roda), koji insistira da mu se neodložno otvori.

Dva krupna, po zdravorazumskom očekivanju neotesana policajca, tražila su da im da osnovne podatke o sebi. Nakon što je tačno odgovorio, uslijedila su dodatna pitanja:

– Šta je prav ugao?

– Šta proučava slavistika?

– Šta je Korzika?

Menadžer Neradović se ozbiljno zamislio nad svim pitanjima (na poslu je uvijek imao spreman odgovor na svako). O prvom je razmišljao ovako: ”Možda je riječ o pravougaoniku… hm… možda je to ugao između dvije prave linije … dakle koji nije krivolinijski…” Drugo pitanje bilo je još teže, ali je znao da policiji mora odgovoriti. Pitao se: ”Je li to nauka o slavi? O uspjehu? O slavama i slavljeničkoj atmosveri? Fonetika i fonologija njegovog unutrašnjeg govora nije sadržala normu za razlikovanje slova ”v” od ”f”. Upotrebljavala ih je onako kako joj se htjelo. Ni posljednje pitanje nije se doimalo ”mačjim kašljem” (naročito zato što … nije znao piše li se ova riječ velikim ili malim slovom). Ipak, mislio je da ovaj put razmišlja na pravi način: ”U moje doba išlo se na korzo, pa je korzika možda ulični naziv koji mlađe generacije koriste za njega… Ah, ove nove generacije, unazadile su jezik do neprepoznatljivosti…”. Odgovori koje je ponudio (nakon što su mu po triput ponovili svako pitanje) bili su lakonski, jezgroviti i upečatljivi:

– Pravougaonik.

– Naučno područje o svim vrstama slavlja.

– Iskvareni naziv za korzo.

Policajcima nije preostalo ništa drugo do da ga odmah privedu u stanicu. Na ovom mjestu moram upoznati čitaoce da je u posljednjih mjesec dana zbačena dugogodišnje ustoličena vlast. Umjesto postojećeg, podrazumijevajućeg sistema vrijednosti (tajkunstvo, nerad, beskrupuloznost i redovna reanimacija šunda), usvojena je dijametralno suprotna aksiološka vertikala (sposobnost, vještine, glorifikacija kulture, nauke, umjetnosti, a posebno erudicije). Policija je dobila dojavu da u toj i toj zgradi, na toj i toj adresi, stanuje osoba čije je intelektualno vlasništvo prilično skromno. Po zakonima koje je donijela nova vlast, ovakav prestup spadao je u ozbiljna krivična djela. Naravno da novoizabrani vlastodršci nisu za mjesec dana mogli provesti sve reforme i procesuirati sve one nalik menadžeru Neradoviću. Međutim, obavezali su se da u narednom periodu rade na iskorjenjivanju epidemije neznanja, opšte nezainteresovanosti i neinformisanosti.

U policijskoj stanici je nastavljeno produbljivanje neznanja našeg menadžera. Uslijedila je nova serija pitanja:

– Koliko zuba ima odrastao, zdrav čovjek?

– Koja je vrijednost broja pi?

– Šta je najveće – Sunce, Mjesec ili Jupiter?

U rasporedu kontura Neradovićevog lica moglo se pročitati prokletstvo neuke sjete, praćeno serijom kratkih trzaja, očitih manifestacija intenzivne mentalne aktivnosti. Mislim da ovaj put ne bi bilo korisno ponovno pratiti njegove misaone bifurkacije, jer bi svako njihovo bilježenje ličilo na doslovan primjer pleonazma. Zato ćemo se zadovoljiti plodovima Neradovićevog instant-mozganja:

– 25.

– 2,5 (Ovdje ne mogu odoliti, a da ne objasnim algoritam kojim je naš protagonista došao do, za njega  tačnog, odgovora. Mislio je da je ”rješenje” 2,14, ali ga je odlučio, pozivajući se na svoje viđenje pravila elementarne matematike, zaokružiti na vrijednost, koju je u konačnici i izgovorio.)

– Najveći je Mjesec, jer je najbliži Zemlji.

Policija (sada garda obrazovanih službenika) odredila je pritvor Enesu Neradoviću. Rečeno mu je da mu se sutra sudi. Da svakako ima pravo na advokata. A on? Odlučio se poslužiti štitom sopstvene retorike. (Da je ovo bajka, naravoučenije bi bilo da se svako treba uzdati u se i u svoje …)

(…)

Neradović je već dva sata buljio u predvidljivi uzorak rešetki svoje pritvorske ćelije. Raskopčao je košulju, što se pokazalo kao nedovoljno pametan potez, imajući u vidu da je hladan zrak koji je provejavao nemilosrdno kostriješio prorijeđeni pokrivač malja na njegovim grudima. Za vrijeme odvijanja ove polustatične scene, naš junak se trudio pažljivo ispitati svoje misaone predjele, obnoviti znanja koja je sticao u osnovnoj i srednjoj školi, napojiti se na malobrojnim oazama pustinjskog krajolika vlastite nedoučenosti. Znao je da ima pravo na suđenje, prije nego (i ako) ga strpaju u pravu tamnicu. Uostalom, to je njegovo civilizacijsko pravo. I, gle: sjetio se francuskih enciklopedista (moram se ispraviti u svom navodu: ne svih), doba prosvjetiteljstva, začetaka demokratije, građanskih prava i srodnih tema. Osjetio se čovjekom, ali ne više samo u biološkom smislu. Njegov pojam o sebi postajao je apstraktniji, a odnos prema konceptu društva odgovorniji (ne bih da vas razočaram, ali Enes Neradović je jedino osjećao dašak promjene, bez ikakve namjere da ga verbalno ili filozofski obradi onako kako je ovdje opisan). Sunovrat u svijet snova desio se najednom, poput posjete koju je imao ovog popodneva.

Naš menadžer je sanjao da je larva, koja iz svoje utrobe teškom mukom porađa leptira sa akvarel-krilima. Uzorak i dimenzije krila postajali su sve jasniji, kako se Neradović (čitaj: larva) trudio da iznese na svijet ono nije posjedovao u sebi. Konačno, poput procesa u laboratoriji vrsnog alhemičara, njegovo neugledno tijelo (opet čitaj: larva) pretalilo se u neponovljivi kolorit prirodnog tkanja. Potom je sanjao da se bori s međunožjem vlastite majke, kako bi osvojio svoju prvu porciju svjetlosti i vazduha, osnovne gradivne materije opšteprotežnog odnosa između ambijenta i eksterijera. Bio je uspješan. Uostalom, zaslužio je. Bar po vlastitim mjerilima natalne etike.

(…)

Rezak, metalni zvuk probudio ga je tačno u pola osam. Netom se uspravio, ustao i približio pritvorskom čuvaru. Sud nije bio dovoljno daleko, da bi se Neradović oteo utisku odsanjane metamorfoze. Osjećao se pomirenim, poput predanog budističkog askete. Doimao se sobom, mirisao je po sebi, počeo je živjeti i van sebe.

Na sudu su ga odmah pitali kako se izjašnjava u vezi sa vlastitom krivicom. Njegov odgovor bio je odrešit, trajao je pola takta i glasio: ”Da”. Hitro je dodao: ”Želim biti ono što sam odavno trebao da budem. Želim nadoknaditi … sve ono što sam trebao znati. Želim se posvetiti svijetu. Želim opet biti ono što nikada nisam bio…”

Glavni tužilac i sudija su mu odmah ponudili nagodbu. Ličila je na propisanu terapiju, lijek ili mantru za oproštenje grijehova: dvije godine uslovne kazne, četiri sata dnevno gledati Discovery Channel (ili neki njegov ekvivalent, i to pod budnim okom nadzornika), dva sata dnevno naglas čitati klasike (opet pored budnog uha osobe zadužene za nadzor) i jednom sedmično ići u pozorište (koljeno uz koljeno pored budnog koraka nadzornika).

U intimnom zapisniku jednog policajca starog kova, koji se baš danas zadesio u sudnici, pisalo je: ”Lice Enes Neradović prihvatilo je izrečenu vaspitno-popravnu mjeru državne institucije zvane ‘sud’, te se vratilo u privatni objekat gorepomenutog lica, tj. u svoj, vlastiti stan.” (Imajte u vidu da je ovaj zapis, kako bi ušao u priču, prethodno djelimično lektorisan. Ne trebam nagovijestiti da će sljedeća meta novouspostavljenog državnog aparata biti izvorni autor gorecitirane pisanije.)

Selman Repišti,

3. 3. 2015.

JADI GOSPODINA RICHASSA

Tek što su se upalili ulični fenjeri, gospodin Richass je izašao iz svog dvoetažnog stana, kako bi se pridružio ovosedmičnoj sjedeljci kod prijatelja koji su stanovali dva bloka dalje.

Isprva je namjeravao zaustaviti taksi, međutim, noć je hipnotički usisala njegovu siluetu i odgurnula ga u nekom neodređenom pravcu. Nesvjestan toga, nekom silom je bio prinuđen pješice prevaliti planiranu razdaljinu. Odmah na sljedećem uglu, trenutno je dobio osjećaj da ga  ista ona sila munjevito gura prema dolje. Padajući  ravno na tvrdi pločnik, kroz misli mu je proletjelo jedno: „Je..te“ , dok je u drugom trenutku osvijestio da ga je neko uhvatio za podlakticu i spriječio neslani završetak ovog banalnog čina. Gospodin Richass prvo nije mogao doći sebi, potom se zagledao u čučeću spodobu ispod sebe, u isto vrijeme se žustro odgurnuvši u uspravni položaj.

Nakon što je otresao mikrogramske količine prašine sa svog kaputa, obratio se prosjaku sljedećim riječima:

„Mogao sam se pridići i sam. Ovako, ne gine mi hemijsko čišćenje.“

Prosjak ga je pogledao molećivo-boležljivim očima, izustivši nekoliko riječi između tri-četiri zuba koja su mu ostala u prednjoj vilici: „Oprostite gospodine, djelovao sam instinktivno. Bojao sam se da ćete se povrijediti.“

„Kako da se ovakav pojavim na večeri? Pobogu, tamo dolazi uglađena elita. Ti si kriv za sve!“ – grmio je gospodin Richass, šibajući pogledom ubogog siromaha.

„Ako nešto mogu nadoknaditi, gospodine…“ – tiho je rekao prosjak.

„Jesi li svjestan šta si uradio? Još ću pokupiti neku bolest. Samo mi je još to trebalo!“

„Gospodine, oprostite još jednom.“

Gospodin Richass je napravio polukružni zaokret, nekoliko sekundi čekao taksi i odmaglio u planiranom smjeru. Pri izlasku iz vozila, taksisti je gurnuo sitniš u ruku, ne pozdravljajući se, promrmljavši nešto poput: „Žurim, ko si ti,  da ti  polažem račune.“

Prijatelji su ga dočekali srdačno, uz gromoglasne ovacije koje su ličile na roktanje divljeg svaštojeda. Time su najavili i dobar objed, raskošnu  omamljenost čulnim užicima i veče kojem se ne vidi kraja i konca. Richass je uzvratio očekivanim kezom, obasjavajući salon odsjajem svoje nove zubne garniture. Ipak, nije se osjećao pretjerano dobro. Imao je utisak da ga obuzima neka iznenadna influenca. „Ali, kako?“, razmišljao je, „Unosim kvalitetne namirnice, redovno vježbam u svojoj kućnoj teretani. Dobro, povremeno štogod zapalim, mada i ovdje koristim kvalitetan, probran duhan.“ (…)

Gosti su već otvarali četvrtu flašu Caberneta Sauvignona, međutim, Richassu je bio sve manje do slavlja. Njegova košulja bila je natopljena znojem, a po vratu mu se pojavio nekakav sitni osip roze boje. „Tako je to kada ti sirotinja pomaže da ustaneš. Trebali su ih istrijebiti na vrijeme, sa psima su bili mnogo efikasniji.“ – nastavljao je monolog gospodin Richass, pokušavajući da ublaži ono što ga je pogodilo.

Najednom, Richass je uspio uhvatiti prodornu zabrinutost profesionalnog pogleda iza dr Spectorovih pozlaćenih naočala.  Dr Spector je, naime, radio u Kraljevskoj bolnici, na odjelu za kardiovaskularne bolesti. Liječio je diplomate, ministre, direktore banaka, top menadžere, te njihovu djecu, unuke i sve one koji su bili reprezentativni uzorak probranih građana, a koji su imali status hinduističke najviše kaste, društva nedodirljivih.  Naravno, on se vrlo dobro razumio i u dermatološke bolesti, a kako i ne bi, kada mu je bilo dostupno najbolje obrazovanje, plaćeno vrtoglavim sumama, kojih u domu Spectorovih nikada nije manjkalo.

„Primjećujem da se ne osjećaš dobro.“ – obratio mu se dr Spector, trudeći se djelovati prisebno i odgovorno.

„Ne znam šta mi je. Samo znam da mi je to nešto neko prenio.“ – ogorčeno i sjetno je odvratio gospodin Richass, razmišljajući da li da spomene kako je imao bliski kontakt sa prosjakom.

„Pretpostavljaš li ko ti je to mogao prenijeti?” – doktor Spector je pokušavao nastaviti razgovor, dok je diskretno odmicao svoju stolicu od potencijalno zaraznog pacijenta.

„Negdje na ulici. Nisam siguran.“ – Richass je osjećao kako ga sve više obliva znoj, dok mu je u isto vrijeme lice poprimalo tamniju nijansu crvene boje.

„Moraš što prije otići ljekaru specijalisti. Oni će znati najbolje.“

Dr Spector nije više mogao izdržati u prisustvu kontaminiranog prijatelja. Počeo se meškoljiti na stolici, tobože nešto je htio uraditi ali se ne može sjetiti šta. Potom je ustao i pridružio se polurazgolićenoj dami koja je nesebično pokazivala ornamentiku svog zamamnog poprsja.

Nedugo zatim, uzvanice su, kao da su unaprijed dogovorile redoslijed napuštanja zabave, uzimale svoje stvari i napuštale slavlje. Prvo je otišao dr. Spector, trudeći se da prikrije evidentnu pripitost i posljedičnu nesigurnost njegovog inače pravilnog hoda. Alana Frederic, samodovoljna direktorica jedne od većih farmaceutskih kompanija, posrćući se dovukla do svog kaputa, istovremeno posežući za njim i za kvakom ulaznih vrata. Za njom je otišao i Bill Stump, generalni direktor dobro poznatog lanca hotela, rekorder u broju izgovorenih riječi u jednoj minuti i zakleti pobornik rekreativne poligamije.

Otišli su i drugi. Doduše, nešto manje bitni, neznatno siromašniji od onih prije.

Ostao je, naravno, domaćin zabave, snažna figura širokih ramena, novokultivisani proizvođač suhomesnatih proizvoda, koji je na mala vrata postao dio kružoka ove živopisne oligarhije.

Domaćin je dobro poznavao miris pokvarenog mesa, a učinilo mu se da sličan vonj emituje sada već iznemoglo tijelo gospodina Richassa, koji je, zavaljen u fotelji, ležao u nekom stanju polusna. Znao je da trulež ne sluti na dobro, te je odmah po svom saznanju pozvao kola hitne pomoći.

Prošlo je nepunih pet minuta, prije nego su bolničari došli na naznačenu adresu i odveli sirotog gospodina Richassa (Ne treba ni pitati koliko je domaćinu ove zabave laknulo nakon što je otklonjena opasnost iz njegove kuće. Samo ćemo reći da je žurno prikupio najbolje komade pečenja ostalog od gostiju, kako bi ih što prije ponosno smjestio u svoj burag).

(…)

Jutro je. Richass se budi u neuglednoj atmosferi jedne prigradske bolnice. Svaki krevet u prostoriji je zauzet, čuje se teško, isprekidano disanje, pomiješano sa prigušenim jaucima bolesnika. Vazduh se osjeća po buđi, ustajaloj salami i gnoju. Richass se suzdržava da ne povrati, polako shvatajući zašto se ovdje zadesio.

„Sestroooo…. Ima li koga?“ – najednom je povikao gospodin Richass.

Prošlo je desetak minuta. U prostoriju je ušla omanja crnka srednjih godina i rekla da će odmah pozvati doktora. Richass je čekao nekih pola sata, nakon čega se pojavila jedna sijeda figura, moguće sedamdesetih godina, umorna od života, a istovremeno prestravljena nadolazećom smrću.

„Gospodine, sinoć ste dovedeni ovdje. Imali ste visoku temperaturu, uz neke reakcije na koži.“ – objasnio mu je doktor.

„Jeste li saznali šta mi je? Ovo sam zaradio od vaših! Svi ste vi isti! Treba vas izolovati! Znate li Vi ko sam ja?“ – napadao je Richass.

„Gospodine, molim Vas, smirite se. Nismo još uvijek utvrdili šta Vam je. Simptomi upućuju na određene probleme, ali nakon urađenih dodatnih pretraga, zaključili smo kako Vi zapravo nemate neki fizički poremećaj“ – doktor ga je pokušavao umiriti.

„Kako? Ko ste Vi, pa dajete sebi za pravo da tako olako shvatate moje stanje? Vi ne znate ništa. Vodite me mojim doktorima!“ – bjesnio je Richass.

„Gospodine, Vaš osip je nestao, a i temperatura se vratila na normalu. Ovdje ste samo zato da bismo još neko vrijeme pratili Vaše stanje, a onda Vas otpustili“ – rekao je doktor, nešto višim tonom.

„Hoću kući. Odbijam ostati ovdje!“

„Ali, slušajte…“

Gospodin Richass je bijesno strgnuo sve one stvari koje je zvao cjevčicama i koje su, po njemu, predstavljale ozbiljnu opasnost po njegovu slobodu i preživljavanje u „ovakvim uslovima“. Doktor je nezainteresovano posmatrao ovaj prizor i samo se sklonio sa vrata, kako bi Richass izašao.

(…)

Vatra je veselo tinjala u kaminu. Gospodin Richass ipak nije uživao u spontanom utrkivanju njenih plamenova, igri nastajanja i nestajanja, kosmičkom plesu uvježbane prolaznosti. On je i dalje osjećao neku nelagodu pod jezikom, kraj srca i negdje po stražnjem dijelu glave. Bio je svjestan toga da su vidljivi simptomi nestali, međutim, i dalje je imao osjećaj da se pojačano znoji, te je povremeno imao vrtolgavicu i nagon na povraćanjem. I njegov doktor iz Kraljevske bolnice rekao mu je da to nije ništa.

Ipak, Richass je intimno i samosažaljivo bio ubijeđen da se nešto duboko unutar njega debelo poremetilo. Ako ne znaju uzrok, niti simptome mogu pripisati nekoj poznatoj bolesti, to već upućuje na još ozbiljniji problem. Richass je znao da je teže boriti se protiv nepoznatog i nedodirljivog, nego protiv svakodnevnog i vidljivog. Imao je osjećaj da će poludjeti. Niko ga nije zvao da pita kako je, nijedan prijatelj, saradnik, klijent … ama baš niko. Samoća ga je dodatno razdirala, stoga je odlučio da se u diskreciji obrati poznatom neuropsihijatru. Imaće priliku popričati s nekim, a možda dobije i kakav koristan savjet. (Mora se priznati da je ovom odlukom gospodin Richass iznenadio samog sebe.)

(…)

Da ste danas, kojim slučajem, o smiraju dana, prošli ulicom gospodina Richassa, ugledali biste pogurenu osobu koja se sporim korakom uputila ka onom istom mjestu gdje se prije neki dan okliznula… Zatim bi vam se ukazao prizor onog istog prosjaka, koji u čudu posmatra čovjeka kako namjerno pokušava pasti, vraćajući se u uspravan položaj uz pomoć štapa od plemenite vrste drveta i preciznog omjera kosti i čvrstog metala. Štap je poslužio svrsi, a osoba koju smo možda imali prilike pratiti u ovo predvečerje se uspravila, ostala u tom stavu i ponosno nastavila koračati. Njeno lice se opustilo, bore na čelu su naglo nestale, a začulo se i tiho pjevušenje neke vesele melodije.

(…)

Nakon što je saslušao aktuelne boljke gospodina Richassa, neuropsihijatar je iznio svoj stručni sud: „Pacijent g. Richass pati od akutnog stresnog poremećaja. Okidač je bio fizički kontakt sa siromahom, za kojeg je ovaj podsvjesno pretpostavljao da će mu prenijeti neku smrtonosnu bolest, odnosno zarazu. Intenzitet nemilog događaja narušio je imunitet g. Richassa i izazvao simptome koji su ga dodatno uplašili. Možemo to tumačiti i ovako: zbog prevelikog straha g. Richassa da se neće moći izboriti sa svojim psihičkim problemom (tj. bojazni da će dobiti neku fatalnu zaraznu bolest), njegov poremećaj je ‘premješten’ na tjelesni nivo i pojavili su se manje ozbiljni simptomi, sa kojima čovjek već može izaći na kraj.“

Revnosni doktor je gospodinu Richassu preporučio da ode na ono isto mjesto i suoči se sa svojim strahom. Razradili su najbezbolniji scenario, koji se odigrao onako kao što smo mogli vidjeti. Isti taj doktor, željan vlastite slave i javnog priznanja od strane psihijatrijske zajednice, pribilježio je neologizam koji je skovao za novootkriveni poremećaj – Paupertas infectuosa.