POEZIJA ILI PROZA?

Proza svakako u sebi nosi određeni (bar diskretni) lirizam, dakako, ne u onoj mjeri u kojoj ga trpi poezija. Međutim, proza ima jedan dodatni kvalitet, koji je možda najviše razlikuje od poezije – fabulu, odnosno naraciju.

Prozom se, zato, prikazuje neka životna priča ili više njih. Ona ima svoj sadržaj i nije jednostavno umjetnost per se (larpurlartizam), za razliku od poezije. Poeziju, stoga, ne prepričavamo, dok je proza upravo pogodna za dalje sužavanje, mijenjanje i naknadno kazivanje. Tako možemo reći da prozu čini dobra (zanimljiva, aktuelna, netipična) priča, uz stilski pečat pripovjedača (pisca). S druge strane, poezijom dominira karakterističan pjesnički stil i forma pjesme (vrsta rime, strofe, stilske figure).

U skladu sa prethodno napisanim redovima, proza može ostaviti utisak na čitaoca samom svojom pričom (bez obzira na izbrušeni stil pisanja njenog autora). Sâmi stil ”pada” u sjenu. U drugi plan. Stil je u prozi pomoćno sredstvo da se ispriča određena priča, sekvenca događaja. Međutim, glavna dimenzija poezije jeste upravo specifičan i prepoznatljiv pjesnički stil.

Zaključak je sljedeći: dobro prihvaćenog pisca od strane čitalaca definiše njegov izbor tema (npr. devijantna seksualnost ili hiperseksualnost, kritika aktuelnog političkog sistema, vlastita biografija nakon što je postao poznat, neobična snalažljivost protagoniste, misteriozna ubistva…) i žanr u kome piše. Naravno da će stručnjaci u oblasti književnosti prepoznati jedinstven, precizan i dovoljno izbrušen stil, dok će laicima biti važno da je ono što je napisano ispripovijedano na jednostavan, opšterazumljiv način. U poeziji, najčešće nema naracije, te je bitan faktor ”pjevljivost” (rima), milozvučnost stihova i metaforika koja kod čitalaca pobuđuje snažne emocije i upečatljive mentalne slike.

Ipak, nekada se i proza i poezija podvode pod pojam poetike. U nekim književnim kritikama, riječ ”poetika” koristi se da se označi nečiji književnoumjetnički izraz, makar taj autor bio i romanopisac.

Selman Repišti,

29. 5. 2017.

Grešna Magdalena

Imala je ime sa ukusom mora
Usne od svile, nestašne, bez srama,
Vodila odjednom šaku razgovorā
Ali je u svemu ostajala dama.

Molio sam vječno biće sa visina
Da pomogne odmah koliko se može
Glumio sam zato pobožnoga sina,
Noseći je nagu odmah ispod kože.

Al’ me kocka usuda progoni!
Samo jednom ljubiti sam znao…
Ne daju mi sudbinici oni,
Kažu da sam dane nebu krao.

Imala je ime sa mirisom mora,
Budila je bludnje davno uspavane,
Rasplela je kose, princeza bez dvora,
Zemlje očajanja, pjesme nepjevane.

Sanjao sam jednom da će doći vrijeme
Kada tajna stigne neka iz daljina,
Čekao sam dugo da proklija sjeme
Koje osta samo srca izraslina…

S. Repišti

Prevođenje poezije na primjeru sublimatorne poetike Williama Blakea

Prevođenje, naročito poezije, nipošto se ne može smatrati mehaničkim zanatom. Ono može biti isto toliko originalno koliko i pisanje nove pjesme, koliko i kreiranje vlastitog djela. Namjerno sam odabrao dvije naoko jednostavne pjesme (s obzirom da se sastoje od samo jedne strofe, tačnije, katrena), kako bih čitaocima dočarao nimalo naivnu namjeru i trud koji stoji iza odgovornog i autentičnog prevodilaštva. Riječ je o pjesmama Williama Blakea (1757-1827), pripadnika engleskog romantizma. Blake je, u prvom redu, ostao upamćen kao pjesnik, slikar i vizionar. Dobro ga opisuje (doduše odveć izlizana) fraza: ”Bio je i djelovao ispred svoga vremena”.

Eternity

He who binds to himself a joy

Does the winged life destroy;

But he who kisses the joy as it flies

Lives in eternity’s sun rise.

Površno-doslovan prevod ove pjesme izgledao bi (ili zvučao) ovako:

Vječnost

On, koji veže za sebe radost

Krilati život uništava;

Ali on koji ljubi radost dok ona leti

Živi u vječnosti izlasku sunca.

Ovako mehanički (ili bukvalno) prevedena pjesma podsjeća na aforizam. Smisao i značenje (”poenta”) ovog ”aforizma” postaju jasni svakome ko malo razmisli o sadržaju prevedene pjesme. Međutim, ovdje nailazimo na nedostatak adekvatne forme, ritma, dinamike, te jednog vida proporcija i simetrije koji su uočljivi u izvornoj verziji pjesme. Stoga, nudim nešto slobodniji prevod:

Beskonačnost

Onaj ko radost za sebe sveže,

Života krila, ustvari, potkreše,

Al’ onaj ko sreći u letu cjelov uputi,

U praskozorju beskraja će živjeti.

Kao što se može primijetiti, riječ joy je prevedena na dva različita načina – kao radost i sreća. Nadalje, the destruction of winged life izraženo je kao ”potkresavanje života krila” (pri čemu je upotrijebljena inverzija – ”života krila”, a ne ”krila života”). Također, ”krilati život” nije sintagma koja je ”sretno odabrano rješenje” u okviru našeg jezika, jer zvuči grubo i nezgrapno. Poljubiti je isto što i ”cjelov dati”, a riječ ”uputiti” je upotrijebljena kako bi se bar donekle rekonstruirala rima iz dva posljednja stiha (”upu-ti” / ”živje-ti”). Pored toga, riječ eternity u naslovu je prevedena kao beskonačnost, a u posljednjem stihu kao beskraj (podsjećam da je u originalu korištena jedna te ista riječ).

Međutim, ovdje nije kraj. Ovu kratku pjesmu možemo prevesti i na sljedeći način:

Vječnost

Ko veselje za sebe zadrži,

Taj krila života sprži,

No ako radost, dok leprša, poljubi,

S rađanjem vječnosti se sljubi.

Ovdje je riječ eternity dvaput prevedena kako se inače prevodi (vječnost). Međutim, to ne umanjuje doživljajnost pjesme, jer smo ”dupli” doslovan prevod pomenute riječi kompenzovali insistiranjem na slikovitosti, koloritu, impresiji (”spržiti krila života”, ”lepršava radost”, ”sljubiti se s vječnošću u trenutku njenog rađanja”). Rima slijedi shemu ”aabb”, kao što je to slučaj s izvornom verzijom ove pjesme.

U konačnici, pokušaću ispitati i ispipati granice svoje pjesničke slobode, tako što ću ponuditi još jedan, onako pretjerano slobodan prevod:

Besmrtnost

Držah se radosti, kao pijan plota,

Ikara načinih, od svoga života,

Međutim, kad potapšah radost u letu,

Vječan postadoh, na ovom i onom svijetu.

Ovdje je težište pomjereno na samog pjesnika. On pjeva iz svoje perspektive, izvlačeći pouku i
životno geslo iz vlastitog iskustva.

Slijedi druga pjesma koja je, opet i za početak, prevedena doslovno:

To see

To see a world in a grain of sand,

And a heaven in a wild flower,

Hold infinity in the palm of your hand

And eternity in an hour.

Here is the (ili možda ”a”, jer nije jedini i opštepoznat) literal translation of this poem:

Vidjeti

Da bi vidio svijet u zrnu pijeska

I raj u divljem cvijetu,

Drži beskonačnost na dlanu svoje ruke

I vječnost u jednom satu/času.

Kao ni i u slučaju prethodne pjesme, ni ovdje nema rime u prevedenoj verziji. U pjesmi ”Vidjeti” rima bi trebala biti ukrštena (”abab”). Osim toga, prevedena verzija doima se poput savjeta, imperativa ili uputstva za uvid u suštinu univerzalnog i nepredstavljivog. Zašto onda ne bismo ovu poruku ”presvukli” u rimu, što omogućava lakše upamćivanje, pravilniji ritam, na koncu – čistu milozvučnost?

Vidjeti

Da u zrncu pijeska prozremo svijet cijeli,

A raj u cvijetu, ukrasu divljine,

Primimo beskraj na dlan ruke, bijeli

U trenutku spoznajmo vječnosti daljine.

U suštini, poenta izvorne verzije pjesme jeste da otkrijemo kako je u jednom zrnu pjeska (u nečemu sitnom, za većinu ljudi nebitnom) ”zapisan” smisao života, sam bitak i njegova unutrašnja logika. Otuda glagol ”prozreti” i pridjev ”cijeli”. Nadalje, cvijet, ma kakav bio, jeste ukras divljine, jer je nesputan, razvija se spontano, prirodno, bez upliva i ”kultivisanja” čovjekovog. Također, beskraj/beskonačnost je krhka, eterična, astralna, te je ne trebamo grčevito stiskati (čvrsto držati) u ruci. Za potpuni doživljaj, dovoljno ju je primiti na dlan (tj. ostaviti joj prirođenu ”slobodnu volju” da se širi u svim pravcima prostora i vremena). Ovaj moment se može povezati sa glavnom porukom prve pjesme, gdje se za trajni i potpuni doživljaj sreće treba suzdržati od nagona da se ona suspregne, utamniči i prisvoji. Treba dodati i da je svrha ove pjesme da u naizgled običnim stvarima spoznamo daljine i visine (dakle, ”krajnje tačke”, ako uopšte postoje) vječnosti. Odatle ovakav prevod posljednjeg stiha.

Drugi prevod mogao bi ”glasiti” ovako:

Spoznaja

U zrnu pijeska svijet se krije,

A vrata raja cvijet divlji krasi,

Ako beskraja sjeme na dlanu uspije

i vječnošću se oboje naši časi.

U naslovu ovog prevoda jasno je istaknuto konotativno značenje glagola ”vidjeti” (= spoznati). U prvom stihu upotrijebljen je glagol ”krije se”, zato što je smisao zaista skriven, zamandaljen, dok mi ne pokucamo na njegova vrata, odškrinemo ih i zaslužimo da vidimo ono što trebamo vidjeti. Treći stih jasno odražava uslov spoznaje (”ako sjeme beskraja uspije/proklija”), a četvrti stih još jedan uslov: da u prolaznosti, ograničenim trenucima možemo ugledati akvarel/boje vječnosti. U posljednjem stihu korištena je riječ ”časi” (skraćeno od ”časovi”), kako bi rima bila dosljedna, te kako bismo skratili riječ ”časovi” (imajući u vidu izvornu verziju ove pjesme, gdje je korištena riječ (an) hour, dakle, jednina).

Posljednji prevod (čime se ne iscrpljuju mogućnosti za prepjevavanje ovog katrena) mogao bi ”zazvučati” na sljedeći način:

Prozreti

Svijetu je dovoljno zrno pijeska, da bi nam otkrio tajnu svoju,

A miris cvijeta divljeg, vinuo bi nas u vlastiti raj,

Samo ako se vječnosti na dlanu divimo u spokoju,

i ako smo kadri u trenutku nazrijeti beskraj.

Za oko nam zapadaju nešto duži stihovi, očuvanje originalne/izvorne sheme rime i personificiranje svijeta i divljeg cvijeta u prva dva stiha (svijet ima sposobnost otkrivanja nečega, a miris cvijeta premještanja i vođenja našeg bića, duše, duha u zamamne predjele raja).

Dakle, pjesnik-prevodilac ima odriješene ruke da prilagodi pjesmu svojem govornom području, s tim što bi bilo poželjno da se drži njenog smisla (pravog značenja), forme (kako bi prevod pjesme zaista zvučao i djelovao poput pjesme, a ne kao moto, aforizam, niti neki vid poslovice ili dosjetke), te ukoliko je to moguće, da očuva njenu izvornu rimu. Svaki dovoljno inspirativan, autentičan i kreativan prevod (koji je možda ”izletio” izvan granica izvorne pjesme) trebao bi se smatrati novim djelom, odnosno samostalnim ostvarenjem. Čitajući dosjetljive prevode, ”pohodimo” glavnu ideju i motive koji potiču iz ”radionice” izvornog pjesnika, ali u isto vrijeme (i u većoj mjeri) ”srastamo” sa stilom njenog prevodioca-poete.

Selman Repišti

Fado: Prevedeni smisao ili osmišljavanje prevoda?

Nemojte se slučajno drznuti da me pitate: Šta je to (tačno) fado? Mogu vam samo dati približan odgovor, budući da se fado ne može precizno izraziti riječima. Ako ga pokušamo definisati, uopšteni dio njegove definicije bio bi da je to tradicionalna portugalska muzika. Puno veći problem stvara onaj drugi (specifični) dio definicije, koji se odnosi na emocionalno-ekspresivni aspekt njegove suštine. Ipak, dajte da pokušam… Fado je kulturno-suzdržana dužnost iskazivanja poštovanja prema bijedi, nemaštini, smrtnosti, neuzvraćenoj ljubavi i sjeti. Fado povezuje sve one zapečaćene sudbine, koji su društveno i moralno (ne svojom krivicom) obogaljeni i potjerani u mrtvi ugao samoće i zaborava.

Riječ je o terapijskoj ulozi njegove otužne poetike i oštrih taktova. Bol koji je u pozadini fada je veći nego u sevdalinci, ali je podnošljiviji jer ga dijeli i preuzima cijeli narod. Jedno je sigurno: fado je inkarnacija i supstrat napaćene portugalske duše onoliko koliko je sevdalinka one bosanske, ponosne, vrle i plemenite. U ovakvoj kolektivnoj katarzi, odslikava se neka neshvatljiva, a tako bliska estetika konstante ubogosti i nadolazeće, podrazumijevajuće smrtnosti. Etički je okrenuti se i osvrnuti, odati počast brigama svih nas i utješiti nas saznanjem da nismo sami, niti smo jedini u patnji koja nas, iz dana u dan, nastavlja izjedati. Kavaljerskim manirima, fadu polazi za rukom poraziti nepravdu i zlu kob. On je, stoga, univerzalni nagon za samoodržanjem, osnovica egzistencije i bȉlo duboko zatomljene neustrašivosti u susretu sa životom koji nam je upravo pljunuo u lice. Nije lako ”donijeti” fado. Njegov poslanik i medij je fadista, pjevač/ica koji/a ga mora prvo shvatiti, osjetiti, pa onda prenijeti. Pretvoriti se sav/sva u instrument, nauštrb svog fizičkog oblika.

Napravio sam izbor u vidu pet pjesama koje sam preveo, pitajući se da li sam preveo ili pronašao smisao u njima. Nešto slobodniji prevod uvjerio me je u ovo drugo. Prva je neoficijelna himna najvremešnijeg lisabonskog kvarta (Alfama). Ova četvrt vjerovatno je dobila ime po arapskoj riječi za usta ili drugoj za nešto poput hamama. Prostire se od estuara rijeke Tejo, pa sve do dvora São Jorge. Druga pjesma nosi naziv ”Bijela ruža”, po cvijetu čija je simbolika u moralnoj i tjelesnoj nevinosti. Po svom sadržaju, igra je privlačnosti, čuđenja, čežnje i traganja za ljubavlju. Sljedeća je Recusa, koja polako razmiče veo iluzije o fadu i posljednjim stihom napokon izjavljuje šta je i ko je, zapravo, autentični fadista. On je ništa drugo do sâm fado. Četvrta je Loucura (”Ludilo”), u kojoj se pjevanje o patnji proglašava blagoslovom i čašću dodijeljenom kako bi se nastavio pronositi glas svojih prethodnika. Posljednja pjesma je obraćanje vlastitom narodu, koji nas može kuditi i osuđivati, ali kojem se ne otkazuje vjernost i privrženost. Drugim riječima, fadista naglašava da odlaskom u nepovratne predjele smrti nije iznevjerio/la svoj narod. A sada sami pokušajte iščitati i osluhnuti ”ono nešto” tanano, paperjasto, mekano i nečujno… taj čarobni fado:

Alfama

Kada bi mrak na Lisabon pao
Poput bez jedra jedrenjaka
Cijela Alfama izgleda kao
Bez prozora baraka
U kojoj bi, o koncu dana, narod u smiraj zapao.

Mansarda to je,
Od tuge skrivena
gdje Alfama robuje
Među četiri zida vodena
Četiri lelek-zara
I četiri zida strepnje
Gdje se noću pjesma stvara
Što se uz gradske zidine, blistava, penje…
U svojoj boli zatočena,
To u dertu Alfama grca i stenje.

Ali, Alfama na fado ne miriše,
Već na usamljenost ljudske tuge,
I zbog bolne rane tiho diše,
Gorki je začin mekog hljeba za uboge…
Alfama fado ne izdiše,
Ali šta može, kad nema pjesme druge.

Rosa branca (Bijela ruža)

Na podiju, dok ružu na grudi privijam
Sa mnom će plesati svako
Ne prestajem da se izvijam
Ruža se slomila, kao da je staklo.

Svak’ kojem podare
Milosni ljubavi dar
Nek’ bijelu ružu ubere
I stavi na grudi, da čuje njihov damar.

O grmlju ruže, mala ružo
Ukrasu moje bašte cvjetne
Ti, koji toliko ruže ljubiš
Zašto ne zavoliš i mene?

Svak’ kojem podare
Milosni ljubavi dar
Nek’ bijelu ružu ubere
I privije na grudi. Osjetiće damar.

Recusa (Poricanje)

Ako se u mjesec moram pretvoriti, da bih bila fadista,
Iz očiju sunce izgubiti
Postati kip, skultptura il’ bista,
Tad’ ja fadista ne mogu biti.

Ako biti fadista znači biti sjetan
Onaj na čijem licu svi suze slute, zaista
I ako fado kaže: ”Nemoj biti sretan”,
Ja nisam i ne mogu biti fadista.

Ako iza fada stoji
šapat zajedljivi, naroda prostodušnog podsmijeh
Koji u svom lutanju svačija usta zadoji
Biti fadista, isto je što i grijeh.

Ali ako mogu pobjedu izvojevati
Nad stihovima zaboravljenim
Ni tada fadista neću postati,
Već čovjek, stopljen sa fadom voljenim.

Loucura (Ludilo)

Fadu pripadam
Onom koga u dušu poznajem,
Živim pjesmu koju skladam,
Fadu, bez kolebanja, sve tajne odajem.
On se riječima ne može izraziti,
Ali kad srcu dopustim pjevati,
Vidim da me je znalo pažljivo slušati.

Plačite, suze ridajte
Pjesnici zemlje moje,
debla iz istog korijena izrasla
za isti život, sa kojim je sudbina srasla.
I da na mojoj strani niste odvajkada,
Ne bi bilo, vjerujte, ni fadista poput mene,
Nit’ dubokog jada našeg fada.

U ovako bolnom glasu
Leži krivica svih vas
Poeta u mog života spasu…
Ludilo, to je ono što stalno slušam
Ali blagoslovljena je ludost
Poeme o patnji, u čijem stvaranju želim da se okušam.

Plačite, suze ridajte
Pjesnici zemlje moje,
debla iz istog korijena izrasla
za isti život, sa kojim je sudbina srasla.

I da na mojoj strani niste odvajkada,
Tad ne bi bilo ni fadista poput mene,
Niti našeg fada.

Povo que lavas no rio (Narode, vi što perete na rijeci…)

Narode, što na rijeci pereš svoju odjeću,
i vrhom sjekire pažljivo biraš i zakivaš
daske mog sanduka, moju zadnju kuću!
Možda je u njemu onaj koji vas brani, znaš,
Koji svetu zemlju može kupiti od vas
Ali kojem svoj život dati ne moraš.

Za okrugli stol sjedam
Onako pijana, u kolibi, u kojoj se skrivam
I poljubac po poljubac snivam.
Ono što si mi dao bilo je vino
Jasno kao suza koja kane u čistu vodu,
Ali ne i tvoj život, svoju slobodu.

S mirisom svjetlosti i s ukusom blata
Ljubav sam vodila
Za njih sam bila udata…
Narode, ljudi, vaša sam oduvijek bila
Zbog vas sam u tamjana visine poslata
Ali vam život nikad nisam uzela.

Narode, ti koji na rijeci pereš svoju odjeću,
i vrhom sjekire pažljivo biraš i zakivaš
daske mog sanduka, moju zadnju kuću,
Tu može biti onaj koji te brani, znaš,
Koji može kupiti svetu zemlju od vas
Ali kojem svoj život prodati ne moraš.

Selman Repišti,
6-7. 9. 2016.

TRIPTIH ĆUDOREĐA (Tri pjesme)

Nelsonu Mandeli

Nepojmljivo širok za haiku,

nipošto svediv na statičnu sliku,

pagodno besmrtna starosti,

puteno ponosna blagosti,

nepobjedivi oče Madiba!

 

Udno obala jina i janga,

postajuć’ svetiji od hinduskog Ganga,

oprezno si upisao liniju gipku,

vješto razapinjuć’ crno-bijelu čipku.

 

Šamanski majstore Nelsone,

spajao si  južnjačke, strpljivo, eone,

tvoje su ruke, prečasni Mandela,

bile ćuprija afričkih favela.

 

Skrušeni oče Madiba,

za sve ti, još jednom – spasiba.

 

Majci Terezi

Velika Majko odežde ljudske,

siromašno siroče

ubogo svako

kitila si

i štitila

okrajkom plavičastim

sarija anđeoskog pamučnog.

 

Majko Zemljo kore osunčane,

utroba Ti ni časa

ne bješe tijesna

za svu djecu othranjenu

škrtom porcijom

kašike paorske.

 

Zemljo blagorodna,

tkanja raznorodna,

svi smo,

od Skoplja do Kalkute,

i prije Tebe

odabrali Tvoje skute.

 

Mahatmi Gandhiu

Neustrašivi  asketo,

ahimse luče čuvaru,

nenametljivi profeto,

čovjekoliki Avataru!

 

Pamte li kako ti se poklonio

dželat tvoj krvožeđu zaluđeni

što ti je atmu od tijela odvojio,

ubogi sužanj netom probuđeni?

 

Znaju li kako se osramotiše,

pljunuvši ljudskom rodu u lice,

u sablasti, odmah se pretvoriše,

u nakaradne, kukavne izdajice.

 

Blasfemijom ovili te, Mohandas,

zlatom zemaljskim pohlepno se kite,

vulkan oholosti – moderni je Parnas,

ratoljubni bataljoni – njegove su svite.

 

Molim te, Mahatma, uprkos tome,

Oprost im pruži, za njih se založi,

njihove su duše usljed karme trome,

na njihovo tjeme ti ruku položi.