Tag: nauka

INTERVJU SA EMINOM ZOLETIĆ

USPJEŠNOM I SVESTRANOM NAUČNICOM U EVROPSKOJ UNIJI, A PORIJEKLOM SA NAŠIH PROSTORA

Emina Zoletić je doktorandica, klinička psihologinja, magistrica epidemiologije i javnog zdravlja, koja je odrastala i živjela u Tuzli,  a školovala se u Sarajevu, Zagrebu, Rotterdamu, Parizu, s trenutnom adresom u Warsavi. Nakon završenog studija na Odsjeku za psihologiju u Sarajevu, karijeru je započela u Fondaciji lokalne demokratije, projektu Sugurna kuća Sarajevo. Nakon toga je nastavila karijeru na UKC Tuzla, Klinika za psihijatriju i Zavodu za psihološku i socijalnu zaštitu, Univerzitetsko-kliničkom centru. Završila je specijalizaciju iz kliničke psihologije, na Poslijediplomskom sveučilišnom studiju iz kliničke psihologije, Filozofski fakultet u Zagrebu. Također je bila u statusu sudskog vještaka iz oblasti psiholoških nauka, radeći za sudove u Bosni i Hercegovini. Poslije praktičnog iskustva, željela se baviti naučnim i istraživačkim radom. Dobitnica je ERAWEB, stipendije za zemlje zapadnog Balkana, te je na taj način imala mogućnost upisati master studije na Erasmus MC (Rotterdam, Nizozemska). Tokom master programa usvojila je znanje i vještine u oblasti kvantitativne naučne metodologije i napredne statistike u zdravstvenoj oblasti, te je imala priliku sudjelovati u projektu Generation R, longitudinalna studija.

Nakon magistarskog studija iz oblasti epidemiologije na Univerzitetu Rotterdam, dobila je stipendiju, MIEM (Francuska, Pariz), te je završila drugi magistarski studij na Univerzitetu u Parizu, iz oblasti komparativne efektivnosti u istraživanju, u području javnog zdravlja. Tokom tog studija naučila je napredne metode u nauci, kao što je network meta-analiza. Imala je priliku raditi internship u jednoj od respektabilnih epidemioloških centara u Parizu, Centre de Recherche Épidémiologie et Statistiques (METHODS Inserm / Université Paris Descartes), nakon početka pandemije COVID-19, te je 10 mjeseci sudjelovala kao volonter-istraživač na projektu: Living mapping and living systematic review of COVID-19 studies Methods team, iz kojeg je nastalo nekoliko naučnih publikacija.

Zadnjih nekoliko godina je imala cilj da upiše doktorat, te je slala mnoge aplikacije za doktorske programe sa plaćenom školarinom u EU zemlje.

SR: Čime se trenutno bavite? Možete li reći nešto više o tome?

EZ: Trenutno završavam prvu godinu doktorske škole iz oblasti društvenih nauka, sociologija, Univerzitet u Warsavi. Doktorski program je baziran na principu intersdisplinarnih kolegija. Naziv moje teze je: Intergenerational transmission of the memory of war:The cases of families in Bosnia-Herzegovina and the Bosnian diaspora in Europe, a radim je pod supervizijom profesorice sa Univerziteta u Warsawi i profesora sa univerziteta Kingston u London. Glavni cilj ovog rada je istražiti dinamiku međugeneracijskog prijenosa sjećanja na rat među familijama koje žive u u Sarajevu i bosanskohercegovačkoj dijaspori u EU/UK, s posebnim naglaskom na to kako se pamti prošlost, npr. šta odabiru da prenose, šta naglašavaju i u koju svrhu, npr. zbog  gradnje identiteta, potrebe za poštovanjem, osnaživanjem, društvenim promjenama itd. Predložena studija nudi interdisciplinarni pristup (sociologija u kombinaciji sa socijalnom psihologijom) u multidisciplinarnom kontekstu, tj. istraživanje je otvoreno za kombinaciju iz drugih disciplina, npr. historije, kulturologije, međunarodnih odnosa itd.

SR: Možete li reći nešto više o potencijalu rezultata dobijenih u okviru Vaše oblasti za primjenu u svakodnevnom životu?

EZ: Imam iza sebe  10 godina kliničkog i praktičnog iskustva. Tokom tog perioda sam se bavila različitim oblicima dijagnostičkih, terapijskih i istraživačkih aktivnosti u području kliničke i zdravstvene psihologije, neuropsihologije, te mentalnog zdravlja u zajednici. Najveći fokus je bio na neuropsihologiji te sam prva koja se angažovala u toj oblasti u mojoj regiji. Također sam bila volonterski uključena u aktivnosti nekoliko nevladinih organizacija. Sarađivala sam na nekoliko istraživačkih projekata na nivou Univerzitesko-kliničkog centra, te sam, kao koautorica, objavila nekoliko kliničkih radova.

I na druge načine sam se javno angažirala kao stručnjakinja. Tim Ministarstva zdravstva FBiH me je prepoznao kao stručnjakinju koja bi mogla doprinijeti izradi nacrta i plana prvog programa iz kliničke specijalizacije u našoj zemlji. U Društvu psihologa FBiH sam članica Etičkog odbora, pa i na taj način djelujem u zajednici.

Dobitnica sam dvije značajne stipendije za master programe, te za doktorski program u Warsavi.

SR: Na koje ste sve prepreke i dileme nailazili tokom svog studiranja, dodatnih edukacija i istraživačkog angažmana?

EZ: Za mladu osobu sa naučnim ambicijama, Bosna i Hercegovina nije povoljno mjesto za život i rad. Kroz profesionalni dio života susretala sam se sa brojnim poteškoćama, a na prvom mjestu je nemogućnost da se nastavi obrazovanje i usavršavanje, kao i činjenica da ne dolazim iz EU zemlje, što je značajno otežavalo put usavršavanja.  Kada bih slala prijave za doktorske programe na nekim priznatim visokoškolskim institucijama u  EU, pristup  mi je bio ograničen, zbog činjenice da nisam iz EU kao i to da nemam naučne reference, a vani je ”arena” velika, te je konkurencija jaka.

Naše obrazovanje nije na visokom nivou, znanje koje dobivamo u školama i na univerzitetima je limitirano kada poredim zemlje u EU gdje sam nastavila svoje studije. Isto tako,  kada sam završila studij psihologije, znala sam da nisam dovoljno spremna za praktični rad s ljudima. Studij je pružao puno više teorijskog dijela usvajanja gradiva, što, s druge strane, jeste jako važno, jer je temelj svake praktične aplikacije u teorijskim nalazištima. Stoga sam bila primorana sama tragati za mogućnostima dodatne praktične edukacije.

U potrazi za praktičnim iskustvom naišla sam na prvu veliku prepreku – nedostatak specijalizacije iz oblasti kliničke psihologije u BiH. Specijalizacija je važna za rad u praksi, jer radimo sofisticirane i specijalizovane procjene, tretmane i edukacije. Tako je i u drugim oblastima.

Među preprekama u istraživačko-naučnom radu nalazio se i nedostatak financijske podrške,  inovacija, te pristupa naučnim bazama. Nauka nije dovoljno razvijena i znanja koje dobivamo u školama i na univerzitetima je  značajno limitirano. Naučni rad se ne cijeni, u nauku se ne ulaže, nemamo jasnih kriterija u vezi objavljivanja naučnih radova. Značajno je prisutna i korupcija.

Napominjem da ne postoje institucionalna finansijska ulaganja i sredstva za provođenje naučno istraživačkih projekata kao i da su smanjeni fondovi za mnoga visokoškolska usavršavanja. U BiH ne postoji nijedan naučni centar s naučnim bazama podataka. Moguće rješenje vidim u otvaranju ka svijetu i Evropi, povezivanju sa naučnicima vani,  inicijativama da se napravi fond za finansiraje mladih naučnika i studenta, za dalje edukacije kao i provođenje evidence-based naučnog istražavanja. Na taj način bismo stvorili bolju motivaciju kod njih za usvaršavanjem i unapređivanjem. Važno je da postoji  razmjena naučnika, dolasci značajnih imena u svijetu nauke u našu zemlju kao i mogućnost za  fellowship  studenata i naučnog osoblja vani. Osim toga, treba da unaprijedimo standarde u vezi s visokoškolskim obrazovanjem, u skladu s EU kriterijima. Omogućiti mladim naučnicima da se dalje usavršavaju, više educiraju, usavršavaju vještine pisanja naučnih radova, te njihovo objavljivanje u priznatim svjetskim časopisima. Tako može i zajednica da profitira. To bi itekako moglo unaprijediti  nauku u BiH.

SR: Da li ste imali ili imate nekog uzora među psiholozima, istraživačima? Ako da, možete li reći nešto više o tome? Kako je ova osoba (ili više njih) uticala na Vaše profesionalne izbore, rad, stavove, planove….?

EZ: Uzora je bilo tokom mog educiranja, oni se mijenjaju kako se razvijam i dopunjavam svoje znanje. Mentorice na dodiplomskom kao i poslijediplomskom studiju su mi bile značajni uzori i uticali su na moje stavove i planove, s njima sam se razvijala. U praksi, također sam imala uzorne kolege psihijatre, neurologe, neurohirurge koji su uticali na moj profesionalni razvoj. U naučnom svijetu značajan uzor mi je prijateljica, vodeća naučnica epidemiologinja, koja mi je ukazala na ljepotu nauke i puno pomogla tokom mog obrazovanja. Svaka nova edukacija i obrazovanje donijeli su mi neku osobu koja je uticala na moj rad i usvaršavanje.

SR: Šta biste savjetovali mladim istraživačima?

EZ: Da apliciraju na razne fondove i da se povezuju sa raznim istraživačima izvan svojih zemalja. Tako šire mrežu i povećavaju šansu da budu primijećeni u značajnim institucijama, da dobiju šansu da uče od najboljih. Važno je da uče, informišu se jako puno, da rade i  ne odustaju od svojih ciljeva.

SR: Kakvi su Vaši planovi za budućnost u profesionalnom domenu?

EZ: Planovi za naredne tri godine su da uspješno završim svoj doktorski program, objavim naučne radove, dobijem nova znanja, posebno u oblasti sjećanja i međugeneracijskog mehanizma prenosa sjećanja. Da se i dalje razvijam i stičem nove uvide, doživim drugačiju kulturu i ljude jer mi to obogaćuje život.

Hvala Vam što ste učestvovali u intervjuu i očekujemo da će našim kolegama, studentima i široj javnosti Vaši odgovori biti inspirativni i zanimljivi bilo u pogledu profesionalnog ili svakodnevnog života.

Razgovarao: Selman Repišti

Podgorica – Tuzla, 10. 6. 2021. g.

AKADEMSKI SNOBIZAM (red. prof. dr. med. sc. mr. sc. spec. Titulomanija, dipl. ing.)

Nije teško biti akademski snob. Ali je jako teško doći do pozicije u kojoj se osoba može razmetati i nametati svojom kolekcijom titula. Ja sam prosto ono ”MA”, koje mogu staviti iza svog prezimena. Za dio našeg naroda, koji je (s razlogom ili bez njega) nedovoljno obrazovan, ovo ”MA” podjeća na slog djeteta koje pokušava izgovoriti riječ ”mama”. ”MA” može značiti i pomireno potvrđivanje da je nešto takvo kakvo jeste. Primjer: ”Ma, šta ćeš, tako ti je to.” ”MA” je zgodno upotrijebiti i u ovakvoj rečenici: ”Ma koliko mi bio drag Platon, draža mi je istina”. ”MA” može biti i skraćenica za: marketinšku aktivnost, momentalnu akciju, Moskovsku alijansu, Miralemovu aščinicu, Madridsku aleju i slično. Ja sam, uz to, i ”BA”. ”BA” je slog riječi baba, ali može prilično dobro poslužiti kao kratica za: Bosansku armiju, brdskog avlijanera, bezobraznog alavca, brokersku agenciju itd. Završio sam prvi i drugi ciklus jednog studija. Riječ ”ciklus” uvijek me podsjeti na menstrualni ciklus ili ciklično kretanje planeta. Dakle, riječ je o ponavljajućem, opetovanom kretanju od jedne tačke do te iste tačke. Često se upitam da li trebam iznova i iznova upisivati prvi i drugi ciklus studija, kako bih opet došao do dvije iste tačke. A onda ulovim sebe, zapetljanog u kontradikciji. Kako je moguće da sam bio na drugom ciklusu, ako me prvi ciklus vraća u svoju početnu tačku? Kako je moguće da sam izašao iz kruga i ušao u drugi? Je li riječ o nekakvoj Mebijusovoj vrpci? Nekoj petoj dimenziji? Ne mogu odgovoriti na ovo pitanje, nisam filozof.

Kada neko ispred svog imena stavi ”dr. sc.” ili ”mr. sc.”, to bi značilo da je doktor, odnosno magistar nauka/znanosti. To je donekle opravdano u slučaju magistra, jer odnedavno imamo i magistra struke (koji struke nije ni primirisao, taj sam!). Ali, zaboga, zašto ”dr. sc.”? Može li biti doktor cementa, doktor trotoara, doktor trafike, doktor strujnog kola ili doktor oblačenja? Ako osobe (tzv. akademski radnici) baš žele da naglase da nisu doktori ničega drugog, osim nauka/znanosti, preporučujem im da ispred svog imena stave ovu kraticu: ”dr. nič. dr. os. znan.” (doktor ničega drugog osim znanosti). Pošto većina ovih ljudi zasita voli duge titule, ova bi zadovoljila njihove akademske apetite (pogledajte, dvaput se ponavlja kratica ”dr.”, što je super, jer će obični živalj misliti da su dvostruki doktori). Kako se kod nas doktorom zove i ljekar/liječnik, ne bi bilo loše da umjesto ”dr.” koriste kraticu ”lij.” ili ”lč.” Možete misliti kako bi to divno izgledalo da ispred nečijeg imena stoji ”lč. sc.” (jedna naša, druga latinska kratica, ma divotica!).

Često se dešava da neko ko je univerzitetski profesor, osim onoga uobičajenog ”prof. dr.” doda i ”red.” (redovni profesor). Tako imamo sljedeću situaciju: naša skraćenica + latinska ili naša skraćenica + naša ili latinska kraćenica + (ako još doda ono zloglasno ”sc.”) latinska skraćenica. Na nesreću, ovakve kombinacije govore o elementarnoj nepismenosti nekih od onih koji ih rado koriste. Nerijetko vidimo i ovakav slučaj: ”Prof. dr. (ime , prezime), dipl. ing.”. Dakle, neke osobe, nakon svog prezimena, dodaju i titulu koja je niža od one prethodne. Da malo iskarikiram sebe, evo kako bi to izgledalo u mom slučaju: Selman Repišti, MA, BA, SSS, OŠ (magistar struke, magistar nauka, lice za završenom srednjom stručnom spremom, lice sa završenim osnovnoškolskim obrazovanjem). Naravno, nakon svog imena, mogao bih napisati i ovo: ”II c., I c.”. To bi značilo da sam završio drugi, ali i prvi ciklus (zamislite, moram navesti da sam završio i prvi ciklus studija, a već je poznato da sam završio drugi ciklus studija – kao da II ciklus ne podrazumijeva uspješno okončanje prvog?).

Nije zgoreg ”obraditi” i značenja skraćenice ”spec.” Laiku bi ovo moglo značiti: specifičan, nekome specimen (uzorak), specijalan, dok oni vični latinskom jeziku mogu pomisliti da je riječ o vrsti u biološkom smislu (lat. species). Zar nije bolje staviti (nakon svog prezimena) otorinolaringolog, pulmolog, defektolog ili slično? Međutim, mi smo redovno kompleksaši i bez razmišljanja usvajamo ono što nam se servira.

Zar je vredniji neki ”prof. dr. sc.” ili ”mr. sc. spec.” od majke koja već 18 godina brine o djetetu sa posebnim potrebama? Zar je važnija nečija titula od oca koji radi po 14 sati dnevno, da bi svojoj porodici priskrbio najosnovnije potrepštine? Očito je da je bitnije titulirati i titulokratisati, kompleks Boga je mnogima sigurno utočište, a pozicija superiornosti idealno mjesto da anuliraju druge ljude. Naravno, donekle smo i mi krivi… Ne libimo se na ulici pozdraviti riječima: ”Dobar dan, doktore!” ili ”Poštovanje, profesore” (to obično izgovorimo glasnijim tonom nego što bismo pozdravili nekog sebi ravnog”). Tako možemo čuti na TV-u: ”Gospodin magistar je svečano presjekao vrpcu…” (gospodin je osoba muškog spola, koja se odlikuje karakterističnim manirom, kavaljerskim pristupom i spontanom uglađenošću, a mnogi današnji ”magistri” i ”doktori” nisu vični ni kulturnoj komunikaciji niti se mogu pohvaliti decentnom, ali originalnom pojavnošću).
Akademski snobizam je i apsolutna nedodirljivost (po)štovanog ”prof. dr. sc. spec.” On nalikuje pripadnicima bramanske kaste ili generalnom direktoru neke ultra-mega-giga-tera korporacije, kojem radnici ne mogu baš tako lako oduzeti ni minutu vremena. Akademski etablirani snob svakoga će posmatrati s visoka, trudeći se družiti sa ”sebi ravnima”, u isto vrijeme im zavideći (i gledajući ih ispod oka). On neće poštovati ničiji rad, a rado će prihvatiti tuđi, objaviti ga pod svojim imenom i hvaliti se na sva zvona kako je produktivan i naučno angažovan. Možda da zaključimo? O ovoj temi bi se još štošta moglo napisati, ali poenta svega je da smo svi ljudi, sa sličnom biološkom osnovom, načinom razmnožavanja, kretanja i zadovoljavanja temeljnih potreba. Zašto se pojedini moraju isticati na neadekvatan način, ponižavajući druge, smijući im se u brk ili ih posmatrati kao gubavce koji nisu vrijedni toplog ljudskog kontakta? Razmislimo, djelujmo, promijenimo se! Još nije kasno, ta svi smo obdareni razumom! Bolje (g)rob nego snob? Ili, bolje nešto treće, nego ovo dvoje?