Nije Eva kriva, Adam je!

Tri su načina da dobijete Nobela za mir ili književnost. Prvi, premda malo vjerovatan, jeste da živite za pisanje, pišete za život i umirete za stvaranje. To se zove samoizgaranje. Drugi je da živite negdje u Zapadnom Svijetu i povremeno (mislim, samo nekoliko minuta) zaboravite na svoje užitke, javno nastupajući protiv tlačenja onih trećih, četvrtih, zadnjih… Treći je da ste rođeni u nekoj od zemalja Istočne Evrope i da, s vremena na vrijeme, skoknete do nekih i nekakvih bojnih polja (molim vas, odaberite prave trenutke i scene,  važno je stići u momentu kada se dešava nešto senzacionalno – ”marketing bola” i ti fazoni – ma, razumjećete me o čemu pričam). Za treći put vam savjetujem da ne pišete poeziju, ona je davno izašla iz mode. Treba vam nešto svježije, sirovije, up-to-date. Kratko, da se ne gnjave glavešine koje o ovoj nagradi odlučuju. Da im ne prisjedne ugodna toplota njihovih širokih fotelja.

(Odnedavno sam se počeo zanimati za uzajamni odnos temperature i masnog tkiva. Uzmimo za primjer ljude koji mnogo vremena provode u sjedećem položaju. Toplota bi trebala topiti njihovo salo, dok bi nedostatak kretanja doprinosio tovljenju, pružajući sigurno utočište njihovim punomasnim šlaufima. Stoga bi kratka proza bila ravna dodiru nježnog pera – prvo bi ih zagolicala, potom opustila, a na koncu učvrstila njihovu ustoličenu polu-figuru.)

Adam je poslušao moj posljednji savjet (odakle li ga je samo iščačkao?). Nije rođen u Francuskoj, Španiji, a kamoli u Velikoj Britaniji. On je, recimo, istočni-evropejac. Ponekad obiđe neke proteste, malo se slika (posljednja fotografija u prvom planu pokazuje njegov osmijeh usnama, ali ne i očima, dok su u drugom izmučena tijela boraca za univerzalni, nesebični boljitak)… Umalo da zaboravim – član je neke međunarodne organizacije, poznate u njegovoj zemlji isključivo po engleskom akronimu (niko ne zna izgovoriti njen naziv, niti se trude da to urade, ta to je tako nepotrebno). Inače, potiče sa sela,  što opravdava činjenicu da svoje ”međunarodno” članstvo ponosno nosi na svom licu i tucetu bedževa sa antiratnim parolama. Od iste je organizacije dobio neki džeparac za putovanje u susjednu državu koja je prije nekoliko dana spremno i ponosno zaratila sa samom sobom. Ovakve su joj organizacije pripomogle da taj rat i nastavi.

(Inače, ljubav internacionalne organizacije prema svojim članovima koji dolaze iz zemalja ”u razvoju” ogleda se u tome da ih šalju u opasna područja, kako bi ovi, u svojstvu potrčka-reportera, imali ekskluzivno pravo na privatne snimke, a možda i na neku privatno-intimnu granatu, metak ili iznenadnu detonaciju. Antipulacioni kapitalizam ili  turistička eugenika – prosudite sami.)

Stigao je juče, nakon niza iscrpljujućih provjera, barijera i ispitivanja. Prvo što je uradio bilo je neobavezno voajerisanje svojim digitalnim foto-aparatom. Naveče je napisao nekoliko redova u svoj dnevnik (tefter, bilježnicu, ma kako hoćete). Sigurno predviđate da su to teze za novu kratku priču. Negdje je čuo da su izvjesni vajni spisatelji jednostavno skupili svoje novinske tekstove (nazivajući ih short stories) i platili nekome da od toga skrpi roman. Dobro je čuo. Može i on to.

(Ovdje stvarno vjerujem u organizacione sposobnosti našeg lika. Bojim se da ne pretjeram, ali govorim o nečemu poput menadžmenta u književnosti. No, nisam ovdje da pripovijedam. Nastavimo zajedno uhoditi našeg Adama.)

Zadržao se tri dana. To je razumljivo, budući da njegov džeparac odražava dva nauma međunarodne organizacije. Prvo, da se njen entuzijastični član pošalje pravo u provaliju sukoba, koja poput crne rupe guta sve i svašta što joj se drzne približiti. Drugo, da novčana svota pokrije kratko, kritično vremensko razdoblje. Jer, šta će ova organizacija ako se Adam vrati? Uzalud je potrošila svoja finansijska sredstva. A preko onih do tri dana može nekako i preći. Naplatiće ih drugi put. Ergo, Adam je žrtva. Ali, Adam je i kandidat. Za šta? Pa za Nobela. Uklapa se u profil. Zasad igra po mojim pravilima. U boljoj je poziciji nego većina nas, a prvi put u istoriji književnosti u zavidnijem položaju od samog pripovjedača.

Nakon povratka u svoju domovinu, Adam je kod kuće. Zapravo, ima svoju sobu, iznajmljenu u glavnom gradu. Želi biti u centru dešavanja. On je pozvan i prozvan da prati važnija dešavanja, da koristi bankomat i još mnogo, mnogo gradskih kurioziteta.

(Inače, susret seljaka sa automatom za izbacivanje novca poslovični je primjer ljubavi na prvi pogled. Eto, vidite, ipak u današnje vrijeme ima iskrene ljubavi. Zato vam moram malo pobliže objasniti ovaj odnos seljaka prema bankomatu. U početku, Adam mu je prišao  stidljivo, ali sa izvjesnom dozom neskrivenog interesovanja. Potom, položio je ruke na njega, da opipa to čudotvorno djelo mehanike. Zatim, prokljuvio je mehanizam koji izbacuje ono što mu pripada – njegov novac. Jednom sam ga čuo kako glasno navija da mu bankomat ispljune krupnije novčanice, jer je sramota da drugi primijete kako, kasnije, plaća sitnišem. Nakon što je, taj put, pomuzao svoju kibernetičku kravu, okrenuo se i uputio prolaznicima onaj iskreni osmijeh očima.)

Posebno zadovoljstvo predstavljala su mu sredstva uplaćena na račun, od strane one međunarodne organizacije. Znao je da uvijek može otići na neki od bankomata, jednu od njegovih ovaca i, na očigled svih koji su se ondje zadesili, ponosno sačekati svoju porciju novca. Nego, da se vratimo njegovoj privatnoj preokupaciji. Od 9 do 2 ujutru razrađivao je bilješke iz svog dnevnika. Radio je na jednoparagrafskim pričama. Svoj angažman shvatao je ozbiljno. Mislio je da će ga i drugi poštovati, ukoliko ustraje u cijenjenju svog rada. Uobičajena floskula, koja će, kasnije ćemo vidjeti, imati efekta.

Prošle su neke dvije-tri godine. U međuvremenu, napredovao je na iluzornoj ljestvici pozicija u njegovoj organizaciji. Sada je bio projekt-menadžer i imao je, za njegov pojam, impresivnu kolekciju veza i prijateljstava. Posjetio je nekoliko ratišta, sada uz do zuba naoružanu pratnju, shodno glavnom geslu njegove organizacije: Sigurnost je imperativ neodemokratskog društva. Napisao je i svoj roman.

(Zapravo, kompilaciju odjeljaka. Reportersko zbrda-zdola zdanje. Neću objašnjavati dalje. Vjerujem u vaš common sense. Samo ću vam još povjeriti da se roman zove ”Brazde i usjekline lica rata”)

Ergo, Adam nije više žrtva. Zato, neka vas ne začudi što je ova međunarodna organizacija odlučila predložiti ga za Nobela. Jedina dilema bila je da li da se konkuriše za najviše priznanje za mir, ili za književnost. Povukli su veze da ova vrsta oskara bude za obje kategorije. Vjerovatnoća je veća. Ako jedna ne upali, možda se druga osmijehne (i usnama i očima).

Šta reći o proglašenju pobjednika? Povratak u raj, smoking, paunov hod, Nobelova nagrada za književnost, s obrazloženjem: ”Adam Sjerkovski doprinio je miru na našim prostorima. Svojim opusom (malo sam bezobrazan, pa se sada uključujem u same redove pripovijedanja, ali – kakav opus, ta, to je samo jedan pišljivi roman, ako je uopšte i roman?!) je zasluženo obogatio književno-mirotvorno nebo (kakva sintagma! najava literarnog Hollywooda!) još jednom zvijezdom (znao sam da je riječ o Hollywoodu!!) koja će svojim sjajem nastaviti da potiče buduće misionare mira (nisam znao da su peace studies postale vjera, prije su New Age pokret razmaženih bogatuna) dajući im krila da se otisnu u nepregledna prostranstva demokratskog svemira (aha, sada se svemir kolonizuje u ime vladavine naroda, kakvo dražesno zapažanje!).

Ergo, cijeli svijet je postao žrtva Adamove slave. Možda nam je najpametnije da, onako nonšalantno, nabacimo maske i izađemo na ulice, uzvikujući parolu: ”Je suis Adam” (Ustvari, mislim da smo previše zainteresovani za cijeli ljudski rod, pa bismo mogli proslavljati nekako u stilu: ”Nous sommes Adam!”).

Selman Repišti,

18. 3. 2016.

HABEAS CORPUS (kratka priča)

Ovog petka, popodnevno sunce se, shrvano zimskom smjenom, odlučilo uraniti na svakodnevni počinak. Menadžer Neradović želio se odmoriti od još jedne neradne sedmice. Bio je to slatki umor, rezultat minimalnih ulaganja i maksimalnog profita. Nešto kao perpetuum mobile, samo u ekonomskom smislu. Misli su mu samozadovoljno gravitirale prema prenatrpanom frižideru i prostranom, ultraudobnom kauču. Uostalom, zaslužio je. Bar po vlastitim mjerilima radne etike.

U trenutku kada se spremao spontano utonuti u komfor svoga odmorišta, na vratima su se začula dva čvrsta udarca. Odmah je znao da je riječ o nekom muškarcu (ili o više primjeraka ovog roda), koji insistira da mu se neodložno otvori.

Dva krupna, po zdravorazumskom očekivanju neotesana policajca, tražila su da im da osnovne podatke o sebi. Nakon što je tačno odgovorio, uslijedila su dodatna pitanja:

– Šta je prav ugao?

– Šta proučava slavistika?

– Šta je Korzika?

Menadžer Neradović se ozbiljno zamislio nad svim pitanjima (na poslu je uvijek imao spreman odgovor na svako). O prvom je razmišljao ovako: ”Možda je riječ o pravougaoniku… hm… možda je to ugao između dvije prave linije … dakle koji nije krivolinijski…” Drugo pitanje bilo je još teže, ali je znao da policiji mora odgovoriti. Pitao se: ”Je li to nauka o slavi? O uspjehu? O slavama i slavljeničkoj atmosveri? Fonetika i fonologija njegovog unutrašnjeg govora nije sadržala normu za razlikovanje slova ”v” od ”f”. Upotrebljavala ih je onako kako joj se htjelo. Ni posljednje pitanje nije se doimalo ”mačjim kašljem” (naročito zato što … nije znao piše li se ova riječ velikim ili malim slovom). Ipak, mislio je da ovaj put razmišlja na pravi način: ”U moje doba išlo se na korzo, pa je korzika možda ulični naziv koji mlađe generacije koriste za njega… Ah, ove nove generacije, unazadile su jezik do neprepoznatljivosti…”. Odgovori koje je ponudio (nakon što su mu po triput ponovili svako pitanje) bili su lakonski, jezgroviti i upečatljivi:

– Pravougaonik.

– Naučno područje o svim vrstama slavlja.

– Iskvareni naziv za korzo.

Policajcima nije preostalo ništa drugo do da ga odmah privedu u stanicu. Na ovom mjestu moram upoznati čitaoce da je u posljednjih mjesec dana zbačena dugogodišnje ustoličena vlast. Umjesto postojećeg, podrazumijevajućeg sistema vrijednosti (tajkunstvo, nerad, beskrupuloznost i redovna reanimacija šunda), usvojena je dijametralno suprotna aksiološka vertikala (sposobnost, vještine, glorifikacija kulture, nauke, umjetnosti, a posebno erudicije). Policija je dobila dojavu da u toj i toj zgradi, na toj i toj adresi, stanuje osoba čije je intelektualno vlasništvo prilično skromno. Po zakonima koje je donijela nova vlast, ovakav prestup spadao je u ozbiljna krivična djela. Naravno da novoizabrani vlastodršci nisu za mjesec dana mogli provesti sve reforme i procesuirati sve one nalik menadžeru Neradoviću. Međutim, obavezali su se da u narednom periodu rade na iskorjenjivanju epidemije neznanja, opšte nezainteresovanosti i neinformisanosti.

U policijskoj stanici je nastavljeno produbljivanje neznanja našeg menadžera. Uslijedila je nova serija pitanja:

– Koliko zuba ima odrastao, zdrav čovjek?

– Koja je vrijednost broja pi?

– Šta je najveće – Sunce, Mjesec ili Jupiter?

U rasporedu kontura Neradovićevog lica moglo se pročitati prokletstvo neuke sjete, praćeno serijom kratkih trzaja, očitih manifestacija intenzivne mentalne aktivnosti. Mislim da ovaj put ne bi bilo korisno ponovno pratiti njegove misaone bifurkacije, jer bi svako njihovo bilježenje ličilo na doslovan primjer pleonazma. Zato ćemo se zadovoljiti plodovima Neradovićevog instant-mozganja:

– 25.

– 2,5 (Ovdje ne mogu odoliti, a da ne objasnim algoritam kojim je naš protagonista došao do, za njega  tačnog, odgovora. Mislio je da je ”rješenje” 2,14, ali ga je odlučio, pozivajući se na svoje viđenje pravila elementarne matematike, zaokružiti na vrijednost, koju je u konačnici i izgovorio.)

– Najveći je Mjesec, jer je najbliži Zemlji.

Policija (sada garda obrazovanih službenika) odredila je pritvor Enesu Neradoviću. Rečeno mu je da mu se sutra sudi. Da svakako ima pravo na advokata. A on? Odlučio se poslužiti štitom sopstvene retorike. (Da je ovo bajka, naravoučenije bi bilo da se svako treba uzdati u se i u svoje …)

(…)

Neradović je već dva sata buljio u predvidljivi uzorak rešetki svoje pritvorske ćelije. Raskopčao je košulju, što se pokazalo kao nedovoljno pametan potez, imajući u vidu da je hladan zrak koji je provejavao nemilosrdno kostriješio prorijeđeni pokrivač malja na njegovim grudima. Za vrijeme odvijanja ove polustatične scene, naš junak se trudio pažljivo ispitati svoje misaone predjele, obnoviti znanja koja je sticao u osnovnoj i srednjoj školi, napojiti se na malobrojnim oazama pustinjskog krajolika vlastite nedoučenosti. Znao je da ima pravo na suđenje, prije nego (i ako) ga strpaju u pravu tamnicu. Uostalom, to je njegovo civilizacijsko pravo. I, gle: sjetio se francuskih enciklopedista (moram se ispraviti u svom navodu: ne svih), doba prosvjetiteljstva, začetaka demokratije, građanskih prava i srodnih tema. Osjetio se čovjekom, ali ne više samo u biološkom smislu. Njegov pojam o sebi postajao je apstraktniji, a odnos prema konceptu društva odgovorniji (ne bih da vas razočaram, ali Enes Neradović je jedino osjećao dašak promjene, bez ikakve namjere da ga verbalno ili filozofski obradi onako kako je ovdje opisan). Sunovrat u svijet snova desio se najednom, poput posjete koju je imao ovog popodneva.

Naš menadžer je sanjao da je larva, koja iz svoje utrobe teškom mukom porađa leptira sa akvarel-krilima. Uzorak i dimenzije krila postajali su sve jasniji, kako se Neradović (čitaj: larva) trudio da iznese na svijet ono nije posjedovao u sebi. Konačno, poput procesa u laboratoriji vrsnog alhemičara, njegovo neugledno tijelo (opet čitaj: larva) pretalilo se u neponovljivi kolorit prirodnog tkanja. Potom je sanjao da se bori s međunožjem vlastite majke, kako bi osvojio svoju prvu porciju svjetlosti i vazduha, osnovne gradivne materije opšteprotežnog odnosa između ambijenta i eksterijera. Bio je uspješan. Uostalom, zaslužio je. Bar po vlastitim mjerilima natalne etike.

(…)

Rezak, metalni zvuk probudio ga je tačno u pola osam. Netom se uspravio, ustao i približio pritvorskom čuvaru. Sud nije bio dovoljno daleko, da bi se Neradović oteo utisku odsanjane metamorfoze. Osjećao se pomirenim, poput predanog budističkog askete. Doimao se sobom, mirisao je po sebi, počeo je živjeti i van sebe.

Na sudu su ga odmah pitali kako se izjašnjava u vezi sa vlastitom krivicom. Njegov odgovor bio je odrešit, trajao je pola takta i glasio: ”Da”. Hitro je dodao: ”Želim biti ono što sam odavno trebao da budem. Želim nadoknaditi … sve ono što sam trebao znati. Želim se posvetiti svijetu. Želim opet biti ono što nikada nisam bio…”

Glavni tužilac i sudija su mu odmah ponudili nagodbu. Ličila je na propisanu terapiju, lijek ili mantru za oproštenje grijehova: dvije godine uslovne kazne, četiri sata dnevno gledati Discovery Channel (ili neki njegov ekvivalent, i to pod budnim okom nadzornika), dva sata dnevno naglas čitati klasike (opet pored budnog uha osobe zadužene za nadzor) i jednom sedmično ići u pozorište (koljeno uz koljeno pored budnog koraka nadzornika).

U intimnom zapisniku jednog policajca starog kova, koji se baš danas zadesio u sudnici, pisalo je: ”Lice Enes Neradović prihvatilo je izrečenu vaspitno-popravnu mjeru državne institucije zvane ‘sud’, te se vratilo u privatni objekat gorepomenutog lica, tj. u svoj, vlastiti stan.” (Imajte u vidu da je ovaj zapis, kako bi ušao u priču, prethodno djelimično lektorisan. Ne trebam nagovijestiti da će sljedeća meta novouspostavljenog državnog aparata biti izvorni autor gorecitirane pisanije.)

Selman Repišti,

3. 3. 2015.

Jedan sunčan dan (Labuđi pjev škakljivog usuda)

Nije se bojao svijeta. Plašio se sebe. Šta ako poklekne? Odluči se da odustane? Šta ako posustane?

Dugo je bio jedan od sviknutih na iznenadni prolom oblaka, zimske haustore i nesnošljive žege koje su znale vjerno dočarati atmosferu u mikrovalnoj pećnici. Fizički je lutao, ali mu misli nikada nisu toliko daleko odlutale, da bi se odlijepile od glavnog cilja – naći sigurno, prijatno i pristojno utočište.

Često je izvodio jednu igru očima: kada mu neko udijeli marku, svjesno bi pomjerio oči prema korijenu nosa i tako uduplao ugodan prizor darivanja. Dok su se razmaženi prolaznici trudili da im čaša bude bar polupuna, on je bio utoliko optimista što je čin dobivanja mogao, bar za trenutak, umnožiti, oploditi i zadržati pred očima, sve dok ne dobije novi takav novčić.

Ljeto se poprilično umorilo, odlučivši se povući. Izgleda da i priroda slijede onu krilaticu: ”Povuci se kada si na samom vrhu”. Tako je posljednji ljetnji dan bio izrazito sparan, nesnošljiv. On je već podobro bio uhodan, pa se brzo premjestio u najbližu hladovinu, primijetivši je da je umalo nagazio na zlatnu ogrlicu, sa povećim medaljonom čiji ga je zveket po pločniku već duboko dojmio. Svoje otkriće je uzeo u ruku, stavio pod sunce i započeo poznatu igru očima. I, gle! Medaljon se prvo udvojio, a obje nove slike se opet replicirale, pa opet, pa još jednom… Sve ga je podsjećalo na diobu ćelije. Imao je utisak da svjedoči prvim minutama svoga začeća… Trgnuvši se, ustao je i otišao do obližnje zlatare. U sljedećih nekoliko trenutaka, onizak starac je pažljivo okretao i razgledao novopristigli izvor dobre zarade. Između navodno iskusnih pogleda, neprimijetno je odmjeravao svoju mušteriju, odmah je proglasivši odurnim uzorkom raznobojnih rita. Nije mu dugo trebalo da izgovori svoju konačnu ponudu – 20 maraka. Odjednom, na vratima se pojavila neka novopečena dama, zavodljivi gradski kuriozitet. Imala je i pratnju – dva užurbana policajca, koja su odmah shvatila situaciju i privela ubogog lopova. (…)

Ćelija je bila mračna i neugledna, a njene šipke zarđale, sa pokojim tragom crvenog i zelenog pigmenta, rezultata potmule korozije i dugotrajne oksidacije. Našao je savršen trenutak za svoju igru očima. Najednom, šipke su se udvostručile, a tama za njega postala posve crna. Da ste bili tamo, mogli ste ugledati blaženi osmijeh na njegovom licu. Ne bi vas vidio, ali ne biste ni vi njegovo unutrašnje, sjajnije od podnevnog, sunce. I, vjerujte, grijalo je cijeli svijet.

JADI GOSPODINA RICHASSA

Tek što su se upalili ulični fenjeri, gospodin Richass je izašao iz svog dvoetažnog stana, kako bi se pridružio ovosedmičnoj sjedeljci kod prijatelja koji su stanovali dva bloka dalje.

Isprva je namjeravao zaustaviti taksi, međutim, noć je hipnotički usisala njegovu siluetu i odgurnula ga u nekom neodređenom pravcu. Nesvjestan toga, nekom silom je bio prinuđen pješice prevaliti planiranu razdaljinu. Odmah na sljedećem uglu, trenutno je dobio osjećaj da ga  ista ona sila munjevito gura prema dolje. Padajući  ravno na tvrdi pločnik, kroz misli mu je proletjelo jedno: „Je..te“ , dok je u drugom trenutku osvijestio da ga je neko uhvatio za podlakticu i spriječio neslani završetak ovog banalnog čina. Gospodin Richass prvo nije mogao doći sebi, potom se zagledao u čučeću spodobu ispod sebe, u isto vrijeme se žustro odgurnuvši u uspravni položaj.

Nakon što je otresao mikrogramske količine prašine sa svog kaputa, obratio se prosjaku sljedećim riječima:

„Mogao sam se pridići i sam. Ovako, ne gine mi hemijsko čišćenje.“

Prosjak ga je pogledao molećivo-boležljivim očima, izustivši nekoliko riječi između tri-četiri zuba koja su mu ostala u prednjoj vilici: „Oprostite gospodine, djelovao sam instinktivno. Bojao sam se da ćete se povrijediti.“

„Kako da se ovakav pojavim na večeri? Pobogu, tamo dolazi uglađena elita. Ti si kriv za sve!“ – grmio je gospodin Richass, šibajući pogledom ubogog siromaha.

„Ako nešto mogu nadoknaditi, gospodine…“ – tiho je rekao prosjak.

„Jesi li svjestan šta si uradio? Još ću pokupiti neku bolest. Samo mi je još to trebalo!“

„Gospodine, oprostite još jednom.“

Gospodin Richass je napravio polukružni zaokret, nekoliko sekundi čekao taksi i odmaglio u planiranom smjeru. Pri izlasku iz vozila, taksisti je gurnuo sitniš u ruku, ne pozdravljajući se, promrmljavši nešto poput: „Žurim, ko si ti,  da ti  polažem račune.“

Prijatelji su ga dočekali srdačno, uz gromoglasne ovacije koje su ličile na roktanje divljeg svaštojeda. Time su najavili i dobar objed, raskošnu  omamljenost čulnim užicima i veče kojem se ne vidi kraja i konca. Richass je uzvratio očekivanim kezom, obasjavajući salon odsjajem svoje nove zubne garniture. Ipak, nije se osjećao pretjerano dobro. Imao je utisak da ga obuzima neka iznenadna influenca. „Ali, kako?“, razmišljao je, „Unosim kvalitetne namirnice, redovno vježbam u svojoj kućnoj teretani. Dobro, povremeno štogod zapalim, mada i ovdje koristim kvalitetan, probran duhan.“ (…)

Gosti su već otvarali četvrtu flašu Caberneta Sauvignona, međutim, Richassu je bio sve manje do slavlja. Njegova košulja bila je natopljena znojem, a po vratu mu se pojavio nekakav sitni osip roze boje. „Tako je to kada ti sirotinja pomaže da ustaneš. Trebali su ih istrijebiti na vrijeme, sa psima su bili mnogo efikasniji.“ – nastavljao je monolog gospodin Richass, pokušavajući da ublaži ono što ga je pogodilo.

Najednom, Richass je uspio uhvatiti prodornu zabrinutost profesionalnog pogleda iza dr Spectorovih pozlaćenih naočala.  Dr Spector je, naime, radio u Kraljevskoj bolnici, na odjelu za kardiovaskularne bolesti. Liječio je diplomate, ministre, direktore banaka, top menadžere, te njihovu djecu, unuke i sve one koji su bili reprezentativni uzorak probranih građana, a koji su imali status hinduističke najviše kaste, društva nedodirljivih.  Naravno, on se vrlo dobro razumio i u dermatološke bolesti, a kako i ne bi, kada mu je bilo dostupno najbolje obrazovanje, plaćeno vrtoglavim sumama, kojih u domu Spectorovih nikada nije manjkalo.

„Primjećujem da se ne osjećaš dobro.“ – obratio mu se dr Spector, trudeći se djelovati prisebno i odgovorno.

„Ne znam šta mi je. Samo znam da mi je to nešto neko prenio.“ – ogorčeno i sjetno je odvratio gospodin Richass, razmišljajući da li da spomene kako je imao bliski kontakt sa prosjakom.

„Pretpostavljaš li ko ti je to mogao prenijeti?” – doktor Spector je pokušavao nastaviti razgovor, dok je diskretno odmicao svoju stolicu od potencijalno zaraznog pacijenta.

„Negdje na ulici. Nisam siguran.“ – Richass je osjećao kako ga sve više obliva znoj, dok mu je u isto vrijeme lice poprimalo tamniju nijansu crvene boje.

„Moraš što prije otići ljekaru specijalisti. Oni će znati najbolje.“

Dr Spector nije više mogao izdržati u prisustvu kontaminiranog prijatelja. Počeo se meškoljiti na stolici, tobože nešto je htio uraditi ali se ne može sjetiti šta. Potom je ustao i pridružio se polurazgolićenoj dami koja je nesebično pokazivala ornamentiku svog zamamnog poprsja.

Nedugo zatim, uzvanice su, kao da su unaprijed dogovorile redoslijed napuštanja zabave, uzimale svoje stvari i napuštale slavlje. Prvo je otišao dr. Spector, trudeći se da prikrije evidentnu pripitost i posljedičnu nesigurnost njegovog inače pravilnog hoda. Alana Frederic, samodovoljna direktorica jedne od većih farmaceutskih kompanija, posrćući se dovukla do svog kaputa, istovremeno posežući za njim i za kvakom ulaznih vrata. Za njom je otišao i Bill Stump, generalni direktor dobro poznatog lanca hotela, rekorder u broju izgovorenih riječi u jednoj minuti i zakleti pobornik rekreativne poligamije.

Otišli su i drugi. Doduše, nešto manje bitni, neznatno siromašniji od onih prije.

Ostao je, naravno, domaćin zabave, snažna figura širokih ramena, novokultivisani proizvođač suhomesnatih proizvoda, koji je na mala vrata postao dio kružoka ove živopisne oligarhije.

Domaćin je dobro poznavao miris pokvarenog mesa, a učinilo mu se da sličan vonj emituje sada već iznemoglo tijelo gospodina Richassa, koji je, zavaljen u fotelji, ležao u nekom stanju polusna. Znao je da trulež ne sluti na dobro, te je odmah po svom saznanju pozvao kola hitne pomoći.

Prošlo je nepunih pet minuta, prije nego su bolničari došli na naznačenu adresu i odveli sirotog gospodina Richassa (Ne treba ni pitati koliko je domaćinu ove zabave laknulo nakon što je otklonjena opasnost iz njegove kuće. Samo ćemo reći da je žurno prikupio najbolje komade pečenja ostalog od gostiju, kako bi ih što prije ponosno smjestio u svoj burag).

(…)

Jutro je. Richass se budi u neuglednoj atmosferi jedne prigradske bolnice. Svaki krevet u prostoriji je zauzet, čuje se teško, isprekidano disanje, pomiješano sa prigušenim jaucima bolesnika. Vazduh se osjeća po buđi, ustajaloj salami i gnoju. Richass se suzdržava da ne povrati, polako shvatajući zašto se ovdje zadesio.

„Sestroooo…. Ima li koga?“ – najednom je povikao gospodin Richass.

Prošlo je desetak minuta. U prostoriju je ušla omanja crnka srednjih godina i rekla da će odmah pozvati doktora. Richass je čekao nekih pola sata, nakon čega se pojavila jedna sijeda figura, moguće sedamdesetih godina, umorna od života, a istovremeno prestravljena nadolazećom smrću.

„Gospodine, sinoć ste dovedeni ovdje. Imali ste visoku temperaturu, uz neke reakcije na koži.“ – objasnio mu je doktor.

„Jeste li saznali šta mi je? Ovo sam zaradio od vaših! Svi ste vi isti! Treba vas izolovati! Znate li Vi ko sam ja?“ – napadao je Richass.

„Gospodine, molim Vas, smirite se. Nismo još uvijek utvrdili šta Vam je. Simptomi upućuju na određene probleme, ali nakon urađenih dodatnih pretraga, zaključili smo kako Vi zapravo nemate neki fizički poremećaj“ – doktor ga je pokušavao umiriti.

„Kako? Ko ste Vi, pa dajete sebi za pravo da tako olako shvatate moje stanje? Vi ne znate ništa. Vodite me mojim doktorima!“ – bjesnio je Richass.

„Gospodine, Vaš osip je nestao, a i temperatura se vratila na normalu. Ovdje ste samo zato da bismo još neko vrijeme pratili Vaše stanje, a onda Vas otpustili“ – rekao je doktor, nešto višim tonom.

„Hoću kući. Odbijam ostati ovdje!“

„Ali, slušajte…“

Gospodin Richass je bijesno strgnuo sve one stvari koje je zvao cjevčicama i koje su, po njemu, predstavljale ozbiljnu opasnost po njegovu slobodu i preživljavanje u „ovakvim uslovima“. Doktor je nezainteresovano posmatrao ovaj prizor i samo se sklonio sa vrata, kako bi Richass izašao.

(…)

Vatra je veselo tinjala u kaminu. Gospodin Richass ipak nije uživao u spontanom utrkivanju njenih plamenova, igri nastajanja i nestajanja, kosmičkom plesu uvježbane prolaznosti. On je i dalje osjećao neku nelagodu pod jezikom, kraj srca i negdje po stražnjem dijelu glave. Bio je svjestan toga da su vidljivi simptomi nestali, međutim, i dalje je imao osjećaj da se pojačano znoji, te je povremeno imao vrtolgavicu i nagon na povraćanjem. I njegov doktor iz Kraljevske bolnice rekao mu je da to nije ništa.

Ipak, Richass je intimno i samosažaljivo bio ubijeđen da se nešto duboko unutar njega debelo poremetilo. Ako ne znaju uzrok, niti simptome mogu pripisati nekoj poznatoj bolesti, to već upućuje na još ozbiljniji problem. Richass je znao da je teže boriti se protiv nepoznatog i nedodirljivog, nego protiv svakodnevnog i vidljivog. Imao je osjećaj da će poludjeti. Niko ga nije zvao da pita kako je, nijedan prijatelj, saradnik, klijent … ama baš niko. Samoća ga je dodatno razdirala, stoga je odlučio da se u diskreciji obrati poznatom neuropsihijatru. Imaće priliku popričati s nekim, a možda dobije i kakav koristan savjet. (Mora se priznati da je ovom odlukom gospodin Richass iznenadio samog sebe.)

(…)

Da ste danas, kojim slučajem, o smiraju dana, prošli ulicom gospodina Richassa, ugledali biste pogurenu osobu koja se sporim korakom uputila ka onom istom mjestu gdje se prije neki dan okliznula… Zatim bi vam se ukazao prizor onog istog prosjaka, koji u čudu posmatra čovjeka kako namjerno pokušava pasti, vraćajući se u uspravan položaj uz pomoć štapa od plemenite vrste drveta i preciznog omjera kosti i čvrstog metala. Štap je poslužio svrsi, a osoba koju smo možda imali prilike pratiti u ovo predvečerje se uspravila, ostala u tom stavu i ponosno nastavila koračati. Njeno lice se opustilo, bore na čelu su naglo nestale, a začulo se i tiho pjevušenje neke vesele melodije.

(…)

Nakon što je saslušao aktuelne boljke gospodina Richassa, neuropsihijatar je iznio svoj stručni sud: „Pacijent g. Richass pati od akutnog stresnog poremećaja. Okidač je bio fizički kontakt sa siromahom, za kojeg je ovaj podsvjesno pretpostavljao da će mu prenijeti neku smrtonosnu bolest, odnosno zarazu. Intenzitet nemilog događaja narušio je imunitet g. Richassa i izazvao simptome koji su ga dodatno uplašili. Možemo to tumačiti i ovako: zbog prevelikog straha g. Richassa da se neće moći izboriti sa svojim psihičkim problemom (tj. bojazni da će dobiti neku fatalnu zaraznu bolest), njegov poremećaj je ‘premješten’ na tjelesni nivo i pojavili su se manje ozbiljni simptomi, sa kojima čovjek već može izaći na kraj.“

Revnosni doktor je gospodinu Richassu preporučio da ode na ono isto mjesto i suoči se sa svojim strahom. Razradili su najbezbolniji scenario, koji se odigrao onako kao što smo mogli vidjeti. Isti taj doktor, željan vlastite slave i javnog priznanja od strane psihijatrijske zajednice, pribilježio je neologizam koji je skovao za novootkriveni poremećaj – Paupertas infectuosa.