Ben Sur Al-Zar

Njujork, nevina igra i jedan pogrešan gutljaj

– Nama kažete? Odnekud se poznajemo?

Da, vama se obraćam. Pridružite mi se u večernjoj šetnji jednom, danas neuglednom uličicom naslikanom na platnu jesenjeg izdanja Menhetna. Sada polako podižite pogled kao kada se, krotko, želite obratiti onom Jednom i Jedinom. I još samo zalijepite svoje zjenice na osvijetljeni prozor na zadnjem katu art deco zgradurine u koju upravo upirem svojim prstenjakom. (Kažiprstom se koristim jedino kada, daleko od tuđih pogleda, imam priliku da regulišem nosnu hidrauliku. Srednjim prstom, u vrlo vrlo rijetkim trenucima, pokazujem da sam čitao prvo izdanje bontona antikurtoazije. Palcem se, u poznatom simetričnom gestu poslužim kada nekome želim sreću, a na mali prst gotovo uvijek zaboravim, kao da i ne postoji.)

Spremni na ono što ćete ugledati? Iza velikog pravougaonog okna bočno oivičenog dvijema karijatidama, igra se mala Ben Sur. Trogodišnje dijete, na pohabanom brodskom podu svoje sobe, upravo trpa golemu, izlizanu kraljicu u mala, balava usta. Halapljivi gutljaj (za koji je prethodno uzela podobar zalet) praćen je sa par gromkih udaraca dlanovima u onu olupinu od poda. Instantno, uz jedan škripeći ”tras”, otvaraju se vrata, istiskujući očevu golemu, masnu figuru. Poput spasioca koji hitro, hladne glave, izbavlja onesviještene brodolomnike, zgrabi svoju kćerku i vještim pokretom joj istjera najšarmantniju šahovsku figuru iz grla.

U ljepoti je više kiča nego u tuzi

– Ben, zar to nije muško ime? Mogu li te zvati Veliki Ben? Koliko je uopšte sati u Londonu? – Endrju se konačno obrati svojoj petnaestogodišnjoj, do sada petoj djevojci.

– Ne, možeš. Ondje je, za tvoju informaciju, upravo vrijeme za čaj. – spremno odvrati gospođica Al-Zar.

– Prije bih espresso macchiato bez obzira koje je doba dana.

– I, šta to govori o tebi? Da imaš ukusa?

– Da me čini sretnim i normalnim, samo to. Ko još u današnje vrijeme srče šoljicu čaja? I to u javnosti…

– Tvrdiš da ima neke estetike u normalnosti? U zrnu kafe i kapljici mlijeka propuštenim kroz pištavi mehanizam neke brzopotezne mašinerije? – Ben ga upitno pogleda svojim velikim zjenicama, iza kojih se činilo da su sakrivene dvije minijature dalekog Neptuna.

– Ako baš hoćeš filozofirati, ljepota je u sreći. Tužno je uvijek bilo i ostaće ružno. Meni je to sasvim logično – Endrju će mirno.

– Pa ti nisi čestito tugovao. U mojoj domovini, slikarstvo i skulptura razvili su se iz duboke kolektivne boli. Moji nomadi su željeli pretvoriti nalete svoje unutrašnje oluje u privremene vanjske objekte. A sve da bi ih mogli pogledati u oči i dati im do znanja da ih se ne boje. Figure su bile od pijeska. Njih su šibali vazdušni bičevi pustinjskih oluja. Oker-skuplture nestajale su pred očima, bombardovane kovitlacima tog istog pijeska. Mom narodu je u tim trenucima bilo lakše. Cijela čerga je, bar nekoliko trenutaka, mogla odahnuti. I crteži po površini mora pijeska imali su kratak životni vijek. Taman pomisliš da ih dlijeto u rukama vjetra želi dodatno dotjerati, a ono im na kraju zbriše sve konture.

– Pobjednici pišu istoriju. Oni su sretni. Ko preživi, pisaće. I smijaće se. Zar to nije dovoljno? – uskliknu Endrju.

– Jesi li ikada čuo da je dobar pisac isto što i sretan literata? Liči li ti život na burni planinski potok što se obrušava s obronaka Kordiljera ili na smrdljivu vodu stajaćicu koja isuši svake prestupne godine? – razočarano će Ben Sur.

– Izgleda da nismo jedno za drugo. – zaključi Endrju.

Oboje se složiše.

Kako se čita… tako se i piše… jednostavno je… poštuj kliše!

-Muče me dva pitanja, madam! – reče mademoiselle Al-Zar, podižući svoje naliv-pero u zrak.

-Izvol’te, Ben Sur. Vi uvijek imate nešto pitati. – umorno, ali zainteresovano odgovori šezdesetogodišnja profesorica američke književnosti.

– Englezi i Amerikanci uvijek persiraju, zar ne?

– Koliko ja znam, to nije tačno. Oni nikada ne koriste ovaj oblik pristojnosti. Ali zato imaju druge načine…

– Ali, kako molim?  ”You” je uvijek propraćeno sa ”are”, a ”are” se koristi za množinu. Čak i uz ”you” koje koristimo da zamijenimo samo jednu osobu.

– Bojim se i sigurna sa da nisam nikada tako razmišljala niti pročitala išta slično.

– Ali, nije li tako, kada sada razmislite o tome?! – ljutito će naša Ben Sur.

– Ne znam. Treba vremena da se svare ovakve stvari. Zasad nije. Prvi put čujem da je neko izjavio ovako nešto. A koje je Vaše drugo pitanje, molim? – pomirujućim tonom odvrati profesorica.

– Da… Zašto književnike koji ne pristaju uz vladajuću politiku kroz modernu istoriju svrstavaju u dječje pisce? Da se malo bolje izrazim, ubace ih u fioku dječje književnosti, koju čim prije zapečatiraju.

– Hm… Pa to i nije baš tako… Uzmite primjer…

– Znači li to da pripovjedač koji se ne miješa u politiku nije odrastao? Hoću reći, nije sazreo?

– Nee… ne bi trebalo.

– Ne bi trebalo, ali takvim ga smatraju, zar ne?

– Hajmo to ostaviti za neki drugi put, važi? – profesorica klima glavom očekujući da se nadobudna Ben složi. Bar iz pristojnosti.

– Hajmo – žustro odgovori naša junakinja (i dodade u sebi: ”…kao i sve drugo, ostaviti ga za nikada”).

Mladi smo, dok smo drugima smiješni; stari, kada još samo sebe smatramo ridikulom

Oktobar se vratio s godišnjeg odmora i opet uselio na Menhetn. U međuvremenu je ugodno kremasta obalna sumaglica porodila plejadu nekih novih skajskrejpera. Iz moje perspektive, ovi  neboderi podjećaju na niz dezodoransa u rafovima kakvog supermarketa i uspravno postavljenih napuhanih prezervativa. Ovako složeni, ravni su mega-instalaciji neofuturističkog hedoniste u čijem svijetu su godišnja doba prije anomalija nego što su pravilo. Ipak, Ben Sur i dalje uživa u jesenjem izdanju oronule višekatnice u kojoj nije prestajala živjeti od male, intimne nezgode sa velikom, hladnom drvenom figurom.

Ako ste još raspoloženi za popodnevnu šetnju, opet ću vas zamoliti da pogledate prema istom prozoru. Ali, da se pripremite za drugi prizor. U staklu su se, pritisnute tegom vremena, otisnule bore jednog nekada doobro prepoznatljivog lica. Lica, kojem su (samo ili čak) preostali pogled i osmijeh. Dobro ste primijetili, ovo lice gleda samo sebe, jer je vanjska strana stakla toliko mutna da je prozorsko okno postalo jedno veliko uokvireno ogledalo. A kome se to lice smije? Tu ste u krivu. Smije se nama, jer se nismo uspjeli iskobeljati iz odijela skrojenog po standardnoj mjeri. Istrošenog sakoa, za kojeg smo mislili da je sliven po našim dimenzijama. Ludačke košulje, u kojoj visimo po tuđim obzorima.

Selman Repišti,

  1. 11. 2017.

URBI ET ORBI (5. DIO): ”Mek kao lijek” i ”Brushalter”

Mek kao lijek

Dženana se nije bunila kada su je, čim je upoznala prve Amerikance, prozvali Dženifer. Bila je ona na nekoj razmjeni studenata u Bostonu. Ovu je razmjenu izmislio njen otac, inače diplomata koji nikada nije naučio govoriti engleski profišentli. Želio je imati što više podređenih, a poseban gušt bio mu je terorisati ličnog prevodioca starobosanskim frazama i ostalim arhaizmima koje je izvačio iz svoja dva ofucana rukava: onog sjevernocrnogorskog i drugog centralnobosanskog. Tradicionalan otac, u očima svijeta uzoran roditelj, koji je svoje pravo lice pokazivao tek između četiri zida. Ne u spavaćim sobama ili kuhinji, jer bi to za njegov ”ukus” bilo vulgarno i sramno, već u trpezariji, dnevnoj sobi i oba hodnika svojeg dvoetažnog stana. Ovaj je stan bio udaljen od čaršije tačno onoliko da narod ne pomisli da je predaleko (drugim riječima, u vukojebini) od centra i tačno toliko koliko je dovoljno da pred očima pukne pristojna panorama poprišta glavnih gradskih događanja.

Ali, Rifat, poznat među američkim kolegama-konzulima, vice-konzulima i ambasadorima kao Rajfl, nije glavni junak ove priče. Stjerajmo ga pod tepih, bar zasad. Nanišanimo svojim perom dovršavanje životnog dosijea njegove kćerke. Dženifer je već od prvog dana boravka u Americi zapostavila studentske obaveze i otisnula se u sive predjele bostonskih ulica. Kako je ona puuuno bolje znala Amerikan Ingliš od svoga oca, nije mogla prečuti zapažanje jednog polunigrosa koji je iza nje čekao svoj red na vreli hot dog. Baj d vej, prženom, brojem i slovom, trideseti put na istom ulju. Pedesetogodišnji beskućnik je, svečanim glasom kakvog televizijskog spikera, ponosno i posesivno najavio da se ispred njega pojavila izvjesna djevojka ”tako zgodna da bi ju bilo grehota jebati”. Ozarena, Dženiferka je ovo dobacivanje shvatila kao kompliment koji nikada prije nije dobila u svom rodnom Sarajevu (zapravo, bila je rođena u Kalesiji, ali šta ima veze, kada joj je tata trampio svoj južni dio leđa za informaciju o Šeheru kao o ”nepobitnoj činjenici mjesta rođenja”).

Poseban gurmanski užitak crpila je iz sitnih, pihtijastih Mekdonalds hamburgera. Pri prvom susretu sa njima, pomislila je kako su ”mehki kao duša”. Kako je njena davno otvrdnula, ni sam ne znam otkud joj ovo poređenje. Ali, povucimo se, budimo uljudni, pustimo je da hedoniše…

Brushalter

Rifat je smijenjen. Rat je, negdje u isto vrijeme, poput glomazne hobotnice, počeo puštati svoje duguljaste, otrovne pipke. Rifat je ubrzo otegnuo papke. Nije bio žrtva zalutale ili uredno dostavljene granate, već galopirajućeg tumora mozga, koji je svojim pipcima zagrlio Rifatovu široku čeljust i htio osvojiti njegovo srce. Nije stigao, jer je Rifata presjeklo u predjelu dušnika u trenutku kada je punu šolju sladunjave kafe sa nepoznatim udjelom pšenice prinosio tom istom grlu.

Sada opet Dženana (jer se u međuvremenu vratila ”svojem” Sarajevu) nije naročito žalila što je njen otac ”preselio” na onaj svijet. Žalila je za američkim snom, koji je, po svom uvjerenju, uspješno počinjala ostvarivati. San se raspršio, poput prekinutog snošaja. Do kraja života patila je za preponama svjetskog policajca. Često je običavala obolijevati. Sada se bacimo na čitanje njenog medicinskog kartona: gripa, melanholija, početak upale pluća, depresija, kojekakve alergije, manija… Najviše je tugovala za mekovim hamburgerima. Govorila je: ”Da mi je samo jedan griz… Onda bih mirne duše mogla umrijeti”. Treba naglasiti da u Dženaninom vaktu još ne bješe otvoren Mekdonalds u Sarajevu. Zato je kompenzovala, i kompenzovala… U poslijeponoćnim buncanjima, redovno se hvatala za svoje grudi, zamišljajući da mijesi sitne hamburgere.

Jednom joj se tako desilo da je, u jednom dahu, slučajno i nečujno ispustila dušu. Našli su je sa rukama zgrčenim na njedrima. Lijeva šaka stiskala je desnu dojku, a desna lijevu. Obje sise bile su mekane poput okruglica od tijesta. Kao duša. Kako pretpostavljam da je Rifat, do ovog trenutka, i na onom svijetu uspio naći ”svoje ljude”, ne sumnjam da će povući sve moguće veze da, za ljubav svoje kćerke, udesi da ove hamburgere neko … konačno … i ispeče.

Selman Repišti,
17/18. 9. 2016.

URBI ET ORBI (4. DIO): ”Justicija u penziji” i ”Metuzalem”

Justicija u penziji

”Je*eš državu bez valute” – iskašlja Tereza i nastavi srkati svoje treće pivo.

”Znam da Vam je ovdje bolje. Mislim u Bosni. Bolje nego je bilo meni.” – dodade nakon što se, na trenutak, zagrcnu. Brzo se povratila. Ta, ona ima toliko kafanskog staža.

Kao što se očekuje od ovog profila ljudi, odmah pređe na stvar. Na sagu o svom djetinjstvu. Rane godine provela je u jednom sarajevskom sirotištu. U sirotištu, u kome je bila roditelj drugoj djeci. Sanjala je da bude vaspitačica… Jednu je nekom prilikom i pretukla, što joj je tada dalo privremeni smisao života.

”Izašla sam jača nego što sam mislila da ću ikada biti” – rekla je kroz lavlji smijeh, busajući se lijevom šakom u prsa (u desnoj je bila prazna krigla kojom je signalizirala konobaru još jednu turu).

”I željela sam očeličiti svoju kćerku. Nema pravo da mi zamjeri. Moj je izbor što sam je donijela na ovaj svijet.”

Potom se prihvatila propovijedi o, kako je to zvala, ”olovnoj, ali dobrohotnoj disciplini”.

”Sigurno se pitate kako ja, koja sam iz Sarajeva, ne miješam izgovor afrikata … Ni moja kćerka nema problema sa razlikovanjem č i ć, dž i đ… A znate li zašto (persirala je svaku punoljetnu osobu koju je srela makar i deseti put u životu i oduvijek se pitala zašto ne persiramo Bogu)? Morala je sići niz stepenice i opet se uspeti izgovarajući ‘ćup’, ‘četka’, ‘džak’ i ‘đak’. Ako pogriješi, mora ispočetka. Živjele smo na četvrtom spratu, što je doprinijelo ozbiljnosti ove bezazlene vježbice.”

Konobar je već donosio četvrto Sarajevsko, a ona je odmahivala glavom, mrmljajući neke molitve. Odjednom, lice joj se, navodno od stida, sakrilo iza zara sjete.

”Nisam zadovoljna. Kćerka mi je izrasla u neku nepoznatu, površnu osobu.”

”Ljudi su, što dublje zarone u sebe, sve dalje od sebe” – nekako mi se ote iz grla.

”Onda je ona svoja na svome. Niko joj to ne spori. Zato je toliko zaljubljena u sebe, e to me već boli. Zapravo, voli samo svoje ‘ja’ i svog ‘duhovnog’ učitelja. Oblijepila mi je zidove njegovim slikama. Nisu joj ravni ni tapetar ni Warhol! Zamisli, još me tjera da ga držim ispod jastuka.”

”Je*eš majku”, otpi gutljaj, ”čija je kćerka od sebe napravila valutu”, pa još jedan veliki gutljaj, ”i koja košta sve skuplje i skuplje”.

Pljunu, ustade, zamanta joj se, brzo se devranisa i odgega prema Imperijalu.

Metuzalem

”E, nemoj se tako potpisivat’. Kad budeš doktor nauka, onda mi se javi. Sad dobro znaš gdje ti je mjesto” – rekla je bibliotekarka, čije je lice uvijek djelovalo ospičasto, iznureno i nekako ljubičasto. Ako su vam fetiš detalji, primijetili biste da se ove crte smjenjuju, po jedna osvoji cijelo lice, pa je porazi druga… i tako u krug. Porijetko se desi i da joj je čelo iznureno, obrazi ospičasti, a brada i podvaljak purpurni. Moguć je i drugačiji raspored. Po mom skromnom znanju kombinatorike, šest je ovakvih permutacija.

”Znam” – ironično, ali u granicama kulture, dometnu student romanistike. Brucoš koji se ne želi pomiriti s mišlju da njegov posao sutra neće vrijediti ni golog ku*ca.

”Aham. Još si i neodgojen. Da mi je samo upoznati tvoje roditelje”, povuče se nazad i predomisli, odmahujući rukom i polusijedim čuperkom kose. ”Ma, zaboravi. Ne vrijedi…”

”Oprostite, a gdje su druge dvije knjige koje sam naručio?”

”Pa, kad ih ovdje nema, znači da su na čitanju ili da se ne smiju iznositi iz čitaonice. Helem, šta bi to tebe trebalo zanimati? To nije tvoja stvar.”

***

Kraj treće godine. Opet biblioteka. Zagušljivo je. Dotična puši sa tri kolegice. Sve duboko uvlače i nervozno ispuhuju dim. Tri klimakterične lokomotive. Pod njima se čuje kloparanje stolice, poput truckave buke kojom vagoni maltretiraju duge i nedužne tračnice.

”Ja te svima hvalim. Što odgoj, što obrazovanje. ‘vakog studenta dugo nismo imali” – viknula je čim se pojavio na vratima.

”Hvala, ali zaista nema potrebe za laskanjem.”

”Nije to laskanje, to je činjenica. Nego, ‘ajd’ navrati kasnije, u jedan. Sad imam nekog posla.”

Vratio se u jedan. Na vratima je velikim ljubičastim slovima bilo otkucano: ”Kolektivni godišnji odmor. Za studente koji nisu vratili knjige predviđene su određene kazne. Zato se moraju pojaviti u prostorijama biblioteke čim počne ak. 2009/2010. god.”

Selman Repišti
29. 8. 2016.

URBI ET ORBI (treći dio): ”Čilska šalitra” i ”Burkini”

Čilska šalitra

Čujem da provodi predvečerja u društvu pune flaše domaćeg crvenog vina. I u razgovoru sa ženom, omanjom kućanicom čiji pogled se nevješto probija kroz debela stakla okruglih naočala, sada već poluispijenu flašu i gradaciju gašenja dnevnog svjetla između građanskog i astronomskog sumraka.

Žena je ovdje statista sa ugovorom na neodređeno, komad namještaja, neko ko je od poodavno ništa drugo do jedno veliko, ontološko uho. Slušni aparat, koji uvijek pažljivo natakne, kao što je nekada majčine naušnice, svjedok je postojanja ovog ultrauha.

Vino je ukusa crnog, panonskog grožđa, a ravnica, u naletu Božjeg jeda bačena negdje u zagrebačko zaleđe, već miriše na ovogodišnju jesen. I Ivan se sjeća. Svake predvečeri iznova. Imao je 17 godina kada se slučajno zadesio u tijesnom šatoru sa desetak godina starijim parom. Kampovali su negdje u Titinoj Makarskoj. Zanu je, nekad oko tri ujutru, probudio inače nemiran mjehur. Potajno mu je tepala, nazivajući ga prednjom pi*kom. S godinama je naučila da jasno razlikuje ovaj od pravog svraba. Prvi je mogao biti uvod u drugi, ako se dovoljno posveti kontemplaciji o njemu. Mogla ga je dovesti tamo gdje treba. Kako bi došla do izlaza iz šatora, morala je preskočiti Ivana. Bila je mala i nije čudno što se očešala o njegov (za njega još nedovoljno poznat) ponos. Odmah je primijetila: ”Od tebe će, bome, biti nešto vel’ko.” On se, kao da je čuo u sebi izgovoreno proročanstvo, probudio, postao svjestan spontane, noćne erekcije, prekrivši genitalije jednom, a oči drugom rukom. Tik prije njegove intervencije, pogledi su im se prikovali jedan za drugi. Nastavio je spavati, a ona je ispraznila svoju bešiku. I bilo joj je ugodno, ugodnije nego prije.

Sljedećih dana, Ivan nikako nije mogao izbaciti iz glave misao o tome da je ona učiteljica. I Zana se vraćala na taj detalj o sebi. Nijedno nije znalo zašto. Najednom je, jutro uoči povratka u Visoko, njen muž bio nekim poslom odsutan na dva-tri sata. Oblačila se u šatoru. Željela je da neko naiđe. U isto vrijeme, nesvjesno se ubadala noktom kažiprsta u stomak. Naišao je Ivan. Začuđen. U očima mu se jasno ocrtavalo iznenađenje i neka nevina nada. Zana je opet pomislila da je učiteljica. On je to i izgovorio: ”Hoćeš li me naučiti?” Zbog onoga što je uslijedilo i potrajalo dobrih 12 godina, Ivan je gotovo opsesivno tražio savjet od obične flaše, premda domaćeg crvenog, a opet samo vina.

Sarajevo, novembra 1985. godine. Predratni studentski dom. Ivan joj prilazi s leđa, dok ona nad kadom pere svoju improvizovanu odjeću. Odjeća je podsjeća na majku, koja je vrebala svaki trebutak kada bi se Zana zadesila pred jednim jedinim kućnim ogledalom. Govorila bi joj, bez trunke kajanja u svom zajedljivom, sitnom glasu: ”Ti misliš da si lijepa. Izbij si tu misao iz glave”. Dodala bi primjedbu o tome koju odjeću njena kćerka smije, a koju ni pod koju cijenu ne smije pronosati svojom kasabom. Ulazi joj. Osjeća ga sve do mozga. Uvijek se iznenadi. I uvijek ga želi. Do kraja. U pauzama mu pomaže da savlada osnove voćarstva i vinogradarstva. Upisao Poljoprivredu. Ne s namjerom da je završi.

I nanovo Sarajevo, poznog proljeća 1986. godine. Mirsadi treba pet minuta da dođe do njegove sobe. Ne gubi vrijeme na oblačenje. Trči mu gola. Kuca jednom, a nakon što on ne otvara, ulazi sa dvije riječi. Izvini i izvoli. On se ne buni. Tražen je. Mirsadi nije prvi put. Sa prve strane ploče navija Štulićev glas. Oboje su prespavali još jedan ispit. Mirsada nije jedina. Postoji nepisana lista čekanja na noćne posjete. Pričalo se da je imao stila. Jugoslovenski rok je pratio one koje su tiho uzdisale. Nešto bučnijim posjetiteljkama puštao je šapat nekog instrumentala. Petkom oko pet, dolaze Zana i jedan poveći ruksak. Oboje na vikend. Sve po starom, kao da se ništa nije dogodilo. I tako svaki vikend, ljetovanje, pa vikend, pa zimovanje. Zimovanje na moru. Zaokruže mjesec, rastanu se negdje na pola puta, tješeći se da Visoko nije toliko daleko od Sarajeva. U međuvremenu, oboje slušaju drugu stranu one iste ploče, tražeći mjesto u Štulićevoj poetici.

Još jednom Sarajevo, duboka jesen 1991. godine. Ivan se boji rata, odlazi u Hrvatsku. I ona ga se plaši, ali nema gdje otići. Tako se (doduše glumeći) bojala njegovog, a on je tješio riječima kako je i ”ku*ac meso … nema kosti … neće te ubosti”. Nakon njegovog iznenadnog odlaska, tutanj granate, odsjaj tuđe kame i preciznost po ko zna kojeg snajpera ostali su u pozadini. S one strane velike pozornice. Nije se obazirala na opasnost. Čekala je da se nešto desi. Susret ili smrt.

Te je godine zadocnio posljednji snijeg i okopnio tek u maju. S prvim žuborom vode, stigla je vijest da je Ivan povukao neke veze i da Zana samo treba dati zeleno svjetlo. Neko bi je dovezao do Rumunije, gdje bi se sastali i otišli zajedno u svijet. Odlučila je napraviti rez. Ovdje se završava i njen dnevnik. Tačno petnaest godina kasnije, počela je osjećati onaj isti svrab u predjelu mjehura. Nije jenjavao i ovaj put je bio neprijatan. Prošlo je još pet godina i negdje oko tri poslije ponoći, u sparnoj avgustovskoj večeri, muž se probudio sa erekcijom, a nju zatekao u lokvi krvi. Te noći se, prije nego što je utonula u san iz kojeg se više neće probuditi na ovom svijetu, molila za svoj oprost. Ne zna da li ga je dobila.

Burkini

Slagao sam. Vidjeli su se još jednom. Na sahrani njene majke. Nisu razgovarali, samo joj je izjavio saučešće. Primijetila je da se iskrivio, smršao, podobro osijedio i da hoda jako sporo. Trudila se da ostane suzdržana. Isto popodne, počeli su se javljati simptomi kancera. Mogla je napipati neku masu loptastog oblika u donjem abdomenu. Odlučila je da je treba ignorisati. Nekada joj se, u sanjivom bunilu, činilo da nosi njegovo dijete. Ni trenutka nije pomislila da ga abortira. Budila se, polako shvatajući šta se dešava. ”Od njega je”, mislila je, ”makar to bilo i nešto što bi joj naudilo.” Držala se tako kao da je sve uredu. Gordo i arogantno, po običaju.

Svakog ljeta, imala je osjećaj da joj neko želi nauditi. Njoj i bebi. Imala je naviku šarmirati sve muškarce koji su, makar slučajno, ukrstili korak s njenim. Šarm je sada iščilio, a od njega ostala samo olupina na njenom licu – blagi, iznureni osmijeh kakav viđamo u horor filmovima, pred sveopšti pokolj koji podmuklo visi u zraku. Neizostavan dio njene opreme za more – crnobijeli ili tamnoplavi bikini zamijenila je jednodijelnim, po mišljenju većine (i nje same) neprivlačnim kupaćim kostimom.

Jedino njemu je dopuštala da je uzme onako kako on želi. Inače, grozila se odnosa sprijeda, budući da je njen ujak (koji je umro na sličan način poput njenog), negdje kada je navršila šesnaestu godinu, iskoristio priliku i uletio joj u sobu. Hvatajući je lijevom rukom za desnu dojku, a kažiprstom druge pritišćući donji dio njenog stomaka, dudlao je komunističku ”Drinu” i proizvodio neke čudne zvuke. Nešto između mljackanja, kašljucanja i otpuhivanja. Radio je nemilosrdno žvakao neku pjesmu s Opatijskog festivala, za koju je Zanina mama izjavila da je po njenoj volji i ukusu. Otada je Zana izgubila svako povjerenje u starije muškarce, kako je govorila, ”one koji bi joj mogli biti nešto kao otac”. I otada se gnušala svakog intimnog odnosa. Njen muž i Ivan imali su posebne povlastice, zadobivši teško stečeno povjerenje, prvi od njenog struka do koljena, a drugi od tjemena i sve do tabana.

Na sahrani njene majke lila je kiša. Zana se sjetila one pjesme s Opatijskog festivala. Neko je nekog čekao na kiši. I onda je onaj koji je to sve vidio komponovao pjesmu. Pa se ispostavilo da je pjesma pobjednička. Po stručnom sudu komunističkog žirija i jugoslovenske omladine. Njen sprovod izgledao je potpuno drugačije. Praćen orkestrom čuđenja i tišine. Jedino se iz daljine čuo svadbeni poklič krajiških grmalja. Zagrebački komad Panonije je, s druge strane, bio ravniji nego ikada. I, još jedna flaša bila je sravnjena sa svojim dnom.

Selman Repišti,
26-28. 8. 2016.

Urbi et orbi (Drugi dio)

Amazonka

Bila je (ne znam je li još, ako jeste, do kada će, ako nije, kada je zadnji put bila živa)… mislim, kada sam je upoznao, bila je pogrbljena, da prosti, oličenje trola ili, u neku ruku, pokemona. Samo u svrhu opisa. Ništa lično. Da probudim materinski nagon u svim zabravljenim vaginama i očinsku relikviju istresem iz džepa nekog hipstera, samozacopanog biznismena i ulickanog šminkera. Tvrdila je da je izliječila 50 slučajeva kancera. Egzotičnim čajem. Fino piše u teki: prvo datum dolaska, potom količina popijenog čaja, pa datum remisije zaključen potpisom sada prijatno frapiranog posjetioca.

Njena životna deviza: ”Poklonila bih i Mliječni put, ne tražeć’ ništa zauzvrat”. Tako je govorila sedamdesetogodišnja apsolventica sarajevske anglistike. U mojim očima, pedesetogodišnja doajenka fitoterapije, tačnije, par decenija pridružena članica obožavatelja ljekobilja. Ispripovijedala mi je kako je lani vratila ni manje ni više nego stotinu kilograma južnoameričkog čaja. O svom trošku. Onako dekintirana i prije toga. Kaže: ”Ne pomaže narodu. Naručiću opet.” Zamišljam je kako se kupa u zelenoj kadi fitooptimizma. Crvena od žare, pogledom razblažuje nestašno rumenilo za koje krivicu preuzima žila kucavica, smještena tik ispod resice desnog ili lijevog uha. ”Gubitke meni, zasluge drugima” – njena je druga životna deviza.

Leluja po sokacima. Lijevo-nazad, desno-naprijed. Pijano klatno. Putanjom u koju bi se iole ozbiljan matematičar netom zaljubio. U jednoj ruci tašna, u drugoj kesa. Obje teške kao smrt. Želi da nosi, da posjeduje. Jer se ulične duše žele zakleti u uteg kojim oru asfalt. Znaju oni kakve bi posljedice izazvao duh koji bi se otrgnuo od svoje zemaljske sjenke. Poput teenagera koji se s kućnog praga direktno lansira u terru incognitu. Udari u tle prije nego se podigao s njega. Postavljen naglavačke, počinje se radovati u slatkoj iluziji da je pronašao vodu u srcu kamenoloma života.

Zadnji put sam je vidio kako pleše s maskiranim članom slovenačke trupe koja se posve slučajno zadesila ispred naše katedrale. Prije pape. I prije statue onog prethodnog. Valcer s krokodilom. Ko zna kakvom spodobom, skrivenom iza krinke oklopnog gmizavca, tipične prikaze bočatih tropa. Bila je vesela. Za pola minute, tri okretaja. Onda se odmah uljušturila. I nastavila hodati do u podnevni bescilj.

Hajka na amazonku

Istoimenu je zaveo suhonjavi, visoki šan-advokat. Buket, već izlizani maniri i između vještačkih zuba istisnute dobre namjere ubrzo su je posadile tik pred oltar. Svjedoci: Svevišnji i Sotona. Onaj drugi je ozbiljno shvatio zavjete. U dobru i zlu, ostao je vjeran. Posmatrač, predlagač i revnosni utjerivač dugova. Šan-advokat je, ispostavilo se, bio čaršijski pervertit. U nešto otmenijim dijelovima grada, u poslijepodnevnim satima, izbivao bi i, probranim riječima iskusnog lisca, pitao slučajne prolaznice (četiri do dva puta mlađe od njega) bi li imao tu čast dopratiti ih do svoga stana. Čuo sam da je svaka peta pristala dovući se do četvrtog sprata austrougarske udovice. Zato nije poštovao žene. Kaže: ”Prerano gutaju mamac sa mog štapa. Nisam zabacio da se odmah upecaju, nego da ih gledam kako se množe, roje i prave pravilne spirale oko svog plijena”.

Amazonku je, da budemo načisto, svako jutro prvo svukao, pa vukao za kosu prema svom međunožju, da bi ona, pri svršetku, bila zapovjednički pozvana da izvoli progutati starački ispljuvak njegovog, nekim čudom, zavidno ukrućenog donjeg ”ja”. U isto vrijeme, pogled je skakao kroz prozor i ubacivao se (šta ja imam s tim, krivite Galileja i Njutna) u nasumičnu mindžu koja je tog trenutka nojevim korakom špartala po pločniku glavne ulice, nemilosrdno gazeći sarajevske ruže.

Selman Repišti,
19. 8. 2016.

Urbi et Orbi (Prvi dio)

Ismin doprinos teoriji Velikog praska

‘Hoš sa mnom na kafu?’
‘Imate ovdje cura koliko hoćete. Što njih ne pitate?’
‘Meni je jedan Ismo tokom rata, dok sam spavo, popušio. Nako od sebe, na prepad. I meni bogam bilo fino. Bogam! Imam ti ja ženu, sa njom sina ’85. godište. Radio u ovoj firmi prekoputa nas. Pa hoš na kafu, bolan?’
‘Dajte, ne pričajte gluposti.’
‘Šteta…’
Odšepa prema Austrijskoj ambasadi. Sreo ga par mjeseci kasnije u Vilsonovom. Zagleda. Belji. Samo muškadiju.
Lani otegnuo papke. Prije nego su ga otpravili u vječna lovišta, racku mu bio, priča se, k’o palma. Jaja k’o hurme. Sramota za jaja.

Proeta

Reda rečenice k’o domine. Samo to radi po vascijeli dan. Tačka, pa veliko slovo, pa opet tačka. Veliko slovo. Svaka k’o za romana. A onda spektakl. Tranžira ih, po pet-šest riječi svaki red. Da napravi stih. Ka’e malo po malo – i eto ti pjesme. Čeka ne’ak’i festival. Priprema se po’ godine ranije. Psihički. I mehanički. Žiri oduševljen – pjesma pun pogodak, a ono iskasapljeni romančić. Pripovijeda. Ne pjeva. Samo kazuje. Sve se vrti oko para teških riječi. Publika pada na koljena. U toj pozi, ženama aplaudiraju dojke. Dekoltirana pneumatika. On se znoji i što se više čuje, tim više likuje. Neki poeta u zadnjem redu, čija elegija nije ušla u uži krug, prozva ga proeta.

Majstore, morel’ zadnja?

O njoj samo znam da su je tri-četiri povalila na zadnjem sjedištu nečijeg golfa. Na čistini. Par puta. Tako se razrasla prvi put. Drugi golf je, ubrzo nakon mature, odvez’o u glavni grad. Pet sati, bez pauze. Nije se isplatilo gubiti vrijeme. Čim je vid’la prvu zgradu, drugi put se razrasla. Odmah odlučila: pušiće Marlboro, pit’ kafu s mlijekom ili Ajriš kofi, živjet’ prekoputa Centralne banke, zaposlit’ se u međunarodnoj firmi i probit’ međ’ gradske face. Lizat’ šam-kremu sa ulaštenih pločnika. Ovaj luksuz nije bilo teško priuštiti, s obzirom da je posjedovala vjernu presliku kravljeg jezika, koji je više uzbuđivao one kauboje sa zadnjeg sjedišta nego njene bradavice, poluuspjele replike omanje balege.
Prođoše godine, a ona završi (kako je običavala reći) ‘vlakutet’. Zatim se našla u nazavidnoj ‘sitovaciji’: šta radit’ ako se ne dobije pos’o? Da l’ se vratit’ nazad prugom (golf je odavno nadrasla) ili ostat’ i čekat’? Odlučila se za ovo drugo. Otvorila se i nova dilema: Da l’ radit’ štogod u struci (kako bi ona rekla ‘struki’) ili ‘bilo šta što ti neko da’? Prifati se opet drugog. Zaposli se k’o hostesa. A ona? K’o da je stjuardesa. Treći put se razrasla.
U autu nikad nije sjedila na zadnjem sjedištu, osim kad je ufati neki dert, pa ko biva da obnovi gradivo. Da sanja budna. Tad je bila svoja na svome. A vako, javno, gospođa. Ne mereš joj pera odbit’. Što bi ovdje rekli – ‘rodžena’ Sarajka.

Selman Repišti,
14-15. 8. 2016.

Kako je jedna knjižica postala knjižnica

Damir se prvi puta susreo s riječju ”knjižnica” kada je imao pet punih godina. Istina, s početka ju je miješao sa riječju ”knjižica”, a negdje u sedmoj godini, konačno je shvatio koliko samo jedno slovo može promijeniti značenje i dati onome što čujemo neki drugi smisao. Negdje na polovici drugog razreda osnovne škole, Damir je nešto načuo o biblioteci. Isprva je mislio da je ova riječ nastala spajanjem ”Biblije” i ”teke”, te mu je ostalo u pamćenju nemilosrdno mozganje o njenom pravom značenju. Dvije godine kasnije, proniknuo je i u njega, te je, obogaćen dvijema važnim imenicama, hrabro odšetao do školske knjižnice. Bio je to jedan naoko skroman kutak, koji su neki od njegovih učitelja zvali ”književni separe” (često su ga i kratili u jednostavno ”KS”). Izbor našeg junaka bile su bajke i basne, a kako nije u potpunosti ovladao tehnikom čitanja, nekada ih je zadržavao do krajnjeg roka i vraćao u zadnji tren.

Svoju naviku odlaska u knjižnicu, Damir nije napuštao ni u srednjoj školi. Naročito zbog novog saznanja – srednjoškolska knjižnica bila je bogatija od one prethodne, osnovnoškolske. Često se osamljivao, prepuštajući se nepreglednom svijetu mašte, lebdeći nedomislivo-očaravajućim prostorom fantazije. Usprkos tome, nije bio usamljen: odlazio bi na prvi ples sa glavnom junakinjom nekog ruskog romana u više tomova, promatrao bi sudar sukobljenih strana na nekom bliskoistočnom bojnom polju, pružao bi utjehu djevojci kojoj ljubav nije bila uzvraćena, odmarao bi se pod sjenom starog balkanskog hrasta, pregovarao bi s najljućim neprijateljem protagoniste – kako bi ga odvratio od njegovih nečasnih namjera, ljeti bi putovao s čergama i spavao pod vedrim nebom, dok bi zimovao u egzotičnim tropima…

Stiglo je i fakultetsko doba, s tim i zahtjevi odgovornosti, prilježnosti, ozbiljnosti… Ne, nije studirao književnost, smatrao ju je nečim previše intimnim, da bi se time čovjek mogao javno zanimati. Postao je, očekivano, redovni član gradske i sveučilišne knjižnice.

Međutim, vremena su se promijenila. Kovitlac površnosti, primitivizma i suvremene tame obrušio se na Damirovu (i ne samo njegovu) svakodnevicu. Često je viđao da posjetitelji gradske knjižnice očajno vape za priručnicima samopomoći, senzacionalističkim autobiogra-fijama, bljutavim romančićima koji su veličali niske strasti… Na cijeni je bilo dionizijsko, dok se sve više zaboravljalo ono apolonijsko u čovjeku. Stoga nije ni čudo kada je jedan dan pod slovom ”J” tražio svog idola, J. Joycea, a umjesto njega nabasao na nekoliko naslova o ljubavnim ispovijedima i životu u sadašnjem trenutku. Naprosto, te su knjige (ako se uopće mogu zvati knjigama) bile poredane poput tek pridošlih naslova u knjižari. One su buljile u Damira, rugale mu se, licemjerno ga izazivale da ih uzme u svoje ruke, u ruke koje su držale Marquesa, Dostojevskog, Orwella, Zolu i Camusa. Damir je samo djelomično podlegao ”čarima” ovog grijeha, te ih je primio u šake i sklonio na stranu, kako bi iza njih pronašao ono zbog čega je i došao. Potom ih je kulturno vratio na svoje mjesto, te pokunjeno napustio ovaj kutak knjižnice.

Avaj, ne leži vraže! Čim je bacio pogled na knjižničarku (omanju ženicu jarkocrvenih noktiju, sa kojih je lijeno kapao neosušeni lak), zamijetio je da se i ona zadubila u još jedan bestseler modernog doba. Nevoljko ga je pogledala preko svojih naočala (čiji je okvir odavao utisak da se dotična okitila još jednom nijansom crvene boje), pustila da potpiše karticu, a zatim još predanije nastavila gutati prorijeđene retke svoje knjige. Damir nije imao kud. Isti se dan odlučio da svoju kućnu knjižnicu ne prestaje obogaćivati naslovima velikana, idola pisane riječi. Ova mala aktivnost (kako bi se to danas reklo – ”samo” hobi) postala je njegova glavna životna preokupacija.

Opet ćemo ubrzati teške kazaljke godina, sve do trenutka kada je Damir navršio svoj 35. rođendan. Tada se naš junak mogao pohvaliti zavidnim fondom književne građe i posjedovanjem vlastite, privatne knjižnice. Sigurno pretpostavljate da je to bio hram lijepe književnosti, ali evo vam još jedne zgodne informacije: Damir je iznajmljivao knjige samo onima koji su se pismeno obvezali da će ih pročitati, te koji su mu jasno dali do znanja da će, prilikom njihovog vraćanja, razmijeniti dvije-tri rečenice sa knjižničarem (o sadržaju knjige, vlastitom doživljaju, pouci koju ona nosi…).

Damir je dočekao duboku starost, dičeći se (usljed svoje skromnosti, samo pred samim sobom) borhesijanskom erudicijom, heseovskom učenošću i krležijanskim smislom za humor. Poznajući ga, ostalo mi je samo još nešto onako nedorečeno, nejasno, mutno… Je li Damir bio prosto knjižničar, ili sam po sebi – slika i prilika jedne svesvjetske knjižnice?

Selman Repišti,

30. 6. 2016.

VJEŠALA I SEJŠELI (kratka priča)

Ruku na srce, pisac ima jedno jedincato pravo: da se pokatkad zaigra, kao što to stalno čini Bog. Sve ostalo je nusprodukt mašte. I ovo prvo je uobrazilja, ako se promotri iz pravog ugla.

No, sebi ću dati za pravo da njoj dam prednost.

Ona (u kratkim crtama): Dama. Samodovoljna. Životna deviza: Drag mi je Platon, ali mi je draža ku*čina. Tabakera. Ako biramo strane, uvijek sam gore. Pobjednik. Heroj. Sloboda. Predvodnik. I ako ne biramo strane. Riječju i pokretom, samoživa i Šiva.

On (u nešto dužim crtama): Što gušća sjena, to jasnije vidi. Prirodno stanište: podzemlje. Zanimanje: uhoda. Omiljena aktivnost: ono kada opiše millerovski krug. 360 stepeni. Stepen po stepen, nonšalantno. Čemu žuriti? Da vidi s kakvim životom raspolaže. Da omiriše priliku za omamu prve svježe ženke. I njenu trenutnu pomamu. Da se povuče, čim postane prikaza. Odstupi, prije nego postane nakaza.

Ona i on (u najkraćim crtama): Bludilište. Brava i ključ. Puška i metak. Pikado i meta. Slon i amnezija. Pucketanje ljuske jajeta. Grčka vatra. Arhimedov katapult. Snošaj nebule i supernove.

Ne trebaju im imena. Previše ih banalizuju, zato. Davno su ih svukli. Jedno drugom. Sporazumno. Kako im i dolikuje.

Čujem da me neko od vas pitao svodi li se njihov život na dvanaestak redova što sam ih podastro pod vaše noge. Širi su nego što slutite. Dublji su nego što ćete ikada misliti. Hajmo pokušati ponovo. Kajem se što sam najslasnije plodove njihovog života već iscrpio uvertirom. Ili pak nisam?

Ona: Ljubitelj je prolaznosti. Treptaja. Češkog folklora, premda pjeva samo klasiku. Čisti urbanizam. Kada ispusti svoj glas, to vam izgleda kao da jednim brzim potezom stisnete harmoniku među dlanove i podlaktice. Tada se iz njenih usta (zaista impresivne kubikaže, koja mogu primiti frtalj tuceta onoga što joj je draže od Platona) izmigolji prava pravcata pastirska frula. Njeno korijenje. Tačka postanka. Izvor, sa koga je potekla, čeznući za nekim stranim barama. Prekookeanskim. Spomenuh reznonantnu kutiju. Ima ona još veću. Nakon svake dionice, zavibrira joj i kloaka. Sada procijenite (ja već jesam) je li njeno stvaralaštvo veće kada pomiri harmoniju i melodiju, ili kada se olakšava, trgajući donje rublje sa dezenom i mirisom tek ocvalih magnolija?

On: Lopov. Krade ljudske priče. Nabijeđeni spisatelj. Bilo mu interesantno kada je jedna petnaest ljeta bila stalni gost postelje nekog poznanika njenog muža. Nastade priča: Malo je pet, hoće još deset. Bilo mu zanimljivo kada je druga htjela biti muško. I druga priča: And what about erekcija? Vidio on da je neki izgubio sve. U jednom danu. Cijelo cjelcato sve. Pa treća: Noć kratkih rukava. Čuo on da je drugi napustio sve. Okrenuo leđa. Spustio roletne. Napisa i četvrtu: Mozak u pijesku. Voli on i sebe potkradati. Vidio da se svako poglavlje autobiografije dobro trampi za koju stotinu dolara. Eno ga: upravo vadi svoj identitet iz unutrašnjeg džepa i maše njime po ulici. Nekada se umori, pa ga negdje okači. Da svi vide. Da ne moraju zatvoriti millerovski krug. Da im na prvu bude jasno. Da se, ionako u žurbi, dive i čeznu. Uokvirujući ga, da naprave vlastiti selfi. Ma, sve je to isto, samo se on zaigrao. Poput Boga. Poput mene. Znate, ono s početka…

”Ali, vrijeme je za svršetak!” – bunite se vi. Ako je tako (a vjerovaću vam da jeste), staviću ovaj kraj na aukciju. Pa ko više da, njegov je. Ne, nije njegov, nego ga može promijeniti onako kako želi. Ma, eto vam dva kraja. Drugi za prvi, a prvi za drugi dio priče. Uzmi ili ostavi! Dakle (spremni ste?):

Od sudbine njihove vješala načinih. Sa Danteom svjetove zamijeniše.

Zatresoše se Sejšeli. Pakao ovozemaljski edenom proglasiše.

Počnimo sa sto švicarskih franaka. Anyone?

 Selman Repišti,

Sarajevo, 27. 5. 2016.

Nije Eva kriva, Adam je!

Tri su načina da dobijete Nobela za mir ili književnost. Prvi, premda malo vjerovatan, jeste da živite za pisanje, pišete za život i umirete za stvaranje. To se zove samoizgaranje. Drugi je da živite negdje u Zapadnom Svijetu i povremeno (mislim, samo nekoliko minuta) zaboravite na svoje užitke, javno nastupajući protiv tlačenja onih trećih, četvrtih, zadnjih… Treći je da ste rođeni u nekoj od zemalja Istočne Evrope i da, s vremena na vrijeme, skoknete do nekih i nekakvih bojnih polja (molim vas, odaberite prave trenutke i scene,  važno je stići u momentu kada se dešava nešto senzacionalno – ”marketing bola” i ti fazoni – ma, razumjećete me o čemu pričam). Za treći put vam savjetujem da ne pišete poeziju, ona je davno izašla iz mode. Treba vam nešto svježije, sirovije, up-to-date. Kratko, da se ne gnjave glavešine koje o ovoj nagradi odlučuju. Da im ne prisjedne ugodna toplota njihovih širokih fotelja.

(Odnedavno sam se počeo zanimati za uzajamni odnos temperature i masnog tkiva. Uzmimo za primjer ljude koji mnogo vremena provode u sjedećem položaju. Toplota bi trebala topiti njihovo salo, dok bi nedostatak kretanja doprinosio tovljenju, pružajući sigurno utočište njihovim punomasnim šlaufima. Stoga bi kratka proza bila ravna dodiru nježnog pera – prvo bi ih zagolicala, potom opustila, a na koncu učvrstila njihovu ustoličenu polu-figuru.)

Adam je poslušao moj posljednji savjet (odakle li ga je samo iščačkao?). Nije rođen u Francuskoj, Španiji, a kamoli u Velikoj Britaniji. On je, recimo, istočni-evropejac. Ponekad obiđe neke proteste, malo se slika (posljednja fotografija u prvom planu pokazuje njegov osmijeh usnama, ali ne i očima, dok su u drugom izmučena tijela boraca za univerzalni, nesebični boljitak)… Umalo da zaboravim – član je neke međunarodne organizacije, poznate u njegovoj zemlji isključivo po engleskom akronimu (niko ne zna izgovoriti njen naziv, niti se trude da to urade, ta to je tako nepotrebno). Inače, potiče sa sela,  što opravdava činjenicu da svoje ”međunarodno” članstvo ponosno nosi na svom licu i tucetu bedževa sa antiratnim parolama. Od iste je organizacije dobio neki džeparac za putovanje u susjednu državu koja je prije nekoliko dana spremno i ponosno zaratila sa samom sobom. Ovakve su joj organizacije pripomogle da taj rat i nastavi.

(Inače, ljubav internacionalne organizacije prema svojim članovima koji dolaze iz zemalja ”u razvoju” ogleda se u tome da ih šalju u opasna područja, kako bi ovi, u svojstvu potrčka-reportera, imali ekskluzivno pravo na privatne snimke, a možda i na neku privatno-intimnu granatu, metak ili iznenadnu detonaciju. Antipulacioni kapitalizam ili  turistička eugenika – prosudite sami.)

Stigao je juče, nakon niza iscrpljujućih provjera, barijera i ispitivanja. Prvo što je uradio bilo je neobavezno voajerisanje svojim digitalnim foto-aparatom. Naveče je napisao nekoliko redova u svoj dnevnik (tefter, bilježnicu, ma kako hoćete). Sigurno predviđate da su to teze za novu kratku priču. Negdje je čuo da su izvjesni vajni spisatelji jednostavno skupili svoje novinske tekstove (nazivajući ih short stories) i platili nekome da od toga skrpi roman. Dobro je čuo. Može i on to.

(Ovdje stvarno vjerujem u organizacione sposobnosti našeg lika. Bojim se da ne pretjeram, ali govorim o nečemu poput menadžmenta u književnosti. No, nisam ovdje da pripovijedam. Nastavimo zajedno uhoditi našeg Adama.)

Zadržao se tri dana. To je razumljivo, budući da njegov džeparac odražava dva nauma međunarodne organizacije. Prvo, da se njen entuzijastični član pošalje pravo u provaliju sukoba, koja poput crne rupe guta sve i svašta što joj se drzne približiti. Drugo, da novčana svota pokrije kratko, kritično vremensko razdoblje. Jer, šta će ova organizacija ako se Adam vrati? Uzalud je potrošila svoja finansijska sredstva. A preko onih do tri dana može nekako i preći. Naplatiće ih drugi put. Ergo, Adam je žrtva. Ali, Adam je i kandidat. Za šta? Pa za Nobela. Uklapa se u profil. Zasad igra po mojim pravilima. U boljoj je poziciji nego većina nas, a prvi put u istoriji književnosti u zavidnijem položaju od samog pripovjedača.

Nakon povratka u svoju domovinu, Adam je kod kuće. Zapravo, ima svoju sobu, iznajmljenu u glavnom gradu. Želi biti u centru dešavanja. On je pozvan i prozvan da prati važnija dešavanja, da koristi bankomat i još mnogo, mnogo gradskih kurioziteta.

(Inače, susret seljaka sa automatom za izbacivanje novca poslovični je primjer ljubavi na prvi pogled. Eto, vidite, ipak u današnje vrijeme ima iskrene ljubavi. Zato vam moram malo pobliže objasniti ovaj odnos seljaka prema bankomatu. U početku, Adam mu je prišao  stidljivo, ali sa izvjesnom dozom neskrivenog interesovanja. Potom, položio je ruke na njega, da opipa to čudotvorno djelo mehanike. Zatim, prokljuvio je mehanizam koji izbacuje ono što mu pripada – njegov novac. Jednom sam ga čuo kako glasno navija da mu bankomat ispljune krupnije novčanice, jer je sramota da drugi primijete kako, kasnije, plaća sitnišem. Nakon što je, taj put, pomuzao svoju kibernetičku kravu, okrenuo se i uputio prolaznicima onaj iskreni osmijeh očima.)

Posebno zadovoljstvo predstavljala su mu sredstva uplaćena na račun, od strane one međunarodne organizacije. Znao je da uvijek može otići na neki od bankomata, jednu od njegovih ovaca i, na očigled svih koji su se ondje zadesili, ponosno sačekati svoju porciju novca. Nego, da se vratimo njegovoj privatnoj preokupaciji. Od 9 do 2 ujutru razrađivao je bilješke iz svog dnevnika. Radio je na jednoparagrafskim pričama. Svoj angažman shvatao je ozbiljno. Mislio je da će ga i drugi poštovati, ukoliko ustraje u cijenjenju svog rada. Uobičajena floskula, koja će, kasnije ćemo vidjeti, imati efekta.

Prošle su neke dvije-tri godine. U međuvremenu, napredovao je na iluzornoj ljestvici pozicija u njegovoj organizaciji. Sada je bio projekt-menadžer i imao je, za njegov pojam, impresivnu kolekciju veza i prijateljstava. Posjetio je nekoliko ratišta, sada uz do zuba naoružanu pratnju, shodno glavnom geslu njegove organizacije: Sigurnost je imperativ neodemokratskog društva. Napisao je i svoj roman.

(Zapravo, kompilaciju odjeljaka. Reportersko zbrda-zdola zdanje. Neću objašnjavati dalje. Vjerujem u vaš common sense. Samo ću vam još povjeriti da se roman zove ”Brazde i usjekline lica rata”)

Ergo, Adam nije više žrtva. Zato, neka vas ne začudi što je ova međunarodna organizacija odlučila predložiti ga za Nobela. Jedina dilema bila je da li da se konkuriše za najviše priznanje za mir, ili za književnost. Povukli su veze da ova vrsta oskara bude za obje kategorije. Vjerovatnoća je veća. Ako jedna ne upali, možda se druga osmijehne (i usnama i očima).

Šta reći o proglašenju pobjednika? Povratak u raj, smoking, paunov hod, Nobelova nagrada za književnost, s obrazloženjem: ”Adam Sjerkovski doprinio je miru na našim prostorima. Svojim opusom (malo sam bezobrazan, pa se sada uključujem u same redove pripovijedanja, ali – kakav opus, ta, to je samo jedan pišljivi roman, ako je uopšte i roman?!) je zasluženo obogatio književno-mirotvorno nebo (kakva sintagma! najava literarnog Hollywooda!) još jednom zvijezdom (znao sam da je riječ o Hollywoodu!!) koja će svojim sjajem nastaviti da potiče buduće misionare mira (nisam znao da su peace studies postale vjera, prije su New Age pokret razmaženih bogatuna) dajući im krila da se otisnu u nepregledna prostranstva demokratskog svemira (aha, sada se svemir kolonizuje u ime vladavine naroda, kakvo dražesno zapažanje!).

Ergo, cijeli svijet je postao žrtva Adamove slave. Možda nam je najpametnije da, onako nonšalantno, nabacimo maske i izađemo na ulice, uzvikujući parolu: ”Je suis Adam” (Ustvari, mislim da smo previše zainteresovani za cijeli ljudski rod, pa bismo mogli proslavljati nekako u stilu: ”Nous sommes Adam!”).

Selman Repišti,

18. 3. 2016.

HABEAS CORPUS (kratka priča)

Ovog petka, popodnevno sunce se, shrvano zimskom smjenom, odlučilo uraniti na svakodnevni počinak. Menadžer Neradović želio se odmoriti od još jedne neradne sedmice. Bio je to slatki umor, rezultat minimalnih ulaganja i maksimalnog profita. Nešto kao perpetuum mobile, samo u ekonomskom smislu. Misli su mu samozadovoljno gravitirale prema prenatrpanom frižideru i prostranom, ultraudobnom kauču. Uostalom, zaslužio je. Bar po vlastitim mjerilima radne etike.

U trenutku kada se spremao spontano utonuti u komfor svoga odmorišta, na vratima su se začula dva čvrsta udarca. Odmah je znao da je riječ o nekom muškarcu (ili o više primjeraka ovog roda), koji insistira da mu se neodložno otvori.

Dva krupna, po zdravorazumskom očekivanju neotesana policajca, tražila su da im da osnovne podatke o sebi. Nakon što je tačno odgovorio, uslijedila su dodatna pitanja:

– Šta je prav ugao?

– Šta proučava slavistika?

– Šta je Korzika?

Menadžer Neradović se ozbiljno zamislio nad svim pitanjima (na poslu je uvijek imao spreman odgovor na svako). O prvom je razmišljao ovako: ”Možda je riječ o pravougaoniku… hm… možda je to ugao između dvije prave linije … dakle koji nije krivolinijski…” Drugo pitanje bilo je još teže, ali je znao da policiji mora odgovoriti. Pitao se: ”Je li to nauka o slavi? O uspjehu? O slavama i slavljeničkoj atmosveri? Fonetika i fonologija njegovog unutrašnjeg govora nije sadržala normu za razlikovanje slova ”v” od ”f”. Upotrebljavala ih je onako kako joj se htjelo. Ni posljednje pitanje nije se doimalo ”mačjim kašljem” (naročito zato što … nije znao piše li se ova riječ velikim ili malim slovom). Ipak, mislio je da ovaj put razmišlja na pravi način: ”U moje doba išlo se na korzo, pa je korzika možda ulični naziv koji mlađe generacije koriste za njega… Ah, ove nove generacije, unazadile su jezik do neprepoznatljivosti…”. Odgovori koje je ponudio (nakon što su mu po triput ponovili svako pitanje) bili su lakonski, jezgroviti i upečatljivi:

– Pravougaonik.

– Naučno područje o svim vrstama slavlja.

– Iskvareni naziv za korzo.

Policajcima nije preostalo ništa drugo do da ga odmah privedu u stanicu. Na ovom mjestu moram upoznati čitaoce da je u posljednjih mjesec dana zbačena dugogodišnje ustoličena vlast. Umjesto postojećeg, podrazumijevajućeg sistema vrijednosti (tajkunstvo, nerad, beskrupuloznost i redovna reanimacija šunda), usvojena je dijametralno suprotna aksiološka vertikala (sposobnost, vještine, glorifikacija kulture, nauke, umjetnosti, a posebno erudicije). Policija je dobila dojavu da u toj i toj zgradi, na toj i toj adresi, stanuje osoba čije je intelektualno vlasništvo prilično skromno. Po zakonima koje je donijela nova vlast, ovakav prestup spadao je u ozbiljna krivična djela. Naravno da novoizabrani vlastodršci nisu za mjesec dana mogli provesti sve reforme i procesuirati sve one nalik menadžeru Neradoviću. Međutim, obavezali su se da u narednom periodu rade na iskorjenjivanju epidemije neznanja, opšte nezainteresovanosti i neinformisanosti.

U policijskoj stanici je nastavljeno produbljivanje neznanja našeg menadžera. Uslijedila je nova serija pitanja:

– Koliko zuba ima odrastao, zdrav čovjek?

– Koja je vrijednost broja pi?

– Šta je najveće – Sunce, Mjesec ili Jupiter?

U rasporedu kontura Neradovićevog lica moglo se pročitati prokletstvo neuke sjete, praćeno serijom kratkih trzaja, očitih manifestacija intenzivne mentalne aktivnosti. Mislim da ovaj put ne bi bilo korisno ponovno pratiti njegove misaone bifurkacije, jer bi svako njihovo bilježenje ličilo na doslovan primjer pleonazma. Zato ćemo se zadovoljiti plodovima Neradovićevog instant-mozganja:

– 25.

– 2,5 (Ovdje ne mogu odoliti, a da ne objasnim algoritam kojim je naš protagonista došao do, za njega  tačnog, odgovora. Mislio je da je ”rješenje” 2,14, ali ga je odlučio, pozivajući se na svoje viđenje pravila elementarne matematike, zaokružiti na vrijednost, koju je u konačnici i izgovorio.)

– Najveći je Mjesec, jer je najbliži Zemlji.

Policija (sada garda obrazovanih službenika) odredila je pritvor Enesu Neradoviću. Rečeno mu je da mu se sutra sudi. Da svakako ima pravo na advokata. A on? Odlučio se poslužiti štitom sopstvene retorike. (Da je ovo bajka, naravoučenije bi bilo da se svako treba uzdati u se i u svoje …)

(…)

Neradović je već dva sata buljio u predvidljivi uzorak rešetki svoje pritvorske ćelije. Raskopčao je košulju, što se pokazalo kao nedovoljno pametan potez, imajući u vidu da je hladan zrak koji je provejavao nemilosrdno kostriješio prorijeđeni pokrivač malja na njegovim grudima. Za vrijeme odvijanja ove polustatične scene, naš junak se trudio pažljivo ispitati svoje misaone predjele, obnoviti znanja koja je sticao u osnovnoj i srednjoj školi, napojiti se na malobrojnim oazama pustinjskog krajolika vlastite nedoučenosti. Znao je da ima pravo na suđenje, prije nego (i ako) ga strpaju u pravu tamnicu. Uostalom, to je njegovo civilizacijsko pravo. I, gle: sjetio se francuskih enciklopedista (moram se ispraviti u svom navodu: ne svih), doba prosvjetiteljstva, začetaka demokratije, građanskih prava i srodnih tema. Osjetio se čovjekom, ali ne više samo u biološkom smislu. Njegov pojam o sebi postajao je apstraktniji, a odnos prema konceptu društva odgovorniji (ne bih da vas razočaram, ali Enes Neradović je jedino osjećao dašak promjene, bez ikakve namjere da ga verbalno ili filozofski obradi onako kako je ovdje opisan). Sunovrat u svijet snova desio se najednom, poput posjete koju je imao ovog popodneva.

Naš menadžer je sanjao da je larva, koja iz svoje utrobe teškom mukom porađa leptira sa akvarel-krilima. Uzorak i dimenzije krila postajali su sve jasniji, kako se Neradović (čitaj: larva) trudio da iznese na svijet ono nije posjedovao u sebi. Konačno, poput procesa u laboratoriji vrsnog alhemičara, njegovo neugledno tijelo (opet čitaj: larva) pretalilo se u neponovljivi kolorit prirodnog tkanja. Potom je sanjao da se bori s međunožjem vlastite majke, kako bi osvojio svoju prvu porciju svjetlosti i vazduha, osnovne gradivne materije opšteprotežnog odnosa između ambijenta i eksterijera. Bio je uspješan. Uostalom, zaslužio je. Bar po vlastitim mjerilima natalne etike.

(…)

Rezak, metalni zvuk probudio ga je tačno u pola osam. Netom se uspravio, ustao i približio pritvorskom čuvaru. Sud nije bio dovoljno daleko, da bi se Neradović oteo utisku odsanjane metamorfoze. Osjećao se pomirenim, poput predanog budističkog askete. Doimao se sobom, mirisao je po sebi, počeo je živjeti i van sebe.

Na sudu su ga odmah pitali kako se izjašnjava u vezi sa vlastitom krivicom. Njegov odgovor bio je odrešit, trajao je pola takta i glasio: ”Da”. Hitro je dodao: ”Želim biti ono što sam odavno trebao da budem. Želim nadoknaditi … sve ono što sam trebao znati. Želim se posvetiti svijetu. Želim opet biti ono što nikada nisam bio…”

Glavni tužilac i sudija su mu odmah ponudili nagodbu. Ličila je na propisanu terapiju, lijek ili mantru za oproštenje grijehova: dvije godine uslovne kazne, četiri sata dnevno gledati Discovery Channel (ili neki njegov ekvivalent, i to pod budnim okom nadzornika), dva sata dnevno naglas čitati klasike (opet pored budnog uha osobe zadužene za nadzor) i jednom sedmično ići u pozorište (koljeno uz koljeno pored budnog koraka nadzornika).

U intimnom zapisniku jednog policajca starog kova, koji se baš danas zadesio u sudnici, pisalo je: ”Lice Enes Neradović prihvatilo je izrečenu vaspitno-popravnu mjeru državne institucije zvane ‘sud’, te se vratilo u privatni objekat gorepomenutog lica, tj. u svoj, vlastiti stan.” (Imajte u vidu da je ovaj zapis, kako bi ušao u priču, prethodno djelimično lektorisan. Ne trebam nagovijestiti da će sljedeća meta novouspostavljenog državnog aparata biti izvorni autor gorecitirane pisanije.)

Selman Repišti,

3. 3. 2015.