Tag: kognitivna psihologija

NEUROBIOLOŠKE OSNOVE INTELEKTUALNIH SPOSOBNOSTI

Selman Repišti

MA psihologije i istraživač u oblasti mentalnog zdravlja

Intelektualne sposobnosti obuhvataju mnoge kognitivne funkcije, poput brzine procesiranja informacija, detektovanja logičkih obrazaca u nekom skupu podataka (podražaja) i njihovih relacija, te sposobnosti apstrakcije, generalizacije, analize, sinteze i slično.

Struktura i funkcionisanje mozga i njegovih područja odavno su predmet interesovanja neuronaučnika koji, između ostalog, žele ispitati njihov doprinos u objašnjavanju razlika u nivou intelektualnih sposobnosti među ljudima.

Veličina mozga i opšte intelektualne sposobnosti

Novije studije u području evolucije hominida (kojima, pored gorila, orangutana, šimpanza i bonobo majmuna, pripadaju ljudi) ukazuju na opšti trend porasta kako dimenzija tijela tako i povećanja volumena mozga. Međutim, kada se uzme u obzir samo rod Homo (tj. ljudi), primjećuje se trend smanjivanja volumena tijela, što je praćeno povećanjem volumena mozga.

Istraživanja takođe pokazuju da je veličina mozga (pri tome se misli na njegov volumen, masu ili na veličinu intrakranijalnog volumena) u niskim do umjerenim pozitivnim korelacijama sa generalnom inteligencijom (tj. opštom kognitivnom sposobnošću). U prilog tome najbolje svjedoče rezultati metaanalitičkih studija provedenih na preko 100 izvornih in vivo istraživanja u kojima je participiralo više hiljada ispitanika. Pored toga, dobijena je umjerena pozitivna korelacija intrakranijalnog (unutarlobanjskog) volumena i nivoa obrazovanja ispitanika (Lee i saradnici, 2019).

Pomenuti nalazi istraživanja ne treba da iznenađuju budući da su se, kroz evoluciju, povećavale intelektualne sposobnosti čovjeka, kao i kompleksnost, zahtjevnost i kvalitet sistema obrazovanja.

Relacije sive i bijele mase sa inteligencijom

Mnoga istraživanja ukazala su na povezanost između debljine moždane kore, odnosno volumena sive mase i intelektualnih sposobnosti. Najveća korelacija dobijena je kod djece od oko 10 godina.

U preglednom radu čiji su autori Goriounova i Mansvelder (2019) navodi se da je integritet bijele mase konekcija (u sklopu pripadajućih neuralnih puteva) između korteksa frontalnog (čeonog) i temporalnog (sljepoočnog) režnja povezan sa intelektualnim sposobnostima. U istom radu, navodi se studija u kojoj je dobijena pozitivna korelacija između integriteta bijele mase i neverbalne inteligencije kod djece.

Moždane strukture i inteligencija

U prvom redu, volumen određenih dijelova frontalnog korteksa (npr. njegovog lateralnog dijela) i temporalnog korteksa (npr. njegovog srednjeg dijela) povezan je sa kognitivnim sposobnostima. Kada je riječ o frontalnom korteksu, njegova područja u većoj mjeri determiniraju tzv. fluidnu inteligenciju (rezonovanje, snalaženje u novim i nepoznatim situacijama), dok funkcionisanje dijelova temporalnog korteksa ima veće reperkusije na verbalne intelektualne sposobnosti na kojima počiva tzv. kristalizovana inteligencija (Goriounova i Mansvelder, 2019).

Volumen talamusa i hipokampusa takođe je povezan sa intelektualnim sposobnostima (npr. Deary i saradnici, 2021). Pored toga, nezanemarljiv broj istraživanja ukazuje na korelaciju nekih dijelova korteksa koji pripadaju parijetalnom (tjemenom) i okcipitalnom (potiljačnom) režnju sa kognitivnim funkcionisanjem.

Teorija parijeto-frontalne integracije (P-FIT)

Ovom teorijom pokušava se objasniti neurostrukturalna i neurofunkcionalna osnova inteligencije, na način da se individualne razlike u kognitivnim sposobnostima mogu objasniti ili pripisati strukturalnim i funkcionalnim karakteristikama određenih dijelova moždanog korteksa (lateralni i medijalni dio frontalnog korteksa, lateralni dijelovi temporalnog i okcipitalnog korteksa i parijetalni korteks), naravno, i konekcijama među njima (bijela masa). Autori ove teorije, Jung i Haier (2007), ispitivali su njene implikacije u svjetlu nalaza kako lezionih tako i neuroimidžing studija. Deary i saradnici (2021) ističu da novija istraživanja sve više idu u prilog ovoj teoriji.

Neuroinfrastruktura u pozadini visokih kognitivnih sposobnosti

Neuroinfrastruktura, odnosno, neuroarhitektura (što je zajednički naziv za regije mozga i njihove međusobne konekcije, skovan uz pomoć terminologije pozajmljene iz tehničkih nauka) kod osoba sa visokim intelektualnim sposobnostima može se opisati kao efikasna, ekonomična i visoko neuroplastična. Posljednja karakteristika odnosi se na fleksibilnost uz izuzetnu sposobnost reorganizacije. U principu, cerebralni metabolizam (potrošnja glukoze i kiseonika) kod visokointeligentnih osoba nije intenzivan, budući da je arhitektura njihovih neuralnih mreža optimalno udešena za rješavanje kompleksnih problema ili do njihovog prilagođavanja novim i nepoznatim problemima i situacijama dolazi veoma brzo. Stoga ne čudi već istaknuta funkcionalna sprega njihove fleksibilnosti, efikasnosti i ekonomičnosti.

Riječ za kraj: poticanje razvoja intelektualnih sposobnosti i očuvanje kognitivnog funkcionisanja

Stimulišuća okolina važan je faktor razvoja intelektualnih sposobnosti u prvim godinama života djeteta. Poticaji ne trebaju biti samo kognitivne, već i emocionalne i socijalne prirode, kako bi se zadovoljile sve potrebe djeteta i kako bi se radilo na razvoju različitih intelektualnih sposobnosti, npr. emocionalne i interpersonalne inteligencije.

Starenjem, dolazi do smanjenja brzine procesiranja informacija, problema sa radnom memorijom i opšteg pada egzekutivnih (izvršnih) kognitivnih funkcija (Murman, 2015). Ipak, redovne kognitivne i socijalne aktivnosti (npr. čitanje, pisanje, društvene igre, aktivna participacija u radu različitih udruženja/klubova…) mogu usporiti pad kognitivnih sposobnosti kod osoba starije dobi.

Reference

Deary, I. J., Cox, S. R. i Hill, W. D. (2022). Genetic variation, brain, and intelligence differences. Molecular Psychiatry, 27(1), 335–353. https://doi.org/10.1038/s41380-021-01027-y

Goriounova, N. A. i Mansvelder, H. D. (2019). Genes, cells and brain areas of intelligence. Frontiers in Human Neuroscience, 13, Article no. 44. https://doi.org/10.3389/fnhum.2019.00044

Jung, R. E. i Haier, R. J. (2007). The Parieto-Frontal Integration Theory (P-FIT) of intelligence: Converging neuroimaging evidence. The Behavioral and Brain Sciences, 30(2), 135–187. https://doi.org/10.1017/S0140525X07001185

Lee, J. J., McGue, M., Iacono, W. G., Michael, A. W. i Chabris, C. F. (2019). The causal influence of brain size on human intelligence: Evidence from within-family phenotypic associations and GWAS modeling. Intelligence, 75,48–58.https://doi.org/10.1016/j.intell.2019.01.011

Murman D. L. (2015). The impact of age on cognition. Seminars in hearing, 36(3), 111–121. https://doi.org/10.1055/s-0035-1555115

Psihologija i šah

Pretpostavlja se da je šah nastao na prostoru današnje Indije, oko 600. godine nove ere. Kasnije su ga Arapi ”prenijeli” iz Persije ka zapadu.  Današnja šahovska pravila egzistiraju u gotovo neizmijenjenom obliku posljednjih 500 godina.

Šah se, u psihologiji, najviše istraživao u njene tri discipline. Prva je kognitivna psihologija (istraživanje opažanja, mišljenja, pamćenja, učenja, inteligencije i jezika), druga psihologija ličnosti (istraživanje relativno trajnih i stabilnih crta ličnosti, te dinamike i njenog razvoja), a treća zdravstvena psihologija (ispitivanje opaženog stresa kod igrača šaha i njegovih psihofizioloških indikatora). Studije o šahu su najbrojnije u kognitivnoj psihologiji i nude nam uvid u mentalne reprezentacije igrača ovog sporta, njihovu inteligenciju, memoriju, te usmjeravanje i distribuciju pažnje tokom igre.

Šahisti-eksperti su pohranili mnogo konfiguracija u dugoročnom pamćenju. Po potrebi ih prizivaju u radno pamćenje da bi iznašli što bolje rješenje problema sa kojim se susreću na šahovskoj ploči. Oni trebaju biti svjesni svih mogućnosti i prijetnji, te razmišljati nekoliko poteza unaprijed, pokušavajući predvidjeti sljedeći potez svoga protivnika. U tome im pomažu imaginacija i intuicija, odnosno mentalne reprezentacije potencijalnih odnosa među figurama i prethodno iskustvo.

Istraživanja pokazuju da eksperti, upoređeni sa amaterima u šahu, značajno bolje pamte raspored šahovskih figura na ploči (ako je on smislen). Međutim, ove razlike nisu toliko velike kada je zadatak zapamtiti nasumične konfiguracije. Zadatak koji se ekspertima u šahu prezentuje kao distraktor (tj. nešto što odvraća njihovu pažnju od glavnog fokusa), i to nakon zadatka upamćivanja smislenih konfiguracija, ne mijenja mnogo stepen njihovog dosjećanja. Kod amatera (novaka), ovakav zadatak ima značajan negativan učinak na njihovo dosjećanje rasporeda šahovskih figura na ploči. Ipak, ako se zadatak u ulozi distraktora prezentuje tokom faze upamćivanja, razlike u dosjećanju prestaju biti zanemarljive. Bez obzira na to, eksperti se i dalje bolje sjećaju zadane konfiguracije, u odnosu na amatere. Novaci su manje uspješni u otkrivanju prilika i opasnosti u igri, s povećanjem udaljenosti između figura. S druge strane, ovaj fenomen (povećanje nepažnje i porastom distance među šahovskim figurama) je zanemarljiv u grupi šahista-eksperata.

Prosjek koeficijenta generalne inteligencije šahista je značajno veći u odnosu na prosjek opšte populacije. Šahisti takođe postižu više rezultate na neverbalnom, u odnosu na verbalni dio testa inteligencije. Neverbalni dio uključuje zadatke kao što su oni koji se odnose na prostorno rezonovanje, nalaženje logičnih obrazaca u slaganju nekog mozaika ili figure i slično. Numerička inteligencija (sposobnost brzog, svrsishodnog ”baratanja” brojevima i matematičkim operacijama) vrsta je mentalnih sposobnosti koja je najsnažnije povezana sa uspjehom u šahu.

Studije u psihologiji ličnosti upućuju na spolne razlike u povezanosti nekih osobina ličnosti sa uspješnošću u šahu. Tako se ispostavilo da su žene-ekstraverti uspješnije od žena-introverata. Dakle, otvorene, komunikativne i socijalno angažovane žene postižu bolji rejting u šahu, za razliku od samozatajnih, zatvorenih i socijalno-inhibiranih pripadnica ljepšeg spola. Ovaj efekat je kod muškaraca obrnut: tihi, nekomunikativni muškarci koji se drže po strani (riječju, introverti) bolji su igrači od energičnih, otvorenih i socijalno-dominantnih muškaraca (ekstraverata). Žene-šahisti percipiraju nešto niži nivo stresa u odnosu na  opštu populaciju i muškarce, kao i značajno viši nivo zadovoljstva životom. Iznenađujuće, žene iz ove grupe sportista izražavaju veću potrebu za postignućem u odnosu na muškarce.

Kada je riječ o studijama u području zdravlja, žene-šahisti pokazuju manju zabrinutost za vlastito fizičko zdravlje u odnosu na muškarce-šahiste. One se manje žale na tjelesne simptome od muškaraca. Istraživanja u kojima nisu ispitivane spolne razlike pokazuju da se na početku igre ubrzava rad srca šahista, da bi tokom igre ostao relativno stabilan (i viši u odnosu na neku aktivnost neutralnog karaktera). Disanje je nešto brže, a potrošnja kiseonika i kalorija nešto viša u odnosu na ”stanje mirovanja”, međutim, porast u ovim fiziološkim parametrima je zanemarljiv.

Za uspješnost u šahu važni su i još neki faktori: rani početak igranja i članstvo u nekom šahovskom klubu, broj  igara na raznim turnirima (više vježbe u realnim uslovima – veći uspjeh), te veća kontrola prilikom izražavanja emocija (kako protivnik ne bi bio u stanju ispravno ”pročitati” govor tijela svoga suigrača: zabrinutost, nervozu, strah…).

Kao i u svakom sportu, u šahu je veoma bitna psihološka priprema igrača. Oponent sa mnogo pobjeda, priznanja i internacionalnom slavom može djelovati ”strašnije” nego što on to zaista jeste. Neki izuzetno dobri šahisti (koji su obećavali mnogo) priznali su da se nisu plašili igre ovakvog oponenta, već njega kao međunarodno poznatog i priznatog igrača nasuprot kojega moraju sjesti. Međutim, kako je igra odmicala, više su svoju pažnju usmjerili na otvaranje, taktike, vrebanje prilika i ostale tehničke stvari koje su bile vezane za igru. U tim trenucima, njihovo samouzdanje je raslo, te su povremeno i zaboravljali ko sjedi prekoputa njih. U nekim partijama, ovi (veoma dobri) igrači koje je javnost manje veličala su i pobjeđivali. Primjer je pobjeda Judit Polgar nad Garryem Kasparovim.

Ne smije se zanemariti ni rad na fizičkoj kondiciji. Šah je sjedeća igra i problemi sa leđima i neaktivnošću mogu djelovati nepovoljno po uspješnost igrača. Bolovi i umor mogu odvratiti pažnju i poremetiti koncentraciju šahista. S druge strane, dovoljan dotok kiseonika u moždani krvotok bitan je preduslov uspješnosti u misaonim aktivnostima i igrama. Neurastenija (sindrom hroničnog umora) dodatno narušava fokusiranost na igru. Osoba se osjeća fizički i mentalno umornom, a da za to ne postoji vidljiv uzrok tjelesne prirode. Sve u svemu, potrebno je održavati mentalnu higijenu, kao i fizičku spremnost. Sprega između tjelesnog i psihičkog zdravlja je predmet interesovanja zdravstvene psihologije, bihevioralne medicine, psihopatologije i psihijatrije. Zato je proučavanje šahista i njihovih životnih navika u okviru pobrojanih oblasti od izuzetnog značaja za podršku i razumijevanje ovog profila sportista.

Selman Repišti,

6.4. 2017.