Savjet putniku-sanjaru

Sanjaj!
Ali samo kad si budan.
Da možeš dosanjati
Što će spavač, u tvrdom mraku, tek prisanjati.
I tiho, u besvijesti, prespavati.

Sanjaj!
Al’ se nemoj uspavati!
Tako možeš usnuti
Dublje nego kad želiš, samo, brzo zaspati.
I sljedeće zore, naglo, ustati.

Budi se!
Al’ se nemoj uplitati!
Jasnije ćeš vidjeti
Nego kad bi se, namah, htio umiješati.
Zaletjeti, i život prekrojiti.

Sanjaj!
Ali znaj da su ti kapci sneni!

A ako zaboraviš da se probudiš,
To je kao da nisi, nijednom, istinski usnuo.

Putuj!
Ali ne prosto da bi okončao putešestvije.

A ako si vođen, samo, dolaskom na odredište,
To je kao da pravi putnik, nikada, nisi znao postati.

Putuj!
Ali se ne zaplići o tuđe korake.

A ako krišom, nesiguran i bez karte, tuđe putokaze pratiš,
To je kao da si, još jednom, promašio svoj svojcati put.

Selman Repišti
3. 10. 2017.

EPISTOLARNO

Voljene košonke i dragi košoni,
Moralnog sumraka sinovi, o mili moroni!

Vi, mazne drugarice i željezni drugovi,
Hej, nevjerne Tome i vaši hirovi!

Znate li za onog krpara, odrpanca,
Što zime ispraća iza zatvorskog katanca?

Lutalački gen kažnjavaju redari.
Samo ga ljeti, asfaltom vrelim puste da krstari.

Ritavac, sinoć, skliznu u rijeku, o punoj luni,
Jedinim svjedokom. Jer se zatetura, malo se zbuni.

Molebnim glasom pozva nekog, da ga taj izbavi.
Ne utopi se, nego se zadnjim riječima udavi.

Prkosna gospodo, svima vam i vama, oblaporne dame,
Poslanicu prenosim, o voajeri ulične drame!

Kakvu je i sam čuh, iz Njegovih kletve punih usta,
fetvu opomene, bez trunke oprosta.

N.B. Posljednja pjesma iz ciklusa Stilske vježbe u poeziji

Selman Repišti
25. 8. 2017.

RUBAIČNO

Tebi, koji u pedalj poznaješ široke pute,

Što, suh poput mesne vješalice, nosiš grunge kapute,

Urbanoj ludi, starom majstoru mimogreda,

Poklonimo se! Ta, dođemo ti bar glasni Salute.

 

N. B. Rubaije (četvorke) su pjesme koje se najčešće sastoje od jednog katrena (četvorostiha), pri čemu je metrička shema tipa AABA ili AAAA. Još bi se moglo reći da su rubaije perzijski haiku.

Pjesma je dio ciklusa Stilske vježbe u poeziji posvećenog prosjacima, ogledalu savremenog društva.

Selman Repišti,

25. 8. 2017.

MITOLOGIČNO

(Nastavak ciklusa pjesama Stilske vježbe u poeziji, ovaj put o odnosu bogova prema našem sirotanu koji umire od gladi, kraj punog kontejnera)

Kako je tužno biti Bog.
On, naprimjer, nema koga pozvati na ples.
Vječno nezadovoljan, pušući u rog,
Na krivima odvajkada iskaljuje bijes.

Mučeniku našem ne dade ni Dijanu,
A kamoli Vestu, Minervu, Junonu,
Ostavi ga, polusvjesnog, u mrklom bezdanu,
Da već za života upozna Sotonu.

A ovaj Hermesa, Hefesta i Posejdona,
Prokle za vatru, tuču i val,
Jer mu nebeska trojka, bez ikakvog pardona,
Priredi krvavi, za pamćenje, bal.

K tome mu Morana i Perun slavni,
U ljubavi vrhuncu, zaneseni, bestidni,
Zadaše groma udarac pradavni,
Bogovi, na ljudskoj pojavi vječno zavidni.

Zbogom, sujetni, a ipak moj Bože,
Ubožnik se Olimpu, napokon, obrati,
Ti, revni čuvaru grčko-rimske lože,
Svom božjaku, red je, trpnju prekrati.

Selman Repišti,
23. 8. 2017.

INTERVJUI SA ZNAMENITIM PERSONAMA: ŽURNALISTICA DOGMATAREVIĆ

Mula se, onako zdepasta i bezlična, niti konj niti magarac, nastavlja gegati po balkanskoj pustoši. Ovaj put traži novinare, kako bi joj ovi mogli predati ključ koji otvara vrata nepresušnog stručnog umijeća koje posjeduju.

Mula: Gospođice Dogmatarević, čast mi je razgovarati sa Vama. Željela bih da mi ukratko dočarate  užitak koji doživljavate prilikom obavljanja svog posla, odnosno…

Žurnalistica (prekida mulu): Hvala Vam, mulo, što ste osjet’li potrebu razgovarat’ s pravim ljudima, kojima, eto, pripada i moja malenkost. Kako bi odgovorila na Vaše pitanje, ispričat ču Vam jednu anegdotu. Za razgovor sa svojim sugovornicima, gotovo se nikako ne pripremam. Užitak koji crpim iz toga očituje se u mojem smijehu koji nastupi čim pogriješim neki biografski podatak o osobi koju intervjuiram. Meni je to zabavno. Ljudski je griješit’, kako bi to rekao jedan filozof.

Mula: Oprostite, ali nije mi jasno zašto se ne pripremite za intervjue.

Žurnalistica: Pa, kako ne s’vatate. Ne moram Vam crtati. To je zato jer ne poštujem svog sugovornika. Ja sam sebi najbitnija i imam potpuno legitimno pravo na ovaj osječaj. Čemu se krit’? To je sasvim transparentna stvar.

Mula: A zašto često, u ulozi spikerke, koristite neprikladan i neprirodan akcenat koji nije u duhu našeg govornog jezika? Da li je to…?

Žurnalistica (prekida mulu): Zato što me to izdvaja od običnih ljudi, koji i nisu baš tako pismeni. Mislim da se ti ljudi zbog svog siromaštva ne mogu posvetiti pravilnom govorenju. Spajaju kraj s krajem i sve ostalo… E, a ja ne želim biti dio te grupe.

Mula: Jedno vrijeme ste vodili emisiju Osjećajte se zdravo i sretno… U kojoj mjeri ste potkovani u oblasti medicine, nutricionistike i slično?

Žurnalistica: Pravo da Vam kažem, tu sam baš ono tanka. Al’ izguglam neki krači tekst koji je neko objavio na Internetu, pa se iz njega podrobno informiram. I to je, zapravo, dovoljno. Ljudi hoče nešto jednostavno, da mogu odmah primijenit’.

Mula: Čujem da ste nedavno imali promociju svoje knjige Tople ispovijesti žene koja živi pod jorganom. Možete li nam reći nešto više o tome?

Žurnalistica: Da, redovno čitam žutu štampu, pa sam preuzela ključne životne mudrosti izrečene od strane džet-seta iz našeg regiona. Malo sam to nadogradila, pa je sve otišlo u štampu. Narod dobro reagira na to, a posebno moje kolege. Čak štaviše, nude mi da se ubrzo opet izda, u večem tiražu nego što je bio moj.

Mula: Hvala Vam na iscrpnim odgovorima. Molim Vas da mi kažete i šta držite  za svoj najveći profesionalni uspjeh…

Žurnalistica (prekida mulu): To je nesumnjivo raspirivanje međunacionalne mržnje u našoj državi, pa i u regionu. Za to, moram priznati, trebam zahvaliti svojim nadredženima. Oni pišu, a ja to lijepo pročitam pred kamerom. I, moram Vam reč’, dobro zvuči. Da nije ovol’ke podijeljenosti u društvu i k tome da dodam nacionalističkih naboja, ja bi možda ostala bez posla. Zna se koju opciju ja zastupam i, hvala Bogu, jako dobro kotiramo, mogu vam reč’.

Mula: Za kraj, da li znate da se velika većina gledalaca žali na Vašu boju glasa i usiljenost prilikom medijskih nastupa?

Žurnalistica: Poznato mi je to da se gro gledaoca žale… negdje sam načula… Ali, ja sam sebi dobra kakva jesam i meni moj glas uopće ne smeta. Nakon svakog nastupa, uradim selfi i snimim kratku poruku za svoje prijatelje na društvenim mrežama, pa se onda objavim da me drugi lajkaju i šeraju.

Mula: Želim Vam uspješan nastavak karijere.

Žurnalistica: Valja. Ne sumljaj u to.

 

Selman Repišti,

20. 6. 2017.

 

POEZIJA ILI PROZA?

Proza svakako u sebi nosi određeni (bar diskretni) lirizam, dakako, ne u onoj mjeri u kojoj ga trpi poezija. Međutim, proza ima jedan dodatni kvalitet, koji je možda najviše razlikuje od poezije – fabulu, odnosno naraciju.

Prozom se, zato, prikazuje neka životna priča ili više njih. Ona ima svoj sadržaj i nije jednostavno umjetnost per se (larpurlartizam), za razliku od poezije. Poeziju, stoga, ne prepričavamo, dok je proza upravo pogodna za dalje sužavanje, mijenjanje i naknadno kazivanje. Tako možemo reći da prozu čini dobra (zanimljiva, aktuelna, netipična) priča, uz stilski pečat pripovjedača (pisca). S druge strane, poezijom dominira karakterističan pjesnički stil i forma pjesme (vrsta rime, strofe, stilske figure).

U skladu sa prethodno napisanim redovima, proza može ostaviti utisak na čitaoca samom svojom pričom (bez obzira na izbrušeni stil pisanja njenog autora). Sâmi stil ”pada” u sjenu. U drugi plan. Stil je u prozi pomoćno sredstvo da se ispriča određena priča, sekvenca događaja. Međutim, glavna dimenzija poezije jeste upravo specifičan i prepoznatljiv pjesnički stil.

Zaključak je sljedeći: dobro prihvaćenog pisca od strane čitalaca definiše njegov izbor tema (npr. devijantna seksualnost ili hiperseksualnost, kritika aktuelnog političkog sistema, vlastita biografija nakon što je postao poznat, neobična snalažljivost protagoniste, misteriozna ubistva…) i žanr u kome piše. Naravno da će stručnjaci u oblasti književnosti prepoznati jedinstven, precizan i dovoljno izbrušen stil, dok će laicima biti važno da je ono što je napisano ispripovijedano na jednostavan, opšterazumljiv način. U poeziji, najčešće nema naracije, te je bitan faktor ”pjevljivost” (rima), milozvučnost stihova i metaforika koja kod čitalaca pobuđuje snažne emocije i upečatljive mentalne slike.

Ipak, nekada se i proza i poezija podvode pod pojam poetike. U nekim književnim kritikama, riječ ”poetika” koristi se da se označi nečiji književnoumjetnički izraz, makar taj autor bio i romanopisac.

Selman Repišti,

29. 5. 2017.

URBI ET ORBI (4. DIO): ”Justicija u penziji” i ”Metuzalem”

Justicija u penziji

”Je*eš državu bez valute” – iskašlja Tereza i nastavi srkati svoje treće pivo.

”Znam da Vam je ovdje bolje. Mislim u Bosni. Bolje nego je bilo meni.” – dodade nakon što se, na trenutak, zagrcnu. Brzo se povratila. Ta, ona ima toliko kafanskog staža.

Kao što se očekuje od ovog profila ljudi, odmah pređe na stvar. Na sagu o svom djetinjstvu. Rane godine provela je u jednom sarajevskom sirotištu. U sirotištu, u kome je bila roditelj drugoj djeci. Sanjala je da bude vaspitačica… Jednu je nekom prilikom i pretukla, što joj je tada dalo privremeni smisao života.

”Izašla sam jača nego što sam mislila da ću ikada biti” – rekla je kroz lavlji smijeh, busajući se lijevom šakom u prsa (u desnoj je bila prazna krigla kojom je signalizirala konobaru još jednu turu).

”I željela sam očeličiti svoju kćerku. Nema pravo da mi zamjeri. Moj je izbor što sam je donijela na ovaj svijet.”

Potom se prihvatila propovijedi o, kako je to zvala, ”olovnoj, ali dobrohotnoj disciplini”.

”Sigurno se pitate kako ja, koja sam iz Sarajeva, ne miješam izgovor afrikata … Ni moja kćerka nema problema sa razlikovanjem č i ć, dž i đ… A znate li zašto (persirala je svaku punoljetnu osobu koju je srela makar i deseti put u životu i oduvijek se pitala zašto ne persiramo Bogu)? Morala je sići niz stepenice i opet se uspeti izgovarajući ‘ćup’, ‘četka’, ‘džak’ i ‘đak’. Ako pogriješi, mora ispočetka. Živjele smo na četvrtom spratu, što je doprinijelo ozbiljnosti ove bezazlene vježbice.”

Konobar je već donosio četvrto Sarajevsko, a ona je odmahivala glavom, mrmljajući neke molitve. Odjednom, lice joj se, navodno od stida, sakrilo iza zara sjete.

”Nisam zadovoljna. Kćerka mi je izrasla u neku nepoznatu, površnu osobu.”

”Ljudi su, što dublje zarone u sebe, sve dalje od sebe” – nekako mi se ote iz grla.

”Onda je ona svoja na svome. Niko joj to ne spori. Zato je toliko zaljubljena u sebe, e to me već boli. Zapravo, voli samo svoje ‘ja’ i svog ‘duhovnog’ učitelja. Oblijepila mi je zidove njegovim slikama. Nisu joj ravni ni tapetar ni Warhol! Zamisli, još me tjera da ga držim ispod jastuka.”

”Je*eš majku”, otpi gutljaj, ”čija je kćerka od sebe napravila valutu”, pa još jedan veliki gutljaj, ”i koja košta sve skuplje i skuplje”.

Pljunu, ustade, zamanta joj se, brzo se devranisa i odgega prema Imperijalu.

Metuzalem

”E, nemoj se tako potpisivat’. Kad budeš doktor nauka, onda mi se javi. Sad dobro znaš gdje ti je mjesto” – rekla je bibliotekarka, čije je lice uvijek djelovalo ospičasto, iznureno i nekako ljubičasto. Ako su vam fetiš detalji, primijetili biste da se ove crte smjenjuju, po jedna osvoji cijelo lice, pa je porazi druga… i tako u krug. Porijetko se desi i da joj je čelo iznureno, obrazi ospičasti, a brada i podvaljak purpurni. Moguć je i drugačiji raspored. Po mom skromnom znanju kombinatorike, šest je ovakvih permutacija.

”Znam” – ironično, ali u granicama kulture, dometnu student romanistike. Brucoš koji se ne želi pomiriti s mišlju da njegov posao sutra neće vrijediti ni golog ku*ca.

”Aham. Još si i neodgojen. Da mi je samo upoznati tvoje roditelje”, povuče se nazad i predomisli, odmahujući rukom i polusijedim čuperkom kose. ”Ma, zaboravi. Ne vrijedi…”

”Oprostite, a gdje su druge dvije knjige koje sam naručio?”

”Pa, kad ih ovdje nema, znači da su na čitanju ili da se ne smiju iznositi iz čitaonice. Helem, šta bi to tebe trebalo zanimati? To nije tvoja stvar.”

***

Kraj treće godine. Opet biblioteka. Zagušljivo je. Dotična puši sa tri kolegice. Sve duboko uvlače i nervozno ispuhuju dim. Tri klimakterične lokomotive. Pod njima se čuje kloparanje stolice, poput truckave buke kojom vagoni maltretiraju duge i nedužne tračnice.

”Ja te svima hvalim. Što odgoj, što obrazovanje. ‘vakog studenta dugo nismo imali” – viknula je čim se pojavio na vratima.

”Hvala, ali zaista nema potrebe za laskanjem.”

”Nije to laskanje, to je činjenica. Nego, ‘ajd’ navrati kasnije, u jedan. Sad imam nekog posla.”

Vratio se u jedan. Na vratima je velikim ljubičastim slovima bilo otkucano: ”Kolektivni godišnji odmor. Za studente koji nisu vratili knjige predviđene su određene kazne. Zato se moraju pojaviti u prostorijama biblioteke čim počne ak. 2009/2010. god.”

Selman Repišti
29. 8. 2016.

Nekoliko citata o ličnosti iz pera poznatih književnika

‘Nije svako u prilici postati ličnost. Većina naprosto postane tipična, nikada ne iskusivši tegoban proces postajanja individuom (…) Ličnost je produkt sudara između dvije suprotstavljene sile – nagona za kreiranje života na sebi svojstven način i nastojanja naše okoline da nas primora na konformizam.”

Hermann Hesse (1877-1962): Duh vremena: Izabrana pisma

”Prvo treba da doživiš poraz i da dočekaš da ti se ponište proturječna gledišta. Potrebno je da nestaneš kao ljudsko biće da bi se iznova rodio kao ličnost. Treba da se pougljiš i okameniš, kako bi se izdigao, počevši od najsitnijeg nazivnika u sebi.”
Henry Miller (1891 – 1980): Jarčeva obratnica

”Pojedinac žali i za najgorim navikama koje je izgubio. Možda u ovom slučaju i najviše žali. Ta, ove navike su prosto suštinski dio ličnosti.”

Oscar Wilde (1854-1900): Slika Doriana Graya

Dakle, niko ne može živjeti umjesto Vas. Niko Vas ne može promijeniti, osim samih sebe. Morate proći kroz patnju, stres i ostale nedaće, da biste znali cijeniti istinsku sreću. U toku ovog ”podviga”, imate pravo na pogreške, isto kao što imate pravo i da ih ispravite.

Srdačno,

Selman Repišti & Ilda Imamović

 

 

 

TRIPTIH ĆUDOREĐA (Tri pjesme)

Nelsonu Mandeli

Nepojmljivo širok za haiku,

nipošto svediv na statičnu sliku,

pagodno besmrtna starosti,

puteno ponosna blagosti,

nepobjedivi oče Madiba!

 

Udno obala jina i janga,

postajuć’ svetiji od hinduskog Ganga,

oprezno si upisao liniju gipku,

vješto razapinjuć’ crno-bijelu čipku.

 

Šamanski majstore Nelsone,

spajao si  južnjačke, strpljivo, eone,

tvoje su ruke, prečasni Mandela,

bile ćuprija afričkih favela.

 

Skrušeni oče Madiba,

za sve ti, još jednom – spasiba.

 

Majci Terezi

Velika Majko odežde ljudske,

siromašno siroče

ubogo svako

kitila si

i štitila

okrajkom plavičastim

sarija anđeoskog pamučnog.

 

Majko Zemljo kore osunčane,

utroba Ti ni časa

ne bješe tijesna

za svu djecu othranjenu

škrtom porcijom

kašike paorske.

 

Zemljo blagorodna,

tkanja raznorodna,

svi smo,

od Skoplja do Kalkute,

i prije Tebe

odabrali Tvoje skute.

 

Mahatmi Gandhiu

Neustrašivi  asketo,

ahimse luče čuvaru,

nenametljivi profeto,

čovjekoliki Avataru!

 

Pamte li kako ti se poklonio

dželat tvoj krvožeđu zaluđeni

što ti je atmu od tijela odvojio,

ubogi sužanj netom probuđeni?

 

Znaju li kako se osramotiše,

pljunuvši ljudskom rodu u lice,

u sablasti, odmah se pretvoriše,

u nakaradne, kukavne izdajice.

 

Blasfemijom ovili te, Mohandas,

zlatom zemaljskim pohlepno se kite,

vulkan oholosti – moderni je Parnas,

ratoljubni bataljoni – njegove su svite.

 

Molim te, Mahatma, uprkos tome,

Oprost im pruži, za njih se založi,

njihove su duše usljed karme trome,

na njihovo tjeme ti ruku položi.

HABEAS CORPUS (kratka priča)

Ovog petka, popodnevno sunce se, shrvano zimskom smjenom, odlučilo uraniti na svakodnevni počinak. Menadžer Neradović želio se odmoriti od još jedne neradne sedmice. Bio je to slatki umor, rezultat minimalnih ulaganja i maksimalnog profita. Nešto kao perpetuum mobile, samo u ekonomskom smislu. Misli su mu samozadovoljno gravitirale prema prenatrpanom frižideru i prostranom, ultraudobnom kauču. Uostalom, zaslužio je. Bar po vlastitim mjerilima radne etike.

U trenutku kada se spremao spontano utonuti u komfor svoga odmorišta, na vratima su se začula dva čvrsta udarca. Odmah je znao da je riječ o nekom muškarcu (ili o više primjeraka ovog roda), koji insistira da mu se neodložno otvori.

Dva krupna, po zdravorazumskom očekivanju neotesana policajca, tražila su da im da osnovne podatke o sebi. Nakon što je tačno odgovorio, uslijedila su dodatna pitanja:

– Šta je prav ugao?

– Šta proučava slavistika?

– Šta je Korzika?

Menadžer Neradović se ozbiljno zamislio nad svim pitanjima (na poslu je uvijek imao spreman odgovor na svako). O prvom je razmišljao ovako: ”Možda je riječ o pravougaoniku… hm… možda je to ugao između dvije prave linije … dakle koji nije krivolinijski…” Drugo pitanje bilo je još teže, ali je znao da policiji mora odgovoriti. Pitao se: ”Je li to nauka o slavi? O uspjehu? O slavama i slavljeničkoj atmosveri? Fonetika i fonologija njegovog unutrašnjeg govora nije sadržala normu za razlikovanje slova ”v” od ”f”. Upotrebljavala ih je onako kako joj se htjelo. Ni posljednje pitanje nije se doimalo ”mačjim kašljem” (naročito zato što … nije znao piše li se ova riječ velikim ili malim slovom). Ipak, mislio je da ovaj put razmišlja na pravi način: ”U moje doba išlo se na korzo, pa je korzika možda ulični naziv koji mlađe generacije koriste za njega… Ah, ove nove generacije, unazadile su jezik do neprepoznatljivosti…”. Odgovori koje je ponudio (nakon što su mu po triput ponovili svako pitanje) bili su lakonski, jezgroviti i upečatljivi:

– Pravougaonik.

– Naučno područje o svim vrstama slavlja.

– Iskvareni naziv za korzo.

Policajcima nije preostalo ništa drugo do da ga odmah privedu u stanicu. Na ovom mjestu moram upoznati čitaoce da je u posljednjih mjesec dana zbačena dugogodišnje ustoličena vlast. Umjesto postojećeg, podrazumijevajućeg sistema vrijednosti (tajkunstvo, nerad, beskrupuloznost i redovna reanimacija šunda), usvojena je dijametralno suprotna aksiološka vertikala (sposobnost, vještine, glorifikacija kulture, nauke, umjetnosti, a posebno erudicije). Policija je dobila dojavu da u toj i toj zgradi, na toj i toj adresi, stanuje osoba čije je intelektualno vlasništvo prilično skromno. Po zakonima koje je donijela nova vlast, ovakav prestup spadao je u ozbiljna krivična djela. Naravno da novoizabrani vlastodršci nisu za mjesec dana mogli provesti sve reforme i procesuirati sve one nalik menadžeru Neradoviću. Međutim, obavezali su se da u narednom periodu rade na iskorjenjivanju epidemije neznanja, opšte nezainteresovanosti i neinformisanosti.

U policijskoj stanici je nastavljeno produbljivanje neznanja našeg menadžera. Uslijedila je nova serija pitanja:

– Koliko zuba ima odrastao, zdrav čovjek?

– Koja je vrijednost broja pi?

– Šta je najveće – Sunce, Mjesec ili Jupiter?

U rasporedu kontura Neradovićevog lica moglo se pročitati prokletstvo neuke sjete, praćeno serijom kratkih trzaja, očitih manifestacija intenzivne mentalne aktivnosti. Mislim da ovaj put ne bi bilo korisno ponovno pratiti njegove misaone bifurkacije, jer bi svako njihovo bilježenje ličilo na doslovan primjer pleonazma. Zato ćemo se zadovoljiti plodovima Neradovićevog instant-mozganja:

– 25.

– 2,5 (Ovdje ne mogu odoliti, a da ne objasnim algoritam kojim je naš protagonista došao do, za njega  tačnog, odgovora. Mislio je da je ”rješenje” 2,14, ali ga je odlučio, pozivajući se na svoje viđenje pravila elementarne matematike, zaokružiti na vrijednost, koju je u konačnici i izgovorio.)

– Najveći je Mjesec, jer je najbliži Zemlji.

Policija (sada garda obrazovanih službenika) odredila je pritvor Enesu Neradoviću. Rečeno mu je da mu se sutra sudi. Da svakako ima pravo na advokata. A on? Odlučio se poslužiti štitom sopstvene retorike. (Da je ovo bajka, naravoučenije bi bilo da se svako treba uzdati u se i u svoje …)

(…)

Neradović je već dva sata buljio u predvidljivi uzorak rešetki svoje pritvorske ćelije. Raskopčao je košulju, što se pokazalo kao nedovoljno pametan potez, imajući u vidu da je hladan zrak koji je provejavao nemilosrdno kostriješio prorijeđeni pokrivač malja na njegovim grudima. Za vrijeme odvijanja ove polustatične scene, naš junak se trudio pažljivo ispitati svoje misaone predjele, obnoviti znanja koja je sticao u osnovnoj i srednjoj školi, napojiti se na malobrojnim oazama pustinjskog krajolika vlastite nedoučenosti. Znao je da ima pravo na suđenje, prije nego (i ako) ga strpaju u pravu tamnicu. Uostalom, to je njegovo civilizacijsko pravo. I, gle: sjetio se francuskih enciklopedista (moram se ispraviti u svom navodu: ne svih), doba prosvjetiteljstva, začetaka demokratije, građanskih prava i srodnih tema. Osjetio se čovjekom, ali ne više samo u biološkom smislu. Njegov pojam o sebi postajao je apstraktniji, a odnos prema konceptu društva odgovorniji (ne bih da vas razočaram, ali Enes Neradović je jedino osjećao dašak promjene, bez ikakve namjere da ga verbalno ili filozofski obradi onako kako je ovdje opisan). Sunovrat u svijet snova desio se najednom, poput posjete koju je imao ovog popodneva.

Naš menadžer je sanjao da je larva, koja iz svoje utrobe teškom mukom porađa leptira sa akvarel-krilima. Uzorak i dimenzije krila postajali su sve jasniji, kako se Neradović (čitaj: larva) trudio da iznese na svijet ono nije posjedovao u sebi. Konačno, poput procesa u laboratoriji vrsnog alhemičara, njegovo neugledno tijelo (opet čitaj: larva) pretalilo se u neponovljivi kolorit prirodnog tkanja. Potom je sanjao da se bori s međunožjem vlastite majke, kako bi osvojio svoju prvu porciju svjetlosti i vazduha, osnovne gradivne materije opšteprotežnog odnosa između ambijenta i eksterijera. Bio je uspješan. Uostalom, zaslužio je. Bar po vlastitim mjerilima natalne etike.

(…)

Rezak, metalni zvuk probudio ga je tačno u pola osam. Netom se uspravio, ustao i približio pritvorskom čuvaru. Sud nije bio dovoljno daleko, da bi se Neradović oteo utisku odsanjane metamorfoze. Osjećao se pomirenim, poput predanog budističkog askete. Doimao se sobom, mirisao je po sebi, počeo je živjeti i van sebe.

Na sudu su ga odmah pitali kako se izjašnjava u vezi sa vlastitom krivicom. Njegov odgovor bio je odrešit, trajao je pola takta i glasio: ”Da”. Hitro je dodao: ”Želim biti ono što sam odavno trebao da budem. Želim nadoknaditi … sve ono što sam trebao znati. Želim se posvetiti svijetu. Želim opet biti ono što nikada nisam bio…”

Glavni tužilac i sudija su mu odmah ponudili nagodbu. Ličila je na propisanu terapiju, lijek ili mantru za oproštenje grijehova: dvije godine uslovne kazne, četiri sata dnevno gledati Discovery Channel (ili neki njegov ekvivalent, i to pod budnim okom nadzornika), dva sata dnevno naglas čitati klasike (opet pored budnog uha osobe zadužene za nadzor) i jednom sedmično ići u pozorište (koljeno uz koljeno pored budnog koraka nadzornika).

U intimnom zapisniku jednog policajca starog kova, koji se baš danas zadesio u sudnici, pisalo je: ”Lice Enes Neradović prihvatilo je izrečenu vaspitno-popravnu mjeru državne institucije zvane ‘sud’, te se vratilo u privatni objekat gorepomenutog lica, tj. u svoj, vlastiti stan.” (Imajte u vidu da je ovaj zapis, kako bi ušao u priču, prethodno djelimično lektorisan. Ne trebam nagovijestiti da će sljedeća meta novouspostavljenog državnog aparata biti izvorni autor gorecitirane pisanije.)

Selman Repišti,

3. 3. 2015.