Tag: književnost

Intimna ispovijest jedne kratke priče

To sam ja, kratka priča. Ovo je moje životno putovanje, cijela istina o meni. Ako sam baš kratka, kažu da se zovem crtica. Moj jezik je gotovo telegrafski, hemingvejski. Dobro, ne baš suhoparni, čistokrvno-novinarski jezik. A čitalac neka se pripremi na dva mala razočaranja. Lišavam ga detaljne razrade svojih likova.  Ostaje uskraćen i za maestralne opise pozornice na kojoj moji junaci stvaraju uzbudljivu i neponovljivu atmosferu.

Nekada nastajem i iscrpljujućim filtriranjem, da ne kažem kasapljenjem neke duže priče. Recept je sljedeći. Duža priča se ogoli do svoje suštine, usijanog jezgra. Potom se ovaj verbalni nukleus izloži gladnim očima čitalaca. Ali moj skelet nije posve oglodan. Ima tu i podobrih, probranih komada mesa, dostojnih svečanog posluženja na pravim literarnim gozbama.

A šta ako se završim prije nego što moram? Ako slučajno budem kraća verzija od planirane? Ako, nepromišljeno, izostavim komadić svog identiteta? U ovim prilikama ne dupuštam sebi da se  uzrujavam, jer znam da će me svaki čitalac domisliti i uobličiti na svoj način. Vidite, nemam problem sa time da me drugi dopisuju.

Na kraju moram priznati da nisam bez kompleksa niže vrijednosti. Rasparčala sam se u četiri paragrafa, da mislite da me ima više i da me, u konačnici, shvatite ozbiljno.

Selman Repišti

22. 1. 2023.

Neugodno blaženstvo samovanja

Živio jednom jedan neobičan primjerak ljudskog roda. Pošto ste nestrpljivi, reći ću vam da je čudno bilo to što je bio svjestan samo sebe samog. Pogađate, takav nije bio u stanju da se upoređuje sa drugima, jer za njih prosto nije ni znao. Zato mu nije bilo poznato da li je muškarac ili žena, da li je mlad, sredovječan ili star. Nije mogao procijeniti ni da li je lijep ili ružan.

Ipak, saosjećajno ćemo mu podariti sposobnost koja će mu dozvoliti da shvati kako ima crnu kosu, dvije ruke i isto toliko nogu i da svoje držanje može okarakterisati kao ponosno, premda su mu leđa nešto pogrbljena.

Možda su neki od vas ispravno pretpostavili da je naš protagonista postao opasno usamljen. Zato nas ne treba čuditi što je u jednom trenutku odlučio sebi oduzeti život. A u narednom trenutku iznenadio nas je zapitavši se postoji li neko sličan njemu. Tada ga je, nespremnog, ošamarila sveukupnost svijeta kakvog ga i sami poznajemo. Kratko je izgubio svijest, nakon čega je počeo polako shvatati šta mu se dešava.

Prvo pitanje koje je postavio sebi bilo je: ”Da li sam ja bolji od drugih?” Zatim se naglas zapitao: ”Vrijedim li više od drugih?”

Selman Repišti

22. 1. 2023.

O TERRA MATER, O PATRIA NOSTRA

Posvećeno

Zemlji grkljana nedorezanog,

čiji se pjev dušmani kleti ugušiti drznuše.

Onoj, svagda stamenoj,

što u prkosu uzvišenom, sve dalje i jače,

 svu raskoš glasa svoga pušta.

Jer Bosna iz grla samog nikada zapjevala nije,

već se, oduvijek, uzdignute glave,

gromko glasala iz grudi samih,

skrojenih od zvijezda plavih i bisera bijelih,

i iz tanane joj duše, bistrije od mjesečine.

—

Zemljo čedna, grudo plemenita,

Ti, o koju se i nebesa ogriješiše, a oprosta nikad ne zatražiše!

Zemljo umalo podzemljena, grudo zamalo odzemljena,

O, domovino tek udomljena,

Zemljo časna, Zemljo bosanska!

Ti, što si hranila i prehranjivala,

othranjivala i dohranjivala!

Zemljo, što si onda, sirota i ranjena,

mnoge i uboge sahranjivala,

O, Zemljo tvrda, kičmo okoštala!

Najovozemaljskija zemljo,

Ti, od koje bliže nemamo,

i na čija se njedra, svojom ili

tuđom voljom, na koncu, privijemo!

O, Zemljo, grobnice oskrnavljena!

Zemljo grobarska,

uzduž i poprijeko zaklana,

po sredini, mučki, priklana,

do u tamne dubine proklana,

o, Zemljo nevina, nedoklana!

Ti, u čije umorne dubine

užasnuti široke zjenice spuštamo,

lamentirajući i nad tobom i sobom,

u grozomornom, ali intimnom vapaju

za sjedinjenjem samrtnim.

O, grumenu golemi crni

šakom i čizmom odmetničkom drobljeni,

grumenu zlatni, užareni, otopljeni!

O, grudo obeščašćena, razrovana,

Mati gorda, Majko silovana!

Grumenu golemi rasparčani,

kožom odranom optočeni,

krvlju ključalom natopljeni,

mesom rastrganim nahranjeni,

grumenu kostima pritiješnjeni!

Kolijevko naša topla, na razmeđi svjetova ponikla,

što ljuljala si istim žarom – i plod i porod, i izrod i okot.

A izrodu premnogom brižniji si roditelj bila.

Jer, što su više ruku na Tebe dizali,

to su pravo na Te veće polagali.

Svjetova naših porodiljo nepresušna,

materice uzorana, grobnice preorana,

Zemljo ponosita, za sva vremena pamti i znaj:

koji koplja sa Tobom ukrstiše,

ti zube i vilice, bijedni, polomiše.

***

O, vrijeme, neumorna, nikad dokona prolaznosti,

Dželatu okrutni i spasitelju milostivi,

Krvoločni neprijatelju, a najprisniji prijatelju!

Ko te je, za dlaku, kadar preživjeti,

Taj se, čista obraza i ruku, mogao i preporoditi.

***

Bićem još ranjenim, ali čitavim, slutim,

 i dušom nesputanom, cijelom, prozrijevam

pletivo neke nove vedrine, blagorodnosti i topline,

i neki miris ugodan, ljepote dodir i svježine ritam –

još neopredmećeni sklad poteza neke nove igre.

Dogodi mi se da sav zatitram,

slušajući strujanje svježeg početka i

prvi, prvcijati zamah blistavog rođenja,

još sanjivog bujanja i nevinog razbuktavanja,

glatkog i velelepnog, tako novog, a posve prisnog proljeća.

***

A predosjećaj oživljava, trijumfuje,

ljusku prošlosti sirove nježno probija

i monotoniju njenu sjetnu prekida

i širi se, sve dalje, glasnije, dublje i više…

Oslušnite pažljivo: to Bosna naša ponovo diše!

Iz zemlje, tako, počinju da stidljivo izbijaju,

pomaljaju se, pupe i probijaju

neka nova izobilja,

sijaset mesnatih cvjetova mladosti,

milioni nevinih sunašaca koja,

oslobođena mekanog krila zemlje,

osvijetliti mogu i svemir cijeli.

Selman Repišti

12. 12. 2022. g.

—

Napomena: Pjesma je pisana u povodu Dana državnosti Bosne i Hercegovine (završena je, kako se vidi, nešto docnije), a nadahnuta je hrabrim odolijevanjem BiH tokom teških, izazovnih perioda njene prošlosti, naročito vremena obilježenog nemilosrdnim i mutnim vihorima rata. Na kraju pjesme, autor izražava želju i polaže iskrenu nadu u jedan vid socijalne i svake druge regeneracije zemlje koja bi mogla voditi u svjetliju, bezbrižniju, sigurniju i produktivniju budućnost. Jer nikada ne može biti kasno da se zemlja podmladi i olista, pusti novo korijenje i ubere tek sazrele plodove zalaganja svojih iskrenih pregalaca.

JUGOAZIJA

”Indija, kakva bila da bila, nije kolonija, nije to nikad u srži svojoj ni bila, ništa nju ne bi moglo kolonizovati.”

Tvrtko Kulenović: Majka voda

Kada je Univerzum prvi put progovorio, kažu predanja, od vlastite riječi se stvorio. A nigdje drugdje tako glasno i tako razgovijetno nije prestajao odzvanjati Aum, taj alfa-zvuk, kao u Indiji. Možda ga ona jedina i pamti, otuda joj bestalasno trajanje i neotuđivo pravo i privilegija na vječni život. Zato odmah, objema dlanovima, udarimo u mridang, bubanj koji izgleda kao dvije zarubljene kupe koje su srasle jedna sa drugom. I počujmo, zapravo, pročujmo prafrekvenciju prvog kreativnog uzleta.

Iz gustog, teškog, srebrnog oblaka, uzdigao se, dakle, Azijski trokut, ukrašen smaragdnim otokom. Uprkos po svemu sudeći izlišnom sukobu Sjevera i Juga, poluostvarenim Mogulskim pretenzijama i eksploatatorskom zamahu Britanskog kolonijalizma, Indija je ostala i opstala čista obraza. Ova matična civilizacija, u čijem se naručju spokojno smjestila rijeka Ind, uvijek se nekako znala izvući iz imperijalističkih, grabežljivih zagrljaja. A kako i ne bi kada je i Indru, arhetip krvoločnog ratnika-predvodnika transformisala u blagorodnog, samilosnog mecenu siromašnih. I kada je pomirila duhovne nedoumice Arđune sa tvrdgolavnim Krišninim insistiranjem na predanom obavljanju nemilosrdnih dužnosti koje su nam dodijeljene već po rođenju, a možda i prije toga.

Indiju ne možemo sagledavati u parametrima zapadnih civilizacija. Ona se jedino može mjeriti Istokom baždarenim talonom. Nije ova zemlja rub svijeta niti je domovina zaostalih mentaliteta. Ona je odvajkada bila nedokučiva, jedinstvena konstanta religiozno-socijalnih prilika koje ne da se ne mogu i ne žele mijenjati, već se mogu smatrati najdubljim crtama lica  ove divovske kulturne cjeline.

Da bi nam hindustanski metež bio posve jasan, pokušajmo ga zamisliti kao prateći momenat lascivnog plesa devadasija, plesačica-djevica koje igraju u slavu bogova. Inspiriše ih Lakšmi, blagostrasna supruga Višnua, božanstva uvijek budnog oka, čuvara svijeta.

Dok je Indije, biće i neinstrumentalne duhovnosti. One, koja ne traži javno priznanje, nagradu ili kakvu drugu svjetovnu i vansvjetovnu kompenzaciju. Duhovna higijena je ondje stil života. Devocija je navika. Prijatna dnevna rutina. Svima drag ukras svakodnevice, kao što je i Indija iscizelirani ornament Azije.

Selman Repišti,

3. 10. 2018.

Ti, koja si o Indiji prozborila njom samom: Omaž Vesni Krmpotić (1932–2018)

Tog trenutka je Šiva, svjetski prosjak milostivog pogleda, još jednom kihnuo sa Himalaja. Rijeka Ganga je, iz jednog od svojih simboličkih izvorišta, dojki boginje Parvati, upravo nahranila rižina polja. Indija je, vječito prepuštena točku dharme, prežvakavala još jedan svoj uobičajeni dan. Toga dana, otišla nam je Vesna…

Na Veliki Eid, zatekla me vijest da je ona koja ”ne ište ništa osim pjesme” i koja Ozirisu dolazi nespremna, jer je on spreman za nju, otišla s onu stranu nebeskog zrcala. Njena se duša preselila na zapadnu obalu Nila. Ne njegovog geografskog, već nadplanetarnog toka.

Period svog poznog zemljovanja iscrtala je sama, pisaljkom koja je ostavljala trag zahvaljujući diktatu Divnog Stranca. Njeno srce je kucalo u životnom ritmu Bharate Mate, dok joj se duh hranio naukom što ga je neumorno isticao voljeni Bhagavatar.

Umjela je gledati u nadvidljivo i nije svoje fizičko tijelo morala upakovati u lotos-položaj da bi joj se ukazalo ono suštoliko, nepredstavljivo.

Hindustan je našoj pjesnikinji bilo prapočivalište i željeno posljednje odredište, bliže i omiljenije od svih vizija obećanog raja.

Zato, zbogom Vesna, i neka Ti je (a znam da jeste) laka onozemaljska Indija.

Selman Repišti,

7. 9. 2018.

Der Spiegel

Ogledalo,

Kada si me zadnji put pogledalo?

Šta li si, onda, jasno ugledalo?

 

Nije tvoje pravo lice to što sam vidjelo,

nit’ ispeglano, preda mnom sređeno odijelo,

Zato ne pitaj za ono što ti se zacijelo ne bi svidjelo.

 

Ogledalo,

U šta si, ukočena radoznalosti, gledalo?

Čemu si se, zapravo, ugledati nadalo?

 

Nije pogled čist to što sam vidjelo,

nit’ biseri, dragulji, zlato žuto, bijelo,

Nego što ti se nikako, ama baš nikako, ne bi svidjelo.

 

Selman Repišti,

19. 6. 2018.

 

 

Azija: Oaza iza devet žutih zastora

١

Karavaneći ka Istoku, izgleda vam kao da se polako truckate ka Početku. Ova s juga osunčana gromada, čini se da baca masnu bakrenu sjenku na gole obline ostatka globusa. Sudar sa Azijom sušta je suprotnost kaskadnom susretu sa Evropom. Hiperkurtoazičnost zapadnog rukoljuba postiđeno ustukne pred pijetetnim naklonom Istoka. Žuti kontinent se, za razliku od zelenog, otkrije odjednom. Zaskoči nas na prepad. Onaj zeleni se učtivo pozdravi i odmah korakne unazad, nakon isto tako kulturnog odzdravljanja. Potom nas pusti da ga otkrivamo natenane, demokratski nam prepuštajući da napravimo izbor: koliko i na koji način (i da li uopšte) želimo da mu se približimo. Čini se da se Azija, naprotiv, trudi da zakorači prema nama. Isto tako se čini da je ovaj korak nemoguće izbjeći.

٢

Arabiju doživljavam kao šahovsku ploču čije crne i bijele figure, uprkos nanosima nekog stranog i nepoznatog pješčanog praha, uspijevaju odigravati partije po dobro uhodanim, ustaljenim pravilima. Žućkasto-narandžasti brežuljci i dalje nas mogu podsjećati na motive kadrova ”onih starih” reportaža tragova života u pustinji. No, postaje sve teže i teže ostavljati tragove u pijesku… Sada prolazite neprimijećeni, hitajući da pređete ulicu po gumenoj površini užeglog asfalta. Imate utisak kao da izbjegavate sunovrat u grotlo pakla, koje vam se upravo otvara pod nogama.

٣

Indija je u međuvremenu postala nekako bliža. Time je i njena ekstatično-eterična energija  poprimila ovostrani, materijalni oblik. Ali, ona je i dalje nedovoljno obnaženi brilijant, kroz koji je još moguće zaviriti u trenutak teatralnog dodira usana Surje i Čandre. Tamo, gdje sve zamislive i nezamislive nijanse odjeće i kože uplivavaju jedna u drugu…

Indiji molitve nisu uslišene, ali za razliku od dobrog dijela ostatka svijeta, ona i dalje pada ničice pred obožavanim spasiteljima. Njen duh nije izgubio svoju čistotu, ponosno pokazujući vlastitu blistavost i prozirnost, poput prirodnog, gorskog kristala.

٤

Azijom se ne hoda uspravnih leđa i podignutog nosa. Pristojno, ali primjetno pognuti, trebate joj odati počast za sve svjetove koje je izlegla prethodnih milenijuma. Uprkos svojoj starosti, Azija je poletna, dinamična i plodna: kontinent dovoljno velik da ugosti kako ovozemaljsko, tako i inozemaljsko. Iznova se rađajući, ne prestaje da se umnožava, reinkarnirajući prethodne životne forme u nove primjere evolucije.

٥

Pridružujem se onima koji su davno uočili da faunu Istoka zacijelo odlikuju antropomorfne osobine. Miš je sitan, ali kako bi to ovdje mogli reći, sposoban da od masivne planine napravi švicarski sir. Slonove krasi mudrost kakvog prosvijetljenog jogija, te zaštitnički refleks prema onima u nevolji i potrebi. Majmunima se pripisuje prirodna sklonost bratimljenja sa raznim vrstama dvonožnih i četvoronožnih bića. Zmije su pak simbol vrludanja i vagabundisanja prostranstvima poštenja, istinoljubivosti i umjerenosti.

٦

Za jugoistočnu Aziju se bez trunke sumnje može tvrditi da više plovi po svojim vodenim žilama i pluta po morskim pejzažima, nego što biva milovana njihovim plavozelenim dlanovima. Dok ovaj kontinent pruža svoj jugozapadni ekstremitet prema lebdećem ognju, jugoistočni mu se hladi u Talesovom prapočelu, vodi. Ako, nezasiti nove kulture, odemo još istočnije, bićemo u prilici da svjedočimo mnogobrojim ukazanjima socijalne geometrije. Mnogostrukost se, ondje, prirodno posloži u prepoznatljive oblike, da bi u zenitu dostigla Japanu svojstvenu tačku singularnosti. Crveno, savršeno okruglo sunce, pristojno se upakuje u dimenzije svog centra. Područje apsolutne gustine i toplote.

٧

Ako se dvoje kreću istom brzinom, s tim da jedan krene sa Bliskog Zapada, a drugi s Dalekog Istoka, tačka u kojoj će se sresti biće mjesto najviše pogođeno fenomenom širenja vremena. U ovakvom mjestu (po svim prilikama, težišnoj tački indijskog potkontinenta), vrijeme prestaje biti relevantno i pogled na sat postaje samo stvar dobre volje njegovog vlasnika. Kako se udaljavamo lijevo ili desno od ovakve tačke, efekat temporalne dilatacije postupno slabi.  Na kraju se promptnost ostrvskog dodatka Dalekog Istoka poklopi sa novovjekovnom užurbanošću sjeverozapadnih leđa zelenog kontinenta.

٨

Susret sa žutim kontinentom počinje i završava udahom. Isključivo kroz nos. Prvi put napunimo pluća vlažno-ljepljivim zrakom, otežanog mješavinom spravljenom od mirisa u čudnim omjerima. Posljednji put udahnemo da bismo zrakom jednako sladunjavo začinjenim kao i prije (na koji smo u međuvremenu svikli) vječno natopili svoje suhe nozdrve.

٩

Sibirski turban navučen je tako da prekriva obrve žutog kontinenta. Kako ipak ne zaklanja vidno polje Azije, njene oči ostaju uvijek na vama. Čak i kada se (što nije nimalo rijedak scenario) naizgled nepovratno izgubite u njenim lavirintima. Azija vam, zapravo, dozvoljava da pronađete svoje ”ja”, i to onda kada se, putem, negdje i nekako zagubi vaš dosadašnji ”ego”. Čim se to dogodi, shvatite da vas je Azija itekako dobro poznavala i prije nego što ste kročili na njeno tlo.

 

Selman Repišti,

5. 1. 2018.

Ben Sur Al-Zar

Njujork, nevina igra i jedan pogrešan gutljaj

– Nama kažete? Odnekud se poznajemo?

Da, vama se obraćam. Pridružite mi se u večernjoj šetnji jednom, danas neuglednom uličicom naslikanom na platnu jesenjeg izdanja Menhetna. Sada polako podižite pogled kao kada se, krotko, želite obratiti onom Jednom i Jedinom. I još samo zalijepite svoje zjenice na osvijetljeni prozor na zadnjem katu art deco zgradurine u koju upravo upirem svojim prstenjakom. (Kažiprstom se koristim jedino kada, daleko od tuđih pogleda, imam priliku da regulišem nosnu hidrauliku. Srednjim prstom, u vrlo vrlo rijetkim trenucima, pokazujem da sam čitao prvo izdanje bontona antikurtoazije. Palcem se, u poznatom simetričnom gestu poslužim kada nekome želim sreću, a na mali prst gotovo uvijek zaboravim, kao da i ne postoji.)

Spremni na ono što ćete ugledati? Iza velikog pravougaonog okna bočno oivičenog dvijema karijatidama, igra se mala Ben Sur. Trogodišnje dijete, na pohabanom brodskom podu svoje sobe, upravo trpa golemu, izlizanu kraljicu u mala, balava usta. Halapljivi gutljaj (za koji je prethodno uzela podobar zalet) praćen je sa par gromkih udaraca dlanovima u onu olupinu od poda. Instantno, uz jedan škripeći ”tras”, otvaraju se vrata, istiskujući očevu golemu, masnu figuru. Poput spasioca koji hitro, hladne glave, izbavlja onesviještene brodolomnike, zgrabi svoju kćerku i vještim pokretom joj istjera najšarmantniju šahovsku figuru iz grla.

U ljepoti je više kiča nego u tuzi

– Ben, zar to nije muško ime? Mogu li te zvati Veliki Ben? Koliko je uopšte sati u Londonu? – Endrju se konačno obrati svojoj petnaestogodišnjoj, do sada petoj djevojci.

– Ne, možeš. Ondje je, za tvoju informaciju, upravo vrijeme za čaj. – spremno odvrati gospođica Al-Zar.

– Prije bih espresso macchiato bez obzira koje je doba dana.

– I, šta to govori o tebi? Da imaš ukusa?

– Da me čini sretnim i normalnim, samo to. Ko još u današnje vrijeme srče šoljicu čaja? I to u javnosti…

– Tvrdiš da ima neke estetike u normalnosti? U zrnu kafe i kapljici mlijeka propuštenim kroz pištavi mehanizam neke brzopotezne mašinerije? – Ben ga upitno pogleda svojim velikim zjenicama, iza kojih se činilo da su sakrivene dvije minijature dalekog Neptuna.

– Ako baš hoćeš filozofirati, ljepota je u sreći. Tužno je uvijek bilo i ostaće ružno. Meni je to sasvim logično – Endrju će mirno.

– Pa ti nisi čestito tugovao. U mojoj domovini, slikarstvo i skulptura razvili su se iz duboke kolektivne boli. Moji nomadi su željeli pretvoriti nalete svoje unutrašnje oluje u privremene vanjske objekte. A sve da bi ih mogli pogledati u oči i dati im do znanja da ih se ne boje. Figure su bile od pijeska. Njih su šibali vazdušni bičevi pustinjskih oluja. Oker-skuplture nestajale su pred očima, bombardovane kovitlacima tog istog pijeska. Mom narodu je u tim trenucima bilo lakše. Cijela čerga je, bar nekoliko trenutaka, mogla odahnuti. I crteži po površini mora pijeska imali su kratak životni vijek. Taman pomisliš da ih dlijeto u rukama vjetra želi dodatno dotjerati, a ono im na kraju zbriše sve konture.

– Pobjednici pišu istoriju. Oni su sretni. Ko preživi, pisaće. I smijaće se. Zar to nije dovoljno? – uskliknu Endrju.

– Jesi li ikada čuo da je dobar pisac isto što i sretan literata? Liči li ti život na burni planinski potok što se obrušava s obronaka Kordiljera ili na smrdljivu vodu stajaćicu koja isuši svake prestupne godine? – razočarano će Ben Sur.

– Izgleda da nismo jedno za drugo. – zaključi Endrju.

Oboje se složiše.

Kako se čita… tako se i piše… jednostavno je… poštuj kliše!

-Muče me dva pitanja, madam! – reče mademoiselle Al-Zar, podižući svoje naliv-pero u zrak.

-Izvol’te, Ben Sur. Vi uvijek imate nešto pitati. – umorno, ali zainteresovano odgovori šezdesetogodišnja profesorica američke književnosti.

– Englezi i Amerikanci uvijek persiraju, zar ne?

– Koliko ja znam, to nije tačno. Oni nikada ne koriste ovaj oblik pristojnosti. Ali zato imaju druge načine…

– Ali, kako molim?  ”You” je uvijek propraćeno sa ”are”, a ”are” se koristi za množinu. Čak i uz ”you” koje koristimo da zamijenimo samo jednu osobu.

– Bojim se i sigurna sa da nisam nikada tako razmišljala niti pročitala išta slično.

– Ali, nije li tako, kada sada razmislite o tome?! – ljutito će naša Ben Sur.

– Ne znam. Treba vremena da se svare ovakve stvari. Zasad nije. Prvi put čujem da je neko izjavio ovako nešto. A koje je Vaše drugo pitanje, molim? – pomirujućim tonom odvrati profesorica.

– Da… Zašto književnike koji ne pristaju uz vladajuću politiku kroz modernu istoriju svrstavaju u dječje pisce? Da se malo bolje izrazim, ubace ih u fioku dječje književnosti, koju čim prije zapečatiraju.

– Hm… Pa to i nije baš tako… Uzmite primjer…

– Znači li to da pripovjedač koji se ne miješa u politiku nije odrastao? Hoću reći, nije sazreo?

– Nee… ne bi trebalo.

– Ne bi trebalo, ali takvim ga smatraju, zar ne?

– Hajmo to ostaviti za neki drugi put, važi? – profesorica klima glavom očekujući da se nadobudna Ben složi. Bar iz pristojnosti.

– Hajmo – žustro odgovori naša junakinja (i dodade u sebi: ”…kao i sve drugo, ostaviti ga za nikada”).

Mladi smo, dok smo drugima smiješni; stari, kada još samo sebe smatramo ridikulom

Oktobar se vratio s godišnjeg odmora i opet uselio na Menhetn. U međuvremenu je ugodno kremasta obalna sumaglica porodila plejadu nekih novih skajskrejpera. Iz moje perspektive, ovi  neboderi podjećaju na niz dezodoransa u rafovima kakvog supermarketa i uspravno postavljenih napuhanih prezervativa. Ovako složeni, ravni su mega-instalaciji neofuturističkog hedoniste u čijem svijetu su godišnja doba prije anomalija nego što su pravilo. Ipak, Ben Sur i dalje uživa u jesenjem izdanju oronule višekatnice u kojoj nije prestajala živjeti od male, intimne nezgode sa velikom, hladnom drvenom figurom.

Ako ste još raspoloženi za popodnevnu šetnju, opet ću vas zamoliti da pogledate prema istom prozoru. Ali, da se pripremite za drugi prizor. U staklu su se, pritisnute tegom vremena, otisnule bore jednog nekada doobro prepoznatljivog lica. Lica, kojem su (samo ili čak) preostali pogled i osmijeh. Dobro ste primijetili, ovo lice gleda samo sebe, jer je vanjska strana stakla toliko mutna da je prozorsko okno postalo jedno veliko uokvireno ogledalo. A kome se to lice smije? Tu ste u krivu. Smije se nama, jer se nismo uspjeli iskobeljati iz odijela skrojenog po standardnoj mjeri. Istrošenog sakoa, za kojeg smo mislili da je sliven po našim dimenzijama. Ludačke košulje, u kojoj visimo po tuđim obzorima.

Selman Repišti,

  1. 11. 2017.