Tag: klinička psihologija

PSIHOLOG NA IVICI KRIVIČNE ODGOVORNOSTI: IZAZOVI RADA SA SUICIDALNIM KLIJENTIMA

U okviru psihološke etike, suicidalni pojedinci su smješteni u širu kategoriju koja se naziva ”Po život opasni pacijenti”. U nju spadaju npr. i osobe sa HIV-om, zlostavljači djece i oni koji su opasni po druge. U suštini, ova kategorija obuhvata dva tipa osoba – one koje su opasne po druge i koje su opasne po same sebe (Knapp i VandeCreek, 2006).

U psihologiji se na samoubistvo gleda kao na skretanje pažnje društva na nas same, odnosno na neki problem za koji nemamo rješenje. Time apelujemo da nam neko drugi pomogne i da podršku (Lizardi, 2007, prema Worchel i Gearing, 2010). Psiholozi opisuju i tzv. polunamjerna samoubistva, koja obuhvataju široku lepezu samouništavajućih ponašanja. Uzmimo za primjer dijabetičara koji zanemaruje propisanu dijetu, ili alkoholičara koji ne traži pomoć, premda je svjestan da  mu je zdravlje ozbiljno narušeno. Dugoročno gledano, ovakvi oblici ponašanja mogu dovesti do smrti (Davison i Neale, 1999).

Po istraživanjima Knappa i Kellera (2004, prema Knapp i VandeCreek, 2006), 14% terapeuta za godinu dana svoga rada ima bar jednog klijenta koji je počinio suicid, a po drugom istraživanju (Pope i Tabachnick, 1993, prema Knapp i Vande Creek, 2006), 97% psihoterapeuta je u svojoj dosadašnjoj praksi imalo bar jednog klijenta koji je izvršio samoubistvo. Pored toga, Brown (1987, prema Koocher i Keith-Spiegel, 1998) izvještava da je 25-50% terapeuta imalo klijenta koji se u jednoj tački terapije ubio.

Međutim, Američka psihološka udruga daje malo smjernica pri postupanju sa suicidalnim klijentima (APA, 2002, prema Knapp i VandeCreek, 2006).  Ovdje je riječ o upravljanju rizikom (engl. risk management) i velikoj odgovornosti psihoterapeuta. Terapeuti moraju pažljivo procjenjivati i adekvatno odgovarati na stepen suicidalnog rizika svojih klijenata (pacijenata). Pope i Vasquez (1991, prema Koocher i Keith-Spiegel, 1998) navode dvadeset faktora koje moramo uzeti u obzir, a koji su povezani sa rizikom za suicid: verbalno iznošenje namjera o tom činu, razrađen plan akcije, prethodni pokušaji suicida, indirektni znaci (kao: poklanjanje ili bacanje vrijednih stvari), depresija, osjećaj beznadežnosti, upotreba alkohola, postojanje određenog kliničkog sindroma, muški pol, dob iznad 65 godina, etnicitet (npr. Kavkažani imaju najveću stopu suicida), pripadanje protestantskim organizacijama i udruženjima, život u samoći, postojanje određenog gubitka, nezaposlenost, loše zdravlje, impulzivnost, rigidno (”kruto”) razmišljanje, okolinske stresne okolnosti i nedavne hospitalizacije.

Koocher i Keith-Spiegel (1998) opisuju model od pet koraka u etičnom i profesionalnom postupanju psihoterapeuta prema suicidalnim klijentima. Koraci su:

  • identifikacija i proučavanje problema (uzeti u obzir 20 navedenih rizikofaktora, te pokušati zaštititi pacijenta, uz njegov dobrovoljni pristanak);
  • predložiti alternativna rješenja, odnosno pristupe problemu suicida u datom slučaju (ambulantno liječenje, medikamentozna terapija, hospitalizacija; definisanje kratkoročnog cilja: osigurati bezbjednost klijenta i dugoročnog cilja: tretiranje njegovog mentalnog poremećaja);
  • evaluacija (uzeti u obzir i želje pacijenta vezane za korak broj dva; ako je pacijent označen kao vrlo suicidalan, treba ga hospitalizovati);
  • izvođenje onoga što je određeno u koracima 2) i 3) (pažljivo motrenje pacijentovog ponašanja, te nadgledano provođenje propisanog tretmana) i
  • praćenje u vidu stalnih procjena (cijelo vrijeme se procjenjuje stepen suicidalnosti i evaluira svaka provedena intervencija od strane kriznog tima, kome pripada i sam  psihoterapeut).

Neki psihoterapeuti sa klijetima potpisuju tzv. sigurnosne ugovore (engl. safety agreements), u kojima se pacijent obavezuje da neće izvršiti suicid, te da će pri svakoj namjeri u tom smjeru obavijestiti svog psihoterapeuta ili psihijatra. Ugovor se pravi u tri primjerka (jedan zadržava terapeut, drugi klijent nosi uza se, a treći ostavlja u prostoru u kojem najčešće boravi-i to u smislu podsjetnika da ne počini samoubistvo). Međutim, 41% psihijatara koji su sa svojim pacijentima potpisali ovakvu vrstu ugovora, izvještavaju da su njihovi klijenti ipak počinili suicid (Koocher i Keith-Spiegel, 1998). U etičkom smislu, ovi ugovori ne trebaju biti ”legalni izgovor” psihoterapeuta koji bi ga na sudu oslobodio krivične odgovornosti.

Ukoliko je psihoterapeut bio nemaran u procjeni, te nedosljedan u nadgledanju i pružanju podrške klijentu koji je pristao na tretman, postoji velika mogućnost da bude krivično gonjen.

Ono što reflektira moralni odnos terapeuta prema suicidalnom klijentu je stalna briga za klijentovu dobrobit, u smislu ispravne procjene suicidalnog rizika, te adekvatnog i fleksibilnog programa intervencije i tretmana koji se namjerava provesti.

Literatura

  1. Davison, G. C. & Neale, J. M. (1999). Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja (6. izdanje). Jastrebarsko: Naklada Slap.
  2. Knapp, S. J. & VandeCreek. L. D. (2006). Practical Ethics for Psychologists: A Positive Approach. Washington: APA.
  3. Koocher, G. P. & Keith-Spiegel, P. (1998). Ethics in Psychology: Professional Standards and Cases. New York/Oxford: Oxford University Press.
  4. Worchel, D. & Gearing, R. (2010). Suicide Assessment and Treatment. New York: Springer Publishing Company.

Selman Repišti,

28. 7. 2017.

Eutanazija ili ”milosrđe bijelog mantila”

U ovom tekstu obrađene su etičke (filozofske), psihološke i medicinske dileme i problemi vezani uz percepciju i poimanje asistiranog samoubistva kao jednog od mnogobrojnih psihosocijalnih fenomena.

Eutanazija je termin koji se koristi za svaki vid ubistva onih pacijenata koji su neizlječivo bolesni, koji trpe veliku bol i patnju, a vrši se zbog samih njih, kako bi ih se oslobodilo od daljih muka i jada (Singer, 2000). Po jednoj od podjela, može biti aktivna i pasivna. Aktivna obuhvata davanje odrrđenih (medikamentoznih) sredstava pacijentima, čije bi uzimanje rezultiralo njihovom smrću, dok se pasivna odnosi na uskraćivanje terapije pacijentima koji su najčešće u terminalnoj fazi bolesti.

Prema navodima Beauchampa (1999), eutnanazija (engl. physician-assisted suicide- PAS) je u medicini dugo bila zabranjivana, tj. medicinska etika je strogo osuđivala. Međutim, danas je u većini zemalja prihvatljivo ”vršiti” pasivnu eutanaziju. Aktivna je dozvoljena u Holandiji, Japanu i u jednoj od američkih država (Oregonu). Ovaj autor aktivnu eutanaziju naziva ”ubijanjem” (engl. killing), a pasivnu ”dozvoljavanjem da neko umre” (engl. letting die). Pasivnu jednostavno definiše kao uskraćivanje hrane i vode određenoj osobi.

Kakva je veza između eutanazije i suicida? Osoba može da zahtijeva da joj se omoguće ili dostave smrtonosne doze lijekova ili pak da traži obustavljanje terapije, koje će s vremenom dovesti do njene smrti. Ovaj vid eutanazije naziva se dobrovoljnom eutanazijom. Singer (2000) ističe da je nekada teško povući demarkacionu liniju između dobrovoljne eutanazije i samoubistva kome se asistira.

Međutim, kod samoubistva kome se asistira, druga strana ne mora biti svjesna da je uključena u proces suicida. Worchel i Gearing (2010) navode primjer žene po imenu Sam koja je isplanirala samoubistvo na način da je, nakon što je od svog stomatologa dobila određenu količinu nekog lijeka, taj isti lijek tražila i od svog ljekara opšte medicine. Nakon što je priskrbila dovoljne količine datog lijeka, počela se ”opraštati od svijeta u kome je do tada živjela”. Njeno samoubistvo je spriječeno, zbog čega je Sam bila ljuta. Nedugo nakon toga, izvijestila je da uopšte ne žali što je htjela počiniti suicid. Ovdje vidimo da je osoba vlastitom voljom htjela sebi oduzeti život, te da je u svoj čin svjesno uključila jednog stomatologa i ljekara, pri čemu oni nisu bili svjesni da nekome pomažu u pokušaju suicida. Dalje Samino objašnjenje ide u prilog tzv. racionalnog samoubistva. Ona je rekla da joj niko nije preostao od porodice (jer joj je nedavno umro suprug, a djece nisu imali), prema tome, nikome nije nanijela štetu.

U vezi sa ovim, treba pomenuti samoubistvo Nica Speijersa iz 1981. godine. Kako navodi Motto (1999, prema Worchel i Gearing, 2010), Nico je bio advokat i suicidolog, ali je ipak počinio samoubistvo zbog, kako je to objasnio u svom oproštajnom pismu, neizlječive bolesti i neizdržljivog bola. Godinu dana prije nego što je digao ruku na sebe, napisao je knjigu Aiding Suicide, u kojoj je iznio osam uslova pod kojima ipak ”treba” izvršiti samoubistvo. Navodimo njih četiri:

  • kada odluka o suicidu nije donesena pod pritiskom, već slobodnom voljom izvršioca;
  • kada individua pati od nepodnošljivog bola, a izlječenje je nemoguće;
  • ako se angažuje pomagač, on mora biti kvalifikovani zdravstveni radnik ili doktor medicine ako su u pitanju lijekovi;
  • sam čin suicida treba biti dokumentovan i proslijeđen odgovarajućim autoritetima.

Kao što vidimo, uslov za asistirano samoubistvo je prisustvo kompetentnog, kvalifikovanog medicinskog radnika. Dakle, osobe koje rade u okviru zdravstvenih ustanova su najpozvanije kada se treba ”pomoći” pojedincu u ostvarenju ideje o uništenju vlastitog života. Ne pozivaju se prijatelji, vjerski autoriteti (npr. sveštenici…), pravni profili, već se cijeli proces prepušta ljekarima i/ili medicinskim tehničarima, kojima se daje moć nad nečijim životom, čime ih se jednim dijelom poistovjećuje sa ulogom Boga, odnosno vrhovnog autoriteta.

Literatura 

Beauchamp, T. L. (1999). The medical ethics of physician-assisted suicide. Journal of Medical Ethics, 25, 437-439.

Singer, P. (2000). Praktična etika (2. izdanje). Beograd: Signature.

Worchel, D. i Gearing, R. (2010). Suicide Assessment and Treatment. New York: Springer Publishing Company.

Selman Repišti,

1. 7. 2017.

KORPORATIVNE PSIHOPATE ili PSIHOPATE U POSLOVNOM OKRUŽENJU

Procjenjuje se da u opštoj populaciji 1% ljudi zadovoljava kriterijume za dijagnozu psihopatije. Zapravo, savremeni naziv za psihopatiju je antisocijalni poremećaj ličnosti. Međutim, rezultati istraživanja provedenih na menadžerima firmi, organizacija i korporacija upućuju na sljedeće: oko 4% menadžera zadovoljavaju kriterijume da budu proglašeni psihopatama. Paul Babiak i Robert Hare napisali su knjigu o tome: Zmije u odijelima: Kada psihopate idu na posao. Ovi autori, koji su već odavno izgradili međunarodnu reputaciju u oblasti izučavanja psihopatije, navode neka zanimljiva zapažanja:

a) Prilikom intervjua, poslodavci često neke psihopatske crte ličnosti pogrešno protumače kao izuzetne vještine rukovođenja.
b) Psihopate su osobe koje se odlikuju površinskim šarmom, te znaju prevariti intervjuera, zavesti ga, izmanipulisati i navesti da ih primi na odgovarajuće radno mjesto.
c) Aktuelni kapitalistički sistem i birokratija nagrađuju ponašanje psihopata, budući da se cijeni brzo rješavanje problema, takmičarski duh, beskrupuloznost, samouvjerenost, egocentričnost, makijavelizam i emocionalna neosjetljivost.
d) Psihopate su, u principu, uspješni radnici (u smislu postizanja visokih rezultata na mjerama poslovnih postignuća, vještina i kompetencija), premda je njihovo ponašanje destruktivno, a namjere sebične i usmjerene prema samoafirmaciji, uz degradaciju podređenih.

U domenu interpersonalnih odnosa, psihopate pokazuju dominaciju, površnost i podmuklost. Kada je riječ o njihovom stvarnom životnom stilu, oni su impulzivni, neodgovorni i ne mogu postaviti i ostvariti životne ciljeve koji su tipični za većinu opšte populacije. U emocionalnom domenu, postoji nedostatak empatije, kajanja i krivice, te neprihvatanje odgovornosti za svoja djela i odluke. Konačno, psihopate imaju istoriju antisocijalnog (protiv društva usmjerenog) ponašanja, uz veoma slabu kontrolu vlastitog ponašanja.

Treba naglasiti i da je psihopatija dimenzija na kojoj svako od nas zauzima određeno mjesto. Dakle, ne treba razmišljati u terminima kategorije ”da/ne” (postoji/ne postoji psihopatija), već u terminima kontinuuma (nikakva ili niska psihopatija, ispodprosječna, prosječna, izražena, veoma izražena psihopatija). Ova osobina najčešće se mjeri psihološkim skalama i listama označavanja (tzv. čekliste), na kojima viši rezultat ukazuje na izraženiju psihopatiju ili vjerovatnoću da osoba ima psihopatiju u pravom smislu te riječi. Niži rezultati su indikacija nepostojanja ili niskog stepena psihopatije. Najpoznatija je revidirana verzija Hareove čekliste za psihopatiju (akronima PCL-R). Na njoj je moguće ostvariti rezultate u rasponu od 0 (ne postoji psihopatija) do 40 (savršeno podudaranje osobe sa prototipom psihopate). Rezultat iznad 30 upućuje na to da neko zaista može biti okarakterisan psihopatom.

Nego, da se vratimo na korporativne psihopate. U literaturi ćete ih naći i pod sljedećim nazivima: ”industrijske psihopate”, ”organizacijske sociopate” i ”izvršne psihopate”. Po Amandi Gudmundsson i Gregoryu Southeyu (tj. njihovom članku objavljenom 2011. godine), poslovno okruženje psihopatama pruža nekoliko vrsta ”alibija” i ”krinki”:

a) Mogu nesmetano da se identifikuju sa svojom ulogom moći i da obično ne snose posljedice ukoliko je zloupotrebljavaju.
b) Mogu zadovoljiti visok stepen vlastite potrebe za traženjem uzbuđenja (u vidu poslovnih rizika, donošenja odluka u kritičnim momentima za posao i kompaniju, naglog otpuštanja velikog broja radnika…).
c) Mogu računati na ”publiku” (podređene), prilikom ekspresije svog šarma i harizme, te na taj način biti nagrađeni pažnjom, divljenjem i cijenjenjem.
d) Mogu nesmetano učestvovati u svim aktivnostima koje se odnose na tzv. organizacijski terorizam (na koji je npr. upozorio A. Goldman 2006. godine), a koji obuhvata nasilje, agresiju i zlostavljanje unutar organizacije koji su postali ”normalan” dio poslovne klime i atmosfere savremenih firmi, korporacija itd.

Zabrinjavajuće je da se određeni broj korporativnih psihopata obračunava i van radnog mjesta sa svojim zaposlenicima. To se dešava u situacijama kada neko od zaposlenika nižeg ranga (tj. oni koji rade na manje plaćenim poslovima) otkrije da se njegov nadređeni bavi nedozvoljenim poslovnim aktivnostima (finansijskim kriminalom i slično). Korporativne psihopate ovakve osobe ušutkuju, prijete im, pošalju nekoga da ih pretuče, u krajnjoj liniji ubije…

Za više informacija o korporativnim psihopatama, pratite sljedeće linkove i poslušajte šta još stručnjaci u ovom području imaju da kažu o ovom fenomenu savremenog društva:

https://www.youtube.com/watch?v=lmUXp_zE14E
https://www.youtube.com/watch?v=tlB1pFwGhA4
https://www.youtube.com/watch?v=NbUsFBWyU9c

Selman Repišti,
23.8. 2016.

TEŠKO VAM JE NAPUSTITI LOŠE ZDRAVSTVENE NAVIKE?

To je zato što nailazite na pet glavnih prepreka:

  1. Većina zdravstvenih navika stečena je tokom djetinjstva

Višesatno gledanje TV-a možda vas podsjeća na porodična okupljanja, kada ste bili skupa sa roditeljima i svojom braćom/sestrama. Jedenje velikih količina hrane može biti povezano sa ljubavlju vaše majke, koja je, pored ostalog, ispoljavana tako da ste dobivali velike, ukusne obroke koje ste jeli halapljivo, puni zadovoljstva i zahvalnosti, uz doživljaj emocionalne topline i ispunjenosti.

  1. Zdravstvene navike znaju biti nezavisne jedna od druge

Možete biti nepušač i ne konzumirati alkohol, ali ne morate redovno raditi vježbe. S druge strane, možete održavati normalnu tjelesnu težinu, a da ste pritom pušač. Isto tako, možete se napijati vikendima, ali se truditi da slobodno vrijeme provodite na svježem zraku i u obaveznoj popodnevnoj šetnji.

  1. Često nismo dovoljno (ili nikako) motivisani da promijenimo nepoželjne zdravstvene navike

Razlog leži u posljedicama loših navika, koje najčešće nisu trenutne, već se javljaju kasnije. Tako prekomjerno uzimanje hrane neće imati trenutne negativne učinke, već će oni biti prolongirani (odloženi za par sedmica, mjeseci…). Slično je sa konzumiranjem alkoholnih pića i cigareta, te tjelesnom neaktivnošću.

  1. Zdravstvene navike nisu stabilne tokom vremena

Ako smršate pet kilograma, nećete uvijek imati isti broj kilograma manje, već postoji mogućnost da se vratite na stare navike hranjenja i dobijete npr. sedam kilograma. Ako odlučite prestati pušiti i uspijete u svom naumu, možete nakon nekog vremena opet početi sa ovom negativnom zdravstvenom navikom. Ukoliko odlučite redovno ići na zdravstvene preglede, kasnije možete ponovo zanemariti svoje zdravlje i prestati ići ljekaru.

  1. Društvene i kulturalne prilike nam nisu uvijek naklonjene

Pušenje i pijenje je češće u društvu u kome skoro svi to rade. Ovo su nepovoljni socijalni faktori. Slično, u kulturi kojoj pripadamo neke od (negativnih) zdravstvenih navika mogu biti norma po kojoj se ”treba” ponašati: dugotrajno sjedenje i ležanje; pretjerivanje u konzumiranju tijesta, masne hrane, alkohola i kafe; prekomjeran i naporan rad koji dovodi do stresa i izgaranja…

O prevazilaženju ili zaobilaženju ovih prepreka biće riječi u nekom od narednih članaka.

Selman Repišti,

20. 7. 2016.