Popularna psihologija: savjeti naše Lune iz Londona

Dragi naši čitaoci,

Želimo sa vama da podijelimo link putem koga možete čuti jako zanimljive savjete iz popularne i pozitivne psihologije. Riječ je o našoj prijateljici Luni koja živi u Londonu i za koju možemo reći da je svojim radom i trudom postigla veliki uspjeh u životu i to želi podijeliti sa svim ljudima. Link za nekoliko njenih poučnih klipova možete vidjeti ovdje:

https://www.youtube.com/watch?v=rsBjAgA8ilM&list=PLNimlJe4gQqja016rNXPYqq9zcLneNgJu&index=2

ZABLUDE O KOEFICIJENTU INTELIGENCIJE

  1. Koeficijent inteligencije ostaje isti tokom života

Ukoliko je koeficijent inteligencije dobiven na osnovu rezultata u testovima koji obuhvataju sposobnost rezonovanja (indukcije, dedukcije i logičkog rasuđivanja), onda on svoj maksimum dostiže u mlađoj odrasloj dobi, a potom postepeno opada. Ako smo rješavali testove koji uključuju verbalni aspekt inteligencije i neka pitanja iz oblasti opšte informiranosti, prosječni je trend da se ovdje dobiveni IQ povećava tokom života (jer prikupljamo sve više informacija o svijetu i našoj kulturi, postajemo vještiji u komunikaciji s drugima, stalno poboljšavamo vlastite jezičke sposobnosti…)

  1. Koeficijent inteligencije je stabilan tokom dana

IQ blago fluktuira tokom dana, što se može dovesti u vezu sa unutrašnjim i okolinskim činiocima: umorom, nekim situacijama i sredstvima koji mogu djelovati stimulirajuće, te jednostavno čovjekovim dnevnim bioritmom. Intelektualne sposobnosti je najbolje testirati ujutro, između 9 i 12h, jer smo, uopšteno gledano, u tom dijelu dana mentalno najspremniji i ”najsvježija” za ovakav vid aktivnosti.

  1. Na uradak (rezultat) u testovima inteligencije utiče isključivo nivo intelekualnih sposobnosti osobe.

Ne. Ostali faktori koji bi mogli imati udjela su: motivacija ispitanika, psihički umor usljed testa koji ima mnogo zadataka, uvježbanost (prethodno rješavanje sličnih testova), strah od nepoznatog (ukoliko se isptanik prvi put susreće sa ovakvom vrstom testova), trema (tjeskoba, strepnja, anksioznost koja može biti i osobina ličnosti), vjerovatnoća odabira tačnog odgovora slučajnim pogađanjem (ukoliko nema negativnih bodova), kvalitet testa (tj. da li je dovoljno valjan i pouzdan)…

  1. Kada bi imali dovoljno vremena, svi ispitanici bi riješili sve zadatke u testu.

Ne mora značiti. Testove možemo podijeliti na testove brzine i testove snage. U prvima imamo ograničeno vrijeme za rješavanje (a zadaci su većinom lagani), a u drugima se ispitanicima da onoliko vremena koliko im je potrebno, ali su zadaci poredani od najlakših do najtežih. S obzirom da su testovi inteligencije najčešće kombinacija testova brzine i snage, ne može se tvrditi da će svi ispitanici riješiti sve zadatke, kada bi imali dovoljno vremena (jer neke osobe jednostavno nemaju dovoljno intelektualnog kapaciteta da uopšte riješe zadatke iz kategorije ”teških”).

  1. Inteligencija je neovisna o kontekstu ispitivanja.

Većinom netačno. Istraživanja pokazuju da neka djeca postižu niske ili prosječne rezultate na standardnim testovima inteligencije, te loše ocjene iz školskih predmeta gdje se mogu ispoljiti date intelektualne sposobnosti. Međutim, kada se od te iste grupe djece zatraži da pokažu ove sposobnosti tokom igranja njima omiljenih video-igrica: redovno se dešava da ovdje postižu iznadprosječne rezultate!

  1. Koeficijent inteligencije dobiven na osnovu testova sa Interneta je valjan pokazatelj nečijih intelektualnih sposobnosti.

Nipošto. Testovi inteligencije koji se nalaze na Internetu nisu psihološki validirani instrumenti, tako da je upitna njihova: pouzdanost (tj. preciznost dobivenih rezultata), valjanost (pitanje je šta zapravo mjere, da li je to samo inteligencija ili sadrže pitanja koja provjeravaju opseg znanja iz neke oblasti itd.) i osjetljivost (tj. svojstvo testa da utvrdi male razlike među ispitanicima u mjerenoj karakteristici). Takođe, Internet-testovi inteligencije najčešće nisu normirani, odnosno rezultat se ne izračunava kao otklon od prosječnog rezultata osoba koje su ga rješavale, već je unaprijed određeno da rješenje određenog zadatka nosi ”nekoliko IQ bodova”.

  1. Ako nam je neko rekao da mu je IQ=145, time smo dobili sve informacije o njegovim intelektualnim sposobnostima.

Kada čujemo ovaj podatak, možemo se zapitati sljedeće: ”Koji test je ispitanik rješavao?”,”Koje su norme za ovaj test (tj. koji rezultati spadaju u kategoriju prosječnih a koji u kategoriju ispod/iznadprosječnih rezultata)?”, ”Koji aspekt (ili aspekte) inteligencije mjeri dati test (percepciju, pamćenje, računanje, rezonovanje, verbalno razumijevanje, rječitost…)?”, ”Da li je ispitanik već rješavao isti test, ako jeste, da li je prošlo dovoljno vremena od prethodnog testiranja?”

Selman Repišti,

psiholog

 

PSIHOLOG VAS SAVJETUJE: KAKO RASPOLAGATI NOVCEM?

Prvi i osnovni princip je tzv. ”pravilo 10%”. Od svake svoje zarade (plate, honorara, sitnih privatnih poslova) odvojite 10% od ukupnog iznosa. Ovaj dio zarade ostavite sa strane do kraja mjeseca. Na kraju tekućeg mjeseca, kada većina nas u finansijskom smislu ostane ”kratkih rukava”, iznenadiće se da je na ovaj način uspjela sačuvati određenu sumu novca, koju može potrošiti na neka sitna zadovoljstva, slobodne aktivnosti, plaćanje jednog dijela režija i slično.

Drugo pravilo racionalnog raspolaganja novca je da u supermarket idete tek onda kada ste napravili definitivni spisak namirnica i stvari koje su vam potrebne. Dakle, ne kupujte ništa što se ne nalazi na ovom spisku. Također, preporučujem da uzmete običnu korpu, a ne kolica, jer sama veličina kolica djeluje na nas tako da kupimo više stvari nego što nam treba.

Treće pravilo je da se povremeno pokušate lišiti nekih malih, ali gotovo svakodnevnih troškova. Uzmimo za primjer kafu koju pijete u kafiću. Ne morate svaki dan popiti kafu negdje vani. Nekada je puno ljepša atmosfera kod kuće. Isto tako, imam primjer za one koji konzumiraju cigarete. Ako pretpostavimo da pušite po jednu kutiju dnevno, cigara koje koštaju oko 4 KM (2 eura), možemo vam savjetovati da ne ispušite svih 20 cigara, već 17. Na mjesečnoj bazi, to je ušteda od 3x 0,20  x 30 = 18 KM (tj. tri cigare po 0,20 feninga puta 30 dana).  Za ušteđeni novac možete recimo platiti račun za Internet, vodu… ili si priuštiti neki vid razonode na kraju mjeseca.

Četvrto pravilo je nošenje manje novca uza se. Dakle, izađete vani, ponesete recimo 20-30% manje novca nego što ste planirali i time sebe ograničite po pitanju izdataka koje ćete imati tokom tog izlaska.

Peto pravilo odnosi se na sedmična (nedjeljna) sniženja. Za neke namirnice i ostale kućne potrepštine možete sačekati dan (ili dane) u sedmici kada su one snižene, te tako ostvariti još jedan vid uštede.

Pretpostavljam da vjerovatno znate za većinu ovih pravila, ali svrha ovog teksta je da vas podsjeti na njih i da vas podržim u njihovoj primjeni.

Sretno,

Selman Repišti,

psiholog

ŠTA JE ANKSIOZNOST I KAKO SEBI POMOĆI?

Anksioznost je stanje napetosti, strepnje, tjeskobe i zabrinutosti. To je onaj neodređeni, neprijatni osjećaj straha, uplašenosti za sebe i/ili za druge, kao i za ishod neke situacije u budućnosti.

Anksiozne osobe često su nesigurne u sebe, plaše se onoga što im se može desiti ili što se može dogoditi njihovim najbližima. Često imaju osjećaj da će izgubiti kontrolu nad sobom, te da nemaju dovoljno kontrole nad svojim životom.

Anksioznost je usko vezana uz sklonost depresiji, s tim što depresiju prate osjećanja bespomoćnosti, tuge, rezigniranosti i neraspoloženja, uz pad psihičke i fizičke energije. Kada smo depresivni, naša snaga volje opada, što posljedično smanjuje našu inicijativnost, te nas ograničava u obavljanju svakodnevnih aktivnosti.

Nego, da se vratimo na anksioznost. Riječ je o stanju ili poremećaju koji se može manifestovati na nekoliko načina i u nekoliko formi:

a) kao skup stresnih reakcija, doživljaja i osjećanja;

b) kao neka od fobija (npr. strah od otvorenog prostora, od drugih ljudi, od zatvorenog prostora, od visine…);

c) u formi opsesivnih misli i prisilnih radnji (opsesivno-kompulzivni poremećaj spada u anksiozne poremećaje);

d) kao posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), nakon nekog izrazito traumatskog doživljaja i događaja, kao što je rat, zlostavljanje i slično;

e) kao prošireni strah i strepnja usljed velikog broja stvari, ljudi i situacija (poznato i kao generalizirani anksiozni poremećaj);

f) kao ”strah od straha” (tj. uplašenost da će se doživjeti ili svjedočiti nečemu strašnom i nepodnošljivom.

Kako pomoći sebi? 

Prvo, potrebno je da se edukujemo o tome šta je anksioznost, tj. koji su njeni simptomi.

Drugo, primjenjivati vježbe disanja i opuštanja (npr. disanje u unaprijed određenom ritmu – tipa tri sekunde udah, tri sekunde zadržavanje daha i tri sekunde izdah; mogu se primjenjivati i druge tehnike relaksacije, kao što je meditacija, progresivno opuštanje: polako opuštate svaki dio tijela, uz ravnomjerno disanje).

Treće, napraviti listu stvari i situacija koje vam izazivaju anksioznost. Potom, rangirati ove stvari (prvi rang dobiva najstresnija i najneprijatnija situacija, posljednji ona situacija koja izaziva najniži stupanj anksioznosti). Nakon toga, zamišljati situacije sa niskim nivoom anksioznosti i u isto vrijeme se pokušati opustiti (uz tehnike disanja i ostale metode relaksacije). Kada steknemo osjećaj da smo se opustili u ovim situacijama, preći na više anksiozne situacije i ponoviti tehnike relaksacije (opuštanja). Raditi ovu vježbu sve dok se ne stigne do najanksioznijih situacija i dok ovdje ne postignete za vas prihvatljiv nivo opuštenosti.

Naravno, nemojte zaboraviti nagraditi sebe (npr. omiljenim jelom, izletom, aktivnošću…) svaki put kada postignete prihvatljiv stepen smirenosti. Tako ćete dodatno ubrzati svoj napredak.

Radujem se vašim pozitivnim promjenama, nadajući se da vam je članak bio od koristi.

 

Srdačno,

Selman Repišti,

magistar psihologije

PRIKAZ KNJIGE ”TOTALNI PROMAŠAJ LINGVISTIKE NA ZAPADNOM BALKANU”, AUTORA PROF. MIDHATA RIĐANOVIĆA

Profesor Midhat Riđanović, internacionalno poznati i priznati lingvista, još jednom je izvršio sebi svojstvenu autopsiju jezika na našim prostorima. Ključne ideje u njegovoj najnovijoj knjizi su: lingvistika nije dogma, fond riječi i sličnosti među jezicima ne mogu se definitivno i egzaktno izmjeriti, neutemeljeno je izricati vrednosne sudove o jezicima, te se ne smije slijepo vjerovati onim ”stručnjacima” koji sebe zovu autoritetima u (našoj) lingvistici. Može se primijetiti da autor posjeduje zavidan nivo profesionalne principijelnosti, imajući u vidu njegove prethodne knjige, naučne radove, novinske tekstove i TV-nastupe. Ovakva dosljednost nije kruto pristajanje uz određeni stav ili uporno nametanje jednog (jedino prihvatljivog) gledišta, već je riječ o decenijama brušenoj percepciji, krunisanoj upravo ovom knjigom.

Profesor Riđanović je na strani svega što je ljudsko (”Moj jedini identitet je pripadnost ljudskom rodu…”, str. 202), prirodno, spontano, kosmopolitsko, autentično i istinito. On argumentovano protestuje protiv kvazinaučnih, izvještačenih, šovinističkih i politiziranih nastojanja jedne grupe ljudi da nam (nažalost) kreiraju i uzurpiraju inače nepodnošljivu svakodnevicu.

Premda je profesorova knjiga velikim dijelom nastala kao kritika sve prisutnijeg ”lingvističkog” bulažnjenja na našim prostorima, ona je i vrijedan prilog sociolingvistici, te karakterologiji, odnosno etnopsihologiji žitelja Zapadnog Balkana. Ono što prijatno iznenađuje je Riđanovićeva sposobnost da, bez obzira što djeluje na našem podneblju, uspijeva zadržati zavidan kritički odmak, objektivno se osvrćući na prilike u kojima živimo. Još je fascinantnije da ovakva opažanja, zahvaljujući, između ostalog, izvjesnoj dozi intelektualnog humora, bivaju izražena tako da prosječni čitalac na njih može odmah reagovati, razumjeti ih, te kasnije prepričati svima koji imaju volje, želje i srca da ih čuju. A o Riđanoviću i jeziku? Mogu samo reći da između njih treba staviti znak jednakosti ili ekvivalencije, jer je autor izgleda prirodno obdaren refleksom za opisivanje i sistematizaciju jezičke riznice naše civilizacije. Dopustiću sebi da to nazovem istančanim lingvističkim njuhom.

Po meni, najvažniji doprinosi Totalnog promašaja lingvistike na Zapadnom Balkanu su: kritika deskriptivno-esejističke lingvistike naših nadrinaučnika (pored ostalog, definicijā koje predlažu, a koje se mogu podvesti pod tautologije – niz pleonazama koji ne donose nikakvo novo saznanje); isticanje istraživačke lingvistike i ostalih provjerenih, aktuelnih trendova u ovoj disciplini; dubinska i detaljna analiza fonetike, fonologije, morfologije i sintakse našeg jezika (u skladu sa relevantnim i naučno verifikovanim modelima); kao i sljedeći, ključni uvid: ”… ima više razlika unutar svakog od naša četiri ‘jezika’ nego između njih samih” (str. 202).

Za profesora Riđanovića karakteristično je da poštuje načelo progresivnosti u nauci. Riječ je o principu po kojem nauka, za razliku od kojekakvih alternativnih pravaca i religijskih dogmi, ne stagnira, već se stalno razvija  (starija, opovrgnuta saznanja ustupaju mjesto novim, bolje utemeljenim i empirijski validiranim paradigmama). Nažalost, čini se da ”lingvističari” na našim prostorima nisu ažurni u praćenju napretka svoje oblasti, već da se oslanjaju na, u svijetu davno napuštene, prevaziđene pristupe. Time ovu veoma zanimljivu, ali nadasve ozbiljnu oblast svode na vjerski kanon, u koji ne treba dirati, jer je to ravno nekakvom grijehu.

Neka nam bude na umu da Riđanović piše za nas, otvarajući nam oči i pozivajući nas da zdravorazumski razmotrimo ono što nam se neprestano nudi (lažna učenost, manipulatorska demagogija i konstantno insistiranje na osporavanju našeg jezičkog identiteta). Prethodno implicira autorovu socijalnu osjetljivost (npr. ”… da se izborim za pravo bosanske omladine na obrazovanje zasnovano na istinskoj a ne lažnoj nauci”, str. 17 ili ”Pametnī, poštenī, stručnī, bježite sa ovih prostora!”, str. 307).

Za kraj, želio bih istaći da je prava rijetkost (čak i u svijetu) da postoji tako stručna, a u isto vrijeme osoba koja piše tako jednostavno, elegantno i jasno, držeći pažnju čitalaca od trenutka kada se posvete čitanju ove knjige, pa sve dok je ne ”dočitaju”. Da živimo na prostorima gdje se cijene ovakve vrline pisca (slobodno možemo reći da je profesor Riđanović i određena vrsta pripovjedača, jer to čini tako vješto i harmonično), Totalni promašaj lingvistike na Zapadnom Balkanu bi nesumnjivo bio bestseler koji bi dugo ostao na vrhu liste najčitanijih knjiga.

Ovo izuzetno zabavno, poučno i poticajno štivo dostupno je u elektronskoj formi, na linku  http://midhatridjanovic.ba/totalni-promasaj/ , gdje se može kupiti po simboličnoj cijeni.

 

Sedam savjeta za današnji dan

  1. Recite ljudima koje volite da ih volite. Neke stvari se ne podrazumijevaju, one trebaju biti iskazane riječima ili postupcima.
  2. Recite i pokažite samoj/samom sebi koliko se volite! Posvetite se sebi, nemojte se zapostavljati.
  3. Nemojte biti mnogo zabrinuti kakvo mišljenje drugi imaju o Vama. To je njihov lični problem i neka ga sami rješavaju. Vi znate koliko vrijedite i koliko se trudite u životu.
  4. Učinite neko dobro djelo. Bolje će se osjećati onaj kome treba Vaša pomoć, ali i Vi sami. Što više dajete, više ćete imati.
  5. Nađite bar malo vremena da se povučete u ”svoj kutak”. Čovjeku je svakog dana potrebno neko vrijeme da bude sam sa sobom, da se opusti i prepusti sebi.
  6. Budite zahvalni na još jednom danu svog života. Uživajte u trenutku, prošlost je prošla, a budućnost će svakako doći. Dakle, sadašnjost je jedina tačka vremenske strelice koja Vam je odmah, ovdje i sada dostupna.
  7. Sjetite se onih ljudi koji su Vam pomagali u životu, podržavali Vas i poticali da ustrajete i u najtežim trenucima. Možda će ih biti malo, ali nije važno. Važno je da im se danas javite i date im do znanja koliko Vam je značila njihova pomoć, briga, podrška i rame za plakanje. Vjerujte, cijeniće to. A i Vi sami ćete se bolje osjećati.

Za kraj Vam želim još jedan sretan dan Vašeg života, želeći također da ga slavite i budete zahvalni na njemu. 

PSIHOLOG VAS SAVJETUJE: O STRESU NA POSLU

Sve ono što kod nas izaziva stres naziva se stresor. Stresori mogu različito djelovati na različite ljude: nekoga čine depresivnim, nekoga tjeskobnim, a nekim ljudima su to prilike da situaciju preokrenu u svoju korist (u ovom slučaju, stresna iskustva ojačavaju njihov psihološki imunitet).

Četiri su grupe reakcija na stres:

  1. tjelesne (ubrzan/nepravilan rad srca, ubrzano disanje, mišićna napetost, osjećaj mučnine, pritisak u grudima, glavobolje…);
  2. emocionalne (pad ili promjene raspoloženja, osjećaj neadekvatnosti ili bespomoćnosti…);
  3. mentalne (misaona konfuzija, problemi s pamćenjem i koncentracijom …) i
  4. ponašajne (gubitak kontrole nad vlastitim ponašanjem, povlačenje u sebe, pad inicijativnosti…)

Postoji i nešto što ste sigurno čuli, a zove se profesionalno sagorijevanje (ili burnout sindrom). Njegovi simptomi su:

  1. emocionalna iscrpljenost (opšti nedostatak energije i elana za obavljanje radnih zadataka);
  2. depersonalizacija (potreba i osjećaj da ste se nekako ”udaljili”, odnosno distancirali od svojih radnih zadataka, te profesionalne uloge i identiteta) i
  3. osjećaj smanjenog ličnog postignuća (osoba s ovim sindromom doživljava sebe kao nedovoljno sposobnu i nedovoljno efikasnu u obavljanju svakodnevnih radnih zadataka).

Teme koje su vezane za poslovnu psihologiju (motivacija zaposlenika, pozitivni mentalni stav, postavljanje ciljeva, saradnja i partnerstvo, selekcija zaposlenika, evaluacija učinkovitosti radnika i slično), kao i ovaj odlomak o stresu, mogu se naći u mojoj knjizi:

Selman Repišti: ”Lov na poslovni uspjeh: praktični priručnik” (izdata 2013. godine)

TRIPTIH ĆUDOREĐA (Tri pjesme)

Nelsonu Mandeli

Nepojmljivo širok za haiku,

nipošto svediv na statičnu sliku,

pagodno besmrtna starosti,

puteno ponosna blagosti,

nepobjedivi oče Madiba!

 

Udno obala jina i janga,

postajuć’ svetiji od hinduskog Ganga,

oprezno si upisao liniju gipku,

vješto razapinjuć’ crno-bijelu čipku.

 

Šamanski majstore Nelsone,

spajao si  južnjačke, strpljivo, eone,

tvoje su ruke, prečasni Mandela,

bile ćuprija afričkih favela.

 

Skrušeni oče Madiba,

za sve ti, još jednom – spasiba.

 

Majci Terezi

Velika Majko odežde ljudske,

siromašno siroče

ubogo svako

kitila si

i štitila

okrajkom plavičastim

sarija anđeoskog pamučnog.

 

Majko Zemljo kore osunčane,

utroba Ti ni časa

ne bješe tijesna

za svu djecu othranjenu

škrtom porcijom

kašike paorske.

 

Zemljo blagorodna,

tkanja raznorodna,

svi smo,

od Skoplja do Kalkute,

i prije Tebe

odabrali Tvoje skute.

 

Mahatmi Gandhiu

Neustrašivi  asketo,

ahimse luče čuvaru,

nenametljivi profeto,

čovjekoliki Avataru!

 

Pamte li kako ti se poklonio

dželat tvoj krvožeđu zaluđeni

što ti je atmu od tijela odvojio,

ubogi sužanj netom probuđeni?

 

Znaju li kako se osramotiše,

pljunuvši ljudskom rodu u lice,

u sablasti, odmah se pretvoriše,

u nakaradne, kukavne izdajice.

 

Blasfemijom ovili te, Mohandas,

zlatom zemaljskim pohlepno se kite,

vulkan oholosti – moderni je Parnas,

ratoljubni bataljoni – njegove su svite.

 

Molim te, Mahatma, uprkos tome,

Oprost im pruži, za njih se založi,

njihove su duše usljed karme trome,

na njihovo tjeme ti ruku položi.

HABEAS CORPUS (kratka priča)

Ovog petka, popodnevno sunce se, shrvano zimskom smjenom, odlučilo uraniti na svakodnevni počinak. Menadžer Neradović želio se odmoriti od još jedne neradne sedmice. Bio je to slatki umor, rezultat minimalnih ulaganja i maksimalnog profita. Nešto kao perpetuum mobile, samo u ekonomskom smislu. Misli su mu samozadovoljno gravitirale prema prenatrpanom frižideru i prostranom, ultraudobnom kauču. Uostalom, zaslužio je. Bar po vlastitim mjerilima radne etike.

U trenutku kada se spremao spontano utonuti u komfor svoga odmorišta, na vratima su se začula dva čvrsta udarca. Odmah je znao da je riječ o nekom muškarcu (ili o više primjeraka ovog roda), koji insistira da mu se neodložno otvori.

Dva krupna, po zdravorazumskom očekivanju neotesana policajca, tražila su da im da osnovne podatke o sebi. Nakon što je tačno odgovorio, uslijedila su dodatna pitanja:

– Šta je prav ugao?

– Šta proučava slavistika?

– Šta je Korzika?

Menadžer Neradović se ozbiljno zamislio nad svim pitanjima (na poslu je uvijek imao spreman odgovor na svako). O prvom je razmišljao ovako: ”Možda je riječ o pravougaoniku… hm… možda je to ugao između dvije prave linije … dakle koji nije krivolinijski…” Drugo pitanje bilo je još teže, ali je znao da policiji mora odgovoriti. Pitao se: ”Je li to nauka o slavi? O uspjehu? O slavama i slavljeničkoj atmosveri? Fonetika i fonologija njegovog unutrašnjeg govora nije sadržala normu za razlikovanje slova ”v” od ”f”. Upotrebljavala ih je onako kako joj se htjelo. Ni posljednje pitanje nije se doimalo ”mačjim kašljem” (naročito zato što … nije znao piše li se ova riječ velikim ili malim slovom). Ipak, mislio je da ovaj put razmišlja na pravi način: ”U moje doba išlo se na korzo, pa je korzika možda ulični naziv koji mlađe generacije koriste za njega… Ah, ove nove generacije, unazadile su jezik do neprepoznatljivosti…”. Odgovori koje je ponudio (nakon što su mu po triput ponovili svako pitanje) bili su lakonski, jezgroviti i upečatljivi:

– Pravougaonik.

– Naučno područje o svim vrstama slavlja.

– Iskvareni naziv za korzo.

Policajcima nije preostalo ništa drugo do da ga odmah privedu u stanicu. Na ovom mjestu moram upoznati čitaoce da je u posljednjih mjesec dana zbačena dugogodišnje ustoličena vlast. Umjesto postojećeg, podrazumijevajućeg sistema vrijednosti (tajkunstvo, nerad, beskrupuloznost i redovna reanimacija šunda), usvojena je dijametralno suprotna aksiološka vertikala (sposobnost, vještine, glorifikacija kulture, nauke, umjetnosti, a posebno erudicije). Policija je dobila dojavu da u toj i toj zgradi, na toj i toj adresi, stanuje osoba čije je intelektualno vlasništvo prilično skromno. Po zakonima koje je donijela nova vlast, ovakav prestup spadao je u ozbiljna krivična djela. Naravno da novoizabrani vlastodršci nisu za mjesec dana mogli provesti sve reforme i procesuirati sve one nalik menadžeru Neradoviću. Međutim, obavezali su se da u narednom periodu rade na iskorjenjivanju epidemije neznanja, opšte nezainteresovanosti i neinformisanosti.

U policijskoj stanici je nastavljeno produbljivanje neznanja našeg menadžera. Uslijedila je nova serija pitanja:

– Koliko zuba ima odrastao, zdrav čovjek?

– Koja je vrijednost broja pi?

– Šta je najveće – Sunce, Mjesec ili Jupiter?

U rasporedu kontura Neradovićevog lica moglo se pročitati prokletstvo neuke sjete, praćeno serijom kratkih trzaja, očitih manifestacija intenzivne mentalne aktivnosti. Mislim da ovaj put ne bi bilo korisno ponovno pratiti njegove misaone bifurkacije, jer bi svako njihovo bilježenje ličilo na doslovan primjer pleonazma. Zato ćemo se zadovoljiti plodovima Neradovićevog instant-mozganja:

– 25.

– 2,5 (Ovdje ne mogu odoliti, a da ne objasnim algoritam kojim je naš protagonista došao do, za njega  tačnog, odgovora. Mislio je da je ”rješenje” 2,14, ali ga je odlučio, pozivajući se na svoje viđenje pravila elementarne matematike, zaokružiti na vrijednost, koju je u konačnici i izgovorio.)

– Najveći je Mjesec, jer je najbliži Zemlji.

Policija (sada garda obrazovanih službenika) odredila je pritvor Enesu Neradoviću. Rečeno mu je da mu se sutra sudi. Da svakako ima pravo na advokata. A on? Odlučio se poslužiti štitom sopstvene retorike. (Da je ovo bajka, naravoučenije bi bilo da se svako treba uzdati u se i u svoje …)

(…)

Neradović je već dva sata buljio u predvidljivi uzorak rešetki svoje pritvorske ćelije. Raskopčao je košulju, što se pokazalo kao nedovoljno pametan potez, imajući u vidu da je hladan zrak koji je provejavao nemilosrdno kostriješio prorijeđeni pokrivač malja na njegovim grudima. Za vrijeme odvijanja ove polustatične scene, naš junak se trudio pažljivo ispitati svoje misaone predjele, obnoviti znanja koja je sticao u osnovnoj i srednjoj školi, napojiti se na malobrojnim oazama pustinjskog krajolika vlastite nedoučenosti. Znao je da ima pravo na suđenje, prije nego (i ako) ga strpaju u pravu tamnicu. Uostalom, to je njegovo civilizacijsko pravo. I, gle: sjetio se francuskih enciklopedista (moram se ispraviti u svom navodu: ne svih), doba prosvjetiteljstva, začetaka demokratije, građanskih prava i srodnih tema. Osjetio se čovjekom, ali ne više samo u biološkom smislu. Njegov pojam o sebi postajao je apstraktniji, a odnos prema konceptu društva odgovorniji (ne bih da vas razočaram, ali Enes Neradović je jedino osjećao dašak promjene, bez ikakve namjere da ga verbalno ili filozofski obradi onako kako je ovdje opisan). Sunovrat u svijet snova desio se najednom, poput posjete koju je imao ovog popodneva.

Naš menadžer je sanjao da je larva, koja iz svoje utrobe teškom mukom porađa leptira sa akvarel-krilima. Uzorak i dimenzije krila postajali su sve jasniji, kako se Neradović (čitaj: larva) trudio da iznese na svijet ono nije posjedovao u sebi. Konačno, poput procesa u laboratoriji vrsnog alhemičara, njegovo neugledno tijelo (opet čitaj: larva) pretalilo se u neponovljivi kolorit prirodnog tkanja. Potom je sanjao da se bori s međunožjem vlastite majke, kako bi osvojio svoju prvu porciju svjetlosti i vazduha, osnovne gradivne materije opšteprotežnog odnosa između ambijenta i eksterijera. Bio je uspješan. Uostalom, zaslužio je. Bar po vlastitim mjerilima natalne etike.

(…)

Rezak, metalni zvuk probudio ga je tačno u pola osam. Netom se uspravio, ustao i približio pritvorskom čuvaru. Sud nije bio dovoljno daleko, da bi se Neradović oteo utisku odsanjane metamorfoze. Osjećao se pomirenim, poput predanog budističkog askete. Doimao se sobom, mirisao je po sebi, počeo je živjeti i van sebe.

Na sudu su ga odmah pitali kako se izjašnjava u vezi sa vlastitom krivicom. Njegov odgovor bio je odrešit, trajao je pola takta i glasio: ”Da”. Hitro je dodao: ”Želim biti ono što sam odavno trebao da budem. Želim nadoknaditi … sve ono što sam trebao znati. Želim se posvetiti svijetu. Želim opet biti ono što nikada nisam bio…”

Glavni tužilac i sudija su mu odmah ponudili nagodbu. Ličila je na propisanu terapiju, lijek ili mantru za oproštenje grijehova: dvije godine uslovne kazne, četiri sata dnevno gledati Discovery Channel (ili neki njegov ekvivalent, i to pod budnim okom nadzornika), dva sata dnevno naglas čitati klasike (opet pored budnog uha osobe zadužene za nadzor) i jednom sedmično ići u pozorište (koljeno uz koljeno pored budnog koraka nadzornika).

U intimnom zapisniku jednog policajca starog kova, koji se baš danas zadesio u sudnici, pisalo je: ”Lice Enes Neradović prihvatilo je izrečenu vaspitno-popravnu mjeru državne institucije zvane ‘sud’, te se vratilo u privatni objekat gorepomenutog lica, tj. u svoj, vlastiti stan.” (Imajte u vidu da je ovaj zapis, kako bi ušao u priču, prethodno djelimično lektorisan. Ne trebam nagovijestiti da će sljedeća meta novouspostavljenog državnog aparata biti izvorni autor gorecitirane pisanije.)

Selman Repišti,

3. 3. 2015.