EGZISTENCIJALNI NAMĆOR (DRUGI ČIN)

3

Botanički vrt duševne bolnice po svom izgledu je sušta suprotnost atmosfere koja vlada u toj instituciji. Kako se proljeće već davno ušunjalo u svaki kutak dvorišta, bio je šteta ne iskoristiti terapijski potencijal novog rađanja, prirodnog obnavljanja i kaleidoskopa različitih nijansi, koje se prelivaju jedna u drugu, čineći stvarnost ugodnom halucinacijom.

Dr Bering je predstavnik stare škole liječenja. Duboko vjeruje u kurativni efekat boravka bolesnika na otvorenom, u prirodi, ali, opet pod kontrolom svog malog bolničkog tima. Zato je na vrijeme obavijestio svoje podređene gdje da dovedu i usmjere pacijente.

Prije svega, medicinska sestra i brat postavljaju iste stolice, na isti način, kao prethodne sedmice. Potom odlaze po bolesnike.

 

Tačno u 12:00, u pratnji medicinskog osoblja, ulazi petoro ljudi. Odmah nakon što su ih posadili na stolice, čuje se vojnički hod primarijusa Beringa. Teatralno izlazi iz bolnice i sjeda na svoje mjesto.

 

Pacijenti međusobno tiho pričaju, raspravljaju oko nečega, jedino Sigmund sjedi uspravnih leđa, uronjen u svoje meditacije, ponukane njegovim idejama veličine i omnipotentnosti.

 

DR BERING: Dobar dan! Danas ste nešto pričljivi. To samo može značiti da ste dobili životni polet i da ste spremni da nastavimo tamo gdje smo stali prošli put.

 

HANS: U meni je davno ugašena vatra života. Smisao više nije smislen. Ja umirem, da bih počeo iznova živjeti.

 

DR BERING: Hans, to su ozbiljne riječi, kada imam u vidu da ste nedavno pokušali samoubistvo. (Svi pogledaše u Hansa, čak i Sigmund)

 

SIGMUND: To je najveći grijeh. Šesta Sigmundova zapovijest glasi: ”Ne ubij”. Time se misli – ni sebe! Gdje će ti duša, Hans?

 

HANS: Samo ću vam reći da me razočarao život, ali, bojim se da ja njega nisam.

 

LANA: Psiholog, a samoubica. Hans, nisi ti nikakav psiholog, kada ne možeš sebi pomoći.

 

HANS: Pozitivna psihologija je jedno veliko sranje. Zaglupljivanje već posrnulih, nesigurnih ljudi.

 

LANA: Slažem se sa tobom, ali, kako pobogu nisi mogao sebi pomoći?

 

HANS: Što sam bliže psihologiji, to sam dalje od života.

 

LANA: A prošli put ste je uzdizali do nebesa. Šta se desilo u međuvremenu?

 

DR BERING: Hans, dopustite da odgovorim umjesto Vas. Lana, Hans pati od velikog depresivnog poremećaja. Njegovo raspoloženje je konstantno negativno. Ukoliko mu se desi da pokaže neke znake poleta i samoveličanja, to je kratkotrajno i sigurno prolazno.

 

LANA: Hans nema svoje ja.

 

DR BERING: Ako mu želite nešto reći, molim Vas da ne pričate u trećem licu. Direktno mu se obratite.

 

LANA: Hans, ti si izgubio svoje ja.

 

HANS: Nikada ga nisam imao, stoga ga nisam ni mogao izgubiti.

 

POL: Nikada nećemo doći do suštinskog sebe. Subjektivni samoposmatrač je krajnji vid objektivne budale.

 

DR BERING (Sada već iznerviran): Pol, molim Vas!

 

POL: Ali, za takvu spoznaju da spoznaja nije moguća, potreban je zavidan nivo inteligencije.

 

HANS: Evo ga opet… Filozof o inteligenciji zna koliko i pedagog o psihodijagnostici.

 

DR BERING: Hans, nemojte, molim Vas! Hajmo se vratiti na današnje ciljeve seanse. Ne smijemo toliko odstupati od dnevnog reda. Pravila službe su majka uspjeha. Pridržavajmo ih se. (Medicinski brat i sestra klimaju glavom u znak odobravanja)

 

LANA: Ali, doktore Bering, ako mogu primijetiti… Pa mi i nemamo dnevni red. Bar nas niste upoznali s njim.

 

DR BERING: Na dnevnom redu je, dakle, razgovor o vašim snovima, kako bismo što brže i obuhvatnije pristupili materijalu koji se krije u vašem nesvjesnom. Lana, hoćete Vi početi? Da li ima neki san koji Vam se često ponavlja?

 

LANA: Biću apsolutno kooperativna, mada ne znam čemu ovo sve vodi. Često se, u svojim snovima, zadesim unutar hiperkocke. Za one koji to ne znaju, (Hans se počeo smijati, Pol takođe, a Lana nastavlja pričati gledajući čas u jednog, čas u drugog) riječ je o kocki u četiri dimenzije. Gledajući je iz uobičajene perspektive, pred očima vam se prikazuju njene različite strane, jedna se pretvara u drugu, a da i ne znate zašto je to tako. (Čeka reakciju ostalih)

 

DR BERING: Lana, odlično, samo nastavite.

 

LANA: Kao što sam rekla, često sam u hiperkocki i nikako ne mogu da izađem vani. Naravno, znam da je to nemoguće, ali ja i dalje mislim da mogu iznaći način da budem izvan nje.

 

DR BERING:  Kako se osjećate kada vidite da još niste našli izlaz?

 

LANA: Frustrirano, ali ne i obeshrabreno.

 

HANS: …ali ne i obeshrabreno. Vi matematičari ste, očito, bogovi, pa znate rješenja svih zagonetki. Koga zavaravate, osim sebe?

 

SIGMUND: Samo je jedan bog. On zna izlaz. On je, sam po sebi, izlaz i izbavljenje.

 

LANA: Hans, mi se bavimo problemima koje vi psiholozi ne možete shvatiti ni da živite triput duže od prosječnog ljudskog vijeka.

 

HANS: Ovo me počinje zabavljati. Volio bih Vas vidjeti kako ćete pristupiti određenim problemima iz neverbalnih testova inteligencije.

 

DR BERING: Ja sam ovdje doktor i psihoterapeut. Hans, nemojte se stavljati u moju ulogu.

 

HANS: Opšte je poznato da psihijatri imaju problem s autoritetom. Volio bih pristupiti sadržajima Vaših snova, dr Bering.

 

DR BERING: Vi ste ti koji trebaju biti analizirani i tretirani, a ne ja.

 

HANS: Svevišnji doktore Bering, ubuduće ću se ponašati onako kako Vi zapovijedate.

 

DR BERING: Ja Vam nisam neprijatelj. Ja sam tu da Vam pomognem.

HANS: Pomognete da izgubimo sebe. Istina. A fraze koje koristite su tako uobičajene za pedagošku psihologiju i na njih nasjedaju jedino djeca. Uvijek sam govorio da su edukacijski psiholozi izrod psihološke nauke i struke. Valjalo bi im ponekad preporučiti da popiju običnu kafu sa čistim pedagozima.

 

DR BERING: Vratimo se na Lanin san. Ako neko ima nešto da joj savjetuje… Samo, molim vas, konstruktivno i poticajno, ako je ikako moguće. (Naglašava posljednje dvije riječi)

 

SIGMUND: Nek mi se pomoli, rado ću joj pomoći. To treba uraditi prije spavanja. Jedino molitva će je spasiti.

 

LANA: Hvala Vam, gospode Sigmunde. Kada mi otkaže razum, rado ću se vratiti Vašem vjerskom nauku. Do tada ćete pričekati.

 

HANS: Lana, možda sam konkurencija doktoru Beringu, ali, savjetovao bih Vam da prestanete tražiti izlaz iz te svoje hiperkocke. Opušteno se šetajte njenim odajama i čekajte da se san završi. Nek buđenje bude Vaš izlaz te noći ili tog jutra.

 

LANA: Nisam ni znala da mogu dobiti ovakav savjet od osobe koja me najviše iritira u ovoj grupi. Hans, nemojte se osiliti, nisam rekla da Vas volim.

 

HANS: Psiholozi su davno uočili jedan fenomen. Zove se antiudvaranje. Osoba prvo kritikuje svog potencijalnog partnera, radi i govori sve ono što je suprotno jednom intimnom dijalogu, punom ljubavi. To je siguran znak da je zainteresovana za njega.

 

LANA: Ah! Samo se ti nadaj. Znaš da svaki psiholog želi biti psihoterapeut svom partneru. Sama sebi ne bih poželjela takvu sudbinu. Glupo je što ti uopšte to i objašnjavam. Ne zaslužuješ nikakvo pojašnjenje.

 

HANS: Ali sam te nesvjesno…

 

HEMFRI (Brzo dodaje): Privukao.

 

LANA: Muška sujeta je nešto što se ne da iskorijeniti. I dalje ste ostali na nivou pećinskog čovjeka. Antievolucija se, vidim, odvija bez ikakvog zastoja i poteškoća.

 

DR BERING: Lana, hvala. Hans, da li biste nas Vi upoznali sa onim što najčešće sanjate?

 

HANS: Da se i ja povjerim. Što da ne? Sanjam tri stvari. Da živim život prosječne osobe, radujem se sitnim stvarima, uživam u trenutnim, intenzivnim zadovoljstvima. Hedonistički. Do daske. Brzo i ne mareći za ono što slijedi. Zaboravljajući budućnost, a slaveći sadašnjost.

 

LANA: Ne vjerujem ti.

 

HANS: To nije ni važno, jer ne vjerujem ni sebi. Stvarnost treba položiti na glavu, s nogama koje streme prema nebu. Jedino tako mogu biti sretan.

 

DR BERING: Nisam siguran da Vas mogu pratiti, ali, molim Vas, nastavite.

 

HANS: Druga stvar: sanjam da nijedan moj kolega ili koleginica po struci, ne poznaju mehanizam asertivnosti. Za neupućene, (Gleda u Lanu) to je zauzimanje za sebe i vlastita prava. Moderni vid verbalne prostitucije, uglađene manipulacije i kulturne psihopatije. Većina današnjih psihologa je uvjerena da su spoznali domete psihologije, ukoliko su otkrili osnovne sastojke asertivnosti. Lažno govore kako im je stalo do sagovornika, kako se brinu da ne povrijede njegova osjećanja, a u stvarnosti su ravnodušne, antisocijalne ličnosti, koje teže ka moći, prestižu i samoreklamiranju.

 

DR BERING: Kako se nosite s tim saznanjem?

 

HANS: Osjećam se izopšteno i teško mi pada. Međutim, u zadnje vrijeme  primjećujem da i sam postajem dio psihosocijalne mašinerije. Ali ne nezamjenjiv, već potrošan i dotrajao.

 

DR BERING: Šta preduzimate da otklonite to osjećanje?

 

HANS: Već sam preduzeo. Odrekao sam se krova nad glavom. Sada sam svjedok udvojene samoće i postao sam slobodnomisleća jedinka koja je vlastitu egzistenciju uzela u svoje ruke.

 

HEMFRI: A treći san?

 

HANS: Sanjam ga rjeđe nego prva dva. Tako sam prošle sedmice opet usnio da se nalazim u amfiteatru svog fakulteta, a oko mene šezdeset kolega sluša predavanje. Među njima nema žena. Kada smo, onako antiseksistički i hiperdemokratski, dopustili feminizaciju psihologije, vidjeli smo da naša nauka nikada neće više napredovati onim tempom kao prije ove pogrešne odluke.

 

LANA: Za ime boga!

 

SIGMUND: Imena boga nemojte spominjati, osim u dubokoj molitvi i posvećenoj predanosti njemu samome.

 

DR BERING: Hans, ako se ne varam, ali, puni ste predrasuda. Nesvjesno pokazujete ogorčenost prema Vama bliskim ljudima, a bojim se i da ste skloni osveti.

 

HANS: Jednostavno dijelim svoje preokupacije sa grupom i s Vama. To je sve.

 

POL: Sviđa mi se posljednji Hansov san. I mi u filozofiji imamo sličan problem. Žene su svele filozofiju na feminizam i rodne studije, koje se opet svode na feminističko buncanje.

 

LANA: Svi filozofi su bili homoseksualci. Usamljeni, odvojeni od realnosti, usmjereni na sebe. Narcisi i homoseksualci!

 

DR BERING: Lana, bez obzira što Vam se ne sviđaju Polovi i Hansovi stavovi o rodnim pitanjima, molim Vas da ne iznosite tako opšte tvrdnje, koje mogu samo voditi vašoj međusobnoj konfrontaciji.

 

LANA: Pa, kad oni imaju pravo reći svoje mišljenje, imam i ja pravo na to.

 

HANS: Lana, naravno, ali Vi ste već iznijeli sadržaj svog sna. Vašu hiperkocku smo analizirali u svim dimenzijama. AkoVam se ne sviđa ovdje s nama, ili ako Vam smetaju naša mišljenja, vratite se u nju. Zamislite da Vas ona štiti od nas. Jer, ako Vi ne možete izaći iz hiperkocke, mi ne možemo ući u nju da Vam naudimo. Jesam li u pravu? (Dr Bering odobrava)

 

LANA: Tvoj komentar je bio suvišan. Doduše, malo te smatram pametnijim nego prije, ali opet…

 

HEMFRI: Ja bih želio podijeliti sa svima svoje noćne preokupacije i more.

 

DR BERING (Tonom radnika u butiku ili supermarketu): Izvolite. Šta nam želite ispričati?

 

HEMFRI: Često sanjam da sam, umjesto Šredingerove mačke, ja, sâm, u kutiji.

 

DR BERING: Šredinger je Vaš prijatelj, komšija, nadređeni?

 

HANS: O, doktore Bering. Pa Vi ste tipičan primjerak psihijatrijske elite. (Zadnje dvije riječi izgovara podrugljivo) Znao sam da ljekari, nakon što su završili srednju školu, nisu imali prilike da se dalje obrazuju. (Dr Bering ga gleda sa izrazom čuđenja i prikrivenog neprijateljstva) Pod obrazovanjem mislim na opštu informisanost i upoznavanje kulturnih tekovina koje je izučavao i proučavao, ili o kojima je bar čitao svaki iole osviješten akademski građanin. Uvijek ste smatrali da fizika i matematika nisu povezane sa vašom oblašću, jer su vam bile strane, daleke i teške za usvojiti. Onda ste odustali od njih za sva vremena.

 

DR BERING: Hans, puni ste neprijateljstva prema grupi, a naročito prema meni.

 

HANS: Samo iznosim svoje zapažanje. Vi me demantujte.

 

DR BERING: Ovo nije javna tribina, niti debata. Vratimo se na Hemfrijev san.

 

HANS: Hemfri, molim Vas, objasnite doktoru šta je to Šredingerova mačka.

 

HEMFRI (Sav sretan da je neko obratio pažnju na njegov predmet interesovanja): Eksperiment je zamišljen ovako. Ispričaću vam (Pogled mu leti od jednog člana grupe do drugog) jednu od njegovih popularnijih verzija. U kutiji se nalazi mačka, a u mačku je uperen pištolj. Pištolj je priključen na generator slučajnih događaja. Ukoliko taj instrument pokaže ili izbaci jedinicu, pištolj će usmrtiti mačku. Ukoliko bude slučajno generisana nula, pištolj neće opaliti. Problem sa kojim se susreću kvantni fizičari je sljedeći: da li je mačka živa?

POL: Veoma zanimljivo. Pažljivo Vas služam, Hemfri.

 

HEMFRI: Dakle, fizičari ne znaju je li pištolj opalio ili ne. Pretpostavimo da ne postoji način da to mogu saznati datog trenutka. Zato je najkorektnije, da ne kažem najtačnije, pretpostaviti da je mačka poluživa.

 

HANS: Ili, polumrtva.

 

HEMFRI: Upravo.

 

DR BERING: Koliko Vas razumijem, Hemfri, Vi ste opsjednuti pravim saznanjem o tome šta se desilo s mačkom?

 

LANA: Koliko ja razumijem, opsjednut je time šta se u datom trenutku (Naglašava prethodne dvije riječi) dešava s mačkom, tj. u kojem je ona stanju.

 

HEMFRI: Lana, u pravu si, ali ne u potpunosti. Ja nisam opsjednut samim stanjem. Ja sanjam da sam ja ta mačka, da imam svijest o tome šta odlučuje o mojoj sudbini. Tačnije, da znam kako je moja sudbina neizvjesna. Ne mogu predvidjeti ishod, pa osjećam ono što vi psihijatri…

 

HANS (Ubacuje se): …što mi psiholozi zovemo anksioznošću, odnosno strepnjom.

 

HEMFRI: Nažalost, tako je. Koliko vidim, najbolje me razumiju Lana i Hans. Doduše, Hans nešto više.

 

HANS: A šta ako biste se pomirili sa sudbinom? Šta ako biste unaprijed sebe pripremili da ćete umrijeti?

 

HEMFRI: Onda bi mi možda bilo lakše, ali se opet ne bih mogao pomiriti da ću tog trenutka umrijeti.

 

DR BERING: Kako se završava taj san?

 

HEMFRI: Predosjećam da će se nešto dogoditi. A onda se probudim.

 

LANA: Nešto me ovdje kopka. Ukoliko postoji samo jedan metak u pištolju, a on ne opali, da li je tu kraj misaonog eksperimenta?

 

HEMFRI: Pištolj svakog trenutka ili opali ili ne opali. Nama je bitan taj trenutak, to iščekivanje.

 

HANS: Ako pištolj prvi put i drugi put ne opali, pa ako recimo opali sljedeći i svaki naredni put, onda je mačka svakako mrtva. Znači, u dužem vremenskom periodu, ona je gotovo pa sigurno mrtva. Malo je vjerovatan niz od velikog broja nula.

 

HEMFRI: Da, ali, ponavljam, ja sam svjestan samo jednog trenutka.

 

HANS: Ali, uvijek se probudite. Je li moguće da, dok razmišljate šta će se desiti sa Vama, generator slučajnih događaja izbacuje sve nule, pa ste Vi sigurni. I, opet kažem, na kraju se probudite. Pokušajte, u snu, osvijestiti da je to samo san i da je Vaša podsvijest jednostavno osjednuta tim eksperimentom, te Vas smješta na mjesto dešavanja, kako bi zadovoljila Važu profesionalnu radoznalost. Vi ste žrtva samog sebe. (Hemfri odobrava klimanjem glave i počinje da se opušta) Vi ste taj generator slučajnih događaja. I uvijek sebe spasite.

 

LANA: Da, ali, ako je on taj instrument, onda više ne može slučajno da stvara nule i jedinice. Onda stvara samo nule.

 

HEMFRI: Ne slutite koliko ste mi pomogli. Hvala Vam, oboma.

 

SIGMUND: Ne postoji slučajnost. Bog je most između nule i jedinice, smrti i života. To je njegova volja što Vas održava u životu.

 

DR BERING: Vidim da je grupa konačno ozbiljno shvatila svoj zadatak. Vi ste tu da podržite jedni druge. Naravno, zato što sam vam ja to omogućio. Uz pravo vođstvo, napredak je neminovan. Hemfri, imate li još nešto reći? (Hemfri odmahuje glavom i rukama) Dobro. Pol, šta najčešće sanjate?

 

POL: Sramota me priznati, a to uostalom nije moj stil, jer ja nisam slabić… Ali, sanjam da sam zarobljen u tijelu mentalno retardirane osobe…

 

DR BERING: Molim Vas, savremena psihijatrija ovaj poremećaj zove umanjenim intelektualnim sposobnostima, pa se pridržavajte toga.

 

HANS: Ah, etika u bijelim rukavicama. Zovete ga drugim imenom, a tretirate i ophodite se prema njemu upotrebljavajući iste, arhaične metode, tehnike i pristupe.

 

DR BERING: Hans, ovo je i Vaša moralna dužnost.

 

HANS: Etički kodeks je stvoren kako bi se, ionako psihopatizovani psihijatri i psiholozi, potakli da sa stilom uljepšavaju svoje mnogobrojne maske koje postavljaju između sebe i svijeta.

 

DR BERING: Pol, nastavite, molim Vas.

 

POL: Zarobljen u tijelu osobe sa intelektualnim deficitom, (Hans se smije, Dr Bering ga gleda s prezirom i žaljenjem) doživljavam da me članovi moje porodice tretiraju kao dijete, bez obzira što imam godina koliko imam. Moja dilema, koja mi ne da mira, je: da li oni to rade zato što me vole, ili zato što me žale?

 

DR BERING: Pol, smatrate li da ste za žaljenje?

 

POL: Imam osjećaj da me niko nije volio u životu.

 

DR BERING: Subjektivna nevoljenost i bespomoćnost nedvosmisleno ukazuju na depresivni poremećaj.

 

POL: Možda. Ali, moja glavna bojazan je da ću izgubiti zdrav razum i moć prosuđivanja. Nekako imam osjećaj da jedino to i imam i da je to jedino što me nije iznevjerilo.

 

LANA: Znam kako Vam je. I ja povremeno imam slične faze.

 

DR BERING: Pol, moraću Vam zakazati individualne susrete, kako bismo što detaljnije ispitali Vaše stanje i stepen depresivnosti. (Nakon kraće pauze, nastavi u nešto povišenom tonu) Sigmunde, ostali ste još Vi. Između ove dvije sesije ste relativno uspješno tretirani medikamentima koji su se pokazali uspješnim u liječenju Vaše bolesti.

 

HANS (Dobacuje): Poremećaja, doktore, poremećaja, ne bolesti. Zar se psiha i dalje kod vas u psihijatriji tretira kao da je riječ o tijelu? Prelistajte još jednom priručnike za klasifikaciju poremećaja, bez kojih Vi i Vaše kolege ne možete funkcionisati. Možda ćete, bez obzira na to, o nekada nazvanim neurozama, početi govoriti kao o anksioznim bolestima? (Naglašava posljednju riječ)

 

DR BERING: Hans, Vi niste u poziciji da mi se tako suprotstavljate. Molim Vas, nastavimo sa seansom onako kako je to zacrtano.

 

HANS: Kako ste Vi i Vaši priručnici to zacrtali, doktore. No, izvinite, u pravu ste. (Ironično) Nastavimo.

 

DR BERING: Sigmunde, možete početi.

 

SIGMUND (Puno mirniji nego prošle sedmice): I bogu se ponekad dogode košmari. Sanjao sam da sam opet čovjek. Da gledam, a ne vidim. Slušam, a ne čujem. Razgovaram, ali ne govorim. Znam, a ne razumijem.

DR BERING: Oprostite što Vas prekidam, ali, zanima me, kako ste se tada osjećali?

 

SIGMUND: Mali, sitan, beznačajan, prisutan na jednom mjestu u jedno vrijeme… Smrtan, ranjiv, osjetljiv, živ.

 

DR BERING (Čudeći se): Osjećali ste se, pored ostalog, i živi?

 

SIGMUND: Da, u stvarnosti sam iznad života i smrti. Nepovrediv. Nisam živ, jer bih tada mogao umrijeti. A nisam ni mrtav, jer tada ne bih mogao živjeti i djelovati. U snu sam se obreo u opredijeljenoj realnosti, gdje sam mogao biti svjestan dihotomije, a ne cjeline.

 

HEMFRI: Sigmunde, pa Vi niste ni svjesni koliko se ponekada znate približiti gorućim temama savremene fizike.

 

SIGMUND: Ja sam iznad fizike, a u svome snu sam bio njena žrtva.

 

DR BERING: Šta Vam je najviše smetalo? Da nije to što ste izgubili svu svoju moć?

 

HANS: Stavljate klijentu riječi u usta. Tipičan manir svakog psihijatra.

 

DR BERING (Praveći se da se ne obazire na Hansovu primjedbu): Sigmunde, ponoviću Vam svoje pitanje. Jeste li se osjećali nemoćno u svome snu, kao da ste ostali bez nečega što Vas je činilo snažnim i samopouzdanim?

 

SIGMUND: Oduzeta mi je slobodna volja da odlučujem, bez da snosim posljedice svojih odluka. Oduzeta mi je neprikosnovena vlast nad svim onim što postoji i ne postoji. Postao sam jedan od njih, (Gleda u ostale članove grupe) običnih ljudi. Osjetio sam se ograničeno i sputano.

 

DR BERING: Vaš san Vas vraća u stanje normalnosti. Kod Vas je obrnuto – san je realnost, a svakodnevica uobrazilja. Živite svoj san i bićete ono što ste nekada bili.

 

SIGMUND: Ali, meni je dobro ovako. Što bih se mijenjao? Ja sam isti, onakav kakav treba da budem.

 

DR BERING: Moraćemo pojačati medikamentoznu terapiju. Ali, o tome ćemo na individualnoj procjeni i praćenju Vaše bolesti.

 

HANS: Poremećaja, da se preciznije izrazimo.

 

DR BERING (Sada nervozno): Hans, nemojte sabotirati moj rad! Prilagodite se.

 

HANS: Ok, pokoriću se Vašoj volji. Samo, šta će o tome reći Sigmund?

 

SIGMUND: Klanjajte se samo meni. Ja sam taj koga trebate štovati.

 

DR BERING: Zato ostajem pri svom mišljenju. Mislim da smo danas svi napredovali.

 

LANA: Doktore Bering, koji su Vaši najčešći snovi?

 

DR BERING: Ne želim se kompromitovati. Mora se znati ko je ovdje autoritet. Ja sam taj koji prosuđuje. (Ovdje je napravio kratku pauzu, kako bi pridao značaj svojim riječima) Drago mi je da ste se danas otvorili više nego prošli put. Znate proceduru. Naredne sedmice, isto mjesto i isto vrijeme. Želim Vam ugodan ostatak dana.

Primarijus Bering ustaje i odlazi.

Medicinska sestra i brat, istim redoslijedom kao i prošli put, ispraćaju pacijente do njihovih soba.

Iz knjige Siroče vasione: poezija, mini-proza i drama (Selman Repišti, 2013)

 

 

 

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *