Kako je jedna knjižica postala knjižnica

Damir se prvi puta susreo s riječju ”knjižnica” kada je imao pet punih godina. Istina, s početka ju je miješao sa riječju ”knjižica”, a negdje u sedmoj godini, konačno je shvatio koliko samo jedno slovo može promijeniti značenje i dati onome što čujemo neki drugi smisao. Negdje na polovici drugog razreda osnovne škole, Damir je nešto načuo o biblioteci. Isprva je mislio da je ova riječ nastala spajanjem ”Biblije” i ”teke”, te mu je ostalo u pamćenju nemilosrdno mozganje o njenom pravom značenju. Dvije godine kasnije, proniknuo je i u njega, te je, obogaćen dvijema važnim imenicama, hrabro odšetao do školske knjižnice. Bio je to jedan naoko skroman kutak, koji su neki od njegovih učitelja zvali ”književni separe” (često su ga i kratili u jednostavno ”KS”). Izbor našeg junaka bile su bajke i basne, a kako nije u potpunosti ovladao tehnikom čitanja, nekada ih je zadržavao do krajnjeg roka i vraćao u zadnji tren.

Svoju naviku odlaska u knjižnicu, Damir nije napuštao ni u srednjoj školi. Naročito zbog novog saznanja – srednjoškolska knjižnica bila je bogatija od one prethodne, osnovnoškolske. Često se osamljivao, prepuštajući se nepreglednom svijetu mašte, lebdeći nedomislivo-očaravajućim prostorom fantazije. Usprkos tome, nije bio usamljen: odlazio bi na prvi ples sa glavnom junakinjom nekog ruskog romana u više tomova, promatrao bi sudar sukobljenih strana na nekom bliskoistočnom bojnom polju, pružao bi utjehu djevojci kojoj ljubav nije bila uzvraćena, odmarao bi se pod sjenom starog balkanskog hrasta, pregovarao bi s najljućim neprijateljem protagoniste – kako bi ga odvratio od njegovih nečasnih namjera, ljeti bi putovao s čergama i spavao pod vedrim nebom, dok bi zimovao u egzotičnim tropima…

Stiglo je i fakultetsko doba, s tim i zahtjevi odgovornosti, prilježnosti, ozbiljnosti… Ne, nije studirao književnost, smatrao ju je nečim previše intimnim, da bi se time čovjek mogao javno zanimati. Postao je, očekivano, redovni član gradske i sveučilišne knjižnice.

Međutim, vremena su se promijenila. Kovitlac površnosti, primitivizma i suvremene tame obrušio se na Damirovu (i ne samo njegovu) svakodnevicu. Često je viđao da posjetitelji gradske knjižnice očajno vape za priručnicima samopomoći, senzacionalističkim autobiogra-fijama, bljutavim romančićima koji su veličali niske strasti… Na cijeni je bilo dionizijsko, dok se sve više zaboravljalo ono apolonijsko u čovjeku. Stoga nije ni čudo kada je jedan dan pod slovom ”J” tražio svog idola, J. Joycea, a umjesto njega nabasao na nekoliko naslova o ljubavnim ispovijedima i životu u sadašnjem trenutku. Naprosto, te su knjige (ako se uopće mogu zvati knjigama) bile poredane poput tek pridošlih naslova u knjižari. One su buljile u Damira, rugale mu se, licemjerno ga izazivale da ih uzme u svoje ruke, u ruke koje su držale Marquesa, Dostojevskog, Orwella, Zolu i Camusa. Damir je samo djelomično podlegao ”čarima” ovog grijeha, te ih je primio u šake i sklonio na stranu, kako bi iza njih pronašao ono zbog čega je i došao. Potom ih je kulturno vratio na svoje mjesto, te pokunjeno napustio ovaj kutak knjižnice.

Avaj, ne leži vraže! Čim je bacio pogled na knjižničarku (omanju ženicu jarkocrvenih noktiju, sa kojih je lijeno kapao neosušeni lak), zamijetio je da se i ona zadubila u još jedan bestseler modernog doba. Nevoljko ga je pogledala preko svojih naočala (čiji je okvir odavao utisak da se dotična okitila još jednom nijansom crvene boje), pustila da potpiše karticu, a zatim još predanije nastavila gutati prorijeđene retke svoje knjige. Damir nije imao kud. Isti se dan odlučio da svoju kućnu knjižnicu ne prestaje obogaćivati naslovima velikana, idola pisane riječi. Ova mala aktivnost (kako bi se to danas reklo – ”samo” hobi) postala je njegova glavna životna preokupacija.

Opet ćemo ubrzati teške kazaljke godina, sve do trenutka kada je Damir navršio svoj 35. rođendan. Tada se naš junak mogao pohvaliti zavidnim fondom književne građe i posjedovanjem vlastite, privatne knjižnice. Sigurno pretpostavljate da je to bio hram lijepe književnosti, ali evo vam još jedne zgodne informacije: Damir je iznajmljivao knjige samo onima koji su se pismeno obvezali da će ih pročitati, te koji su mu jasno dali do znanja da će, prilikom njihovog vraćanja, razmijeniti dvije-tri rečenice sa knjižničarem (o sadržaju knjige, vlastitom doživljaju, pouci koju ona nosi…).

Damir je dočekao duboku starost, dičeći se (usljed svoje skromnosti, samo pred samim sobom) borhesijanskom erudicijom, heseovskom učenošću i krležijanskim smislom za humor. Poznajući ga, ostalo mi je samo još nešto onako nedorečeno, nejasno, mutno… Je li Damir bio prosto knjižničar, ili sam po sebi – slika i prilika jedne svesvjetske knjižnice?

Selman Repišti,

30. 6. 2016.

Faruk Hajdarović: Apostol savremenog humanizma

Faruk Hajdarović rođen je 15. marta 1970. godine u tadašnjoj Titovoj Mitrovici. Pola dosadašnjeg života proveo je u Priboju, a 1992. godine emigrirao je u Poljsku, usljed nezaustavljive stihije posljednjeg rata na našim prostorima. Potom čeka brod za Skandinaviju, nakon čega se obreo u Švedskoj. Faruk danas živi i stvara u živopisnom gradiću Norrköpingu, smještenog nekih 135 km jugozapadno od Stockholma.

Fotografija1      Fotografija2

Hajdarović je slikar, fotograf i muzičar. U slikarstvu, često kombinuje uljane boje sa tehnikom kolaža. Pritom, likovi ili dijelovi njihovog tijela koji su prikazani na slici ostavljaju utisak nečega što je živo, što budno opservira posmatrača, a u isto vrijeme je zarobljeno, na neki način vezanih ruku. Sloboda tog entiteta vidljiva je u pogledu, koji je neprekidan i direktan, iako može biti pomjeren udesno ili ulijevo. Farukovi likovi, koji obitavaju na/u njegovim slikama na neki zanimljiv način uzvraćaju pogled i kada nemaju oči. Zapravo, mi kao posmatrači slike, gledamo svoj odraz, ponirući ka dnu vlastite duše.

Slika1Slika2

Hajdarović, sada kao fotograf, hitro se odaziva svojoj misiji da uhvati trenutak tako privlačne, lepršave slobode. Momenat u kome se galeb sprema razapeti svoja krila, poput jedrenjaka koji se otiskuje ka oblim daljinama pučine, primjer je onog osjećaja koji imamo čim skliznemo u zagrljaj slobode. Faruk posjeduje njuh za ovakve trenutke. Podsvjesni impuls, koji njegov objektiv za tili čas usmjeri prema odgovarajućem motivu. Fascinira ga refleksija svjetlosti, lica, događaja i nagovještaja odnosa među ljudima, uokvirenih staklima i poluogledalima novoizgrađenih zgrada, kao i granicama vodene površine na koju spontano naiđe tokom svojih umjetničkih putešestvija.

Fotografija3Fotografija4

Faruk je kolekcionar muzičkih ostvarenja već od svoje pete godine. Di-džej je od 27. godine. Posjeduje zavidnu kolekciju gramofonskih ploča, veličine kućne biblioteke strastvenih bibliofila. Kaže da o istoriji i sudbini svake ploče može napisati roman, a svaku kompoziciju sposoban je iščitati ‘’između taktova’’ i doživjeti svu njenu dinamičnu raskoš. Može doprijeti do njenog jezgra, opipati puls njenog autora u trenutku stvaranja. Saživjeti se sa melodijom, harmonijom i ritmom. Rezonovati, saosjećati, pridružujući se plesu nota po tonskim ljestvicama, penjući se i padajući i cijelo vrijeme držeći za njihove znojne dlanove.

Slika3Slika4

Faruk Hajdarović vatreni je pobornik zaštite privatnog života, koji je naročito narušen u vladajućem sistemu tehničkog i informatičkog kapitalizma. Vjeran univerzalnim ljudskim vrijednostima, zakleti je humanista, neustrašivi filantrop i neumoljivi zagovornik prava svih onih koji su na bilo koji način uskraćeni u svojim naporima da se slobodno izraze, obezbijede sebi dostojanstven život i ostanu vjerni svojim principima i idealima. Želimo mu da ustraje u ime svih nas koji možda nismo toliko hrabri da se borimo za svjetliju sutrašnjicu. Za čovječnost i bolje čovječanstvo.

S. R.

Sarajevo, 22. 6. 2016.

TRI KRATKE LEKCIJE IZ POZITIVNE PSIHOLOGIJE

Naučite cijeniti ono što imate, kako biste postigli ono što cijenite, a trenutno nemate. Kuća se gradi na čvrstim temeljima. Čovjek bez prošlosti je isto što i osoba bez budućnosti. Dakle, ako ne znate sada cijeniti nešto, nećete znati prepoznati ono što cijenite ni kasnije. Prosto će vam se ‘izmaći iz ruku’ i proći pored vas. Zato redovno čistite stakla svojih psiholoških naočala i održavajte bistar pogled na sve ono što predstavlja vaše prioritete i za vas ima ličnu vrijednost.

Nemojte se prepuštati sudbini. Učinite sve što je do vas, kako biste se pomjerili s ‘mrtve tačke’. Kada iscrpite sve mogućnosti,  možete dozvoliti sudbini da uradi svoje. U međuvremenu, možda osvijestite nove mogućnosti i životne opcije. Tada treba ponoviti ciklus i opet se aktivirati.

Upoznajte ljude koji vas okružuju sa svojim sistemom vrijednosti (tj. principima kojima ste vjerni), potrebama, željama i ambicijama. Nemojte čekati da ih sami oktriju i prepoznaju (ako ih uopšte ikada i prepoznaju). Nekada treba biti otvoren: ispričati ono što vam se dešava, direktno zamoliti za pomoć, jasno zatražiti podršku i odobravanje, te uputiti druge u vaše ideale, svijet kvalitete i životna načela.

Do novih lekcija,

srdačan pozdrav,

Selman Repišti