Psihologija – zanimanje prošlosti

Premda sam psiholog, ovdje ću vas upoznati sa nekoliko svojih, dobro utemeljenih razmišljanja o ovoj oblasti i njenim ”nosiocima”.

Savremeni psiholog je malodušna, priprosta osoba, naročito na našim prostorima. Žene-psiholozi nerijetko traže da ih zovemo psihologinje ili psihološkinje. Bile bi još sretnije kada bi im neko prišio titulu doktorice ili doktorke. U pravilu, mi nismo doktori, osim ako zvanično ne doktoriramo. Inače, moderni psiholog je neobrazovana osoba: loše poznaje strane jezike (osim, možda, engleskog); slabo se razumije u medicinu; nije upoznat sa osnovnim pojmovima u filozofiji, niti sa djelima važnijih filozofa; pretjerano je uvjeren u svoje ”bezgranično” znanje; te smatra da je uvijek pozvan da da mišljenje o nekoj društvenoj ili političkoj temi (premda baš i nema pojma iz sociologije i politologije, a ruku na srce, ne poznaje dovoljno ni socijalnu psihologiju).

U većini slučajeva, između pojma psiholog i psihopata možete staviti znak jednakosti. Psiholozi nisu mnogo zainteresovani za naša osjećanja, oni ih ”profesionalizuju”, pretvaraju u predmet svoje struke i mjerenja. Zato, ako nam kažu: ”Kako ste? Izvinite, ovo je moja profesionalna deformacija da pitam kako ste ili kako se osjećate…”, znajmo da ih naši doživljaji i emocije uopšte ne zanimaju. Jednostavno, žele potaći sagovornika da s njima podijeli svoja negativna i samoporažavajuća razmišljanja i osjećanja, kako bi se oni (psiholozi) osjećali bolje (”Drugima je loše, meni je dobro, kako je njima”).

Većina naučnih članaka iz psihologije je dosadna. Ponavljaju se jedne te iste teme (to su najčešće: anksioznost, depresivnost, motivacija, školski uspjeh i socijalna podrška). Iznova i iznova se računaju korelacije (povezanost) između ovih varijabli, a neizostavna praksa je da se ispitaju polne razlike. Drugim riječima, razlike u rezultatima muškaraca i žena na nekoj od skala anksioznosti, depresivnosti, motivacije, socijalne podrške… Samo se pitam: šta ćemo kada iscrpimo sve ove teme, tj. kada više ne budemo mogli pisati radove, a da se ne ponavljamo. Slično, učimo ljude kako da žive i kako da budu zadovoljni životom. Ovdje ima ozbiljnih istraživanja i novih saznanja, međutim, pozitivna psihologija će se ”skončati” onako kako je i ”začeta”. Edukacijska (pedagoška) psihologija je oblast koja je nepotrebna, pod uslovom da imamo pedagogiju. Zato ne bi bilo loše da se sastane tim stručnjaka i da odluče ukinuti jednu od ove dvije oblasti. Isto tako, bojim se da će i psihologija ličnosti, inače moja uža oblast, uskoro biti na izdisaju. Organizacijska (poslovna) psihologija previše liči na menadžment i poslovnu ekonomiju, tako da bi u ovom slučaju trebalo razmisliti o jednoj oblasti koja objedinjuje sve pobrojane (navodno) različite discipline. Ekološka psihologija je, po meni, naveća glupost koju smo uspjeli izmisliti (za razliku od pedagoga, koji su nas davno nadmašili po svojim inventivnim potencijalima; o čemu možete pročitati u mom tekstu: ”Pedagogija – trnovit put do ‘pedalogije’ ”).  Ekološka psihologija je disciplina koja proučava naš odnos s okolinom, ekološku svijest i slično. Poznato je da je ekologija biološka disciplina, al’ eto psiholozi su našli za shodno da i ovdje umiješaju prste.

Pravi psiholog će predano, pažljivo, savjesno i odgovorno proučavati i istraživati ono što je u domenu njegove discipline. Autentični psiholog je radoznao, objektivan i kritički sagledava problematiku koji treba prostudirati. Dakle, on se ne zatvara u ”suhe okvire akademizma”, već pravi korak izvan toga i pridružuje se stvarnom svijetu i realnom društvenom životu. Njemu je interesantan svaki socijalni fenomen, originalna ličnost i najbeznačajnija anomalija na koju naiđe. On teži sebi i drugima objasniti kako stvarno stoje stvari, kako život i socijalni odnosi zaista funkcionišu i slično. On se ne boji svijeta, nije ga strah niti mu je ispod nivoa razgovor sa prosjakom, prodavačem na pijaci, radnicom u trafici…

Nažalost, savremeni psiholog je intelektualni šminker, pokondireni pozer i nedodirljivi ”istraživač”. On je puritanac, odnosno akademski čistunac, koji teži ka tome da se što više izoluje od stvarnog svijeta, od prave psihologije. Zato je današnja psihologija, u stvari, elitistička disciplina, stjecište ”odabranih”.

Neki moderni psiholozi su krenuli nešto drugačijim (opet pogrešnim) putem. Žele slavu, popularnost, tj. redovno pojavljivanje u usmenim medijima… Da samo znate kako se pripremaju za ovu ”svetu misiju”, u kojoj će gledaocima-laicima prenijeti neku ”suštinsku” istinu… A evo i nekih od tih ”aksioma života” koje velikodušno dijele narodu:

”Znate, čovjek je društveno biće”.

”Bračni drugovi mogu, ali i ne moraju da se slažu jedno s drugim.”

”Neki ljudi vole da izlaze, a drugi su više povučeni. To je činjenica.”

”Ja, kako psiholog, smatram da su ove tehnologije otuđile ljude jedne od drugih.”

”Psihološki gledano, osoba je nekada sretna i vesela, a nekada tužna i nesretna.”

”Kao što se kaže, svijet trebamo gledati kroz ružičaste naočale”.

”Širite pozitivnu energiju oko sebe. To je ključ uspjeha.”

”Neki mladi su pasivni, znate, ali nađe se neko ko je i aktivan, znate…”

Dakle, svrha ovog članka jeste da potakne ljude da što manje vjeruju psiholozima, te da natjera psihologe da se malo ”trgnu” i zapitaju čime se to bave i da li to rade na pravi (socijalno-korektan) način. I sam nekada zapadnem u iskušenje da postupak u skladu sa ovim opisima, ali se isto tako potrudim da, putem samorefleksije i samokritičnosti, odgovorno i zdravorazumski nastavim vlastito ”psihologiziranje”. Do kada, ne znam, jer smatram da će profesija psihologa veoma brzo izgubiti svoju funkciju, ne nudeći ništa novo, niti zanimljivo.

Selman Repišti,

5. 11. 2015.

VIRTUELNI IDENTITET

Era elektronske komunikacije iziskuje prilagođavanje jednom novom svijetu. Ili, bolje reći, međusvijetu. Prije Interneta, morali smo balansirati između materijalnog (vidljivog, realnog) prostora i imaginarnog svijeta (čije dimenzije, ako ih uopšte ima, postavljaju fantazija, mašta i snovi).

Danas, kao što je poznato, dobar dio svog života poklanjamo virtuelnom svijetu. Oni je u isto vrijeme imaginaran i realan. Dakle, virtuelni prostor jeste produžetak vidljivog svijeta (jer Internet komunikacija zaista ima praktične, vidljive posljedice), ali je isto toliko preslika dijela imaginarnog prostora (jer je jedan dio virtuelnog ponašanja usmjeren ka ispunjenju onoga što sebi ne možemo priuštiti u realnosti). Tako od sebe možemo napraviti glavnog junaka (u gejmerskom smislu), koji fizički i po sposobnostima predstavlja naše idealno ”ja” (željeni self). Slično, možemo zadovoljiti svoje potrebe za moći, slobodom, povezivanjem s drugima i zabavom, koje u realnom svijetu obično ostaju poluzadovoljene.

Formiranje, struktura i funkcionisanje našeg virtuelnog identiteta slijede logiku postmodernog selfa: postmoderni self nadilazi prostor i vrijeme, on se stalno stvara, mijenja, uništava, te ponovo oformljuje. Prema tome, teško je iscrpno pojmiti i opisati postmoderni, odnosno virtuelni self. On je u stalnoj promjeni – fleksibilan, otvoren i ”neuhvatljiv”. U jednom trenutku je više blizak nekom vremenu i prostoru, dok već u drugom nadilazi prvobitni vremenski okvir i pojavljuje se u drugom (virtuelnom) prostoru. Ovaj uvid je odmah jasan ukoliko uzmemo za primjer društvene mreže, kao različite virtuelne prostore. Tako naš identitet ne mora biti isti na Twitteru i Instagramu. Naše ”virtuelno ponašanje” na e-mailu ne mora se poklapati sa onim na Google-u. Uzorak youtube klipova koje objavimo na Facebooku ne mora biti reprezentativan za klipove koje ”privatno” tražimo, gledamo i slušamo na youtube-u. Sada dolazimo do dvije vrste virtuelnog identiteta – privatnog i javnog. Uvid u javni virtuelni identitet moguć je na društvenim mrežama, dok je uvid u privatni virtuelni identitet moguć samo posredno, putem javnog. Slično je u realnom svijetu/prostoru, dok imaginarni svijet ostaje obično u okvirima intimnog, unutarnjeg života.

Kao što sam već napisao, teško je steći kompletnu sliku o virtuelnom identitetu (u daljem tekstu, koristiće se skraćenica VI). Razlog tome leži u saznanju da naš virtuelni identitet čine različiti fragmenti informacija, elektronskih interakcija, Internet-ponašanja i slično. Njih je teško povezati i iz toga, uz pomoć indukcije, doći do pravog jezgra nečijeg VI-a. Međutim, kako različiti pretraživači, te kapaciteti društvenih mreža, imaju mehanizme da sakupe sve Internet-informacije o nekome na jednom mjestu, kod njihovih korisnika dolazi do novih emocija i percepcija. Javlja se bojazan da neko drugi (”sistem”) zna mnogo više od nas samih. Ono što smo zaboravili da smo napisali/objavili o sebi i ono za šta ne znamo da su drugi napisali i objavili o nama, dva su glavna problema sa kojima se susrećemo. Naravno da nas plaši saznanje o bezbjednosti naših informacija, zloupotrebi Internet-navika i nalaženju obrasca historije pretraživanja Google-a, Mozille, Opere, Ask.com-a i slično.

Sve u svemu, naše Internet-interakcije i aktivnosti mogu biti, bez našeg znanja, iskorištene od strane nekog trećeg. Zato nije čudo što je paranoja prilično učestao problem (post)modernog doba. Ona je, u neku ruku, i opravdana, s obzirom da nekome naš VI može poslužiti kao referentni okvir za infiltraciju u naš stvarni identitet. Stoga, postoji mogućnost da privatni self bude kompromitovan, ”podijeljen” s drugima, kritikovan, iskorišten, a dijelom i prisvojen od strane drugih. Da još malo pojasnimo, odlikujemo se određenim stepenom osobenosti, težimo integritetu i gradimo svoj identitet, svoju vlastitost. Ukoliko ova vlastitost bude previše i predugo izložena oku Internet-javnosti, dolazi do procesa dezintegracije, razvlaštavanja i narušavanja privatnosti – prava da u svom provatnom životu budemo ono što jesmo.

Svi mi, nenamjerno ili polunamjerno, doprinosimo kompromitovanju našeg identiteta (ovdje, dakle, nije riječ samo o ličnim podacima, već i navikama, planovima, osjećanjima, karakteristikama ličnosti…). U skladu s tim, šteta je dvostruka: gubimo svoju individualnost (naročito procesom globalizacije i ”internetokratije”), ali se izlažemo i riziku da neko zloupotrijebi naše osnovne podatke, elektronske kartice i slično.

Kako smo svi ”ranjivi” i osjetljivi kada je riječ o svojem identitetu, privatnom životu, sigurnosti i materijalnim prilikama, smatram da je u interesu svih nas da ne učestvujemo u virtuelno-sociopatskim ponašanjima (koje su elektronski/digitalni pandan sociopatski devijantnom ponašanju u stvarnom svijetu, odnosno društvu).

Dakle, VI  treba shvatiti ozbiljno, na način da privatni self (iz stvarnog života) ne bude previše eksponiran u Internet-javnosti. S druge strane, dužni smo poštovati VI drugih ljudi, ne narušavajući njihovo pravo i slobodu da se izraze. Naravno, sve ima svoje granice, a postavljamo ih u vidu prešutnih, podrazumijevajućih pravila. Isto tako, nije na nama da jednostavno glumimo posmatrače, pratimo virtuelnu ”utakmicu” i prikupljamo informacije o drugima. To je jednosmjeran odnos, a on ne čini produktivnu komunikaciju i interakciju. Drugim riječima, ukoliko već želimo biti dio virtuelnog svijeta, moramo dati svoj doprinos, a uz to biti originalni i odgovorni, ne prisvajajući tuđi VI.

Selman Repišti,

11. 11. 2015.