Ben Sur Al-Zar

1

Njujork, nevina igra i jedan pogrešan gutljaj

– Nama kažete? Odnekud se poznajemo?

Da, vama se obraćam. Pridružite mi se u večernjoj šetnji jednom, danas neuglednom uličicom naslikanom na platnu jesenjeg izdanja Menhetna. Sada polako podižite pogled kao kada se, krotko, želite obratiti onom Jednom i Jedinom. I još samo zalijepite svoje zjenice na osvijetljeni prozor na zadnjem katu art deco zgradurine u koju upravo upirem svojim prstenjakom. (Kažiprstom se koristim jedino kada, daleko od tuđih pogleda, imam priliku da regulišem nosnu hidrauliku. Srednjim prstom, u vrlo vrlo rijetkim trenucima, pokazujem da sam čitao prvo izdanje bontona antikurtoazije. Palcem se, u poznatom simetričnom gestu poslužim kada nekome želim sreću, a na mali prst gotovo uvijek zaboravim, kao da i ne postoji.)

Spremni na ono što ćete ugledati? Iza velikog pravougaonog okna bočno oivičenog dvijema karijatidama, igra se mala Ben Sur. Trogodišnje dijete, na pohabanom brodskom podu svoje sobe, upravo trpa golemu, izlizanu kraljicu u mala, balava usta. Halapljivi gutljaj (za koji je prethodno uzela podobar zalet) praćen je sa par gromkih udaraca dlanovima u onu olupinu od poda. Instantno, uz jedan škripeći ”tras”, otvaraju se vrata, istiskujući očevu golemu, masnu figuru. Poput spasioca koji hitro, hladne glave, izbavlja onesviještene brodolomnike, zgrabi svoju kćerku i vještim pokretom joj istjera najšarmantniju šahovsku figuru iz grla.

U ljepoti je više kiča nego u tuzi

– Ben, zar to nije muško ime? Mogu li te zvati Veliki Ben? Koliko je uopšte sati u Londonu? – Endrju se konačno obrati svojoj petnaestogodišnjoj, do sada petoj djevojci.

– Ne, možeš. Ondje je, za tvoju informaciju, upravo vrijeme za čaj. – spremno odvrati gospođica Al-Zar.

– Prije bih espresso macchiato bez obzira koje je doba dana.

– I, šta to govori o tebi? Da imaš ukusa?

– Da me čini sretnim i normalnim, samo to. Ko još u današnje vrijeme srče šoljicu čaja? I to u javnosti…

– Tvrdiš da ima neke estetike u normalnosti? U zrnu kafe i kapljici mlijeka propuštenim kroz pištavi mehanizam neke brzopotezne mašinerije? – Ben ga upitno pogleda svojim velikim zjenicama, iza kojih se činilo da su sakrivene dvije minijature dalekog Neptuna.

– Ako baš hoćeš filozofirati, ljepota je u sreći. Tužno je uvijek bilo i ostaće ružno. Meni je to sasvim logično – Endrju će mirno.

– Pa ti nisi čestito tugovao. U mojoj domovini, slikarstvo i skulptura razvili su se iz duboke kolektivne boli. Moji nomadi su željeli pretvoriti nalete svoje unutrašnje oluje u privremene vanjske objekte. A sve da bi ih mogli pogledati u oči i dati im do znanja da ih se ne boje. Figure su bile od pijeska. Njih su šibali vazdušni bičevi pustinjskih oluja. Oker-skuplture nestajale su pred očima, bombardovane kovitlacima tog istog pijeska. Mom narodu je u tim trenucima bilo lakše. Cijela čerga je, bar nekoliko trenutaka, mogla odahnuti. I crteži po površini mora pijeska imali su kratak životni vijek. Taman pomisliš da ih dlijeto u rukama vjetra želi dodatno dotjerati, a ono im na kraju zbriše sve konture.

– Pobjednici pišu istoriju. Oni su sretni. Ko preživi, pisaće. I smijaće se. Zar to nije dovoljno? – uskliknu Endrju.

– Jesi li ikada čuo da je dobar pisac isto što i sretan literata? Liči li ti život na burni planinski potok što se obrušava s obronaka Kordiljera ili na smrdljivu vodu stajaćicu koja isuši svake prestupne godine? – razočarano će Ben Sur.

– Izgleda da nismo jedno za drugo. – zaključi Endrju.

Oboje se složiše.

Kako se čita… tako se i piše… jednostavno je… poštuj kliše!

-Muče me dva pitanja, madam! – reče mademoiselle Al-Zar, podižući svoje naliv-pero u zrak.

-Izvol’te, Ben Sur. Vi uvijek imate nešto pitati. – umorno, ali zainteresovano odgovori šezdesetogodišnja profesorica američke književnosti.

– Englezi i Amerikanci uvijek persiraju, zar ne?

– Koliko ja znam, to nije tačno. Oni nikada ne koriste ovaj oblik pristojnosti. Ali zato imaju druge načine…

– Ali, kako molim?  ”You” je uvijek propraćeno sa ”are”, a ”are” se koristi za množinu. Čak i uz ”you” koje koristimo da zamijenimo samo jednu osobu.

– Bojim se i sigurna sa da nisam nikada tako razmišljala niti pročitala išta slično.

– Ali, nije li tako, kada sada razmislite o tome?! – ljutito će naša Ben Sur.

– Ne znam. Treba vremena da se svare ovakve stvari. Zasad nije. Prvi put čujem da je neko izjavio ovako nešto. A koje je Vaše drugo pitanje, molim? – pomirujućim tonom odvrati profesorica.

– Da… Zašto književnike koji ne pristaju uz vladajuću politiku kroz modernu istoriju svrstavaju u dječje pisce? Da se malo bolje izrazim, ubace ih u fioku dječje književnosti, koju čim prije zapečatiraju.

– Hm… Pa to i nije baš tako… Uzmite primjer…

– Znači li to da pripovjedač koji se ne miješa u politiku nije odrastao? Hoću reći, nije sazreo?

– Nee… ne bi trebalo.

– Ne bi trebalo, ali takvim ga smatraju, zar ne?

– Hajmo to ostaviti za neki drugi put, važi? – profesorica klima glavom očekujući da se nadobudna Ben složi. Bar iz pristojnosti.

– Hajmo – žustro odgovori naša junakinja (i dodade u sebi: ”…kao i sve drugo, ostaviti ga za nikada”).

Mladi smo, dok smo drugima smiješni; stari, kada još samo sebe smatramo ridikulom

Oktobar se vratio s godišnjeg odmora i opet uselio na Menhetn. U međuvremenu je ugodno kremasta obalna sumaglica porodila plejadu nekih novih skajskrejpera. Iz moje perspektive, ovi  neboderi podjećaju na niz dezodoransa u rafovima kakvog supermarketa i uspravno postavljenih napuhanih prezervativa. Ovako složeni, ravni su mega-instalaciji neofuturističkog hedoniste u čijem svijetu su godišnja doba prije anomalija nego što su pravilo. Ipak, Ben Sur i dalje uživa u jesenjem izdanju oronule višekatnice u kojoj nije prestajala živjeti od male, intimne nezgode sa velikom, hladnom drvenom figurom.

Ako ste još raspoloženi za popodnevnu šetnju, opet ću vas zamoliti da pogledate prema istom prozoru. Ali, da se pripremite za drugi prizor. U staklu su se, pritisnute tegom vremena, otisnule bore jednog nekada doobro prepoznatljivog lica. Lica, kojem su (samo ili čak) preostali pogled i osmijeh. Dobro ste primijetili, ovo lice gleda samo sebe, jer je vanjska strana stakla toliko mutna da je prozorsko okno postalo jedno veliko uokvireno ogledalo. A kome se to lice smije? Tu ste u krivu. Smije se nama, jer se nismo uspjeli iskobeljati iz odijela skrojenog po standardnoj mjeri. Istrošenog sakoa, za kojeg smo mislili da je sliven po našim dimenzijama. Ludačke košulje, u kojoj visimo po tuđim obzorima.

Selman Repišti,

  1. 11. 2017.

Funny or Not: A Theory of Joking Relativity

1

This topic is very interesting for psychologists. There aren’t just national and territorial factors which have a particular influence on accepting jokes and on suitable reacting.

Social psychologists will tell you that age, profession, general knowledge and intelligence (for listeners) and creativity, imagination, behaviour, openness, and sociability (for the person who is a joke-teller)have an impact on the perception of a joke as funny or not.

Igor Kristofovich is a scientist who has twenty years of experience in researching humour phenomena. He has created a formula for laughing:

 

S (smiling) = (personal engagement of one who tells a joke (PE) + joke complexity (JC)) / time which is necessary to understand the funny thing (t) + general mood of the audience (GM).

 

I agree that some jokes might be amusing to all people. But, it is necessary to be a really talented joke-teller to produce a wide world effect of your funny stories. That kind of person will use everything to animate his audience: mimics, different rhetorical skills, voice variations, arms, and legs, etc.

Beside Charlie Chaplin, there is another well-known comic person – Mr. Bean, whom I admire. He isn’t funny only on TV, but in his real life, too. Lots of people don’t understand English humour, but it seems that the Bean’s adventures have a universal appeal.

A very funny face on the world comic scene is Borat, whose humour was born as a result of huge differences between two cultures: the American and the Kyrgyzstan ones. The jokes which he uses are typical of his homeland but are not considered normal in North America. That is the thing which makes people laugh to tears throughout the whole world.

I haven’t seen the situation in which an Italian can’t be made laugh by a Turk, but I have had another similar experience.

Last winter I told some jokes to my cousin from Germany. They were up-to-date and very funny. She laughed after I laughed, just because she acknowledged that the situation requested reacting in that way. In fact, the funny thing wasn’t funny for her and my German cousin didn’t enjoy it. Hence, it was solely the result of his politeness.

There are many examples of a special type of humour called “sick humour”. It is also recognized as “black humour” which used to be my favourite type (but I also liked jokes about cops, animals, and fair-haired girls).

In spite of the things I have just mentioned, some of the examples of jokes in, for instance, newspapers, don’t have an influence on my mood and they do not astonish me. In my opinion, lots of them are very monotonous and I do not react to them because I only read them, without hearing them from, for example, my friend’s mouth. Also, the sequence of events in these humorous short stories happened to people I have never met.

All of us usually find it amusing, when somebody in our neighborhood is a part of funny circumstances. It didn’t need to be a very funny situation, but there must be a person whose personal traits we know very well.

When I have told such a story to a little girl, her face was smiling and she was enjoying it. I concluded that this example is a good prototype for children jokes!

Sick (black) humour wasn’t only based on situations like serious accidents or violent death. It is also connected with incurable diseases (such as AIDS, cancer, etc.), body anomalies (for example, a child without legs who wants to play football), below-average intelligence and absentmindedness (a poor guy who always forgets what the parents told him to do…).

To conclude, funny or not – it’s a relative thing because it depends on lots of characteristics of various social situations, people who perceive a particular joke, and those who tell a joke to others.

We can never know what situation will be funny and amusing to the particular person.

 

Selman Repišti

November 14, 2017

selman9r@yahoo.com

 

O sadizmu i mazohizmu…

2

Ako vas zanima ova tematika, pratite sljedeći link do mog članka Sadizam i mazohizam ili sadomazohizam: konceptualna i empirijska razmatranja: https://www.researchgate.net/publication/215747872_SADIZAM_I_MAZOHIZAM_ILI_SADOMAZOHIZAM_KONCEPTUALNA_I_EMPIRIJSKA_RAZMATRANJA_SADISM_AND_MASOCHISM_OR_SADOMASOCHISM_CONCEPTUAL_AND_EMPIRICAL_CONSIDERATIONS

S. Repišti

Savjet putniku-sanjaru

2

Sanjaj!
Ali samo kad si budan.
Da možeš dosanjati
Što će spavač, u tvrdom mraku, tek prisanjati.
I tiho, u besvijesti, prespavati.

Sanjaj!
Al’ se nemoj uspavati!
Tako možeš usnuti
Dublje nego kad želiš, samo, brzo zaspati.
I sljedeće zore, naglo, ustati.

Budi se!
Al’ se nemoj uplitati!
Jasnije ćeš vidjeti
Nego kad bi se, namah, htio umiješati.
Zaletjeti, i život prekrojiti.

Sanjaj!
Ali znaj da su ti kapci sneni!

A ako zaboraviš da se probudiš,
To je kao da nisi, nijednom, istinski usnuo.

Putuj!
Ali ne prosto da bi okončao putešestvije.

A ako si vođen, samo, dolaskom na odredište,
To je kao da pravi putnik, nikada, nisi znao postati.

Putuj!
Ali se ne zaplići o tuđe korake.

A ako krišom, nesiguran i bez karte, tuđe putokaze pratiš,
To je kao da si, još jednom, promašio svoj svojcati put.

Selman Repišti
3. 10. 2017.

Zbirka zadataka iz statistike u društvenim naukama

5

Na sljedećem linku možete skinuti moju najnoviju knjigu (postoji samo elektronska verzija, budući da nisam u finansijskoj mogućnosti da je štampam i objavim na konvencionalan način):

Zbirka zadataka iz statistike u društvenim naukama

S. Repišti,

27. 9. 2017.

O PREDIZBORNIM KAMPANJAMA: VOĐE NARODA IZ PERSPEKTIVE EVOLUCIJSKE PSIHOLOGIJE

2

Uprkos trendu društvene kultivacije i globalnog imperativa urbanizacije, čini se da filogenetsko naslijeđe dobrim dijelom diktira naše: izbore, odluke, percepcije i ponašanja. U tribalnom (plemenskom) okruženju, socijalnu i ”političku” moć najčešće su imali najstariji i najiskusniji članovi klana. Ovdje nije bilo presudno samo njihovo iskustvo, mudrost i razboritost, već i sama činjenica da su mnogo puta učestvovali u borbi za zaštitu svoga plemena i pribavljanju prirodnih i društvenih resursa za vlastitu zajednicu. Gotovo uvijek su to bili snažni i hrabri muškarci, koji su lojalno poštivali religijska i ostala socijalna pravila matičnog plemena.

Savremena istraživanja otkrivaju sklonost ljudi da za svoje nacionalne vođe biraju visoke, snažne muškarce, koji su, pored toga (posredno ili neposredno), učestvovali u ratnim dešavanjima. Dodatno, imamo tendenciju birati ljude koji poštuju tradicionalne (npr. porodične) vrijednosti, te javno zagovaraju principe vlastite religijske skupine. Njihovo učešće u ratnim događanjima (podsvjesno) se shvata kao dokaz njihovih sposobnosti, snage i moralne nepokolebljivosti, te kao sklonost da zaštite narod i obezbijede mu odgovarajuće uslove za nesmetan i siguran život.

Takođe, postoji preferencija kandidata koji su domicilno stanovništvo, jer se oni percipiraju poput sebi sličnih. A čim je neko sličan nama, smatramo da je manje opasan, tj. bezazlen i da ima slične potrebe i ciljeve našima. Ovaj efekat poznatosti djeluje čak i kada svjesno ispoljavamo animozitet prema vlastitim političarima ili političkim kandidatima. Njegova potvrda leži u činjenici da bismo prije izabrali sumnjivog kandidata naše vjere i nacije, nego isto toliko opskurnog kandidata druge vjere ili narodnosti.

Evolucijska i socijalna psihologija nas uče i tome da, što se više identifikujemo sa svojom interesnom (nacionalnom, vjerskom, političkom) grupom, to imamo jaču tendenciju da odaberemo kandidata koji je njen tipični predstavnik (pa i pod cijenu da nas to dovede do opšte stagnacije ili nazadovanja).

Veće šanse (npr. prilikom izbora budućih parlamentaraca) imaju bogatiji i inteligentniji kandidati, zato što posjeduju materijalne i psihološke resurse koji su, evoluciono gledano, veoma poželjne karakteristike. Ove kvalitete podrazumijevaju veće šanse za preživljavanje i napredak (ili očuvanje) u kontekstu društvene hijerarhije. Nesvjesni toga, obično se težimo prikloniti ovakvim ljudima, jer (opet podsvjesno) očekujemo da su naše šanse za socijalnu mobilnost (prelazak iz jedne socijalne klase u drugu, u ovom slučaju, višu) veće.

Posljednja (ali ne i najmanje bitna) stavka koja utiče na našu odluku za koga bismo glasali je fizička privlačnost. Iz perspektive teorije evolucije (u društvenom kontekstu, sociobiologije), privlačnija osoba posjeduje fizičke, fenotipske, odnosno vidljive resurse koji je predisponiraju za lakši i efikasniji prenos svojih gena. Dakle, kada na plakatima ugledamo nekoliko lica kandidata, najviše pažnje ćemo posvetiti onom koje percipiramo kao najljepše i najprivlačnije. Ako tome dodamo poseban stil oblačenja koji upućuje na visok status,prestiž, ozbiljnost i odgovornost (npr. odijelo), u našoj glavi će se ”stvoriti” izrazito pozitivna predstava o datoj osobi. Kasnije, u skladu sa već formiranom predodžbom, selektivno ćemo posvećivati vrijeme javnim nastupima ovog kandidata, a njegove postupke ćemo tumačiti shodno prvom utisku o njemu.

Rezimirajući, evoluciona psihologija predviđa najveći uspjeh muškim kandidatima, koji su uz to: fizički privlačni, obrazovani, inteligentni i bogati. Takođe, njihova medijska i svaka druga reputacija će rasti kako budu sve više isticali svoju ulogu u proteklom ratu, te potcrtavali religijsku pripadnost i odanost tradicionalnim vrijednostima našeg podneblja. 

Selman Repišti

Obrazovno klatno između nametnutog autoriteta i bespogovornog konformizma: koncepcija iskakanja sa zacrtane trajektorije

3

Dozvolite mi da ponudim pokušaj unapređenja današnjeg obrazovnog sistema iz ugla teorije izbora, sada već opštepoznatog gledišta, koje svoju punu primjenu nalazi u vaspitno-edukativnom kontekstu. Idejni nosilac ovog pristupa je Vilijam Glaser (1925 – 2013), psihoterapeut svjetskog glasa, čija se teorija bazira na motivacionom aspektu ljudskog ponašanja.

Da bi postigao kontrolu nad vlastitom realnošću, svako od nas pravi određene izbore, koji bi trebalo da budu ”dobri”, u smislu da služe zadovoljenju naših potreba. Ukoliko su izbori ”loši”, takvo nas ponašanje udaljava od drugih ljudi, a rezultat su poremećeni odnosi i opšte nezadovoljsvto životom i sobom. Takođe, Glaser vidi ljudsko biće kao odgovorno za svoje postupke, jer ima slobodnu volju da odluči šta da radi i na koji način da to izvede. Ističe da imamo najmanje kontrole nad svojom fiziologijom, potom emocijama, pa mislima. Najviše kontrole možemo imati nad svojim ponašanjem, što je, uostalom, ono vidljivo drugima i ono što mi sami i ljudi kojima smo okruženi neprestano procjenjujemo i interpretiramo.

Ključni aplikativni dio njegovog teorijskog sistema predstavljaju četiri klastera psiholoških potreba: moć, povezivanje (ljubav, pripadanje), zabava (uživanje) i sloboda.

Čini se da represivna narav obrazovnog sistema guši adaptivno zadovoljenje potreba učenika/ca i nastavnika/ca, stvarajući jedan oblik militantne atmosfere u odjeljenjima, gdje je uloga autoriteta (moći) delegirana nastavniku, a učenici su tu da slušaju, izvršavaju ”naredbe”, pokoravaju se i učestvuju u kolektivnom ispunjavanju obrazovnih ciljeva. Ovakav tip liderstva, Glasser je nazvao šefovanjem, a tradicionalna socijalna psihologija govori o vođi usmjerenom na ispunjenje zadatka. U ovom kontekstu, razvija se razredna klima u kojoj se rijetko javlja ”mi” osjećaj, a češće kolektivna frustriranost, nezadovoljstvo, usmjerenost na uradak (krajnji proizvod), uz ekstrinzičnu motivaciju (uči se da bi se zadovoljili formalni i neformalni autoriteti, postigla određena ocjena i slično). Na neki način, vrsta moći kojom se služi nastavnik/ca je nelegitimna i zadovoljava se na način da se vlastita pozicija i status stavlja ispred istinskog znanja i konstruktivne diskusije i preispitivanja vezanih za gradivo koje treba usvojiti. Učenici/e percipiraju da nisu zadovoljili/e svoje osnovne psihološke potrebe (nemaju dovoljno slobode, ne mogu uživati u onome što rade, ne dozvoljava im se adekvatno povezati sa ostalim akterima vaspitno-obrazovnog procesa i nisu u poziciji da mogu odlučivati o relevantnim stvarima).

Čemu nas podučava Vilijam Glaser? Principi i obrazovne mjere koje on predlaže jasno su prikazane u knjigama Kvalitetna škola i Nastavnik u kvalitetnoj školi. Ovdje ću ih primijeniti na prilike u našim školama.

Da bismo učenicima i učenicama omogućili zadovoljenje potrebe za moći (autonomijom, odnosno dominacijom), možemo učiniti sljedeće:
• Predložiti im da odmijene nastavnika prilikom obrade neke nove nastavne jedinice, na način da sami odaberu dio obrađivane materije, koji bi mogli samostalno istražiti i uobličiti u vidu prezentacije pred cijelim razredom. Treba im dozvoliti da odaberu određeni aspekt teme gdje mogu pronaći sadržaje koji su manje poznati i koji su relativna novina i za nastavnika/cu. Tako će se učenik/ca osjećati kompetentnim/om, uspješnim/om i sigurno će se kretati ka izgradnji školskog samopoštovanja i samoefikasnosti. Na početku izlaganja, nastavnik/ca treba predstaviti našeg današnjeg predavača, a na kraju ga pohvaliti pred svima i potaći da i dalje proučava sadržaje koji ga zanimaju.
• Predložiti učenicima i učenicama da ocijene rad nastavnika (evaluacija), ali bez pritisaka da to bude u skladu sa očekivanjima dotičnog nastavnika. Time će oni imati osjećaj da posjeduju jedan vid moći, odnosno autonomije i biće zadovoljni da se i oni sami pitaju i uvažava njihovo mišljenje.
• Potaći razred da glasno izrazi svoje stavove i mišljenja o obrađivanim temama, da se stave u ulogu malih eksperata, tj. kritički osvrnu na sadržaje nastavnih planova i programa. Informacije koje nastavnici dobiju ovom aktivnošću mogu im biti dragocjene za naredno koncipiranje nastavnih jedinica i upravljanje kvalitetom u obrazovnom procesu.
• Prilikom grupnog rada, omogućiti učenicima i učenicama da izaberu vođu grupe, a ne da im se nameće određena osoba, koju možda sami ne bi ni izdvojili/odabrali.

Kako bismo svojim učenicima i učenicama omogućili zadovoljenje potrebe za slobodom, možemo učiniti sljedeće:
• Dozvoliti im da se međusobno dogovore oko toga s kim bi učestvovali u grupnom radu.
• Ukazati im na mogućnost da se neke nastavne jedinice mogu izlagati na drugi način, drugačijim redoslijedom užih tematskih cjelina i pitati ih da odaberu kako bi im najviše odgovaralo da se odvija ovaj proces.
• Dozvoliti učenicima i učenicama da obavljaju određene aktivnosti na času, bez nadzora nastavnika/ce. Naravno, ovdje je važna fleksibilnost i domišljatost nastavnika/ce, a dozvoljava se i jedan vid ”nenametljivog rukovođenja”, kako situacija ne bi izmakla kontroli. Potreba za uživanjem (zabavom) mogla bi biti uspješno zadovoljena ovako:
• Dozvoliti učenicima i učenicama da odaberu aktivnosti (u okviru obrađivane tematike nastavnog časa) iz kojih bi crpili ličnu satisfakciju. Neko je dobar u crtanju, drugi u pisanju, treći imaju izvrsne retoričke sposobnosti, četvrti preferiraju učiti i raditi s drugima, peti uživaju u diskusijama…
• Stvarati pozitivnu emocionalnu klimu u učionici, koja pogoduje dobrom raspoloženju čitavog razreda. Uživanje je zarazno i brzo se prenosi na čitavu grupu, tako da ovdje nastavnik treba imati u vidu i dobro poznavati socijalne mehanizme i fenomene, kako bi stvorio podržavajuću atmosferu među svojim učenicima i učenicama.

U periodu adolescencije, veoma je bitno pružiti mogućnost zadovoljenja potrebe za povezivanjem i pripadanjem drugima. Povjerenje u svoje kolege, socijalna podrška i dijeljenje iskustava i raspoloženja s njima, vrlo je važno u ovom kritičnom razdoblju. Zato možemo učiniti ovo:
• Potaći učenike i učenice da se raduju uspjehu njihovih kolega i koleginica.
• Razvijati im osjećaj za timski rad.
• Poštovati njihovu pripadnost različitim klikama i klapama (šminkeri, štreberi i slično), ali ne tako da dođe do većih predrasuda i stereotipiziranja drugih grupa.
• Nastavnik/ca treba dati do znanja učenicima i učenicama da poštuje njihovu potrebu za intimnim vezama, združivanjem i druženjem sa grupom prijatelja koje su sami odabrali.
• Podučiti svoje učenike i učenice načinima uzajamnog podržavanja i prihvatanja.

Nastavnik bi, dakle, trebao kombinovati demokratsko vođenje (balans između davanja različitih sloboda i obrazloženog postavljanja granica učenicima/ama) sa transformacijskim vođenjem (individualno uvažavanje i pristup svakom učeniku/ci, motivisanje, omogućavanje povratne informacije i uzajamne stimulacije).

Kruna ovakve vaspitno-obrazovne prakse je proces restitucije (osmislili su je Glaser i Gosen). Učenik/ca ne treba smatrati da treba biti uzoran učenik/ca zato što to želi nastavnik/ca i/ili roditelji, već prepoznati u sebi tu namjeru i potencijal. Dakle, ”dobro se vladam i postižem uspjehe jer to drugi žele” treba transformisati u ”dobar sam jer ja to želim, a sve zato što sam ja taj koji/a može kontrolisati svoje ponašanje”. Ovdje je riječ o putu od samoregulacije, preko samopouzdanja, do samodiscipline. Navešću jedan reprezentativan primjer. Pretpostavimo, dakle, da je učenik M. M. udario svog kolegu iz razreda N. N. Pristup u skladu sa restitucijom bi bio sljedeći:
1) Prvo smiriti oba učenika (kada smo u afektu, emocionalni registar preplavi razum).
2) Osvijestiti koju potrebu je počinilac pokušao (neadaptivno) zadovoljiti: moć (”ja sam jači”, ”hoću pažnju”), povezivanje i pripadanje (”ne znam adekvatno komunicirati i povezivati se s drugima, emocionalnu reakciju drugog mogu izazvati samo putem agresije”), uživanje (”osjećam se dobro, jer mi je pošlo za rukom da nekog nadjačam”) i slobodu (”prekršio sam pravilo lijepog ponašanja, izašao iz nametnutog okvira i pokazao da imam veće slobode nego drugi učenici”).
3) Porazgovarati sa učenikom o tome da je on odgovoran za svoje ponašanje, stoga može odabrati da ga promijeni. Razgovor treba biti temeljen na argumentima, pri čemu se uvažava učenikov svijet kvaliteta (sistem vrijednosti i interesovanja).
4) Istaći posljedice njegovog čina i osjećanja oštećenog (raditi na razvijanju saosjećanja, odnosno empatije).
5) Pitati počinitelja šta može uraditi da promijeni osjećanja žrtve (na učeniku-počinitelju je odluka o tome šta bi sve mogao preduzeti u ovom smislu).
6) Dati učeniku-počinitelju do znanja da cijenimo njegovu riješenost da se promijeni (dovoljno je da izgovori kako će pokušati, odnosno potruditi se da se promijeni).

Ukoliko nastavnici i nastavnice budu postupali u skladu sa Glaserovim savjetima, učenici i učenice će u njima vidjeti legitimni autoritet, jedan vid saradnika, osoba koje im omogućavaju da se u učionici i školi osjećaju dobro, uspješno, djelotvorno, dovoljno odraslo, doraslo i slobodno. Nastavnicima i nastavnicama ostavljamo prostor da prilagode ove savjete, odnosno vaspitno-obrazovne recepte, svom odjeljenju i školskom okruženju, tako da i oni sami zadovolje potrebe o kojima smo govorili.

Selman Repišti, 

11. 3. 2015.

POUČNI KLIPOVI: KAKO DA POSTANETE SAMOPOUZDANA OSOBA I KONAČNO ZAVOLITE SEBE?

2

Rockfeller, medicinska sestra, ček sa enormnom sumom i samopouzdanje:

https://www.youtube.com/watch?v=Nfaz0TNZr-o

Inteligencija, očekivanja, kritike i prevazilaženje niskog mišljenja o sebi:

https://www.youtube.com/watch?v=164Vt6hQx18

Navike, uspjeh, komunikacija, pasivni ljudi, lični rast, fokusiranje na onome što možemo promijeniti:

Uživajte!

S. R.

 

EPISTOLARNO

1

Voljene košonke i dragi košoni,
Moralnog sumraka sinovi, o mili moroni!

Vi, mazne drugarice i željezni drugovi,
Hej, nevjerne Tome i vaši hirovi!

Znate li za onog krpara, odrpanca,
Što zime ispraća iza zatvorskog katanca?

Lutalački gen kažnjavaju redari.
Samo ga ljeti, asfaltom vrelim puste da krstari.

Ritavac, sinoć, skliznu u rijeku, o punoj luni,
Jedinim svjedokom. Jer se zatetura, malo se zbuni.

Molebnim glasom pozva nekog, da ga taj izbavi.
Ne utopi se, nego se zadnjim riječima udavi.

Prkosna gospodo, svima vam i vama, oblaporne dame,
Poslanicu prenosim, o voajeri ulične drame!

Kakvu je i sam čuh, iz Njegovih kletve punih usta,
fetvu opomene, bez trunke oprosta.

N.B. Posljednja pjesma iz ciklusa Stilske vježbe u poeziji

Selman Repišti
25. 8. 2017.